Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4303/14 (S. S., Z. Č., M. Š., B. D., M. S., F. F., S. B., M. S., H. B., A. I., A. K.,)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4303/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-4303/14, rješavajući apelacije Senada Safundžije i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Senad Safundžija, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 106782 12 Rsž od 12. augusta 2014. godine;
Zikret Čeliković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 106786 11 Rsž od 23. decembra 2014. godine;
Mirsada Špuren, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 154644 12 RSŽ od 14. novembra 2014. godine;
Bećir Duvnjak, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 096339 12 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Mukades Safundžija, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 106811 12 Gž od 30. januara 2015. godine;
Fadil Fejzović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 214086 13 Rsž od 15. januara 2015. godine;
Sabahudin Balić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 125698 11 Rsž od 26. marta 2015. godine;
Mirsad Selimović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 113205 11 Rsž od 25. marta 2015. godine;
Himzo Brkan, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 214104 12 Rsž od 30. novembra 2015. godine;
Akif Isaković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 213469 13 Rsž od 1. decembra 2015. godine;
Alen Kremo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 152041 11 Rsž od 17. decembra 2015. godine;
Šefik Ćatović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 P 109776 12 Rsž od 9. decembra 2015. godine;
Raza Džeko, Emina Džeko, Edin Džeko i Nazifa Džeko, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 P 113217 12 Rsž od 16.
decembra 2015. godine;
Hajrudin Topić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 101663 13 Rsž od 22. decembra 2015. godine;
Zihno Buljina, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 115871 14 Rsž od 12. januara 2016. godine;
Ramiz Džaferović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 162125 12 Rsž od 8. marta 2016. godine;
Salima Kubat, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129744 12 Rsž od 10. marta 2016. godine;
Munib Šabeta, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 122800 14 Rsž od 20. juna 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Safundžija, Zikret Čeliković, Mirsada Špuren, Bećir Duvnjak, Mukades Safundžija, Fadil Fejzović, Sabahudin Balić, Mirsad Selimović, Himzo Brkan, Akif Isaković, Alen Kremo, Šefik Ćatović, Raza Džeko, Emina Džeko, Edina Džeko i Nazifa Džeko, Hajrudin Topić, Zihno Buljina, Ramiz Džaferović, Salima Kubat, Munib Šabeta (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 2014. godine do 15. jula 2016. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), navedenih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-4303/14, AP-1010/15, AP-1011/15, AP-1012/15, AP-1126/15, AP- 1127/15, AP-2062/15, AP-2070/15, AP-835/16, AP-836/16, AP-837/16, AP-838/16, AP-839/16, AP-1253/16, AP-1254/16, AP-2440/16, AP-2441/16 i AP-3010/16 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4303/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. U konkretnim slučajavima osporenim konačnim odlukama djelimično su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da im tužena „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) isplati iznose na ime različitih radnih potraživanja (razlike plaća, naknade za godišnji odmor,i naknade za odvojeni život od porodice, naknade za minuli rad, noćni rad, prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom i državnim praznikom, kao i isplatu naknade za otežane uslove rada i isplatu naknade za terenski dodatak, te isplatu otpremnine i uplatu obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za određene vremenske periode pobliže precizirane u izrekama prvostepenih presuda, tražeći i zakonske zatezne kamate i naknadu na ime troškova parničnih postupaka.
5. Apelanti su svoje tužbene zahtjeve temeljili na relevantnim odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor).
6. Odlučujući o tužbama apelanata, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presude, kojima je u cijelosti ili djelimično usvajao tužbene zahtjeve apelanata, dok je u preostalim dijelovima tužbene zahtjeve odbijao. U obrazloženjima pojedinih presuda Općinski sud je, između ostalog, istakao da je tužena zbog nedostatka posla rješenjima iz 2007., 2008. i 2009. godine, privremeno pojedine apelante raspoređivala u status neangažovanih zaposlenika. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je, nakon što je utvrdio visinu naknade plaće za vrijeme prekida rada iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, odnosno nakon što je utvrdio da tužena nije isplaćivala pojedinim apelantima osnovnu plaću na način kako je propisano podzakonskim i internim aktima tužene, primjenom relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora i relevantnih odredbi ZOR, udovoljio zahtjevima za isplatu razlike plaća do visine dosuđenih iznosa, dok je tužbene zahtjeve preko visine dosuđenih iznosa odbio kao neosnovane. Također, sud je konstatovao da je, utvrđujući da je tužena za vrijeme rada u inostranstvu apelantima osigurala smještaj i ishranu, primjenom odredbe iz člana 69. stav 3. Kolektivnog ugovora, odbio zahtjeve za isplatu naknade za odvojeni život od porodice, jer se prema navedenoj odredbi dnevnice, naknada za odvojeni život od porodice i terenski dodatak međusobno isključuju. S druge strane, sud je u pojedinim odlukama naveo da apelantima pripada i otpremnina, radi odlaska u starosnu penziju prema odredbi člana 62. Kolektivnog ugovora, koji reguliše da zaposlenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini tri prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Prema tome, kako je pojedinim apelantima dosuđena i razlika plaće i naknada plaće, a s obzirom na način obračuna doprinosa Fondovima PIO, prvostepeni sud je istakao da je tužena dužna uplatiti i doprinose na utvrđene razlike plaća i naknada.
7. Odlučujući o žalbama apelanata i tužene protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je donio presude, navedene u izreci ove odluke, kojima je potvrđivao u cijelosti prvostepene presude, odnosno djelimično uvažavao žalbe apelanata ili tužene, te preinačavao prvostepene presude.
8. Kantonalni sud je u obrazloženjima pojedinih presuda, između ostalog, istakao da je tačno da odredba iz člana 69. Kolektivnog ugovora, za razliku od odredbe iz člana 36. Pravilnika o plaćama i naknadama plaća tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), ne propisuje da zaposlenik ima pravo na naknadu za odvojeni život od porodice ako mu poslodavac nije obezbijedio smještaj i ishranu. Međutim, sud je naveo da kako je svrha dnevnice, terenskog dodatka i naknade za odvojeni život od porodice pokrivanje troškova smještaja i ishrane koje zaposlenik ima za vrijeme službenog putovanja, rada na terenu ili rada van mjesta prebivališta njegove porodice, to je onda nesumnjivo da se u slučaju kada poslodavac osigura smještaj i ishranu zaposleniku, gubi svrha isplate naknade za odvojeni život od porodice. Pored toga, konstatovano je da za vrijeme rada zaposlenika u inostranstvu poslodavac i zaposlenik regulišu međusobna prava i obaveze posebnim ugovorom, kojim se na drugi način ugovaraju visina plaće, naknade, kao i druga pitanja od značaja za obavljanje poslova, kao što su primjena lokalnih propisa koji se odnose na radno vrijeme, zaštitu na radu i slično. Naime, takav ugovor isključuje primjenu ugovora o radu koji zaposlenik već ima zaključen za vrijeme rada u Bosni i Hercegovini. U konkretnim slučajevima, apelanti su sa tuženom zaključili ugovore o upućivanju na rad u inostranstvu, kojima je apelantima utvrđena visina plaće, a tužena se obavezala da će obezbijediti smještaj i ishranu, te je ugovoreno da će nakon povratka iz inostranstva apelanti svoja prava i obaveze ostvarivati u skladu sa zaključenim ugovorom o radu i biti raspoređeni na posao u skladu sa potrebama posla. Shodno navedenom, drugostepeni sud je istakao da kako su međusobna prava i obaveze apelanata i tužene za vrijeme rada apelanata u inostranstvu regulisana posebnim ugovorom o radu, to onda apelantima za te periode pripadaju samo ona prava koja su predviđena tim ugovorima, pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjeve za isplatu naknade za odvojeni život od porodice.
9. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori pojedinih apelanata koji se odnose na potraživanje terenskog dodatka u situacijama kada im je na terenu bio obezbijeđen smještaj i ishrana. Naime, sud je istakao da je članom 25. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora propisano da zaposleniku koji je, zbog prirode poslova koje obavlja, upućen na rad na terenu van mjesta zaposlenja u trajanju dužem od 30 dana neprekidno, pripada pravo na terenski dodatak, dok je stavom 2. definisano da će se visina terenskog dodatka utvrditi kolektivnim ugovorima područja djelatnosti. Zatim, drugostepeni sud je ukazao na to da je članom 66. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora propisano da zaposlenik ima pravo na terenski dodatak kao naknadu za povećane troškove života za vrijeme rada van mjesta zaposlenja, koji ne može biti manji od 75% utvrđenog iznosa dnevnice, dok je stavom 3. propisano da kada poslodavac obezbijedi smještaj i ishranu, zaposlenik je dužan isti koristiti, i tada mu ne pripada terenski dodatak. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da član 25. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora predstavlja upućujuću normu, što znači da se prvenstveno mora imati u vidu odredba člana 66. Kolektivnog ugovora koja također propisuje pravo na terenski dodatak, ali u slučaju da je obezbijeđen smještaj i ishrana, otpada mogućnost naknade za terenski dodatak, s obzirom da je isti kompenziran osiguranjem ishrane i smještaja, a što je i priroda i svrha terenskog dodatka, dakle naknade povećanih životnih troškova za smještaj, ishranu ili druge troškove koje zbog rada van mjesta prebivališta ima zaposlenik, pa bi u slučaju da je zaposleniku kome je obezbijeđen smještaj i ishrana, te isplaćen i terenski dodatak došlo do dupliranja naknade za rad van mjesta prebivališta, a što bi bilo suprotno svrsi naknade koja se propisuje isključivo zbog povećanja troškova života.
10. Isto tako, drugostepeni sud je u pojedinim odlukama naveo da smatra osnovanim žalbeni prigovor da je prvostepeni sud nezakonito obavezao tuženu da pojedinim apelantima isplati naknadu za godišnji odmor za određene godine, s obzirom da ti apelanti nisu dokazali da su koristili godišnji odmor. Naime, sud je istakao da je pravo na novčanu naknadu za korištenje godišnjeg odmora akcesorne prirode i da njegovo ostvarenje zavisi od korištenja godišnjeg odmora u smislu odredbe člana 61. Kolektivnog ugovora. Također je ukazano na to da bi se isplata naknade za godišnji odmor trebala vršiti u vrijeme godišnjeg odmora odnosno neposredno pred njegov početak, kao i na to da u slučaju nekorištenja istog zaposlenik nema pravo na naknadu. U vezi s tim, sud je konstatovao da kako apelanti nisu ponudili dokaze da su koristili godišnji odmor, to onda u smislu odredbe člana 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nisu dokazali relevantnu činjenicu na kojoj zasnivaju svoje zahtjeve za naknadu za korištenje godišnjeg odmora. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je u skladu sa relevantnim odredbama ZPP, Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, te na osnovu Zakona o advokaturi i Zakona o izmjeni i dopuni navedenog zakona, odlučio o troškovima cjelokupnih postupaka, te apelantima u skladu sa njhovim uspjehom u parnicama, dosudio određene novčane iznose na ime troškova parničnih postupaka.
11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti, između stalog, detaljno obrazlažu tok postupaka i iscrpno analiziraju osporene presude citirajući relevantne odredbe ZOR, ZPP, Općeg kolektivnog ugovora, Kolektivnog ugovora, te Pravilnika, ističući da su im povrijeđena navedena prava. Nadalje, pojedini apelanti ukazuju na to da je, u istoj pravnoj situaciji, u pogledu troškova parničnog postupka, Kantonalni sud donio odluku koja je suprotna od odluka koje se pobijaju apelacijama tih apelanata. Konačno, apelanti predlažu da Ustavni sud usvoji predmetne apelacije, utvrdi povrede njihovih ustavnih prava, ukine osporene odluke i predmete vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U odnosu na činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-2898/12 ( vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-2898/12 od 12. juna 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, razmatrajući iste apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi u cijelosti mogu primijeniti i na konkretne slučajeve. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman