Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3810/16 ("CROATIA-HERCEGOVINA AUTO" d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 28. 09. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3810/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
28. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3810/16, rješavajući zahtjev „CROATIA-HERCEGOVINA AUTO“ d.o.o. MOSTAR za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „ CROATIA- HERCEGOVINA AUTO“ d.o.o. MOSTAR za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „CROATIA-HERCEGOVINA AUTO“ d.o.o. MOSTAR (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnio je, 21. septembra 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901141 16 Rev 3 od 2. avgusta 2016. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „zabranio“ izvršenje presude Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901141 16 Rev 3 od 2. avgusta 2016. godine, isplatom novčanih sredstava sa apelantovog transakcijskog računa i prodajom nekretnina u apelantovom vlasništvu.
Uvodne napomene
2. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je tužitelj UNION BANKA d.d. SARAJEVO (u daljnjem tekstu: tužitelj) 29. septembra 2000. godine podnio tužbu protiv apelanta radi predaje u posjed i naknade štete. Odlučujući o toj tužbi, Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 07 58 Ps 901141 00 Ps od 27. februara 2009. godine, potvrđenu u cjelini presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 901141 09 Pz od 13. maja 2010. godine, kojom je, pored ostalog, (stav 1. izreke presude) obavezao apelanta da tužitelju preda u posjed, slobodan od lica i stvari, poslovni prostor bliže označen u izreci te presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) u roku od 30 dana, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka (stav 4. izreke presude), dok je (stav 3. izreke presude) odbio kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini od 370.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 Ps 901141 10 Rev od 23. avgusta 2011. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene presude Kantonalnog suda, dok je uvažio reviziju tužitelja i ukinuo tu presudu u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda u stavu 3. izreke (odbijajući dio tužbenog zahtjeva), kao i odluci o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
3. Apelant je podnio apelaciju protiv naprijed navedenih presuda redovnih sudova, smatrajući da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su, prema njegovom mišljenju, ti sudovi pogrešno utvrdili da je tužilac pravni slijednik kupca predmetnog poslovnog prostora, zbog čega su kao neosnovan odbili njegov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4388/11. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4388/11 od 7. oktobra 2014. godine odbio predmetnu apelaciju kao neosnovanu.
4. U međuvremenu, Kantonalni sud je, postupajući po presudi Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901141 10 Rev od 23. avgusta 2011. godine, donio rješenje broj 58 0 Ps 901141 11 Pž 2 od 18. oktobra 2011. godine kojim je uvažio žalbu tužitelja i ukinuo presudu Općinskog suda broj 07 58 Ps 901141 00 Ps od 27. februara 2009. godine u st. 3. i 4. izreke i u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
Osporene odluke
5. Odlučujući u ponovnom postupku o preostalom (odbijajućem) dijelu tužbenog zahtjeva, Općinski sud je donio presudu broj 58 0 Ps 901141 14 Ps 2 od 10. marta 2015. godine, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelant obaveže da mu isplati naknadu u visini od 427.825,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos od 2.725,00 KM, počev od 1. oktobra 1997. godine pa zaključno do 1. novembra 2010. godine, a sve do konačne isplate i troškove parničnog postupka (stav 1. izreke presude), dok je (stavu 2. izreke presude) apelant obavezan tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 503,35 KM.
6. Iz obrazloženja predmetne presude, između ostalog, proizilazi da je tužitelj u toku ponovnog postupka pred tim sudom preinačio tužbeni zahtjev na način kako je opisano u izreci presude, a da je apelant ostao kod odgovora na tužbu i navoda istaknutih tokom postupka. Općinski sud je konstatovao da je nesporno da je tužitelj u toku postupka ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora, i to 1. novembra 2010. godine u izvršnom postupku povodom pravomoćne presude tog suda broj 07 58 Ps 901141 00 Ps od 27. februara 2009. godine. Dalje, konstatovao je da tužitelj visinu konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva zasnovao na osnovnom i dopunskom nalazu vještaka finansijske struke S.A, prema čijem obračunu mjesečna naknada za korištenje takvog poslovnog prostora iznosi 2.275,00 KM, odnosno da po osnovnom nalazu za period od 28. septembra 1997. godine do 1. februara 2009. godine tužitelj potražuje naknadu u visini od 370.000,00 KM, a po dopunskom nalazu za period od 1. februara 2009. godine do 1. novembra 2010. godine u visini od 57.225,00 KM. Općinski sud je zaključio da je apelantov prigovor zastare potraživanja djelimično osnovan, ali da nisu zastarjela potraživanja tužitelja za period od 1. oktobra 1997. godine do 29. septembra 2000. godine, kao i za period od 12. januara 2002. godine do 1. novembra 2010. godine, i to u skladu sa 388. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) uslijed prekida zastarjevanja podnošenjem tužbe i preinačenjem tužbenog zahtjeva od 11. februara 2009. godine i podneskom od 18. marta 2012. godine. Međutim, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev i za ostali utuženi period konstatujući da iz provedenih materijalnih dokaza, kako u predmetnom, tako i u prethodnom postupku, kao iz iskaza apelantovog zakonskog zastupnika A.P. i utvrđenih činjenica od strane suda iz ranijeg postupka proizilazi da je apelant u spornom periodu na zakonit način bio upisani vlasnik spornog poslovnog prostora i da isti nije koristio za svoje potrebe i da na taj način nije ni ostvario korist korištenjem tuđe stvari u smislu odredbi člana 219. ZOO-a.
7. Odlučujući o žalbi koju je tužitelj podnio protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio presudu broj 58 0 Ps 901141 15 Pž 5 od 9. oktobra 2015. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizilazi da je i taj sud zaključio da tužitelju ne pripada pravo na naknadu u konkretnom slučaju, a iz razloga koji su navedeni u presudi prvostepenog suda, čije činjenične i pravne zaključke je prihvatio kao pravilne.
8. Tužitelj je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 Ps 901141 16 Rev 3 od 2. avgusta 2016. godine djelimično usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude tako što je obavezao apelanta da tužitelju na ime naknade (za korištenje spornog poslovnog prostora) koristi isplati ukupan iznos od 385.587,00 KM, za periode od 1. oktobra 1997. godine do 29. septembra 2000. godine i od 13. januara 2002. godine do 1. novembra 2010. godine, u mjesečnim iznosima od po 2.725,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počev od svakog prvog u sljedećem mjesecu za prethodni mjesec do isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 16.334,00 KM, dok je u ostalom dijelu odbio reviziju.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su pravni prednici parničnih stranaka 4. juna 1988. godine zaključili ugovor o prijenosu nepokretnosti u društveno vlasništvo i da je ugovor izvršen tako što je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu, a apelant predao tužitelju u posjed kupljeni poslovni prostor, koji je tužitelj koristio sve do izbijanja rata u BiH, nakon čijeg je okončanja apelant ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora odbijajući da ga vrati tužitelju, što je uslovilo podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari protiv apelanta 29. oktobra 2000. godine za predaju u posjed i isplatu štete. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da iz sadržine zapisnika i izjava stranaka proizilazi da je apelant, nakon što je tražio odlaganje glavne rasprave radi mirnog rješenja spora, u toku predmetnog parničnog postupka izdejstvovao rješenje Općinskog načelnika općine Mostar - Zapad od 29. decembra 2000. godine, kojim je utvrđeno apelantovo pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, nakon čega je apelant izvršio i upis tog prava u zemljišne knjige. Takođe, Vrhovni sud je konstatovao da je predmetno rješenje poništeno rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo od 18. februara 2003. godine. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da iz spisa predmeta proizilazi da je apelant predmetni poslovni prostor predao tužitelju 1. novembra 2010. godine u postupku izvršenja pravosnažne presude prvostepenog suda od 27. februara 2009. godine.
10. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je za mogućnost nastanka obligacionopravnog odnosa, suprotno stavu nižestepenog suda, u konkretnoj pravnoj stvari irelevantno to što je apelant rješenjem o upisu prava vlasništva donesenom od strane Gradske općine Mostar-Zapad 28. novembra 2002. godine izdejstvovao upis prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, s obzirom da je to učinio na način da je „prešutio“ činjenice postojanja pomenutog ugovora i spora u toku kojega je navedeno rješenje poništeno od strane drugostepenog organa. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je apelant od početka toka predmetnog spora bio nesavjestan posjednik predmetnog poslovnog prostora. Dakle, konstatujući da apelantov posjed spornog poslovnog prostora nije imao valjani pravni osnov, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti institut neosnovanog obogaćenja, odnosno njegov podinstitut upotrebe tuđe stvari u svoju korist iz člana 219. ZOO. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da je tužitelj vlasnik predmetnog prostora, što mu je garantovalo pravo na izbor da koristi svoju stvar, da je ne koristi ili da je drugome da na upotrebu. S tim u vezi, Vrhovni sud je konstatovao da nije bilo osnove za prihvatanje u potpunosti istinitim iskaza zakonskog zastupnika apelanta A.P. zbog toga što je isti u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima i navodima stranaka datih na ročištima za glavnu raspravu. Naime, Vrhovni sud je istakao da se, kod okolnosti da je tužitelj podnesenom tužbom iz 2000. godine tražio predaju u posjed predmetnog prostora, neprihvatljivom pokazuje tvrdnja tog lica „da oni nisu izdavali predmetni prostor od 1997. godine pa do 2002. godine...već da je to činio tužitelj..". Po mišljenju Vrhovnog suda apelant je čitav sporni period do njegove predaje u posjed tužitelju (2010. godine) predmetni prostor neovlašteno držao u posjedu i jedno vrijeme ga izdavao pod zakup, „a većinu vremena nekorištenjem istog“. Vrhovni sud je pri tome istakao da se u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalazio tužitelj u predmetnom sporu, fizičko „čuvanje" spornog prostora od strane zaštitarske službe National Holdinga, ne može se smatrati stvarnim posjedom predmetnog prostora, kako to pogrešno smatraju nižestepeni sudovi navodeći da je tužitelj sporni prostor koristio za svoje potrebe. Vrhovni sud je konstatovao da upravo pismena National Holdinga, koja predstavljaju dokaznu građu tužitelja, govore u prilog istinitosti tvrdnje tužitelja o iskazanoj namjeri izdavanja predmetnog prostora u zakup trećim licima. Imajući u vidu i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Vrhovni sud je ocijenio da je tužitelj dokazao da bi predmetni poslovni prostor izdavao trećim licima u zakup, pa je primjenom odredbe člana 250. stav l. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) usvojio reviziju i obavezao apelanta da tužitelju za period koji nije obuhvaćen zastarom isplati određeni novčani iznos, sve kako je pobliže opisano u izreci presude.
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant, između ostalog, tvrdi da tužitelj nije aktivno legitimisan da potražuje naknadu za korištenje tuđe stvari. Tvrdi da je i u nastavku postupka, nakon pravomoćnosti presude o predaji u posjed poslovnog prostora, stavio prigovor nedostatka aktivne legitimacije i smatra da je prvostepeni sud bio dužan odlučiti o tom prigovoru. Dalje, smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo kada je zaključio da apelant predmetni poslovni prostor nije koristio za svoje potrebe u spornom vremenskom periodu odnosno da su korisnici istog bile treće osobe, koji zaključak je izveo iz određenih dokaza (pobliže navedenih u apelaciji). Takođe, apelant tvrdi da je tužitelj zahtjev naknadu za korištenje tuđe stvari mogao postaviti tek nakon što je poništeno rješenje od 29. decembra 2000. godine kojim je apelant upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Pored toga, apelant smatra da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo.
12. Vezano za prijedlog za donošenje privremene mjere, apelant je istakao da je za očekivati da će tužitelj zatražiti izvršenje osporene presude Vrhovnog suda isplatom sredstava sa apelantovog transakcijskog računa i prodajom nekretnina u njegovom vlasništvu odnosno prodajom poslovnog prostora u kojem apelant obavlja svoju djelatnost. Apelant smatra da bi mu na taj način nastala nenadoknadiva šteta. U vezi sa tim, apelant navodi da predmetna nekretnina u naravi predstavlja osnovno sredstvo za rad odnosno služi za tehnički servis za pregled vozila i da oprema i strojevi služe toj djelatnosti pa bi moglo doći do potpunog prestanka rada apelanta i otpuštanja više od 20 djelatnika jer nije isključeno da bi novi vlasnik mogao donijeti drugačiju odluku u pogledu njihove namjene. Takođe, tvrdi da ukoliko bi se usvojila apelacija moralo bi se pokretati čitav niz sudskih postupaka radi vraćanja prodatih stvari.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio“ izvršenje presude Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901141 16 Rev 3 od 2. avgusta 2016. godine, isplatom novčanih sredstava sa apelantovog transakcijskog računa i prodajom nekretnina u apelantovom vlasništvu. Iz navedenog proizilazi da je apelant zapravo zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje osporene presude Vrhovnog suda kojom je obavezan da tužitelju na ime naknade koristi isplati ukupan iznos od 385.587,00 KM, za zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka u iznosu od 16.334,00 KM.
15. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
16. Dalje, Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine
17. U vezi sa tim Ustavni sud zapaža da je apelant obrazložio svoj zahtjev za donošenje privremene mjere navodima da je za očekivati da će tužitelj zatražiti izvršenje osporene presude Vrhovnog suda isplatom sredstava sa apelantovog transakcijskog računa i prodajom nekretnina u njegovom vlasništvu odnosno prodajom poslovnog prostora u kojem apelant obavlja svoju djelatnost i da smatra da bi mu na taj način nastala nenadoknadiva šteta jer predmetna nekretnina u naravi predstavlja osnovno sredstvo za rad pa bi moglo doći do potpunog prestanka rada apelanta i otpuštanja više od 20 djelatnika, a ukoliko bi se usvojila apelacija moralo bi se pokretati čitav niz sudskih postupaka radi vraćanja prodatih stvari. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da apelant osim svojih paušalnih navoda o mogućnosti nastanka nenadoknadive štete uslijed izvršenja osporene presude, te navoda koji se tiču merituma spora, nije dostavio relevantne dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Ovo pogotovo imajući u vidu da apelant nije dostavio nikakve dokaze da je postupak izvršenja osporene presude u konkretnom slučaju uopšte i pokrenut, što proizilazi i iz samih navoda apelanta „očekivati je da će [tužitelj] zatražiti izvršenje“. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman