Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-225/15 (B. Š., J. Š., I. K. i A. Š.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-225/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-225/15, rješavajući apelaciju Branka Šarića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Branko Šarić, Josipa Šarić, Irma Križanac i Ante Šarić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 005227 12 Rev od 2. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Šarić, Josipa Šarić, Irma Križanac i Ante Šarić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Baške Vode, Republika Hrvatska, koje zastupa Davor Kovač, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 005227 12 Rev od 2. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezani su apelanti da solidarno isplate tužitelju („Hypo-Alpe-Adria-Bank“ d.d. Mostar) određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je prvoapelant, kao korisnik kredita potpisao ugovor o kreditu sa davateljem kredita Glumina banka d.d. u privremenoj upravi, da su taj ugovor potpisali kao solidarni jamci ostali apelanti, da iz ugovora proizlazi da se tim kreditom kompenzira već odobreni kredit u otplati po drugom ugovoru, da je tom prilikom greškom navedeno da prva rata dospijeva određenog datuma (prije zaključenja ugovora), da je finansijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj, prije formalnog zaključivanja ugovora o ustupanju radi ispunjenja sa Glumina bankom d.d. u likvidaciji, predmetni ugovor o kreditu računovodstveno preknjižen i u vrijeme sačinjavanja ugovora o ustupanju, da se isti vodi pod drugim brojem, da je prvoapelant, kao korisnik kredita znao za visinu duga u vrijeme preknjižavanja, da je primio dopis Glumina banke d.d. u likvidaciji, da je tokom određenog vremenskog perioda smanjio dug po kreditu. Kod takvih činjeničnih utvrđenja, Vrhovni sud konstatuje, da je pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo, kada je odlučujući o žalbi apelanata izveo zaključak da dokazi izvedeni kod prvostepenog suda nisu davali utemeljenje za odbijanje tužbenog zahtjeva i kada je potvrdio prvostepenu presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev. Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je stanovište nižestepenih sudova da navodi apelanata o pravnoj prirodi predmetnog ugovora o ustupu i naslova istog su irelevantni i s tim u vezi navode koje je obrazložio prvostepeni sud kao pravilne prihvata Vrhovni sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Vrhovni sud ističe, da protivno rezonovanju apelanata, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su izveli zaključak da nije osnovan prigovor nedostataka aktivne legitimacije, jer nisu dokazali, da je predmetni kredit otplaćen u potpunosti ustupitelju Glumina banka i prije ugovorenog roka otplate ili tužitelju nakon preuzimanja tog potraživanja od Glumina banke d.d. u likvidaciji. Također se navodi, da je tužitelj dokazao ugovorom o ustupu da je preuzeo konkretnu obavezu naspram apelanata, a što je vještak u svom nalazu i mišljenju potvrdio da se radi o istom potraživanju, da je ugovor o kreditu odobren prvoapelantu od strane Glumina banke d.d. proknjižen na partiju tužitelja. Vrhovni sud još zaključuje da kod utvrđenih činjenica da je korisnik kredita-prvoapelant otplaćivao kredit u 2000. i 2001. godine, to nije protekao petogodišnji rok od najstarijeg neplaćenog anuiteta po kreditu do podnošenja tužbe 31. januara 2006.godine, pa pravo na potraživanje po predmetnom kreditu nije zastarjelo u smislu člana 373. Zakona o obligacionim odnosima, kako to neosnovano smatraju apelanti.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-225/15 (B. Š., J. Š., I. K. i A. Š.) | Sudska praksa | Aktio