Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3366/13 (R. R.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3366/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3366/13, rješavajući apelaciju Radmile Reljić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Radmile Reljić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 Rs 028235 13 Rsž od 7. juna 2013. godine Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Radmili Reljić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.700,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji Radmili Reljić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Radmile Reljić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 Rs 028235 13 Rsž od 7. juna 2013. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radmila Reljić (u daljnjem tekstu: apelantkinja), iz Prijedora, koju zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“, iz Banjaluke, podnijela je 30. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 028235 13 Rsž od 7. jula 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Rs 028235 Rs 10 od 27. februara 2013. godine. Apelantkinja je, takođe, dopunila apelaciju 24. oktobra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda i „Arcelor Mittal“ Prijedor d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je, takođe, 26. aprila 2013. godine zatražen spis predmeta.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju kao i spis predmeta 25. maja 2016. godine, Okružni sud 9. maja 2016. godine, Vrhovni sud 6. maja 2016. godine, a tuženi 6. maja 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelantkinja je 1. marta 2005. godine podnijela tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa sa naknadno preciziranim tužbenim zahtjevom u podnescima zaprimljenim kod Osnovnog suda 19. januara 2006. godine i 14. marta 2007. godine, a tuženoj strani na odgovor dostavljena po naredbi zaduženog sudije od 11. maja 2005. godine.

6. Pripremno ročište je održano 28. marta 2007. godine i isto odloženo za 3. maj 2007. godine po zahtjevu punomoćnika tuženog radi očitovanja po podnesku sa konačno preciziranim tužbenim zahtjevom koji je uslijedio 17. aprila 2007. godine.

7. Osnovni sud je nakon toga 30. maja 2007. godine rješenjem odredio izvođenje dokaza finansijskim vještačenjem.

8. Glavna rasprava je održana 21. juna 2007. godine iz razloga nedostavljanja ili potrebe dopune nalaza vještaka.

9. Nalaz finansijskog vještaka dostavljen 30. jula 2007. godine, a dopune 16. oktobra 2007. godine i 19. novembra 2007. godine.

10. Presudom Osnovnog suda broj RS 39/05 od 8. januara 2008. godine poništena je Odluka tuženog o otkazu ugovora o radu broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine i tuženi obavezan da apelantkinju vrati u radni odnos na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i da joj na ime neisplaćenih plata i drugih naknada isplati iznose na način preciziran dispozitivom ove presude. Dopunskom Presudom Osnovnog suda pod brojem RS 39/05 od 30. aprila 2008. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantkinjina tužba u dijelu kojim je tražena uplata doprinosa PIO za slučaj nezaposlenosti.

11. Rješavajući po žalbama stranaka na predmetnu presudu, Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 116 od 13. novembra 2008. godine u pobijanom dijelu potvrđena je prvostepena presuda, te preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 243 od 24. juna 2010. godine ukinuta je, po revizijama stranaka, Presuda Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 116 od 13. novembra 2008. godine u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda o usvajanju tužbenog zahtjeva za poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu. U ostalom dijelu apelantkinjina revizija je odbijena.

13. Nakon odluke po reviziji, Okružni sud je Presudom broj 11 0 P 004671 10 Gž od 16. novembra 2010. godine ukinuo Presudu Osnovnog suda broj RS 39/05 od 8. januara 2008. godine u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev za poništenje Odluke tuženog o otkazu ugovora o radu broj 81-75/04 od 29. oktobra 2009. godine, za vraćanje apelantkinje na rad i raspoređivanje na odgovarajuće radno mjesto, te obavezivanje tuženog da apelantkinji plati na ime neisplaćenih plata i drugih naknada na način utvrđen prvostepenom presudom.

14. Okružni sud je vratio predmet Osnovnom sudu koji je zaprimljen kod Osnovnog suda 31. decembra 2010. godine pod brojem 77 0 Rs 028235 10 Rs i u daljem postupku je zakazano pripremno ročište za 23. novembar 2011. godine, te zbog angažovanja uređujućeg sudije u krivičnom predmetu i uz usmenu saglasnost punomoćnika parničnih stranaka odgođeno za dan 12. januar 2012. godine koje je i održano, a zbog potrebe da punomoćnik apelantkinje uredi tužbu na način što će precizirati tužbeni zahtjev, a u skladu sa Odlukama Okružnog i Vrhovnog suda, te tužbenim zahtjevom objediniti i potraživanja iz tužbe u drugom predmetu isto je odgođeno za 29. februar 2012. godine, a izvršeno je i spajanje sa predmetom 77 0 Rs 024940 10 Rs.

15. Osnovni sud je 1. marta 2012. godine donio rješenje kojim je pozvana apelantkinja da uredi tužbu tako što će postaviti jasan i opredijeljen tužbeni zahtjev po kojem bi sud mogao valjano raspravljati i odlučivati jer je sud na ročištu od 29. februara 2012. godine stavio van snage rješenje o spajanju parnice broj 77 0 Rs 024940 10 Rs sa parnicom koja se vodi u ovom predmetu.

16. Novo pripremno ročište je održano 3. aprila 2012. godine te po zahtjevu apelantkinje koja je tražila dodatni rok za uređenje tužbenog zahtjeva, pa je tužilačkoj strani ostavljen rok od osam dana da se uredi tužbeni zahtjev, a u međuvremenu je sud donio rješenje od 31. maja 2012. godine kojim je odbio učešće umješača Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“- na strani apelantkinje.

17. Po održanoj glavnoj raspravi 30. oktobra 2012. godine, 20. novembra 2012. godine, 6. decembra 2012. godine i 27. decembra 2012. godine, a koje su odgađane uglavnom zbog kašnjenja u dostavi nalaza vještaka, primjedbi na iste i zbog potrebe definisanja tužbenog zahtjeva, donesena je prvostepena presuda 27. februara 2013. godine, a odluka po žalbi 7. jula 2013. godine.

18. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 Rs 028235 Rs 10 od 27. februara 2013. godine poništena je Odluka o otkazu ugovora o radu tuženog broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine i tuženom nalaženo da apelantkinju vrati na njeno ranije radno mjesto ili radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi. Takođe, tuženi je obavezan da apelantkinji isplati na ime razlike plate i na ime plate iznose naznačene u prvostepenoj presudi. Isto tako, tuženi je obavezan da na dosuđene iznose razlike plata i plata izvrši uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, sve u roku od 15 dana. Zatim, tuženi je obavezan da apelantkinji na ime nagrade za Dan rudara za 2007, 2008, 2011. i 2012. godine isplati iznos od po 75,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara naredne godine za prethodnu godinu, do isplate. Istom presudom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plata i naknade plata za period od 1. aprila 2005. godine do 31. oktobra 2012. godine preko dosuđenog iznosa, te u dijelu zahtjeva koji se odnosi na isplatu regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2008, 2009, 2010, 2011, i 2012. godinu i dijelu zahtjeva za isplatu naknade za Dan rudara za 2009. i 2010. godine.

19. Istom presudom odbačena je apelantkinjina tužba u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tražena naknada potraživanja na ime neisplaćenih plata za period od 1. januara 1994. godine do 16. avgusta 2004. godine; u dijelu zahtjeva kojim je tražena isplata ogrjeva i zimnice za 1998, 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu; u dijelu zahtjeva kojim je tražena isplata regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od 1998. godine do 2007. godine; u dijelu zahtjeva u kojem je tražena isplata naknade za Dan rudara za period od 2004. godine do 2006. godine i u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena uplata doprinosa za PIO za period od 1. januara 1994. godine do 16. avgusta 2004. godine (presuđena stvar). Odbačena je apelantkinjina tužba u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je traženo da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 1-760/04 od 16. avgusta 2004. godine, zaključen između tuženog i apelantkinje. Odbačena je apelantkinjina tužba u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je traženo da se utvrdi da je apelantkinja od donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu tuženog broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine i Odluke o otkazu ugovora o radu tuženog broj B-299/10 od 17. avgusta 2010. godine tuženog „Novi rudnici Ljubija“ d.o.o. Prijedor, kasnije „Mittal rudnici“ d.o.o. Prijedor, sada „Arcelor Mittal“ d.o.o Prijedor, bila izložena diskriminaciji, mobingu i nefizičkom zlostavljanju od strane tuženog, po osnovu njenog socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja u postupku ostvarivanja prava na osnovu zaposlenja, čime joj je od strane tuženog nanesena nematerijalna i materijalna šteta, po osnovu koje se tuženi nezakonito bogati, te dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenog straha i umanjenja opšte životne aktivnosti, kao neblagovremena. Odbačena je apelantkinjina tužba u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je traženo da se poništi Odluka o otkazu ugovora o radu tuženog broj B-299/19 od 17. avgusta 2010. godine, te dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o radu broj 1-44/09 od 1. marta 2009. godine zaključen između tužiteljke i tuženog (litispendencija).

20. Takođe je utvrđeno da je apelantkinja povukla prijedlog za određivanje privremene mjere obezbjeđenja, kojom je traženo da se apelantkinja privremeno vrati na posao do donošenja konačne presude suda u sporu o zakonitosti odluke o otkazu Ugovora o radu broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine. Obavezan je tuženi da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.200,00 KM, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude.

21. Presudom Okružnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rsž od 7. jula 2013. godine žalbe stranaka su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

22. Kako navodi Okružni sud, kod nesporne činjenice da je apelantkinji radni odnos prestao donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu 29. oktobra 2004. godine, da je prije donošenja ove odluke tuženi donio novu sistematizaciju radnih mjesta, usvojio program rješavanja viška zaposlenih sa usvojenim kriterijumima, to je po stavu i Okružnog suda apelantkinji radni odnos 2004. godine prestao u skladu sa odredbom člana 126 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud.

23. Međutim, obaveza tuženog prema apelantkinji nije ugašena donošenjem predmetne odluke, već ista traje godinu dana od donošenja odluke o prestanku potrebe za radom apelantkinje, a koja se ogleda u obavezi tuženog da u skladu sa odredbom člana 140 ZOR-a, ukoliko ima namjeru da zapošljava nove radnike iste stručne spreme koju posjeduje apelantkinja, istoj ponudi konkretno radno mjesto.

24. Po ocjeni Okružnog suda, kako je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantkinji nezakonita, to apelantkinja na osnovu odredbe člana 130 ZOR-a, ostvaruje pravo na radnopravnu reintegraciju, a jedno od tih prava je dosuđenje izgubljene zarade u vidu plate koju bi apelantkinja ostvarila da je radila. Slijedom navedene zakonske odredbe, po mišljenju Okružnog suda, pravilno je prvostepeni sud apelantkinji dosudio platu koju bi apelantkinja ostvarila da je radila u vremenskom periodu od avgusta mjeseca 2010. godine pa do donošenja prvostepene odluke, a vještak finansijske struke je pravilno utvrdio visinu iste u skladu sa pojedinačnim kolektivnim ugovorom, to su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi, da ostvaruje pravo na stimulativni dio koji su ostvarivali ostali zaposleni, a koji imaju stručnu spremu SSS elektro struke kao i apelantkinja.

25. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da se neosnovano u žalbi apelantkinja poziva na činjenicu da sud nije odlučio o svim njenim zahtjevima, a to je o zakonskoj zateznoj kamati koja je posljedica docnje u isplati plate na isplaćene plate apelantkinji, a koji tužbeni zahtjev je apelantkinja postavila na ročištu za glavnu raspravu suprotno odredbi člana 57 Zakona o parničnom postupku (ZPP), te je prvostepeni sud pravilno odbio preinačenje tužbe i isticanje novog tužbenog zahtjeva od strane apelantkinje (raspravni zapisnik od 27. decembra 2012. godine).

26. Prvostepeni sud je tužbu apelantkinje kojom zahtijeva da se utvrdi da je ona od donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu tuženog broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine i Odluke o otkazu ugovora o radu tuženog broj Đ-299/10 od 17. avgusta 2010. godine bila izložena diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od tuženog po osnovu njenog socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja u postupku ostvarivanja prava po osnovu zaposlenja, a slijedom toga i isplatu nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog diskriminacije i umanjenja opšte životne aktivnosti (stav 8 izreke).

27. Slijedom iznesenog, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu diskriminacije neblagovremen, s obzirom na vrijeme za koje apelantkinja tvrdi da su joj uskraćena prava iz radnog odnosa, na nezakonit način kao posljedica diskriminacije, jer se blagovremenost i ovog zahtjeva ima cijeniti prema radnji lica za koje se tvrdi da je svojim činjenjem dovelo do diskriminacije, a ne prema trajanju posljedice koje diskriminisano lice prema činjeničnim navodima trpi. Prvostepeni sud je pravilno odbacio apelantkinjinu tužbu u stavu 7 i 9 izreke, o čemu je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Okružni sud.

28. Po ocjeni Okružnog suda, nije osnovan žalbeni navod da prvostepena presuda ne sadrži odluku o zahtjevu tužiteljike za „naknadu štete po osnovu sticanja bez osnova“ u visini plata, zimnice, ogrjeva, regresa, doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja u periodu od 1. januara 1994. godine, isplatu regresa za korišćenje godišnjeg odmora i naknadu za Dan rudara za period od 2005. godine do 2007. godine, zbog čega bi bilo povrijeđeno apelantkinjino pravo na imovinu i pravično suđenje, za sva navedena potraživanja iz perioda od 1. januara 1994. godine do 1. marta 2005. godine. Prvostepeni sud je odbacio u ovom dijelu tužbu zbog presuđene stvari, na osnovu odredbe člana 196 ZPP-a, a okolnost da apelantkinja ove zahtjeve o kojima je ranije pravosnažno odlučio sada zasniva na drugom pravnom osnovu nije od uticaja, jer pravni osnov ne određuje identitet zahtjeva niti je sud vezan pravnim osnovima na kojima stranke zasnivaju zahtjeve, pa je ranija presuda kojom je tužba pravosnažno odbačena smetnja za ponovno odlučivanje o istim zahtjevima u ovom postupku, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud.

29. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rev od 6. avgusta 2014. godine apelantkinjina revizija je odbijena. Nadalje, revizija tuženog je djelimično usvojena i Presuda Okružnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rsž od 7. juna 2013. godine preinačava tako da se žalba tuženog djelimično usvaja, Presuda Osnovnog suda broj 77 0 Rs 028235 Rs 10 od 27. februara 2013. godine preinačava i odbija apelantkinjin tužbeni zahtjev za vraćanje na ranije ili drugo odgovarajuće radno mjesto kod tuženog, za isplatu naknade plate za period od avgusta 2010. godine do oktobra 2012. godine u iznosima naznačenim u drugom stavu u tački 2 izreke prvostepene presude i nagrade za Dan rudara za 2011. i 2012. godinu u iznosu od po 75,00 KM sa pripadajućom kamatom i zahtjev za uplatu doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja na te iznose i za navedeni period. U preostalom dijelu revizija tuženog je odbijena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

30. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

31. Apelantkinja navodi da su njene tužbe i podnesci o uređenju tužbe zasnovani na istom činjeničnom stanju i istom pravnom osnovu, odnose se na istog tuženog i istog tužioca zbog čega je osnovan zahtjev za spajanje ovih tužbi.

32. Nadalje, osporenom presudom nije odlučeno o apelantkinjinom prijedlogu kojim je tražila da se tužbe od 1. marta 2005. godine, 17. jula 2009. godine i 23. septembra 2010. godine spoje jer se tome protivio tuženi. Rješenjem sa pripremnog ročišta od 12. januara 2012. godine izvršeno je spajanje tužbi apelantkinje od 1. marta 2005. godine i 23. septembra 2010. godine, a rješenjem suda od 29. februara 2012. godine sud je ukinuo rješenje sa pripremnog ročišta od 12. januara 2012. godine jer apelantkinja nije uredila tužbu kako je tražio tuženi. Apelantkinja nije odustala od tužbe za utvrđivanje diskriminacije tužbe za naknadu dosuđene zakonske zatezne kamate i naknade štete zbog sticanja bez osnova i neosnovanog bogaćenja tuženog. Kako navodi apelantkinja, sud nema ovlašćenje utvrđeno zakonom da o prijedlogu apelantkinje za spajanje tužbi nikako ne odluči ili prijedlog odbije. Po prijedlogu tuženog odbačena je apelantkinjina tužba od 23. septembra 2010. godine jer po istoj pravnoj stvari već teče parnica po tužbi apelantkinje od 23. septembra 2010. godine u predmetu broj 77 0 Rs 024940 10 Rs. Apelantkinji je povrijeđeno pravo na jednak tretman strana u sporu i pravo na pravično suđenje jer o apelantkinjinom prijedlogu za spajanje tužbi 1. marta 2005. godine, 17. septembra 2009. godine i 23. septembra 2010. godine sud nikad nije odlučio ni u jednoj parnici.

33. Svjesnim propuštanjem osporenim presudama nije odlučeno o apelantkinjinom prijedlogu kojim je tražila da se tužbe spoje čime je došlo je do povrede prava na pravično suđenje jer o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu kojim je tražila poništenje Odluke o otkazu ugovora o radu tuženog broj B-299 od 17. avgusta 2010. godine i valjanosti Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 1-44/09 od 1. marta 2009. godine nije raspravljano pred sudom što je za posljedicu imalo da je tuženi po Presudi Okružnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rsž od 3. maja 2007. godine apelantkinju vratio u radni odnos 1. jula 2013. godine, a ne 23. avgusta 2010. godine. Nadalje, apelantkinjina tužba za utvrđivanje diskriminacije, zabranu diskriminacije i naknadu štete zbog diskriminacije zbog donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu tuženog broj B-299 od 17. avgusta 2010. godine odbačena kao neblagovremena primjenom člana 118 ZOR-a iako je podnesena 16. avgusta 2011. godine, dakle prije isteka od jedne godine od donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu tuženog broj B-299 od 17. avgusta 2010. godine.

34. Svjesnim propuštanjem da se predmeti spoje došlo je do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu jer o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu kojim je tražila naknadu štete po osnovu pripadajuće zakonske zatezne kamate, te isplaćene plate za period od 1. avgusta 2007. godine do 1. marta 2009. godine u visini od 10.135,54 KM i razliku zakonske zatezne kamate u iznosu od 8.640,58 KM na ime isplaćenih plata za period od 16. avgusta 2004. godine do 30. juna 2007. godine dosuđenih presudama nije raspravljano pred sudom jer se tome protivio tuženi i jer je sud utvrdio da je ovaj tužbeni zahtjev podnesen nakon održanog pripremnog ročišta iako je stvarno prvi put podnesen tužbom od 17. jula 2009. godine.

35. Povredu prava na pravično postupanje apelantkinja vidi i u činjenici da nije odlučeno o tužbenom zahtjevu za isplatu plate za juli 2007. godine i isplatu razlike plata po osnovu minulog rada za period od 1. marta 2009. do 23. avgusta 2010. godine do godine u iznosu od po 20.00 KM mjesečno čime je došlo je do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

36. Apelantkinja se nada da izneseni argumenti opravdavaju njenu tvrdnju da je donošenjem osporenih presuda došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, djelotvoran pravni lijek i pravo na zabranu diskriminacije i da je opravdan njen zahtjev da ovaj sud ispita povrede tih prava u ovom slučaju.

37. U dopuni apelacije se navodi da nije odlučeno o prijedlogu apelantkinje kojim je tražila da spoje tužbeni zahtjevi jer se tome protivio tuženi: rješenjem sa pripremnog ročišta od 12. januara 2012. godine izvršeno je spajanje tužbi apelantkinje od 1. marta 2005. godine i 23. septembra 2010. godine, a rješenjem suda od 29. februara 2012. godine sud je ukinuo rješenje sa pripremnog ročišta od 20. januara 2012. godine samo zbog toga što apelantkinja nije uredila tužbu kako je tražio tuženi (nije odustala od tužbe za utvrđivanje diskriminacije i tužbe za naknadu dosuđene zakonske zatezne kamate i naknade štete zbog sticanja bez osnova i neosnovanog bogaćenja tuženog na štetu tužiteljke) čime je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Apelantkinja smatra da odlukama sudova po tužbi apelantkinje od 1. marta 2005. godine za više od devet godina trajanja sudskog postupka apelantkinja nije vraćena na posao iako je pravosnažnom presudom poništena Odluka o otkazu ugovora o radu broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine čime je došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku.

38. Apelantkinja predlaže da Ustavni sud ukine osporenu presudu i nižestepenim sudovima naloži da spoje apelantkinjine tužbe od 1. marta 2005. godine, 17. jula 2009. godine i 23. septembra 2010. godine i odluče o svim apelantkinjinim tužbenim zahtjevima kao blagovremenim, i to u jednoj parici. Ovaj spor pokrenut je prije više od osam godina čime je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer se radi o radnom sporu koji je u smislu člana 420 ZOR-a hitan zbog čega je osnovan apelantkinjin zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

39. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva, te da je apelacija neosnovana, jer je sud postupao po spisu, te da nisu povrijeđena njena prava, te u pogledu predmetne apelacije predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

40. Okružni sud navodi da nije došlo do povrede prava apelantkinje na koja se poziva o čemu su dati razlozi u presudi.

41. Vrhovni sud navodi da osporenom odlukom nisu povrijeđena ustavom garantovana prava na koja ukazuje apelantkinja (pravo na pravično suđenje, pravo na nediskriminaciju i pravo na imovinu).

42. Tuženi navodi da apelantkinji nisu uskraćena ustavna prava ni na koji način, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

43. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se način i postupak zaključivanja ugovora o radu između radnika i poslodavaca, radno vrijeme radnika, odmori i odsustva, plate i naknade po osnovu rada, zaštita prava iz radnog odnosa, reprezentativnost sindikata i poslodavaca, zaključivanje i primjena kolektivnih ugovora, rješavanje sporova između radnika i poslodavca, učešće radnika i sindikata u zaštiti prava radnika, prestanak ugovora o radu, nadzor nad primjenom zakona i druga prava i obaveze koji nastaju po osnovu radnog odnosa na teritoriji Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika).

Prava i obaveze iz radnog odnosa nastaju s danom kad radnik, na osnovu ugovora o radu, stupi na rad kod poslodavca.

Član 105.

Ako se između poslodavca i radnika ne postigne saglasnost o visini i načinu naknade štete, oštećena strana svoje pravo na naknadu štete ostvaruje putem nadležnog suda, u skladu sa zakonom.

Član 126.

(1)Plata se isplaćuje u rokovima utvrđenim opštim aktom i ugovorom o radu, najmanje jedanput mjesečno, a najkasnije do kraja tekućeg mjeseca za prethodni mjesec. (2) Plate se isplaćuje samo u novcu, na tekući račun radnika, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Poslodavac je dužan da radniku uruči pismeni obračun plate, prilikom svake isplate.

(4) Obračun plate ima snagu izvršne isprave.

Član 130.

(1) Zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu bliže se uređuju ostali slučajevi i uslovi za ostvarivanje prava na naknadu plate, visina naknada, način isplate i druga pitanja u vezi saostvarivanjem prava radnika na naknadu plate.

(2) Aktima iz stava 1. ovog člana ne može se odrediti manji iznos naknade plate od 50% prosječne plate koju je radnik ostvario u odgovarajućem prethodnom periodu, a čija dužina se utvrđuje Zakonom ili opštim aktom.

44. U Zakonu o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09), relevantne odredbe glase:

Član 11.

(Zaštita u postojećim postupcima) (1) Svako lice ili grupa lica koja smatra da je diskriminisana može tražiti zaštitu svojih prava putem postojećih sudskih i upravnih postupaka.

(2) U slučajevima u kojima povreda prava na jednako postupanje proizlazi iz upravnog akta, žalba u upravnom postupku i eventualno pokretanje upravnog spora na osnovu zaštite od diskriminacije, a kojom se zahtijeva poništenje.

45. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

46. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

47. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rsž od 17. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 22. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

50. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13 Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

51. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

52. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

53. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku u kojem su utvrđivana prava i obaveze apelantkinje i tuženog u vezi sa novčanim potraživanjima iz radnog odnosa iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

U odnosu na primjenu prava

54. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo na činjenice i okolnosti koje se odnose na njena prava iz radnog odnosa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

55. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud utvrdio da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantkinji nezakonita, to apelantkinja na osnovu odredbe člana 130 ZOR-a ostvaruje pravo na radnopravnu reintegraciju, a jedno od tih prava je dosuđenje izgubljene zarade u vidu plate koju bi apelantkinja ostvarila da je radila. Slijedom navedene zakonske odredbe prvostepeni sud je apelantkinji dosudio platu koju bi apelantkinja ostvarila da je radila u vremenskom periodu od avgusta mjeseca 2010. godine pa do donošenja prvostepene odluke, a vještak finansijske struke je pravilno utvrdio visinu iste u skladu sa pojedinačnim kolektivnim ugovorom. Ustavni sud ne nalazi povredu ustavnih prava na koja apelantkinja ukazuje u vezi sa radno-pravnim statusom apelantkinje i razlikom plate i drugim naknadama.

56. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud utvrdio da se apelantkinja u žalbi poziva na činjenicu da sud nije odlučio o svim njenim zahtjevima, kao o zakonskoj zateznoj kamati koja je posljedica docnje u isplati plate na isplaćene plate apelantkinji, a koji tužbeni zahtjev je apelantkinja postavila na ročištu za glavnu raspravu suprotno odredbi člana 57 ZPP-a. Iz spisa dalje slijedi da je prvostepeni sud odbio preinačenje tužbe i isticanje novog tužbenog zahtjeva od strane apelantkinje (raspravni zapisnik od 27. decembra 2012. godine) u tom dijelu, ali da nije osporavao apelantkinji pravo da predlaže spajanje tužbenih zahtjeva. Prvostepeni sud je odbacio kao neblagovremenu apelantkinjinu tužbu kojom zahtijeva da se utvrdi da je ona od donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu tuženog broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine i Odluke o otkazu ugovora o radu tuženog broj Đ-299/10 od 17. avgusta 2010. godine, bila izložena diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane tuženog po osnovu njenog socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja u postupku ostvarivanja prava po osnovu zaposlenja, a slijedom toga i isplatu nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog diskriminacije i umanjenja opšte životne aktivnosti (stav 8 izreke).

57. Po ocjeni Okružnog suda, nije osnovan žalbeni navod da prvostepena presuda ne sadrži odluku o zahtjevu tužiteljke za „naknadu štete po osnovu sticanja bez osnova“ u visini plata, zimnice, ogrjeva, regresa, doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja u periodu od 1. januara 1994. godine, isplatu regresa za korišćenje godišnjeg odmora i naknadu za Dan rudara za period od 2005. godine do 2007. godine, zbog čega bi bilo povrijeđeno pravo apelantkinje na imovinu i pravično suđenje, za sva navedena potraživanja iz perioda od 1. januara 1994. godine do 1. marta 2005. godine. Prvostepeni sud je odbacio u ovom dijelu tužbu zbog presuđene stvari, na osnovu odredbe člana 196 ZPP-a, a okolnost da apelantkinja ove zahtjeve o kojima je ranije pravosnažno odlučio, sada zasniva na drugom pravnom osnovu nije od uticaja, jer pravni osnov ne određuje identitet zahtjeva niti je sud vezan pravnim osnovima na kojima stranke zasnivaju zahtjeve, pa je ranija presuda kojom je tužba pravosnažno odbačena smetnja za ponovno odlučivanje o istim zahtjevima u ovom postupku, kako je to zaključio i prvostepeni sud.

58. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rev od 6. avgusta 2014. godine apelantkinjina revizija odbijena.

59. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u konkretnom predmetu, u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantkinjine navode koje je ona isticala u toku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantkinjini navodi o proizvoljnoj primjeni prava u predmetnom postupku, te da apelantkinji nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

60. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu prava.

U odnosu na „suđenje u razumnom roku“

61. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

62. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a) Period koji se uzima u obzir

63. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 1. marta 2005. godine kada je apelantkinja podnijela tužbu protiv tuženog Osnovnom sudu, a da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rev od 6. avgusta 2014. godine . Dakle, predmetni postupak je trajao preko devet godina i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

b) Analiza dužine trajanja postupka

64. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje prava apelantkinje na naknadu potraživanja iz radnog odnosa. U vezi s tim Ustavni sud smatra da se radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.

65. U pogledu apelantkinjinog ponašanja, Ustavni sud nalazi da je ona vodila više postupaka koji su se ticali njenih prava iz radnog odnosa (utvrđivanje valjanosti ugovora o radu, razlike plaća i drugih naknada, isplate regresa, jubilarna nagrada na Dan rudara i drugo), tražila spajanje, stalno precizirala tužbene zahtjeve, što je rezultiralo činjenicom da dispozitiv prvostepene presude ima preko deset tačaka, iz čega proizlazi da je apelantkinja doprinijela dužini postupka.

66. Analizirajući dužinu postupka koji traje od 1. marta 2005. godine, Ustavni sud primjećuje da je Osnovnom sudu trebalo više od tri godine da donese prvu odluku u ovom postupku (8. januara 2008. godine) kojom je djelimično usvojen apelantkinjin zahtjev u vezi s isplatom razlike plate, zatim isplatom plate, uplatom doprinosa za odgovarajući period, te isplatom naknade za Dan rudara, dok su ostali tužbeni zahtjevi odbijeni, odnosno odbačeni. Iz dokumentacije spisa kao i navoda apelacije nadalje proizlazi da je Okružni sud donio odluku veoma brzo 13. novembra 2008. godine (11 mjeseci), te da je nakon toga Vrhovni sud svojom odlukom od 24. juna 2010. godine ukinuo presudu Okružnog suda i predmet vratio na ponovni postupak.

67. Nakon odluke po reviziji Presudom Okružnog suda broj 11 0 P 004671 10 Gž od 16. novembra 2010. godine je ukinuta Presuda Osnovnog suda broj RS 39/05 od 8. januara 2008. godine u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev za poništenje Odluke tuženog o otkazu ugovora o radu broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine, za vraćanje apelantkinje na rad i raspoređivanje na odgovarajuće radno mjesto, te za obavezivanje tuženog da joj plati na ime neisplaćenih plata za period od 16. avgusta 2004. godine do 30. jula 2007. godine iznos od 11.910,03 KM i kamata iznos od 3.269,45 KM, uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za isti period; u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za plaćanje otpremnine u iznosu od 1.669,20 KM, te u dijelu odluke o troškovima postupka, i predmet je u tom dijelu vraćen istom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu prvostepena presuda kao i dopunska Presuda RS 39/05 od 30. aprila 2008. godine je potvrđena.

68. U ponovnom postupku apelantkinja je više puta precizirala tužbeni zahtjev, pa je konačno preciziranim tužbenim zahtjevom na podnesku od 6. decembra 2012. godine apelantkinja tražila da se poništi Odluka o otkazu ugovora o radu tuženog broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine, te Odluka o otkazu ugovora o radu tuženog broj B-299/10 od 17. avgusta 2010. godine i tuženom naloži da apelantkinju vrati na njeno ranije radno mjesto ili radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi. Kako dalje slijedi iz spisa, Presudom Osnovnog suda od 27. februara 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda od 7. juna 2013. godine, konačno je odlučeno o tužbenim zahtjevima apelantkinje na način preciziran prvostepenom presudom. Konačno, Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rev od 6. avgusta 2014. godine apelantkinjina revizija je odbijena.

69. Promatrajući ovaj postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje sudskih organa, posebno ako se uzme u obzir da je najprije Vrhovni sud, a zatim i Okružni sud vraćao apelantkinjin predmet na ponovni postupak, te da se radi o hitnom predmetu od posebnog značaja za apelantkinju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem.

70. Dakle, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o predmetu od posebnog značaja za apelantkinju, a da je od podnošenja zahtjeva proteklo devet godina. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovnog suda, te bez obzira na činjenicu da je apelantkinja svojim ponašanjem doprinijela u izvjesnoj mjeri dužini postupka, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

71. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijeliće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

72. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06 st. 48–51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

73. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po zakonskoj odredbi hitan, te kako je predmetni postupak trajao preko devet godina, Ustavni sud smatra da apelantkinji treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 2.700,00 KM. Navedeni iznos apelantkinji je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

74. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinji navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije

75. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima...

76. U pogledu navoda iz apelacije da je povrijeđen član 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana Evropske konvencije. Međutim, iz navoda apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje iz član 6 Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantkinja imala na raspolaganju žalbu protiv prvostepene presude, što je djelotvoran pravni lijek, koji je apelantkinja iskoristila. Ustavni sud konstatuje da je izjavljenom žalbom apelantkinja izdejstvovala da drugostepeni sud meritorno ispita pravilnost i zakonitost prvostepene presude. U konkretnom slučaju, apelantkinjino nezadovoljstvo pobijanom presudom, kojom je njezina žalba odbijena, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da je apelantkinja ostvarila pravo da njenu žalbu razmatra drugostepeni sud pune jurisdikcije, to su njeni navodi o povredi prava na efektivan pravni lijek očigledno neosnovani. Na osnovu toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi s ovim navodima o kršenju prava na efektivan pravni lijek neosnovana.

Nediskriminacija Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

77. Premapraksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne obezbjeđuje nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili skupine lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A, broj 6).

78. U konkretnom slučaju apelantkinja smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, apelantkinja, osim paušalnog navoda da je diskriminisana, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se doista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

79. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da su pri tom proizvoljno primijenili zakonske propise.

80. S druge strane postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak u kojem su rješavana pitanja apelantkinjinog prava na naknadu potraživanja iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode i u kojem nije trebalo utvrditi posebno složene činjenice i pravna pitanja, trajao osam godina.

81. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

82. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelantkinja, osim paušalnog navoda, ne nudi nikakve argumente iz kojih bi se mogao izvući zaključak o kršenju ovog prava, niti takvo šta proizlazi iz stanja spisa.

83. Takođe, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantkinjino pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelantkinja nije ponudila nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz odluka donesenih u parničnom postupku iz kojih su proistekle osporene odluke.

84. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

85. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3366/13 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio