Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1642/15 („Gromex Co“ d.o.o. Tuzla i drugi)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1642/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1642/15, rješavajući apelacije „Gromex Co“ d.o.o. Tuzla i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Gromex Co“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 041080 13 Rev od 13.

januara 2015. godine;

Ankica Filipović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 018870 13 Rev od 3. marta 2015.

godine;

„Digitel Telekom“ d.o.o. Gradačac, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 Mal 007465 14 Rev od 23. aprila 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Mal 007465 13 Gž od 13. januara 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1642/15

1. „Gromex Co“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnio je 6. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 041080 13 Rev od 13. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi („Gostol Gopan“ d.o.o. Modrac) da apelantu na ime duga isplati određeni novčani iznos.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da kako je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare, nižestepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, navedenom zakonskom odredbom propisano je da međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorom, zastarijevaju za tri godine, s tim da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Dalje se navodi, da je u toku postupka utvrđeno da su stranke zaključile ugovor o građenju, da će apelant kao izvođač radova za tuženog kao naručioca izvršiti građevinsko-zanatske radove na određenom objektu, te da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilan zaključak nižestepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o zaključenju ugovora između stranaka koji ima karakter ugovora o prometu robe i usluga. Vrhovni sud konstatuje, da zastara potraživanja cijene radova po ugovoru o građenju počinje teći prvog dana poslije dana kada je izvođač radova mogao na osnovu konačnog obračuna da zahtjeva isplatu, a ne protekom roka od 15 dana od sačinjavanja i prijema konačne situacije, kako tvrdi apelant, pozivajući se na posebne uzanse o građenju. Vrhovni sud ističe, da takav rok stranke nisu ugovorile, niti se može primijeniti i u slučaju ugovaranja, jer je početak zastare vezan za dospjelost potraživanja, tj. kada je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze, u smislu odredbe iz člana 361. stav 1. ZOO. Vrhovni sud zaključuje, da obzirom na utvrđeno vrijeme dospijeća potraživanja (17. maj 2006. godine), kao i činjenicu da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 20. maja 2009. godine, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju, pozivom na odredbu iz člana 374. ZOO, koja podrazumijeva trogodišnji rok zastarjelosti, nastupila zastara potraživanja apelanta kao povjerioca iz zaključenog spornog ugovora.

AP-2538/15

3. Ankica Filipović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Vareša, koju zastupa Branka Pravljak, advokatica iz Novog Travnika, podnijela je 22. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 51 0 P 018870 13 Rev od 3. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica, da zajedno sa ostalim tuženim (D. F., S. L., A. N. i B. N.), solidarno isplati tužitelju („Hypo-Alpe-Adria-Bank“ d.d. Mostar), na ime duga, određeni novčani iznos.

4. U toku predmetnog parničnog postupka je, a nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je D. F. sa tužiteljem zaključio predmetni ugovor o kreditu, da su ostali tuženi (uključujući i apelanticu) kao solidarni dužnici tj. jamci platci, istim ugovorom solidarno obavezali platiti sve obaveze glavnog dužnika ukoliko to on ne uradi, da je utvrđeno da je tužitelj izvršio svoju obavezu iz zaključenog ugovora o kreditu, a da korisnik kredita nije u cijelosti izvršio svoju obavezu otplate dužnog iznosa, pa je tužitelj osnovano otkazao ugovor o kreditu, te je tog dana i dospio na naplatu cjelokupni utuženi iznos. U svom obrazloženju, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da je neosnovan apelanticin prigovor povreda postupka iz člana 96. stav 2. u vezi sa članom

209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je drugostepeni sud povrijedio te odredbe prilikom odlučivanja o apelanticinim žalbenim prigovorima, jer da u pozivu za glavnu raspravu apelantica nije upozorena na sve posljedice koje nastupaju njenim izostankom sa glavne rasprave, tj. da se njeni predloženi dokazi neće izvesti ukoliko ne dođe na raspravu. Naime, članom 96. stav 2. i 3. ZPP je propisano da će sud u pozivu za glavnu raspravu obavijestiti pozvana lica o posljedicama izostanka sa ročišta, te da će se stranci koja nije bila prisutna na pripremnom ročištu uz poziv na glavnu raspravu dostaviti i ovjeren prijepis rješenja o zakazivanju ročišta za glavnu raspravu, sa svim sadržajima iz člana 94. stav 1. ZPP (dan i sat održavanja glavne rasprave, pitanja o kojima će se raspravljati, dokazi koji će se izvesti i osobe koje će biti pozvane). Prama mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije povrijedio odredbe člana 231. ZPP kada je ocijenio apelanticine žalbene navode u pogledu povrede postupka pred prvostepenim sudom kao neosnovane, jer u rješenju prvostepenog suda sve stranke u postupku, uključujući i apelanticu, su pozvane na glavnu raspravu, u kojem rješenju je sud naznačio da će se na glavnoj raspravi raspravljati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, te da će se izvesti dokazi čitanjem i uvidom isprava koje su pojedinačno navedeni, a među njima i isprave predložene kao dokaz od strane apelantice. Dalje se navodi, da kako je apelantica primila navedeno rješenje, a nije pristupila na ročište za glavnu raspravu, to je prvostepeni sud donio rješenje da se neće izvesti dokazi uvidom u isprave koje je apelantica predložila. Vrhovni sud ističe, da je odredbom člana 7. stav 1. ZPP propisano načelo dispozicije stranaka i u odnosu na izvođenje dokaza, na način da su stranke dužne da i izvode dokaze kojim se utvrđuju činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve. Vrhovni sud konstatuje, da su stranke koje predlažu dokaze dužne da iste izvode na ročištu za glavnu raspravu, pa nedolaskom te stranke na ročište , pod uslovom da je uredno obavještena, sud nije dužan po službenoj dužnosti izvoditi dokaze koje ta stranka predlaže. Vrhovni sud, također, ističe da ne poučavanje pozvanih stranaka da dokazi neće biti izvedeni ako stranka koja je predložila dokaze nije pristupila na glavnu raspravu pod uslovima iz člana 97. stav 4. ZPP, neće biti izvedeni, nije povreda odredbe člana 96. stav 2. ZPP, jer se smatra da stranke koje predlažu dokaze znaju da ih one i izvode pred sudom neposredno (član 101. ZPP), budući da zakon ne propisuje da sud po službenoj dužnosti izvodi dokaze za njih.

AP-2778/15

5. „Digitel Telekom“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda broj 28 0 Mal 007465 14 Rev od 23. aprila 2015. godine, kojom je odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 Mal 007465 13 Gž od 13. januara 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1390/14 od 24. aprila 2014. godine, u odnosu na predmet AP-1395/14, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obavežu tuženi (S. V. i F. V.) da na ime duga apelantu isplate određeni novčani iznos.

6. U svom obrazloženju, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, predloženim i izvedenim dokazima apelant nije dokazao da je bio u bilo kojem ugovorenom odnosu sa tuženim, kao fizičkim licima, zbog čega tuženi nisu pasivno legitimisani da apelantu isplate utužene iznose, na ime naknade za priključak na javnu telefonsku mrežu, bez obzira na tvrdnju apelanta da je on finansirao izgradnju tih priključaka. Kantonalni sud ističe da je po ugovoru od 11. maja 1990. godine, apelant bio u ugovornom odnosu sa MZ Bukva i Mionica I, a ne sa tuženim, tako da je eventualno apelant mogao tražiti naknadu štete zbog povrede ugovorenih obaveza od osoba sa kojim je bio u ugovornom odnosu, a ne od tuženih sa kojima nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1642/15.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1642/15 („Gromex Co“ d.o.o. Tuzla i drugi) | Sudska praksa | Aktio