Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3846/16 (Ž. D. i M. G.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Invalid
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3846/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3846/16, rješavajući apelacije Željka Dragičevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Željko Dragičević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 001501 12 Uvp od 7. jula 2016. godine;

Milan Grgić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 001502 12 Uvp od 7. jula 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3846/16 Željko Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 24. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 001501 12 Uvp od 7. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 001501 12 U od 26. oktobra 2012. godine kojom je odbijena apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, Sarajevo) kojim je odbijena kao neosnovana žalba izjavljena protiv rješenja Službe za branitelje iz domovinskog rata, opću upravu i društvene djelatnosti Općine Ljubuški, kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su ljekarska komisija za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja u Mostaru za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih porodica u nalazu od 10. februara 2011. godine i ljekarska komisija za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja u Sarajevu u nalazu od 22. maja 2012. godine, konstatovale, nakon pregleda apelanta i uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, da njegov invaliditet iznosi ispod 20%, te mu se zbog navedenog, u smislu odredbe člana 3. stav 1. Zakona o pravima branitelja i njihovih porodica ne može priznati svojstvo ratnog vojnog invalida, iz razloga što je navedenom odredbom propisano da je ratni vojni invalid lice koje je vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uslovima i okolnostima iz odredbe člana 2. stav 1. navedenog zakona, zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je usljed toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Osim toga, zaključeno je da su nalazi navedenih ljekarskih komisija jasni i obrazloženi, te da sadrže sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje rješenja. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke se navodi da se apelant nije odazvao na poziv drugostepene ljekarske komisije, dakle imao je mogućnost da se izjasni o svim činjenicama vezanim za njegovu bolest, pa je konstatovano da su nalazi nadležnih ljekarskih komisija sačinjeni u skladu sa odredbom člana 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih porodica.

2. AP-3847/16 Milan Grgić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 24. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 001502 12 Uvp od 7. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 001502 12 U od 26. oktobra 2012. godine kojom je odbijena apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, Sarajevo) kojim je odbijena kao neosnovana žalba izjavljena protiv rješenja Službe za branitelje iz domovinskog rata, opću upravu i društvene djelatnosti Općine Ljubuški, kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da invaliditet apelanta iznosi ispod 20%, te da mu se ne može priznati svojstvo ratnog vojnog invalida u smislu odredbe člana 3. stav 1. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica, kojom odredbom je propisano da je ratni vojni invalid lice koje je vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uslovima i okolnostima iz odredbe člana 2. stav 1. navedenog zakona, zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je usljed toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Naime, utvrđeno je da su ljekarska komisija za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja u Mostaru za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih porodica u nalazu od 28. septembra 2011. godine i ljekarska komisija za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja u Sarajevu u nalazu od 15. juna 2012. godine, konstatovale, nakon pregleda apelanta i uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, da njegov invaliditet iznosi ispod 20%. Također, u obrazloženju osporene odluke se navodi da su nalazi obje ljekarske komisije jasni i obrazloženi, te da sadrže sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Isto tako, konstatovano je da je apelant imao mogućnost da se izjasni o činjenicama vezanim za njegovu bolest, te da su nalazi nadležnih ljekarskih komisija sačinjeni u skladu sa odredbom člana 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih porodica.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3846/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3846/16 (Ž. D. i M. G.) | Sudska praksa | Aktio