Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2113/13 (A. G., A. G. i A. G.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Raskid ugovora
  • Propisano zakonom
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Doživotno izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2113/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2113/13, rješavajući apelaciju Azre Ganić i ostalih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Azre Ganić, Aide Ganić i Adnana Ganića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 001605 12 Rev od 21. februara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 001605 08 P2 od 29.

jula 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Azra Ganić, Aida Ganić i Adnan Ganić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Faruk Smajlović, advokat iz Gračanice, podnijeli su 15. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 001605 12 Rev od 21. februara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 001605 08 P2 od 29. jula 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Fahrudina Ganića (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili protivtužilac), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 14. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Osnovnog suda zatraženo je 20. septembra 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Prvotuženi je 22. jula 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 29. jula 2016. godine i Osnovni sud 3. oktobra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 P 001605 08 P2 od 29. jula 2011. godine utvrđeno je da su za života ostaviteljice H.B.(u daljnjem tekstu: ostaviteljica) bili ispunjeni uvjeti za raskid Ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključenog između ostaviteljice, kao primaoca izdržavanja, i prvotuženog, kao davaoca izdržavanja, ovjerenog kod tog suda pod brojem broj R-377/89 od 25. decembra 1989. godine, zbog neispunjavanja obaveze izdržavanja, slijedom čega taj ugovor ne proizvodi pravno djejstvo (stav I izreke presude). Utvrđeno je da je ništav Ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen 19. juna 2001. godine između ostaviteljice, kao primaoca izdržavanja, i H.G. (tj. prednika apelanata), kao davaoca izdržavanja, ovjeren u Općinskom sudu u Gračanici pod brojem R-259/01 od 2. jula 2001. godine, te da kao takav ne proizvodi pravno djejstvo (stav II izreke presude). Odbijen je tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem su tražili da se utvrdi da je Ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen između ostaviteljice, kao primaoca izdržavanja, i njihovog prednika, kao davaoca izdržavanja, valjan pravni posao koji proizvodi pravno djejstvo, te da su apelanti na osnovu tog ugovora kao zakonski nasljednici H.G. stekli pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretninama ostaviteljice (stav III izreke presude). Određeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka (stav IV izreke presude).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je ostaviteljica, kao primalac izdržavanja, zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa prvotuženim, kao davaocem izdržavanja, a zatim ugovor o doživotnom izdržavanju sa prednikom apelanata, kao davaocem izdržavanja, te su predmet tih ugovora bile iste nekretnine, tj. nekretnine ostaviteljice, bliže označene u obrazloženju presude. Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li je prvotuženi ispunjavao svoje obaveze iz Ugovora o doživotnom izdržavanju broj R- 377/89 od 25. decembra 1989. godine, te da li Ugovor o doživotnom izdržavanju broj R-259/01 od 2. jula 2001. godine, koji je zaključio prednik apelanata, ispunjava zakonom propisanu formu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da prvotuženi od 1993. godine pa do smrti ostaviteljice nije ispunjavao svoje obaveze iz ugovora o doživotnom izdržavanju, te da je, stoga, taj sud i odlučio kao u stavu I izreke presude. Osnovni sud je, dalje, naveo da je uvidom u Ugovor o doživotnom izdržavanju broj R-259/01 od 2. jula 2001. godine utvrdio da je prednika apelanata, kao davaoca izdržavanja, prilikom ovjere tog ugovora zastupao advokat Miralem Porobić, koji je u njegovo ime potpisao predmetni ugovor, a da je punomoć za zastupanje ovjerena kod javnog notara (Gavle Stads Notarii Publici Sigill). Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 120. stav 2. Zakona o nasljeđivanju propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od sudije, te da je stavom 3. tog člana propisano da će prilikom ovjere sudija pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Također, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 90. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoć za zaključenje tog ugovora, odnosno za preduzimanje tog posla. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen na osnovu punomoći koja nije ovjerena na način na koji se ovjerava ugovor o doživotnom izdržavanju, u smislu odredaba člana 90. ZOO, te da je kao takav predmetni ugovor ništav shodno odredbama člana 103. ZOO. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je odlučio kao u stavu II izreke presude. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je pravni prednik apelanata ispunjavao svoje obaveze iz ugovora o doživotnom izdržavanju, kao i apelanti nakon njegove smrti. Međutim, Osnovni sud je naveo da je, nezavisno od tog utvrđenja, odbio tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem su tražili da se utvrdi da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju valjan pravni posao, budući da je utvrđeno da je navedeni ugovor ništav i da kao takav ne proizvodi pravno djejstvo.

7. Odlučujući o žalbama apelanata i prvotužioca protiv prvostepene presude, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 84 0 P 001605 11 Gž od 14. decembra 2011. godine kojom je žalbu apelanata uvažio i prvostepenu presudu preinačio u st. II, III i IV izreke presude, tako što je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev prvotuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključen između ostaviteljice i prednika apelanata, zatim, utvrdio da je taj ugovor valjan pravni posao na osnovu kojeg su apelanti kao zakonski nasljednici H.G. stekli pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretninama ostaviteljice, te obavezao tužene da apelantima naknade troškove parničnog postupka, a žalbu prvotuženog odbio i prvostepenu presudu u stavu I izreke presude potvrdio.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem su tražili da se utvrdi da su za života ostaviteljice postojali razlozi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključen 15. decembra 1989. godine između ostaviteljice, kao primaoca izdržavanja, i prvotuženog, kao davaoca izdržavanja. Međutim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništav Ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključen između ostaviteljice, kao primaoca izdržavanja, i prednika apelanata, kao davaoca izdržavanja, ovjeren u Općinskom sudu u Gračanici pod brojem R-259/01 od 2. jula 2001. godine. Naime, Okružni sud je naveo da je tačno da punomoć kojom neko lice ovlašćuje drugo lice da u njegovo ime zaključi ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti u istoj formi kao i ugovor. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju u ime prednika apelanata zaključio advokat Miralem Porobić, kao njegov opunomoćenik, na osnovu punomoći koja je data pred notarom, a ne pred sudijom. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud tokom postupka utvrdio, a što prihvata i taj sud, da je prednik apelanata izvršavao svoje obaveze iz predmetnog ugovora, kao i apelanti nakon njegove smrti. Okružni sud je ocijenio da je, dakle, ugovor o doživotnom izdržavanju od 2. jula 2001. godine u cijelosti izvršen, te da je, shodno tome, punovažan. Naime, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 73. ZOO propisano da, ako se za zaključenje ugovora zahtijeva pisana forma, a ugovor nije zaključen u toj formi, smatra se punovažnim ako su ga stranke izvršile u cijelosti ili pretežnom dijelu, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizlazi šta drugo. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju od 2. jula 2001. godine, jer taj ugovor nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima u smislu odredaba člana 103. ZOO.

9. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji prvotuženog protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 84 0 P 001605 12 Rev od 21. februara 2013. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju od 19. juna 2001. godine i u dijelu u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanata (st. II i III izreke prvostepene presude), a u preostalom dijelu drugostepenu presudu je ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 103. stav 1. ZOO propisano da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 120. Zakona o nasljeđivanju propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sačinjen u pisanom obliku i ovjeren od sudije, koji je dužan da prije ovjere pročita strankama ugovor i upozori ih na posljedice ugovora. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je ugovor o doživotnom izdržavanju strogo formalan pravni posao kod kojeg forma ima konstitutivan karakter, a sastoji se od pisanog zaključenja ugovora i ovjere ugovora od sudije. Vrhovni sud je ukazao da ugovor nastaje tek kad sudija, nakon što pročita ugovor i upozori ugovarače na zakonske posljedice ugovora, ovjeri ga, a ukoliko se ta forma ne ispoštuje, ugovor je ništav. Vrhovni sud je naveo da se ugovor o doživotnom izdržavanju može zaključiti i posredstvom opunomoćenika s tim što i punomoć mora biti ovjerena u formi propisanoj za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju (član 90. ZOO), a što znači da punomoć mora ovjeriti sudija nakon što stranku upozori na posljedice ugovora koji se zaključuje posredstvom opunomoćenika. Vrhovni sud je ukazao da, ako se ne ispoštuje ta forma, punomoć bi bila ništava, a samim tim bi bio ništav i ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen na osnovu takve punomoći. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je osnovan revizioni prigovor prvotuženog da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu odluku o protivtužbenom zahtjevu prvotuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključen između ostaviteljice i prednika apelanata. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je taj ugovor zaključen na osnovu punomoći koju je ovjerio notar u Švedskoj, a ne sudija, što znači da nije ispoštovana propisana forma. Vrhovni sud je naveo da je, stoga, predmetni ugovor ništav, jer je suprotan prinudnim propisima sadržanim u odredbama člana 120. Zakona o nasljeđivanju u vezi sa odredbama člana 90. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 73. ZOO, budući da se te odredbe primjenjuju samo na ugovore zaključene u usmenoj formi, koji se mogu konvalidirati ukoliko su ugovarači u cijelosti ili u pretežnom dijelu izvršili svoje ugovorne obaveze pod uvjetom da iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizlazi nešto drugo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je Općinski sud u Gračanici ovjerio Ugovor o doživotnom izdržavanju broj R-259/01 od 2. jula 2001. godine na osnovu punomoći koju je ovjerio notar u Švedskoj. U vezi s tim, apelanti navode da, u slučaju da Općinski sud u Gračanici nije prihvatio kao valjanu punomoć za zastupanje, ne bi došlo ni do ovjere predmetnog ugovora, tako da, zbog formalnopravne greške koju je, prema shvatanju Vrhovnog suda, počinio Općinski sud u Gračanici, posljedice snose apelanti. Apelanti navode da su nakon smrti njihovog prednika nastavili da izvršavaju obaveze iz predmetnog ugovora sve do smrti ostaviteljice. Apelanti navode da je, dakle, predmetni ugovor u cijelosti izvršen, te da se, stoga, ima smatrati punovažnim bez obzira na nedostatak propisane forme. S obzirom na to, apelanti smatraju da su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni odredaba čl. 90. i 103. stav 1. ZOO, te odredaba čl. 120. do 125. Zakona o nasljeđivanju.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene presude tog suda. Vrhovni sud je naveo da apelanti nisu u pravu kada tvrde da je notarski ovjerena punomoć u Švedskoj, koja je data za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju u Bosni i Hercegovini, bila valjana isprava i da je, stoga, valjan i predmetni ugovor koji je zaključen na osnovu takve punomoći. Naime, Vrhovni sud je ukazao da Zakon o nasljeđivanju propisuje strogu formu za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju (osim pisane forme, potrebna je i ovjera sudije, koji prije potpisivanja ugovora mora ugovaračima pročitati ugovor i upozoriti ih na posljedice koje taj ugovor proizvodi), te ukoliko se ugovor zaključuje posredstvom opunomoćenika, iste uvjete u pogledu forme mora ispunjavati i punomoć, što znači da punomoć mora ovjeriti sudija (a ne notar). S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se na osnovu punomoći koju je ovjerio notar nije mogao zaključiti valjan ugovor o doživotnom izdržavanju bez obzira na to što je takav ugovor ovjerio Općinski sud u Gračanici. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da pitanje izvršavanja ugovornih obaveza nije ni u kakvoj vezi sa pitanjem pravne valjanosti, odnosno ništavosti ugovora, već je značajno samo u slučaju kada se traži raskid ugovora.

13. Osnovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata koji su izneseni u predmetnoj apelaciji. Osnovni sud je naveo da je taj sud postupak vodio nepristrasno i u skladu sa zakonom. Po mišljenju Osnovnog suda, u toku postupka pred tim sudom nije došlo do povrede prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji. Osnovni sud je u prilogu odgovoru dostavio rješenje tog suda od 18. juna 2014. godine (kojim je utvrđeno da je prvoapelantkinja povukla tužbu podnesenu radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju), te presudu na osnovu odricanja od 18. juna 2014. godine (kojom je odbijen tužbeni zahtjev drugoapelantkinje i trećeapelanta u odnosu na tužene Sadika Berbića i Kasima Berbića). Također, Osnovni sud je dostavio zapisnik sa glavne rasprave održane pred tim sudom od 8. juna 2014. godine iz kojeg proizlazi, između ostalog, da su prvotuženi, drugoapelantkinja i trećeapelant zaključili sudsko poravnanje u pogledu predmetnih nekretnina.

14. Prvotuženi je naveo da je u predmetu Osnovnog suda broj 84 0 P 001605 13 P3 zaključeno sudsko poravnanje u pogledu predmetnih nekretnina. Prvotuženi je u prilogu odgovoru na apelaciju dostavio zapisnik sa glavne rasprave održane pred Osnovnim sudom od 8. juna 2014. godine iz kojeg proizlazi da je prvoapelantkinja povukla tužbu u predmetnoj pravnoj stvari (tj. u predmetu koji se odnosi na raskid ugovora o doživotnom izdržavanju), te da je u odnosu na tužbeni zahtjev drugoapelantkinje i trećeapelanta donesena presuda na osnovu odricanja. Također, iz predmetnog zapisnika proizlazi da su prvotuženi, drugoapelantkinja i trećeapelant zaključili sudsko poravnanje u pogledu predmetnih nekretnina.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80, na osnovu člana 12. Ustavnog zakona, preuzet kao zakon Republike Srpske) u relevantnom dijelu glasi: Član 120. st. 1, 2. i 3.

Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u naslijeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odgođena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).

Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.

Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora.

16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 73.

Ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi što drugo.

Član 90.

Forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoćje za zaključenje tog ugovora, odnosno za preduzimanje tog posla.

Član 103. stav 1.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 84 0 P 001605 12 Rev od 21. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su, stoga, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

25. Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO i Zakona o nasljeđivanju, što je kao posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, odlučujući o protivtužbenom zahtjevu prvotuženog kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključen između ostaviteljice i prednika apelanata, u obrazloženju svoje odluke ukazao da je predmetni ugovor zaključen na osnovu punomoći koja nije ovjerena na način na koji se ovjerava ugovor o doživotnom izdržavanju, u smislu odredaba člana 90. ZOO u vezi sa članom 120. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju, te da je, stoga, predmetni ugovor ništav shodno odredbama člana 103. stav 1. ZOO. Ustavni sud zapaža da je, s druge strane, Okružni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao da je predmetni ugovor u cijelosti izvršen (jer je prednik apelanata izvršavao svoje obaveze iz predmetnog ugovora, kao i apelanti nakon njegove smrti), te da se, stoga, predmetni ugovor ima smatrati punovažnim u smislu odredaba člana 73. ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je pravilna primjena materijalnog prava, na koju sud pazi po službenoj dužnosti, zahtijevala da Vrhovni sud otkloni navedene nedoumice koje su izazvale različite nižestepene presude, a što je Vrhovni sud i učinio. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe čl. 120. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju i člana 90. ZOO, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilno odlučenje prvostepenog suda, te zbog čega u konkretnom slučaju, suprotno shvatanju drugostepenog suda, nije bilo mjesta za primjenu odredaba člana 73. ZOO. Dovodeći u vezu odredbe člana 120. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju, te čl. 90. i 103. stav 1. ZOO sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.

27. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o nasljeđivanju i ZOO na predmetnu situaciju, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o nasljeđivanju i ZOO na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelanti kršenje tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2113/13 (A. G., A. G. i A. G.) | Sudska praksa | Aktio