Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3849/16 (M. G.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dijete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3849/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3849/16, rješavajući apelaciju Midhata Ganjge, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Midhat Ganjgo, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 042601 16 Gž od 26. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Midhat Ganjgo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Jelaha, kojeg zastupa Adis Mehinović, advokat iz Tešnja, podnio je 26. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 042601 16 Gž od 26. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom mijenja se pravosnažna presuda Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 040801 15 P od 15. maja 2015. godine u dijelu uređivanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata između djeteta A. G. (u daljnjem tekstu: dijete) i apelanta, kao roditelja sa kojim dijete ne živi, pa je određen način ostvarivanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata između apelanta i djeteta, prvenstveno na način da će predaju i preuzimanje djeteta isključivo vršiti osobno roditelji djeteta, odnosno majka N. G. i apelant, tako što će apelant preuzimati dijete od majke svake prve i treće subote u mjesecu u 10:00 časova i vraćati dijete majci sutradan, odnosno nedjeljom u 16:00 časova. Isto tako, određeno je da će dijete neprekidno boraviti sa apelantom za vrijeme zimskog i ljetnjeg raspusta u trajanju od po sedam dana, kao i svaki drugi dan vjerskih i državnih praznika sa istim vremenom preuzimanja i vraćanja djeteta majci, te je svaki od roditelja kod koga dijete boravi dužan omogućiti svakodnevne telefonske kontakte drugom roditelju, posjete za vrijeme bolesti, kao i da uzajamno omogućuju održavanje osobnih odnosa i kontakata na način kako je to u prethodnim stavovima određeno i da stvaraju uslove za održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata i da se o svemu dogovaraju. U obrazloženju osporene odluke navodi se, između ostalog, da se kod određivanja načina održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem s kojim ne živi, sud mora rukovoditi isključivo interesima djeteta, a ne željama roditelja, jer želje i nastojanja roditelja često nisu u skladu sa interesima djeteta. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke vodio računa o interesu djeteta, koje treba da viđa i majku i oca, uživa u njihovoj pažnji i ljubavi, a ne o ličnim željama i nepotrebnim konfliktnim situacijama roditelja, koje ako se nastave mogu dovesti do preispitivanja emocionalne zrelosti oba roditelja, koji na prvom mjestu moraju odgovorno voditi računa o interesima djeteta, njegovom fizičkom i psihičkom razvoju. U vezi s tim, zaključeno je da je održavanje normalnih kontakata i porodičnih veza roditelja, neovisno od činjenice da roditelji ne žive zajedno, od neprocjenjive važnosti za dijete i njegov emocionalni razvoj, te da roditelji moraju na prvo mjesto staviti dijete, a ne izlagati ga mogućim traumatičnim situacijama. Dakle, zaključeno je da je održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa apelantom, kako je to određeno u izreci prvostepene presude, u najboljem interesu djeteta. U prilog tome ide i odredba člana 145. stav 2. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine prema kojoj, primjenom pravila argumentum a contrario, sud neće uvažiti sporazum roditelja o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s roditeljem s kojim ne živi ukoliko taj sporazum nije u najboljem interesu djeteta.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3849/16 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio