Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3072/13 („Planika Flex“ d.o.o. Sarajevo i „Planika“ d.d. Kranj,,u stečaju“)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Isplata duga
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Zakup
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3072/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3072/13, rješavajući apelaciju „Planike Flex“ d.o.o. Sarajevo i „Planike“ d.d. Kranj ,,u stečaju“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Planike Flex“ d.o.o.
Sarajevo i „Planike“ d.d. Kranj ,,u stečaju“ podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 035207 11 Rev od 23. aprila 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Ps 003812 07 Pž od 12. maja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps-303/04 od 20. aprila 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Planika Flex“ d.o.o. Sarajevo i „Planika“ d.d. Kranj ,,u stečaju“ (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 10. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 035207 11 Rev od 23. aprila 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Ps 003812 07 Pž od 12. maja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-303/04 od 20. aprila 2007. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 21. aprila 2016. godine, opunomoćenik apelanata je 6. maja 2016. godine dopunio apelaciju dostavivši punomoć za zastupanje drugoapelanta.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobranilaštva Cazin, koje je u predmetnom postupku zastupalo tužitelja Općinu Cazin (u daljnjem tekstu: tužitelj ili Općina), zatraženo je 2. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 12. februara 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj Ps-303/04 od 20. aprila 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 Ps 003812 07 Pž od 12. maja 2011. godine, izuzev u dijelu o troškovima postupka, prvoapelant je obavezan da tužitelju, na ime duga po osnovu zakupnine, isplati iznos od 23.814,00 KM koji se sastoji od mjesečnih iznosa od 420,00 KM (za period od januara 2001. do septembra 2005. godine) sa zakonskim zateznim kamatama na te iznose (počev od petog u mjesecu za naredni mjesec) do konačne isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.975,02 KM. Dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio isplatu zakupnine za period od 22. septembra 2005. do 31. marta 2007. godine u iznosu od 7.686,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 3.604,98 KM je odbijen. Odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se raskine Ugovor o privremenom zakupu poslovnog prostora broj 06- 374-260/00 od 13. septembra 2000. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o zakupu) i da se prvoapelant obaveže da mu preda u posjed poslovni prostor koji se nalazi u Cazinu, u Ulici bosanskih šehida, površine 42 m² (u daljnjem tekstu: sporni prostor), koji je bio predmet Ugovora o zakupu. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da se utvrdi da je Ugovor o zakupu koji je kod tužitelja protokolisan pod brojem 06-374-260/00, a kod prvoapelanta pod brojem 349/00, ništav i zahtjev za naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da su 14. jula 2000. godine prvoapelant i „Planika internacional“ d.o.o. iz Cazina zaključili Ugovor o primopredaji prodavnica „Planike Internacional“ d.o.o. iz Cazina koje se nalaze u Bihaću i Cazinu, kojim se „Planika internacional“ d.o.o. Cazin, „priključuje“ lancu prodavnica prvoapelanta. Članom 2. tog ugovora je regulirano da će prvoapelant zaključiti ugovor o najmu prodavnica sa nadležnim općinama koje trenutno upravljaju tim lokalima. Dalje, Općinski sud je naveo da su nakon toga, 13. septembra 2000. godine, tužitelj i prvoapelant zaključili ugovor o zakupu čiji predmet je bio sporni prostor sa inventarom i opremom. Ugovoreno je da je zakupodavni odnos počeo od 1. septembra 2000. godine uz obavezu zakupoprimca - prvoapelanta da plaća mjesečnu zakupninu u iznosu od 420,00 KM, i to unaprijed, najkasnije do 5. u mjesecu za sljedeći mjesec. Zakupljeni prostor je ustupljen na neodređeno vrijeme, odnosno do pojavljivanja stvarnog vlasnika poslovnog prostora. Navedeno je da je tim ugovorom (član 5), prvoapelant prihvatio obavezu da u roku od 30 dana od dana pojavljivanja vlasnika spornog prostora vrati ga vlasniku. Dalje, Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da je prvoapelant po osnovu zakupnine tužitelju isplatio iznos od 1.680,00 KM, slijedom čega je utvrđeno da je tom uplatom prvoapelant platio zakupninu za period od 1. septembra do 31. decembra 2000. godine, ali nakon tog perioda, počev od 1. januara 2001. godine, apelant nije plaćao zakupninu. Utvrđeno je da se prvoapelant 5. maja 2001. godine obratio Općini Cazin, tražeći obustavu svih potraživanja po osnovu plaćanja zakupnine i, istovremeno, da mu se osigura nesmetano korištenje „vlastite imovine“. Navedeno je da je drugoapelant 20. decembra 2001. godine dostavio prvoapelantu akt u kojem navodi da je vlasnik spornog prostora, te da navedeni prostor daje na upotrebu svojoj firmi – prvoapelantu.
7. Općinski sud je naveo da je iz Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj UF/I- 3606/00 od 4. jula 2000. godine utvrdio da je prvoapelant upisan u sudskom registru, da je njegov osnivač drugoapelant sa dijelom od 49%, te da su četiri fizičke osobe, navedene u tom rješenju, suvlasnici preostalih 51% udjela u tom društvu. Dalje, navedeno je da iz redovnog izvoda iz sudskog registra Okružnog suda u Kranju od 15. februara 2000. godine proizlazi da je drugoapelant osnovan 22. novembra 1974. godine, te da je Rješenjem Okružnog suda u Kranju broj ST-50/2004-5 nad drugoapelantom otvoren stečajni postupak. U vezi sa spornim prostorom, Općinski sud je naveo da je iz dokaza utvrdio da je pravni prednik drugoapelanta kupoprodajnim ugovorom zaključenim 29. oktobra 1981. godine sa Jusufom Adilovićem kupio zgradu [u kojoj se nalazi i sporni prostor], pobliže opisanu u tom ugovoru, te da je Općinski sud u Cazinu, odlučujući o zahtjevu drugoapelanta za provedbu tog ugovora kroz zemljišne knjige, 12. juna 1997. godine donio Rješenje broj DN-569/97 kojim je dozvoljena uknjižba prava vlasništva, što potvrđuje i sadržaj zk. uložaka br. 1048 i 94. Navedeno je da je, u međuvremenu, 22. septembra 2005. godine, drugoapelant preduzeću “Moa Line“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Moa Line“ ili kupac spornog prostora) prodao sporni prostor. Također, utvrđeno je da je povodom zahtjeva drugoapelanta za povrat imovine Federalno ministarstvo finansija aktom broj 01-ST-5-50-II-639/06 od 8. juna 2006. godine obavijestilo drugoapelanta da je, radi provedbe međunarodnih ugovora, Vijeće ministara donijelo Odluku o provođenju Aneksa ,,G” Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine u kojoj je, u članu 2, određeno „da građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji BiH, saglasno odredbama člana 2. Aneksa ,,G“, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava općini na čijem se području imovina nalazi”.
8. Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja odluke kojom je obavezao prvoapelanta na isplatu zakupnine za period od 1. januara 2001. do 22. septembra 2005. godine ocijenio sadržaj Ugovora o zakupu kojeg su tužitelj i prvoapelant sklopili 13. septembra 2000. godine, čijim članom 6. se prvoapelant obavezao da će za korištenje spornog prostora plaćati zakupninu u mjesečnim iznosima od po 420,00 KM, i to unaprijed, najkasnije do 5. u mjesecu, te činjenicu da među strankama nema spora da prvoapelant nije ispunio obavezu preuzetu spomenutim ugovorom, kao i to da je odmah po zaključenju ugovora između drugoapelanta i „Moa Line“ 22. septembra 2005. godine „Moa Line“ ušla u posjed spornog prostora. Na ovakvu odluku utjecala je i činjenica da su tužitelj i prvoapelant Ugovorom o zakupu, i to članom 4, regulirali da se sporni prostor ustupa na neodređeno vrijeme, do pojavljivanja stvarnog vlasnika, kada će se Ugovor staviti van snage, te poslovni prostor vratiti vlasniku. Potpisivanjem Ugovora o kupoprodaji spornog prostora između drugoapelanta i „Moa Line“, kako je istakao Općinski sud, pojavio se stvarni vlasnik spornog prostora, koji je stupio u njegov posjed, pa je, usljed toga, prestalo djejstvo Ugovora o zakupu.
9. Dalje, Općinski sud je ocijenio neosnovanim navode prvoapelanta da je vlasnik spornog prostora i da je apsurdno da za svoj prostor plaća zakupninu. Naime, kako je Općinski sud istakao, na nesumnjiv način je utvrđeno da je u periodu za koji je prvoapelant obavezan na plaćanje zakupnine, tj. od 1. januara 2001. do 22. septembra 2005. godine, drugoapelant bio vlasnik spornog prostora, a što potvrđuje sadržaj zk. izvadaka br. 1048 i 94, Ugovora koji je zaključio drugoapelant sa Jusufom Adilagićem 23. oktobra 1981. godine, akt drugoapelanta od 12. juna 1997. godine, kao i molba za zemljišnoknjižni upis, te Rješenje Općinskog suda Cazin broj DN-569/97. Ukazano je da sadržaj Rješenja Kantonalnog suda Sarajevo broj UF/I-3606/00 od 4. jula 2000. godine s prilozima nema utjecaja na odluku suda s obzirom na to da ovo rješenje ne dokazuje vlasništvo na spornom prostoru, nego činjenicu da je drugoapelant jedan od osnivača prvoapelanta sa dijelom kapitala od 49%.
10. Općinski sud je zahtjev tužitelja za isplatu zakupnine za period od 22. septembra 2005. do 31. marta 2007. godine odbio kao neosnovan zbog toga što je 22. septembra 2005. godine „Moa Line“ kupio sporni prostor od drugoapelanta, te je odmah po zaključenju Ugovora stupio u posjed spornog prostora. Samim tim, prema zaključku Općinskog suda, prestalo je djejstvo Ugovora o zakupu koji su sklopili tužitelj i prvoapelant. Zbog istog razloga, neosnovan je zahtjev tužitelja da mu se predmetni poslovni prostor, oprema i inventar predaju u posjed. Dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio raskid Ugovora o zakupu koji je sklopio s prvoapelantom je odbijen, na osnovu odredbe člana 36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija koja propisuje da zakup ne prestaje kada treća osoba kupnjom ili po drugom osnovu stekne od zakupodavatelja zgradu ili poseban dio zgrade u kojoj se nalazi zakupljeni poslovni prostor, nego da u tom slučaju treća osoba stupa u prava i obaveze zakupodavatelja. U dokaznom postupku utvrđeno je da je „Moa Line“ Sarajevo kupio poslovni prostor, da je stupio u posjed poslovnog prostora, a samim tim, kako je zaključio Općinski sud, preuzeo je prava i obaveze zakupodavatelja, te stoga tužitelj nema aktivnu legitimaciju za traženje raskida Ugovora o zakupu.
11. U pogledu protivtužbenog zahtjeva prvoapelanta, Općinski sud je istakao da, po njegovom mišljenju, Ugovor o zakupu koji su zaključili tužitelj i prvoapelant nije ništav, odnosno nije suprotan prinudnim propisima, jer sadrži sve elemente propisane zakonom i nije sačinjen pod prinudom. Naime, ukazano je da je odredbama člana 3. stav 2. Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, prenosom sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji RBiH iz drugih država (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja imovinom) propisano da do zaključenja međudržavnog ugovora o zaštiti imovinskih prava sa određenom državom imovinom pravnih lica drugih republika upravlja općina. U momentu zaključenja Ugovora o zakupu drugoapelant je bio vlasnik nekretnine koja je izdata pod zakup, pa kako se radi o imovini stranog pravnog lica, to je tužitelj imao obavezu da zaštiti tu imovinu, pa čak i da je izda pod zakup. Navedeno je da Ugovor o zakupu nije zaključen pod prisilom, odnosno da prvoapelant ničim to nije dokazao, a njegove potpisnice su se dogovorile o svim njegovim bitnim elementima, što podrazumijeva i međusobna prava i obaveze. Činjenica da je prvoapelant platio zakupninu za četiri mjeseca u iznosu od 1.680,00 KM, dokazuje da je to tako. Iz navedenog proizlazi da je neosnovan zahtjev prvoapelanta kojim bi se utvrdila ništavost Ugovora o zakupu. Nadalje, Općinski sud je naveo da je odbio da se u dokaznom postupku sasluša zakonski zastupnik prvoapelanta, jer je takav prijedlog opunomoćenik prvoapelanta dao na ročištu za glavnu raspravu, ne opravdavajući zašto je propustio da izvođenje tog dokaza predloži na pripremnom ročištu. O zakonskoj zateznoj kamati odlučeno je na osnovu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, prvoapelant se odredbama člana 6. Ugovora o zakupu obavezao da će plaćati zakupninu u mjesečnim iznosima od po 420,00 KM unaprijed, i to najkasnije do 5. u mjesecu. Također, Općinski sud je ocijenio neosnovanim i prigovor prvoapelanta da sporni prostor nije „napuštena nekretnina“. Ta okolnost, prema stavu Općinskog suda, proizlazi iz sadržaja Ugovora o primopredaji prodavnica „Planika internacional“ d.o.o. Cazin u Bihaću i Cazinu, koji je zaključio zakonski zastupnik prvoapelanta Omer Musić, a u kojem ugovoru (član 2) je navedeno da tužitelj trenutno upravlja spornim prostorom. Ova činjenica, dakle, bila je poznata prvoapelantu, jer je njegov zakonski zastupnik potpisao spomenuti ugovor.
12. Kantonalni sud je u svojoj presudi, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je u odnosu na usvojeni i odbijeni dio tužbenog zahtjeva, kao i u odnosu na odbijeni protivtužbeni zahtjev prvoapelanta u obrazloženju pobijane presude o svim odlučnim činjenicama dao valjane, jasne i razumljive razloge koji se temelje na pravilnoj i potpunoj ocjeni izvedenih dokaza, koji nisu dovedeni u sumnju izjavljenom žalbom tužitelja, niti izjavljenim žalbama apelanata. Naime, Kantonalni sud je utvrdio, nasuprot žalbenim tvrdnjama prvoapelanta, da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude prvo pobrojao izvedene dokaze koje su izveli tužitelj i prvoapelant, te je potom izvršio iznošenje sadržaja izvedenih dokaza, a zatim je izvršio analizu i ocjenu tih izvedenih dokaza, pa je na osnovu takve ocjene izvedenih dokaza, ocjenjujući pri tome izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, upravo na način kako to propisuje odredba iz člana 8. ZPP, donio pobijanu presudu kojom je pravilno odlučio o tužbenim zahtjevima tužitelja i o protivtužbenom zahtjevu prvoapelanta.
13. Kantonalni sud je naročito ocijenio neosnovanim prigovor prvoapelanta da je prvostepeni sud u toku postupka pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na zaključeni ugovor o zakupu, te da navedeni poslovni prostor nije bio napušten, već da ga je koristio prvoapelant uz odobrenje vlasnika (drugoapelanta), te da stoga tužitelj (Općina Cazin) nije ni mogao navedeni poslovni prostor izdati u zakup prvoapelantu. S tim u vezi, i Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 3. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, kojim je propisano da do zaključenja međudržavnog ugovora o zaštiti imovinskih prava sa određenom državom imovinom pravnih lica iz drugih republika upravlja općina, odnosno Grad Sarajevo. Ukazano je i na odredbe člana 5. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) kojima je propisano da se nekretnine smatraju napuštenim ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovih porodičnih domaćinstava napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine (stav 1), dok se ne smatraju napuštenim one nekretnine koje treća lica koriste na osnovu valjanog ugovora zaključenog sa vlasnikom (stav 2). Ukazano je da odobrenje vlasnika dato trećem licu za korišćenje napuštene nekretnine dato u usmenom ili pismenom obliku ne može zamijeniti valjani ugovor o korišćenju napuštene nekretnine u smislu odredbe iz člana 5. stav 2. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, a prvoapelant u toku prvostepenog postupka nije dokazao činjenicu da je sa vlasnikom poslovnog prostora zaključio pravnovaljani ugovor o korišćenju tog poslovnog prostora.
14. Kao neosnovan ocijenjen je i žalbeni prigovor prvoapelanta da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka na taj način što je odbio prijedlog prvoapelanta da se u toku prvostepenog postupka izvede dokaz saslušanjem njegovog direktora u svojstvu parnične stranke, jer iz sadržaja zapisnika sa pripremnog ročišta od 7. februara 2007. godine (strana 4) jasno proizlazi da prvoapelant na ovom pripremnom ročištu uopće nije predložio izvođenje tog dokaza iako je izvođenje ovog dokaza predložio pred Općinskim sudom u Cazinu na ranije održanom pripremnom ročištu od 2. decembra 2003. godine, pa je stoga prvostepeni sud pravilno i zakonito postupio kada je procesnim rješenjem od 23. marta 2007. godine odbio prijedlog prvoapelanta za izvođenje ovog dokaza, budući da je izvođenje ovog dokaza prvoapelant predložio suprotno odredbi iz člana 81. stav 1. u vezi sa odredbom iz člana 102. stav 2. ZPP, te takvim postupanjem prvostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuje žalba prvoapelanta.
15. Kantonalni sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane presude i odlučivanja o tužbenim zahtjevima tužitelja (za isplatu zakupnine i raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora) i o protivtužbenom zahtjevu prvoapelanta kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o zakupu pravilno primijenio materijalno pravo i odredbe važećih zakonskih odredaba na koje se pozvao u obrazloženju pobijane presude o čemu je dao valjane razloge koje prihvata i Kantonalni sud. S tim u vezi, ukazano je na to da je u konkretnom slučaju ,,Moa Line“ 22. septembra 2005. godine, kao treće lice, na osnovu valjanog ugovora o kupoprodaji spornog prostora zaključenog sa ranijim vlasnikom tog poslovnog prostora (drugoapelantom), postao vlasnik tog prostora, pa je potom stupio i u njegov posjed umjesto prvoapelanta na koji način je postao istovremeno i zakupodavac i zakupoprimac tog poslovnog prostora, te na koji način su prestale obaveze prvoapelanta kao ranijeg zakupoprimca iz ugovora o zakupu, tj. plaćanje zakupnine i vraćanje poslovnog prostora tužitelju (Općini Cazin) kao ranijem zakupodavcu (član 353. stav 1. ZOO). Stoga je pravilan stav prvostepenog suda kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se raskine ugovor o zakupu i da se prvoapelant obaveže da tužitelju vrati sporni prostor.
16. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj 17 0 Ps 035207 11 Rev od 23. aprila 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je ispitao pobijanu presudu u smislu odredaba člana 241. ZPP, te utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. U tom smislu, Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj podnio dvije tužbe protiv prvoapelanta, i to 29. augusta 2001. godine (u predmetu Općinskog suda u Cazinu broj Ps: 68/01 (Ps-303/04)) i 25. juna 2003. godine (u predmetu prvostepenog suda broj Ps-656/04), koji su spojeni radi zajedničkog raspravljanja Rješenjem Općinskog suda broj Ps-303/04 od 19. decembra 2006. godine, da je predmet raspravljanja u ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev tužitelja, konačno uređen, preciziran i preinačen, nakon određenja izloženog na pripremnom ročištu održanom 7. februara 2007. godine i ročištu za glavnu raspravu održanom 23. marta 2007. godine. Također, Vrhovni sud je istakao da je slijedom sadržaja spisa predmeta vidljivo, prema navodima protivtužbe izjavljene na zapisnik u predmetu prvostepenog suda broj Ps.68/01 od 2. decembra 2003. godine, dopunjene navodima prvoapelanta izloženim na pripremnom ročištu održanom 7. februara 2007. godine, da je predmet raspravljanja u ovome dijelu protivtužbeni zahtjev prvoapelanta kojim traži utvrđenje ništavosti Ugovora o zakupu, te je potvrdio odluke koju su donijeli Općinski i Kantonalni sud u vezi sa tim.
17. Suprotno tvrdnjama revizije, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud, rješavajući po žalbi prvoapelanta, u smislu odredaba člana 231. ZPP, pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužitelj zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, te pravno relevantne prigovore prvoapelanta. Navedeno je da je stav o neosnovanosti žalbenih prigovora Kantonalni sud opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud, s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos.
18. Ocjenjujući da su u razrješenju spornog odnosa, slijedom označenih pravila materijalnog prava, nižestepeni sudovi u pogledu odlučnih činjenica utvrdili navedeno činjenično stanje, kojim je, saglasno odredbama člana 240. stav 2. ZPP, vezan i Vrhovni sud, ukazano je da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja i protivtužbenom zahtjevu prvoapelanta u navedenim pobijanim dijelovima pravilno izveden zaključak o djelomičnoj osnovanosti tužbenog, a neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva o čemu su dati jasni i potpuni razlozi, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Stoga, prema stavu Vrhovnog suda, prvoapelant ostvarenje revizijskog osnova pogrešnom primjenom materijalnog prava neosnovano nalazi u revizijskim tvrdnjama da sud krivo tumači činjenicu o valjanosti i zakonitosti Ugovora o zakupu, jer ne ocjenjuje da je prvoapelant bio prisiljen da potpiše Ugovor o zakupu, te da krivo tumači odredbe člana 6. Ugovora o zakupu, kao i u tvrdnjama da Ugovor o zakupu nije zaključen u skladu sa odredbama Uputstva o načinu i uvjetima dodjele poslovnih objekata („Službeni list BiH“ broj 4/03), tako da je protivan važećim propisima u vrijeme njegovog zaključenja, što je sud morao ocijeniti i po službenoj dužnosti, te izvesti pravilan zaključak o ništavosti ovog ugovora. Ukazano je da je neosnovano i prvoapelantovo ukazivanje na Sporazum o pitanjima sukcesije i Odluku o provođenju Aneksa ,,G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine, jer njihovim potpisivanjem nije prestalo pravo Općine Cazin da raspolaže spornim prostorom i da kao zakupodavac ostvaruje bilo kakva potraživanja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Istaknute navode apelanti zasnivaju na stavu da je nesporno da Ugovor o zakupu u svojim odredbama ne sadrži volju parničnih stranaka za njegovo djelovanje, a da redovni sud taj ugovor niti poništava, niti raskida, već ga održava protivno volji parničnih stranaka. Također, navode da je u toku postupka prvoapelant predlagao saslušanje stranaka i da taj prijedlog do zaključenja pripremnog ročišta nije povukao, a kad je njegov zakonski zastupnik pristupio ročištu tražeći da se sasluša u svojstvu stranke, taj dokaz sud nije proveo. Taj dokaz, prema prvoapelantovim navodima, „nedvojbeno je sudu mogao ukazati kakav je bio odnos tužitelja prema prvoapelantu u vrijeme zaključenja spornog ugovora, motiv i pobudu stavljanja potpisa na ugovor, te činjenicu postojanja, odnosno nepostojanja volje kod zaključenja ugovora o zakupu, kao i drugih osnovnih elemenata za utvrđenje validnosti samog ugovora“. Ističu da sud nije utvrdio da li sporni ugovor o zakupu sadrži sve elemente propisane zakonom, od činjenice da li je tužitelj mogao zaključiti takav ugovor, da li može imati aktivnu legitimaciju u ovom postupku, zatim, da li je potpisnik ugovora u ime zakupca za prvoapelanta mogao potpisati takav ugovor, te da li stavljanje takvog potpisa u odnosu na prvoapelanta proizvodi pravno djejstvo do činjenice da li su potpisnici ugovora imali zakonska ovlaštenja za potpisivanje takvog ugovora, kao i činjenice da li je ugovor sadržavao elemente za njegovu pravnu valjanost. Posebno navode da sudovi nisu ocijenili činjenicu da je Općina Cazin, koristeći situaciju u vezi sa poslovnim prostorima koji su smatrani napuštenim u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, prisilila prvoapelanta, kao vlasnika poslovnog prostora, na zaključenje ugovora u zakupu. Ističu da je nejasno po kom osnovu je sud tužitelju dosudio pravo na zakupninu kad tužitelj sudu ničim nije dokazao ustavnost i zakonitost u preduzimanju radnji pri zaključenju ugovora, od postojanja aktivne legitimacije za zaključenje ugovora Općine Cazin (ne postoji odluka o utvrđenju da li je predmet ugovora bio proglašen napuštenim) do utvrđenja zakonitog raspolaganja predmetom zakupa. U pobijanoj odluci Kantonalni sud, kao i revizioni sud se ne obaziru na iznesene prigovore, a svoje odluke zasnivaju na paušalnoj tvrdnji da je o svim odlučnim činjenicama prvostepeni sud dao valjane, jasne i razumljive razloge, koji se temelje na pravilnoj i potpunoj ocjeni izvedenih dokaza, a koji nisu dovedeni u sumnju izjavljenom žalbom prvoapelanta i umješača, kao da u obrazloženju presude nema ništa nejasno i kontradiktorno. U donošenju pobijanih odluka sudovi nisu ocijenili da je provedenim dokazima, čitanjem isprava nedvojbeno „dokazano vlasništvo prvoapelanta na predmetu zakupa“ ne samo u vrijeme zakupa već da je vlasništvo na predmetu zakupa prvoapelant stekao prije izbijanja rata u našoj zemlji, da je predmet zakupa bio vlasništvo domaće firme, a da za to nije donesena bilo kakva odluka koja bi predmet zakupa tretirala ili proglasila napuštenim. Također, prigovaraju i odluci suda u pogledu dosuđenih zakonskih kamata, i to u dijelu koji se tiče početka njihovog toka, te dosuđivanje tužitelju na svaki obračunati mjesec glavnice u iznosu od 420,00 KM, kamatu na mjesec dana unaprijed, dakle, prije dospjelosti obaveze za mjesec dana. Ukazuju na Aneks „G“ Sporazuma o sukcesiji između zemalja nastalih raspadom SFRJ, zaključenog u Beču 29. juna 2001. godine (Bečki sporazum). Smatraju da je danom ratifikacije Skupštine BiH, 28. novembra 2001. godine, Sporazum postao pozitivni propis Bosne i Hercegovine kao ratificirani međunarodni ugovor i da je time riješio pitanje i pravni status privatne imovine, pa tako i pravo vlasnika spornog prostora s obzirom na to da su danom ratifikacije Sporazuma prestali da važe svi zakoni i drugi propisi koji su uređivali pitanje statusa imovine subjekata iz drugih republika bivše SFRJ. Samim tim, sve da je predmet zakupa evidentiran kao napušteni poslovni prostor, prestala su ovlaštenja tužitelja da raspolaže spornim prostorom i da kao zakupodavac izdaje predmetni prostor. U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi nisu utvrdili da li sporni ugovor o zakupu sadrži sve potrebne elemente, od činjenice da li je tužitelj mogao zaključiti takav ugovor, da li može imati aktivnu legitimaciju u ovom postupku, zatim, da li je potpisnik ugovora u ime zakupca za prvoapelanta mogao potpisati takav ugovor, te da li stavljanje takvog potpisa u odnosu na prvoapelanta proizvodi pravno djejstvo do činjenice da li su potpisnici ugovora imali zakonska ovlaštenja za potpisivanje takvog ugovora, kao i činjenice da li je ugovor sadržavao elemente za njegovu pravnu valjanost. Drugoapelant je isticao vlasništvo na predmetnom poslovnom prostoru na osnovu materijalnih dokaza na sudu i dokazao osnov stjecanja vlasništva i način raspolaganja njime, a prvoapelant savjesnost i zakonitost držanja posjeda i korištenja predmetnog poslovnog prostora. Osim toga, ističu da su u redovnom sudskom postupku dokazali da je vlasnik prvoapelanta faktički osnivač i vlasnik ,,Moa Line“, te da se ovdje radi o porodičnim firmama.
II.Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, jer je presuda donesena u skladu s relevantnim zakonskim i ustavnim odredbama, te da tokom postupka nisu učinjene povrede na koje su apelanti ukazali.
21. Kantonalni sud je istakao da je drugostepena presuda donesena na zakonit način uz obrazloženje koje je potpuno i jasno.
22. Općinski sud je naveo da „ne može adekvatno odgovoriti na navode iz apelacije“, jer je sistemskom dodjelom u CMS-u zadužena sutkinja koja nije postupala u predmetu.
23. Tužitelj je naveo da je apelacija neosnovana i da redovni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju.
V.Relevantni propisi
24. Uredba sa zakonskom snagom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Nekretnine se smatraju napuštenim u smislu ove uredbe, ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovih porodičnih domaćinstava napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine.
Ne smatraju se napuštenim one nekretnine koje treća lica koriste na osnovu valjanog ugovora zaključenog sa vlasnikom.
25. Zakon o zabrani raspolaganja imovinom, prenosom sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država („Službeni list RBiH“ br. 4/95 i 37/95) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Do zaključenja međudržavnog ugovora o zaštiti imovinskih prava sa određenom državom, imovinom pravnih lica iz drugih republika, upravlja općina, odnosno grad Sarajevo.
26. Sporazum o pitanjima sukcesije (Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije) („Službeni glasnik BiH“-Međunarodni ugovori br. 43/01 i 8/09 - ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Tekst Sporazuma glasi
SPORAZUM O PITANJIMA SUKCESIJE
Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Republika Makedonija, Republika Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, pet jednako suverenih država nasljednica bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
[ ] Član 7.
Ovaj sporazum zajedno sa svim naknadnim sporazumima zahtijevanim u implementaciji Aneksa ovom sporazumu konačno rješava uzajamna prava i obaveze država nasljednica u pogledu sukcesije koja je predmet ovog sporazuma. [...].
Aneks G Privatno vlasništvo i stečena prava Član 1.
Privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ će biti zaštićena od strane država nasljednica u skladu sa odredbama ovog aneksa.
Član 2.
(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. godine će biti priznata, zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava [...]
27. Odluka o provođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 2/04):
Član 1.
U cilju zaštite privatne svojine i stečenih prava građana i pravnih lica iz država sljednica bivše SFRJ, potpisnika sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljem tekstu: Sporazuma), ovom odlukom se uređuje način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Član 2.
Građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno odredbama člana 2. Aneksa «G» Sporazuma, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava i to: za područje Federacije BiH-Kantonu-odnosno Općini na čijem se području imovina nalazi, [...].
28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.
29. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 77.
U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.
Član 80.
U daljem toku pripremnog ročišta, raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge.
Član 81. stav 1.
(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.
Član 102. stav 2.
(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogučnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 035207 11 Rev od 23. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 6. juna 2013. godine a apelacija je podnesena 10. jula 2013. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelanti pobijaju odluke redovnih sudova tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
37. Ustavni sud primjećuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode na navode da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni spor nastao zbog zaključenog ugovora o zakupu spornog prostora, te obaveza koje su proizašle iz tog ugovora. Naime, Ustavni sud zapaža da iz stanja predmeta proizlazi da je prvobitno tužitelj predmetni postupak pokrenuo pred Općinskim sudom u Cazinu, te da je protiv prvoapelanta podnio dvije tužbe, i to 29. augusta 2001. godine (u predmetu Općinskog suda u Cazinu broj Ps: 68/01 (Ps-303/04)) i 25. juna 2003. godine (u predmetu Općinskog suda u Bihaću broj Ps-656/04), koji su spojeni radi zajedničkog raspravljanja Rješenjem broj Ps-303/04 od 19. decembra 2006. godine, da je predmet raspravljanja u ovoj pravnoj stvari bio tužbeni zahtjev tužitelja, konačno uređen, preciziran i preinačen, nakon određenja izloženog na pripremnom ročištu održanom 7. februara 2007. godine, na ročištu za glavnu raspravu održanom 23. marta 2007. godine, kojim tužitelj traži raskid Ugovora o zakupu od 13. septembra 2000. godine, predaju u posjed spornog prostora i obavezivanje prvoapelanta da tužitelju na ime zakupnine za period od 1. januara 2001. do 28. marta 2007. godine isplati ukupan iznos od 31.500,00 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, da je predmet raspravljanja bio i protivtužbeni zahtjev prvoapelanta da se utvrdi da je ništav ugovor o zakupu spornog prostora.
40. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud donijeli identične odluke (izuzev u dijelu koji se tiče troškova postupka) kojim su zahtjev tužitelja djelomično usvojili obavezavši prvoapelanta da mu plati zakupninu za period od 1. januara 2001. do 20. septembra 2005. godine, dok su u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja, te protivtužbeni zahtjev prvoapelanta odbili, jer su zaključili da nije osnovan. Pri tome Ustavni sud zapaža da su Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud u svojim odlukama dali detaljna obrazloženja koja ni u jednom dijelu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je trebalo djelomično usvojiti tužiteljev tužbeni zahtjev koji se odnosio na obavezivanje prvoapelanta na plaćanje zakupnine, te zašto je nasuprot tome trebalo odbiti preostali tužbeni zahtjev, kao i protivtužbeni zahtjev prvoapelnta, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe.
41. Dalje, u pogledu prvoapelantovih navoda koji se odnose na odbijanje njegovog prijedloga za saslušanje zakonskog zastupnika prvoapelanta, Ustavni sud ukazuje da su taj prigovor razmotrila sva tri redovna suda, te da iz obrazloženja proizlazi da je, uzimajući u obzir specifičnost konkretnog predmeta koja se ogleda u okolnosti da su prvobitno vođena dva postupka koja je Općinski sud spojio Rješenjem broj Ps-303/04 od 19. decembra 2006. godine, te da je Općinski sud (u Bihaću) u tom objedinjenom postupku 7. februara 2007. godine održao pripremno ročište na kojem su stranke imale mogućnost da predlože dokaze koje će provesti na glavnoj raspravi. S tim u vezi, Ustavni sud podjeća da je Općinski sud naveo da je odbio da se u postupku sasluša zakonski zastupnik prvoapelanta, jer je takav prijedlog opunomoćenik prvoapelanta dao na ročištu za glavnu raspravu, ne opravdavajući zašto je propustio da izvođenje tog dokaza predloži na pripremnom ročištu, dok je Kantonalni sud istakao da iz sadržaja zapisnika sa pripremnog ročišta od 7. februara 2007. godine (strana 4) jasno proizlazi da prvoapelant na ovom pripremnom ročištu uopće nije predložio izvođenje ovog dokaza iako je izvođenje ovog dokaza predložio pred Općinskim sudom u Cazinu, na ranije održanom pripremnom ročištu od 2. decembra 2003. godine. Kantonalni sud je ukazao da je stoga prvostepeni sud pravilno i zakonito postupio kada je procesnim rješenjem od 23. marta 2007. godine odbio prijedlog prvoapelanta za izvođenje ovog dokaza, budući da je izvođenje ovog dokaza prvoapelant predložio suprotno odredbi iz člana 81. stav 1. u vezi sa odredbom iz člana 102. stav 2. ZPP, te takvim postupanjem prvostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuje žalba prvoapelanta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 81 stav 1. ZPP propisano da će sud, prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu, odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi, dok je odredbama člana 102. stav 2. propisano da stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZPP sa apelacionim navodima i obrazloženjem iz osporenih presuda, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni odredaba ZPP, pa slijedom toga smatra da su apelacioni navodi u ovom segmentu neosnovani.
42. Dalje, u pogledu apelacionih navoda kojim se osporava pravna valjanost ugovora o zakupu, Ustavni sud zapaža da su te prigovore razmotrili redovni sudovi i dali obrazloženje zašto su oni neosnovani a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u vezi sa ovim prvoapelantovim prigovorom da sporni prostor nije bio napušten istakli da, nasuprot tom stavu, iz odredaba člana 3. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani raspolaganja imovinom proizlazi da „do zaključenja međudržavnog ugovora o zaštiti imovinskih prava sa određenom državom imovinom pravnih lica iz drugih republika upravlja općina, odnosno Grad Sarajevo“. Ukazano je i na odredbe člana 5. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) kojima je propisano da se nekretnine smatraju napuštenim ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovih porodičnih domaćinstava napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine (stav 1), dok se ne smatraju napuštenim one nekretnine koje treća lica koriste na osnovu valjanog ugovora zaključenog sa vlasnikom (stav 2). Dovodeći u vezu citirane odredbe sa apelacionim navodima i obrazloženjem iz osporenih presuda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava pa slijedom toga smatra da su apelacioni navodi u ovom segmentu neosnovani.
43. Dalje, u pogledu apelacionih tvrdnji da redovni sudovi nisu uzeli u obzir da su nakon ratifikacije Sporazuma o sukcesiji između zemalja nastalih raspadom SFRJ, zaključenog u Beču 29. juna 2001. godine, prestala ovlaštenja tužitelja da raspolaže spornim prostorom i da kao zakupodavac izdaje predmetni prostor, Ustavni sud ukazuje da je Aneksom „G“ uspostavljen normativnopravni okvir za zaštitu prava koja imaju karakter stečenih prava onako kako su postojala 31. decembra 1990. godine. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 28. novembra 2001. godine donijelo Odluku o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije koji su, s ciljem pronalaženja i utvrđivanja pravične raspodjele prava, obaveza, potraživanja i dugovanja bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije, potpisale Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Republika Makedonija, Republika Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je članom 3. Sporazuma o pitanjima sukcesije propisano da se, između ostalog, Aneksom „G“ tretira „privatno vlasništvo i stečena prava“. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 2. Aneksa „G“ propisano, između ostalog, da: „(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. godine će biti priznata, zaštićena i vraćena od te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i nezavisno od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih osoba.“ Zatim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 1. Odluke o provođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine propisano da: „S ciljem zaštite privatnog vlasništva [...] pravnih lica iz država sljednica bivše SFRJ, potpisnika Sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljem tekstu: Sporazum), ovom odlukom se uređuju način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine“, te da je članom 2. propisano da „Građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno odredbama člana 2. Aneksa «G» Sporazuma, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava, i to: za područje Federacije BiH - kantonu - odnosno općini na čijem se području imovina nalazi, [...]“. Dakle, iz navedenih odredaba jasno proizlazi da se, nasuprot apelacionim navodima, navedeni Sporazum nije primjenjivao po automatizmu, nego da je za njegovu primjenu bilo potrebno preduzimanje određenih aktivnosti pravnih lica (iz država potpisnica Sporazuma) koja su imala prava na nepokretnu imovinu, odnosno da je bilo potrebno da se drugoapelant obrati Općini Cazin pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje spornog prostora, na čijoj teritoriji se taj prostor i nalazi. Dovodeći u vezu citirane odredbe Aneksa „G“ sa ovim slučajem, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju apelantu ne osporava pravo na nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na kojoj je on imao pravo 31. decembra 1990. godine, niti se radi o ugovoru zaključenom do 31. decembra 1990. godine. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelacioni navodi da su, nakon ratifikacije Sporazuma o sukcesiji između zemalja nastalih raspadom SFRJ, zaključenog u Beču 29. juna 2001. godine, prestala ovlaštenja tužitelja da raspolaže spornim prostorom i da kao zakupodavac izdaje predmetni prostor.
44. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka detaljna, jasna, argumentirana i logična i da u njima nema ništa što ukazuje na to da je na utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije
45. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima…
46. U vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je apelantima bila na raspolaganju mogućnost da izjave žalbu protiv prvostepene presude, koju su apelanti i koristili, te pravo na reviziju protiv drugostepene presude koju su apelanti, također, iskoristili. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da su Kantonalni i Vrhovni sud ispitali žalbene i revizione navode apelanata i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, činjenicu da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom, odnosno da su žalba i revizija apelanata odbijene kao neosnovane ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, uzimajući u obzir i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim.
Ostali navodi
47. U pogledu apelacionih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelantima na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostepene presude, te revizije protiv drugostepene presude, koje su i koristili a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom, odnosno da su žalba i revizija apelanata odbijene kao neosnovane, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman