Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2930/13 (J. Č.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Zakup
  • Propisano zakonom
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2930/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2930/13, rješavajući apelaciju Jadranke Čergić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranke Čergić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036110 12 Rev od 30. maja 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jadranka Čergić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke,, koju zastupa advokatska firma „Sajić“ o.d. iz Banje Luke, podnijela je 2. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 036110 12 Rev od 30. maja 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog „Palasa“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili 30. maja 2016. godine, dok Okružni sud i Osnovni sud nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku koji je istekao 26. maja 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 036110 07 P od 4. novembra 2011. godine raskinut je Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju i davanje u zakup poslovnog prostora u objektu Hotela „Palas“ u Banjoj Luci, koji je zaključen 5. avgusta 1987. godine između apelantkinje i tuženog (pravilno HURO “Kontinental” Banja Luka, OOUR Hotel „Bosna”) zbog neispunjenja ugovorne obaveze od tuženog (stav 1 izreke). Tuženi je obavezan da apelantkinji, na ime vraćanja onog što je u ispunjenju ugovora primio od apelantkinje, isplati novčani iznos od 24.787,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav 2 izreke). Istom presudom odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev da sud obaveže tuženog da joj na ime naknade izmakle koristi, zbog neispunjenja ugovorne obaveze, isplati novčani iznos od 35.702,49 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, pa do isplate (stav 3 izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon ocjene sprovedenih dokaza, koje je ocijenio u skladu sa članom 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su apelantkinja i HURO “Kontinental” OOUR Hotel „Bosna” Banja Luka 5. avgusta 1987. godine zaključili ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju i davanje u zakup poslovnog prostora, te da se tim ugovorom HURO „Kontinental” OOUR Hotel „Bosna” Banja Luka obavezao izgraditi poslovni prostor, površine 18 m2, do 1. aprila 1988. godine, a po dobijanju upotrebne dozvole, predati ga apelantkinji u zakup. Takođe je utvrđeno da je apelantkinja svoju ugovornu obavezu u cijelosti ispunila uplatom iznosa od 10.980.000,00 dinara na račun HURO „Kontinental” OOUR Hotel „Bosna” Banja Luka, koji se smatrao plaćenom zakupninom za period od 17 godina i osam mjeseci. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je Odlukom preduzeća HURO ,,Kontinental“ Banja Luka broj 1381/90 od 30. maja 1990. godine osnovano i upisano u sudski registar Mješovito preduzeće Hotel ,,Palace“ Banja Luka (pravni prednik tuženog).

7. Nadalje, Odlukom Radničkog savjeta o izvršenoj statusnoj promjeni preduzeća HURO ,,Kontinental“ Banja Luka broj 1041/91 od 13. juna 1991. godine navedeno preduzeće podijeljeno je na osam novih preduzeća u društvenoj svojini (član 4 odluke) koja, prema odredbi člana 21 stav 1 te odluke, solidarno odgovaraju za obaveze HURO „Kontinental” Banja Luka. Potom je Rješenjem Osnovnog suda udruženog rada Banja Luka broj U/I-1648/91 od 16. jula 1991. godine izvršeno brisanje preduzeća HURO „Kontinental” Banja Luka tako da njegova sredstva, prava i obaveze prelaze na osam novoosnovanih preduzeća, precizno navedenih u obrazloženju presude.

8. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je Rješenjem Osnovnog suda broj U/I-1974/96 od 9. avgusta 1996. godine upisana statusna promjena pravnog prednika tuženog tako da je u sudski registar upisan kao Osnovno državno hotelsko-ugostiteljsko-turističko preduzeće ,,Palas“ p.o. Banja Luka, te da je, nakon sprovedenog postupka privatizacije pravnog prednika, Rješenjem Osnovnog suda broj U/I-1659/01 od 8. oktobra 2001. godine upisan u sudski registar Hotel ,,Palas“ a.d. Banja Luka (tuženi u predmetnom postupku). Nadalje, Osnovni sud je naveo da su 21. juna 2004. godine tuženi i Grad Banja Luka zaključili ugovor o regulisanju imovinskih odnosa na osnovu kojeg je tuženom na ime zauzetog zemljišta, površine 425,52 m2, i porušene željezne konstrukcije, kao sastavnog dijela zgrade hotela ,,Palas“ u Banjoj Luci, isplaćena naknada u iznosu od 700.542,40 KM, a Grad Banja Luka je na tom zemljištu izgradio dio Trga Krajina u skladu sa izmijenjenim regulacionim planom. Nadalje, utvrđeno je da se apelantkinja 9. marta 2006. godine obraćala tuženom zahtjevom za ispunjenje obaveze iz ugovora od 5. avgusta 1987. godine, koji je odbijen odlukom Upravnog odbora tuženog od 17. aprila 2006. godine o čemu je tužiteljka obaviještena i dopisom tuženog od 29. decembra 2006. godine.

9. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja i činjenice da se ugovor koji je zaključen 21. juna 2004. godine između tuženog i Grada Banja Luka odnosio na zemljište na kojem je trebalo da bude izgrađen poslovni prostor koji je bio predmet ugovora od 5. avgusta 1987. godine, te da je tuženi priznao da je ispunjenje obaveze tuženog iz ugovora od 5. avgusta 1987. godine (izgradnja i predaja u posjed poslovnog prostora apelantkinji) postalo nemoguće, Osnovni sud je zaključio da su se ispunili uslovi za raskid ugovora od 5. avgusta 1987. godine, shodno odredbama člana 127 u vezi sa članom 124 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Shodno navedenom, Osnovni sud je obavezao tuženog da apelantkinji vrati protivvrijednost novčanog iznosa koji je uplatila, po osnovu tog ugovora u sada važećoj valuti KM, shodno odredbama člana 132 stav 2 ZOO, čija visina je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Miodraga Zeljkovića.

10. Polazeći od činjenice da sporni poslovni prostor nije izgrađen, prvostepeni sud je zaključio da apelantkinja nije mogla obavljati poslovnu djelatnost u tom prostoru, niti je mogla takav prostor izdavati u zakup, slijedom čega nalazi da tužiteljka nije dokazala osnovanost zahtjeva za naknadu izmakle koristi zbog nekorišćenja predmetnog poslovnog prostora, pa je primjenom odredbe čl. 7 stav 1 i 123 ZPP, tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan.

11. Osnovni sud je naveo da je odbijen prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženog, jer je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da je tuženi obavezan za ispunjenje ugovora od 5. avgusta 1987. godine u odnosu na apelantkinju, dok je prigovor tuženog o zastarjelosti odbijen, jer je preuzimanjem obaveze tuženog da ispuni obavezu iz predmetnog ugovora zastarijevanje prekinuto, pa je, shodno navedenom, odlučeno kao u izreci pobijane presude primjenom odredbi čl. 376 i 388 ZOO u vezi sa odredbom člana 154 stav 1 i člana 155 ZOO.

12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 036110 12 Gž od 8. maja 2012. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i presuda Osnovnog suda je potvrđena. Odbijeni su zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka. Okružni sud je prihvatio kao pravilna činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda, pa je slijedom toga žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Pored toga, Okružni sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog u ovoj parnici zbog toga što tuženi nije pravi sljednik preduzeća HURO “Kontinental” Banja Luka s kojim je apelantkinja zaključila ugovor 5. avgusta 1987. godine, ali, po mišljenju Okružnog suda, iz sadržaja dopisa koji je tuženi 18. aprila 2001. godine dostavio apelantkinji proizilazi da je tuženi, saglasno odredbi člana 446 ZOO, preuzeo dug preduzeća HURO “Kontinental” Banja Luka. Stoga, Okružni sud je odlučio kao i izreci presude u skladu sa odredbom člana 226 ZPP.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 036110 12 Rev od 30. maja 2013 godine usvojena je revizija tuženog i preinačene nižestepene presude tako što je u cijelosti odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev. Istom presudom apelantkinja je obavezana da tuženom nadokanadi troškove postupka u iznosu od 11.012,50 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da u parničnom postupku stvarna legitimacija stranaka predstavlja materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora i ona zavisi od materijalnog prava koje se primjenjuje na utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tužilac u određenoj parnici aktivno legitimisan ako je nosilac prava koje je predmet spora, a tuženi je pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja odgovara tome pravu. U slučaju nedostatka aktivne, odnosno pasivne legitimacije, o tužbenom zahtjevu se meritorno odlučuje tako da se zahtjev presudom odbija. Vrhovni sud je nadalje obrazložio da se u predmetnoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev tužiteljke odnosi na raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora, koji je apelantkinja 5. avgusta 1987. godine zaključila sa preduzećem HURO ,,Kontinental“ Banja Luka. Predmetni poslovni prostor je trebalo da bude izgrađen u zgradi Hotela ,,Palas“ u Banjoj Luci i taj hotel je u vrijeme zaključenja ugovora bio u sastavu preduzeća. Neposredno nakon zaključivanja predmetnog ugovora odlukom HURO ,,Kontinental“ Banja Luka od 30. maja 1990. godine osnovano je novo preduzeće Hotel ,,Palace“ Banja Luka (pravni prednik tuženog) koje je kao novo pravno lice upisano u sudski registar, a da je HURO „Kontinental“ Banja Luka njegov osnivač sa 47% osnivačkog uloga u novcu i da osnivač ne odgovara svojom imovinom za obaveze tog preduzeća. Nakon toga preduzeće HURO ,,Kontinental“ Banja Luka je odlukom Radničkog savjeta od 13. juna 1991. godine izvršilo organizacionu i statusnu promjenu podjelom u skladu sa odredbom člana 187 stav 3 Zakona o preduzećima koji je tada bio na snazi, tako da je osnovano i u sudski registar upisano osam novih preduzeća, a među kojima nije pravni prednik tuženog (Hotel ,,Palace“ Banja Luka). Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je, prema odluci HURO ,,Kontinental“ Banja Luka od 13. juna 1991. godine, utvrđeno da novonastala preduzeća solidarno odgovaraju za obaveze HURO ,,Kontinental“ Banja Luka kao njihovog osnivača, a koji je prestao postojati brisanjem iz sudskog registra Rješenjem Osnovnog suda udruženog rada Banja Luka broj U/I-1648/91 od 16. jula 1991. godine.

14. Vrhovni sud je nadalje istakao da je tokom 1996. godine pravni prednik tuženog (Hotel ,,Palace“ Banja Luka) dobio status državnog preduzeća nakon sprovedenog postupka privatizacije tokom 2001. godine, pa je i u sudski registar upisan kao akcionarsko društvo. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su pravni sljednici preduzeća HURO ,,Kontinental“ Banja Luka osam preduzeća koja su nastala njegovom podjelom 1991. godine, te da (Hotel ,,Palace“ Banja Luka kao pravni prednik tuženog nije pravni sljednik navedenog preduzeća. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da prava i obaveze iz ugovora od 5. avgusta 1987. godine nisu odlukom od 13. juna 1991. godine ni prenesena na Hotel ,, Palace“ Banja Luka kao pravnog prednika tuženog, već na osam novonastalih preduzeća. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da apelantkinja ne može s uspjehom postaviti tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog za raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora koji je zaključila 5. avgusta 1987. godine sa HURO ,,Kontinental“ Banja Luka, niti vraćanje datog po osnovu tog ugovora, jer u pogledu tog ugovora nije u materijalnopravnom odnosu sa tuženim. Naime, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju tuženi osnovano osporavao tužbeni zahtjev apelantkinje tvrdeći da nije u skladu sa odlukom od 13. juna 1991. godine pravni sljednik preduzeća HURO “Kontinental” Banja Luka koji je preuzeo dug po ugovoru od 5. avgusta 1987. godine u odnosu na tužiteljku i pod uslovima propisanim odredbom člana 446 ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da, prema odredbi člana 446 ZOO, pruzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca na koji je pristao povjerilac. Ovim ugovorom ostvaruje se promjena dužnika tako da obligacija u kojoj se vrši ta promjena ostaje u svemu neizmijenjena osim što na mjestu dužnika u tu obligaciju stupa neko drugo lice. Za formu ovoga ugovora važe opšta pravila obligacionog prava, ali ukoliko se sporazumom dužnika i trećeg lica na njega prenosi dug čiji je izvor u nekom ugovoru, koji po zakonu mora da se zaključi u određenoj formi, onda i sporazum o preuzimanju duga mora da se zaključi u toj istoj formi. Da bi sporazum o preuzimanju duga proizveo prelaz duga sa dužnika na treće lice, neophodno je da povjerilac na to pristane i on je konstitutivni elemenat instituta preuzimanja duga.

15. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da iz dopisa tuženog od 18. aprila 2001. godine, koji je apelantkinja izvela kao dokaz da je tuženi preuzeo dug po ugovoru od 5. avgusta 1987. godine, ne proizilazi da su tuženi i MDP Hotel “Bosna” Banja Luka kao pravni sljednik preduzeća HURO „Kontinental” zaključili ugovor o preuzimanju predmetnog duga od tuženog, niti da se apelantkinja sa tim saglasila (član 446 stav 1 ZOO), kako je po mišljenju Vrhovnog suda pogrešno zaključio drugostepeni sud u pobijanoj presudi. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju apelantkinja na osnovu sprovedenih dokaza čl. 7 i 123 ZPP nije dokazala da su tuženi i MDP Hotel „Bosna” Banja Luka, kao jedan od pravnih sljednika HURO „Kontinental” Banja Luka, zaključili ugovor o preuzimanju duga po osnovu spornog ugovora o zakupu poslovnog prostora, niti da se apelantkinja sa tim saglasila (član 446 stav 1 ZOO).

16. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbu člana 446 ZOO) kada je zaključio da iz dopisa upućenog apelantkinji 18. aprila 2001. godine proizilazi da je tuženi preuzeo dug preduzeća MDP Hotel ,,Bosna“ Banja Luka prema apelantkinji po osnovu spornog ugovora od 5. avgusta 1987. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci presude u skladu sa odredbom člana 250 stav 2 ZPP. Odluku o troškovima postupka sud je temeljio na odredbama člana 397 stav 2 u vezi sa čl. 386 stav 1, 387 i 396 stav 1 ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja smatra da su osporenom odlukom prekršena njena prava iz člana II/3e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantkinja smatra da je osporenom odlukom pogrešno ocijenjeno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantkinja smatra da je pogrešan stav revizionog suda da je za preuzimanje duga neophodna pismena forma, jer se, po njenom mišljnju, „ugovor o preuzimanju duga može zaključiti i prostom saglasnošću volja ugovornih strana“. Pored toga, apelantkinja je ukazala na činjenicu da je Grad Banja Luka isplatio tuženom određeni iznos novca radi izgradnje Trga Krajine na mjestu gdje je trebalo da se izgradi predmetni poslovni prostor, te smatra da je tuženi time preuzeo ispunjenje ugovorne obaveze prema apelantkinji. Smatra da presude ne sadrže obrazloženja koja bi zadovoljavala standarde Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene materijalnopravnih propisa na apelantkinjinu štetu. Prema stavu Vrhovnog suda, apelantkinjini navodi ni u kojem slučaju ne dovode u pitanje ispravnost i zakonitost donesene odluke.

19. Tuženi je naveo da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da u tom smislu primjena relevantnih propisa nije bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih garancija bila na apelantkinjinu štetu. Tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Ugovor o preuzimanju duga Član 446.

(1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac.

(2) O zaključenom ugovoru može povjerioca izvijestiti svaki od njih, i svakome od njih može povjerilac saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga.

(3) Pretpostavlja se da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime.

(4) Ugovarači, kao i svaki od njih posebno, mogu pozvati povjerioca da se u određenom roku izjasni da li pristaje na preuzimanje duga, pa ako se povjerilac u određenom roku ne izjasni, smatra se da nije dao svoj pristanak.

(5) Ugovor o preuzimanju duga ima dejstva ugovora o preuzimanju ispunjenja za vrijeme dok povjerilac ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, kao i ako on odbije da da pristanak.

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 036110 12 Rev od 30. maja 2013 godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 11. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelantkinja pobija presudu Vrhovnog suda od 30. maja 2013. godine, tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na raskid ugovora i naknadu štete, dakle, da se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelantkinje i tuženog, te da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenljivi.

30. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantkinja kršenje prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i poizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni prava.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u vezi sa suštinskim apelantkinjinim zahtjevom, a to je zahtjev kojim je apelantkinja tražila raskid ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora koji je zaključila 5. avgusta 1987. godine sa HURO „Kontinental“ Banja Luka i naknadu štete u iznosu od 24.787,26 KM, dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova zaključio da, suprotno apelantkinjinoj tvrdnji, tuženi nije od drugog preduzeća, MDP Hotel „Bosna“ Banja Luka, kao jednog od pravnih sljednika HURO „Kontinental“ Banja Luka, preuzeo dug po ugovora od 5. avgusta 1987. godine u odnosu na apelantkinju pod uslovima propisanim članom 446 ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je jasno ukazao da je za osnovanost tužbenog zahtjeva apelantkinje protiv tuženog bilo neophodno da su tuženi i MDP Hotel „Bosna“ Banja Luka, kao jedan od pravnih sljednika HURO „Kontinental“ Banja Luka, zaključili ugovor o preuzimanju duga, ali i da je apelantkinja kao povjerilac na to pristala (član 446 ZOO). Takođe, Vrhovni sud je zaključio da iz dopisa tuženog od 18. aprila 2001. godine za koji je apelantkinja tvrdila da je dokaz o preuzimanju duga od tuženog ne preoizilazi da su tuženi i MDP Hotel „Bosna“ Banja Luka zaključili ugovor o preuzimanju duga iz osnova spornog ugovora o zakupu poslovnog prostora, niti da se apelantkinja sa tim saglasila u vrijeme zaključenja takvog ugovora, shodno odredbama člana 446 ZOO. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog nije osnovan, jer apelantkinja u pogledu ugovora od 5. avgusta 1987. godine nije u materijalnopravnom odnosu sa tuženim. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje apelantkinja ni u apelaciji ne osporava, već ih praktično potvrđuje, i relevantne odredbe člana 446 ZOO na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude ne vidi bilo kakvu proizvoljnost zbog čega proizilazi da su ovi apelantkinjini navodi neosnovani.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica predmeta ne proizilazi proizvoljnost u primjeni člana 446 ZOO od Vrhovnog suda, niti je apelantkinja svojim navodima dovela u pitanje njegovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

34. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni odredbe člana 446 ZOO, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene materijalnog prava, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2930/13 (J. Č.) | Sudska praksa | Aktio