Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-539/15 (M. M. i M. H.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Testament
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-539/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-539/15, rješavajući apelaciju Mirsade Muslić i Mirsada Hafizovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mirsada Muslić i Mirsad Hafizović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 000535 14 Rev 2 od 30. oktobra 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsada Muslić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tešnja, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, i Mirsad Hafizović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tešnja, kojeg zastupa apelantica, podnijeli su 4. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 000535 14 Rev 2 od 30. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da je ništav usmeni testament testatora P. H., kojim testamentom se sva imovina testatora ostavlja pravnom predniku apelanata, pa su apelanti dužni da se zaostavština iza P. H. raspravi po zakonu.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je predmet spora zahtjev tužiteljice (S. H.), kao jednog od zakonskih nasljednica, za utvrđivanje ništavosti usmenog testamenta testatora P. H., izjavljenog pred svjedocima. Dalje se navodi, da je odredbom člana 76. Zakona o nasljeđivanju propisano da testator može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako uslijed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pismeni testament. Vrhovni sud ističe, da pojam „izuzetne prilike“ obuhvata sve okolnosti objektivne i subjektivne prirode zbog kojih testator nije bio u mogućnosti napraviti pismeni testament, a da li su takve prilike postojale prosuđuje sud od slučaja do slučaja. Vrhovni sud konstatuje, da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je testatorka u vrijeme izjave usmenog testamenta bila u životnoj dobi od 86 godina, ali pokretna i relativno zadovoljavajućeg zdravstvenog stanja, da nije utvrđeno da je testatorka spornu izjavu dala u trenutcima iznenadnog i znatnog pogoršanja zdravstvenog stanja ili stoga što je predosjećala blizinu smrti, te da postojanje takvih okolnosti nisu u svojim pismenim izjavama zabilježili ni svjedoci testamenta, nego da iz tih iskaza proizlazi da je izjavu usmenog testamenta testatorka dala nakon što se „poveo razgovor o njezinom imanju“. Vrhovni sud zaključuje, da su u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nižestepeni sudovi, suprotno rezonovanju apelanata, pravilno zaključili da u konkretnom slučaju nisu postojale izuzetne prilike koje su spriječile testatora u sastavljanju pismenog ili sudskog testamenta, tim više što je ona drugim povodima koristila usluge advokata, a njena kuća je od zgrade suda bila udaljena stotinjak metara. Također se navodi, da su nižestepeni sudovi kroz obrazloženje svojih odluka dali potpune i pravilne razloge koje u svemu prihvata i Vrhovni sud, jer i sam Zakon o nasljeđivanju upućuje na strogu ocjenu uslova za izuzetnu važnost usmene izjave posljednje volje, budući da je usmeni testament jedini oblik vanrednog testamenta. Vrhovni sud još ističe, da je pravilan zaključak prvostepenog suda o postojanju aktivne legitimacije tužiteljice u predmetnoj pravnoj stvari, budući da je ista pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju proglašena za zakonskog nasljednika iza S. H., sina testatorke, i kao takva, po načelu nasljedničke transmisije, ulazi u krug zakonskih nasljednika testatorke.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman