Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3781/16 (N. Č.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje - općenito
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3781/16

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3781/16, rješavajući apelaciju Nermana Čehe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nermana Čehe podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 023702 16 Kž 12 od 17. augusta 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023702 16 Kv 16 od 3. augusta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nerman Čeho (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. septembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 023702 16 Kž 12 od 17. augusta 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 023702 16 Kv 16 od 3. augusta 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 22. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 13. oktobra 2016. godine zatraženo da dostavi informaciju da li je apelant još uvijek u pritvoru.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 23. septembra 2016. godine, Tužiteljstvo 26. septembra 2016. godine, a Vrhovni sud 28. septembra 2016. godine. Kantonalni sud je dostavio traženu informaciju 17. oktobra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kv 16 od 3. augusta 2016. godine apelantu i ostalim saoptuženim je zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu : ZKPFBiH) produžen pritvor za dva mjeseca, koji im po tom rješenju može trajati do 4. oktobra 2016. godine ili do nove odluke suda.

6. U obrazloženju veoma opširnog rješenja (na 66 stranica), između ostalog, u odnosu na apelanta je navedeno da iz potvrđene optužnice, kao i iz brojnih dokaza preciziranih u rješenju proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH (u vezi s kojim je potvrđena optužnica 4. aprila 2016. godine). Zatim je Kantonalni sud naveo da je, vršeći kontrolu opravdanosti mjere pritvora, određene rješenjem od 4. aprila 2016. godine, koji je produžen rješenjem od 3. juna 2016. godine, nakon isteka dva mjeseca, vanraspravno vijeće održalo sjednicu vijeća, te je nakon izvršenog uvida u kompletan spis i sve dokaze koji su u njemu uloženi ocijenilo da i dalje postoje opravdani razlozi za produženje pritvora apelantu i ostalim saoptuženim, poimenično navedenim u rješenju, i to, između ostalih, apelantu zbog razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Kantonalni sud je naveo da je ponovno razmotrio postojanje osnovane sumnje da su apelant i saoptuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret i ocijenio da postojanje ovog općeg pritvorskog razloga proizlazi iz potvrđene optužnice i brojnih dokaza (materijalnih dokaza, rezultata posebnih istražnih radnji, iskaza poimenično navedenih optuženih i svjedoka i dr.) dostavljenih uz potvrđenu optužnicu i na temelju tih dokaza, utvrđenih činjenica i okolnosti o čemu se detaljno izjasnio i opisao zbog kojih je dokaza izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i saoptuženi počinili radnje koje im se stavljaju na teret.

7. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz dokaza i priloga dostavljenih uz optužnicu proizlazi da postoji osnovana sumnja da su apelant i saoptuženi, kao organizator (prvooptuženi Alen Čengić), i članovi organizirane grupe (apelant i ostali saoptuženi, poimenično navedeni u rješenju), počinili krivična djela za koja su optuženi, što proizlazi, prije svega, iz knjigovodstvene i druge poslovne dokumentacije privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo, koja je izuzeta po naredbi Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) (tzv. blagajne na crno), te zvanične knjigovodstvene dokumentacije i evidencije po osnovu koje su izvršena knjiženja u poslovnim knjigama navedenog društva. Kantonalni sud je obrazložio da se iz poslovne dokumentacije koja je prilikom pretresa privremeno izuzeta od pravnog lica „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo, pri čemu su pronađeni dnevnici - izvještaji blagajne za sporni period sa pripadajućim nalozima blagajne za uplatu – isplatu, propratnim računima, fiskalnim i nefiskalnim računima koji nisu proknjiženi u zvaničnim poslovnim knjigama, može vidjeti na koji način je izbjegnuto plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u FBiH, na koji način je oštećen i budžet FBiH, što je konstatirano u izvještaju o počinjenom krivičnom djelu Porezne uprave FBiH broj 13/09-5-1 I-1- 2245/15 od 30. septembra 2015. godine i što je detaljno opisano u rješenju. Dalje je navedeno da postoji osnovana sumnja da su se apelant i saoptuženi - skupa s namjerom da izbjegnu plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom organizirali kao grupa, što, kako je navedeno, proizlazi iz kako već navedenih materijalnih dokaza, tako i iz rezultata posebnih istražnih radnji propisanih članom 130. stav 2. tač. a) i d) ZKPFBiH provedenih na osnovu naredbi Kantonalnog suda. Kantonalni sud je naveo da su primjenom posebnih istražnih radnji prikupljeni dokazi, odnosno činjenice i okolnosti koje nesumnjivo upućuju na osnovanu sumnju da je apelant, kao vlasnik knjigovodstvene agencije „N. Consulting“ d.o.o. Sarajevo, sa privrednim društvom ,,Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo (sa prvooptuženim Alenom Čengićem na čelu) 17. novembra 2014. godine zaključio ugovor o pružanju knjigovodstvenih usluga. Obrazloženo je da je apelant, s tim u vezi, kao član grupe za organizirani kriminal, u cijelosti bio upoznat sa načinom poslovanja privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo, kao i da je on, koristeći se svojim stručnim znanjem, postupajući istovremeno protivno odredbama Zakona o računovodstvu i reviziji FBiH, davao upute u vezi sa protuzakonitim poslovanjem spomenutog privrednog društva, uspostavljajući i duplu blagajnu, sve sa ciljem da se izbjegnu porezne obaveze propisane zakonom, čime je na odlučujući način omogućio i doprinio izvršenju krivičnog djela. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da u odnosu na apelanta (i ostale saoptužene) postoji opći pritvorski razlog propisan odredbom člana 146. stav 1. ZKPFBiH, odnosno da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali saoptuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom.

8. Također, Kantonalni sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti propisani zakonom za produženje pritvora po osnovu posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, između ostalih, u odnosu i na apelanta, te da su u odnosu na njega i saoptužene ispunjeni uvjeti propisani zakonom za produženje pritvora i zbog posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. S tim u vezi je navedeno da u odnosu na apelanta, kao člana grupe za organizirani kriminal, taj sud ističe da iz pribavljenih dokaza proistječe da je 25. februara 2016. godine apelantova majka putem službenog telefona kontaktirala sa službenim licem iz Porezne uprave Arminom Maslarom (koji je učestvovao u pretresu poslovnih prostorija koje je koristilo privredno društvo „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo kao službeno lice u ime Porezne uprave prilikom čega je oduzeta poslovna dokumentacija-knjigovodstvena koju je za potrebe tog društva vodila apelantova agencija), tražeći da je primi kako bi s njim obavila razgovor ne navodeći temu razgovora. Nakon toga to lice je obavijestilo apelantovu majku da pretpostavlja razlog njenog poziva, jer je putem medija upoznat s time da je njenom sinu (apelantu) određen pritvor, te joj saopćilo da je ne može primiti na razgovor, niti nastaviti razgovor putem telefona, i uputilo je da se obrati postupajućim kantonalnim tužiteljima, što ona nije učinila. U vezi s tim je navedeno da je nesporno da je apelantova majka, koristeći svoj položaj stalnog sudskog vještaka, pokušala da utječe na svjedoke u konkretnom predmetu, te da postoji opravdana bojazan da bi apelant, nakon izlaska iz pritvora, također pokušao, posredstvom svoje majke, kao i koristeći se vlastitim poznanstvima, da utječe na tok predmetnog postupka, čime je, prema mišljenju tog suda, ispunjen poseban pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka

b) ZKPFBiH. Navedeno je da je, prema mišljenju tog suda, također ispunjen i poseban pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u odnosu na apelanta i na sve saoptužene, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi svi optuženi boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Naime, navedeno je da se apelantu, između ostalih, stavlja na teret da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. st. 2. i 3. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom utaja poreza iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH u vezi sa članom 31. istog zakona, pri čemu je za pripadnike organizirane grupe propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina a za organizatora grupe od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Osim toga, navedeno je da iz svih prikupljenih dokaza nesporno proistječe da su svi saoptuženi pokazali visok stepen upornosti u izvršenju predmetnih krivičnih djela, nastojeći da onemoguće prodaju predmetnog hotela po realnim uvjetima, pri čemu je prvooptuženi, koji nesporno ima dominantan položaj u odnosu na ostale članove grupe, tražio procentualno učešće u vlasničkoj strukturi hotela i pri čemu su stalno pokušavali da pomoću veza u strukturama vlasti i putem novca utječu na postupak pred nadležnim organima koji se vodi u vezi sa imovinom hotela kao stečajnog dužnika, zbog čega postoji realna bojazan da bi mogli ponoviti predmetna krivična djela.

9. Protiv navedenog rješenja apelant i ostali saoptuženi su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 09 0 K 023702 16 Kž 12 od 17. augusta 2016. godine, između ostalog, apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, sasvim jasno da se u konkretnom slučaju radi o redovnoj dvomjesečnoj kontroli opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice, kako je naznačeno i u uvodu osporenog rješenja, te da je prvostepeni sud postupao u skladu sa članom 151. stav 1. ZKPFBiH. Pri tome Vrhovni sud je ukazao na to da se u toj fazi krivičnog postupka kontrola opravdanosti pritvora vrši po službenoj dužnosti, a ne po prijedlogu tužitelja, zbog čega nema kontradiktornog raspravljanja radi pobijanja prijedloga suprotne strane, već sud odluku donosi na nejavnoj sjednici. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da je sud bio obavezan da održi javnu sjednicu kako bi se odbrani omogućilo da pobija dalje postojanje razloga za pritvor. Istakao je da je takva mogućnost pobijanja u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora garantirana putem prava na žalbu protiv rješenja o produženju pritvora.

10. Nadalje je navedeno da u pogledu postojanja pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka

b) ZKPFBiH, Vrhovni sud smatra da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog kojih je zaključio da su po tom osnovu ispunjeni uvjeti propisani zakonom za produženje pritvora apelantu. Ukazano je da su ti razlozi zasnovani na sadržini dokaza

- službene zabilješke Porezne uprave FBiH - Sektor za inspekcijski nadzor, obavještavanje i istrage broj 13/09-5-11-1-2245-SL./15 od 25. februara 2016. godine, koju je sačinio radnik te uprave Armin Maslar, kao i službene zabilješke postupajućeg kantonalnog tužitelja od 3. marta 2016. godine, koji su, i prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno ocijenjeni. Ukazano je da iz tih službenih zabilješki jasno slijedi da je apelantova majka Mirsada Čeho pokušala, na način koji je opisan u tim zabilješkama, koristeći poznanstva, odnosno saradnju koju je imala sa tim službenim licima odranije (radeći na predmetima vještačenja iz oblasti finansijske struke) da utječe na tok ovog krivičnog postupka, pa suprotni žalbeni prigovori da se radilo o kontaktima u vezi sa vještačenjima na kojima je ona bila angažirana nisu prihvatljivi. Pored ostalog, kako je istakao Vrhovni sud, na takav zaključak upućuje i okolnost da je apelantova majka postupajućem sudiji, koji je zatim nazvao kantonalnog tužitelja i zamolio ga da je on primi na razgovor, rekla da želi razgovarati o svom sinu – apelantu za kojeg je tvrdila da ono što mu se stavlja na teret nije tačno. Isto tako, i razgovor sa službenim licem u Poreznoj upravi trebalo je da bude u vezi sa njenim sinom, što proizlazi iz okolnosti da ju je Armin Maslar uputio da se obrati kantonalnim tužiteljima, isto kao i postupajući sudija, što ona do dana donošenja osporenog rješenja nije učinila. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da je, za razliku od predmeta „Zeljaja“ na koji se apelant pozvao, suprotno tom stavu, prvostepeni sud u osporenom rješenju naveo konkretne i dovoljne razloge da postoji osnovana bojazan da bi apelant, koji je, također, na listi sudskih vještaka finansijske struke, nakon puštanja na slobodu, koristeći svoja poznanstva, kao i poznanstva svoje majke, vještaka ekonomske struke, ometao krivični postupak utjecajem na lica koja postupaju po predmetnom spisu, pa su time ispunjeni uvjeti za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

11. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelantovi žalbeni navodi da je on redovno i uspješno završio školovanje, da posjeduje sve stručne kvalifikacije za zvanje certificiranog računovođe i revizora, da je diplomant na postdiplomskom studiju Univerziteta u Sarajevu, da je osnovao društvo za računovodstvo, reviziju i konsalting „N. Consulting“ d.o.o. Sarajevo, zaposlio mlade ljude i dr. jesu značajne okolnosti, ali da zbog njih nisu, prema ocjeni Vrhovnog suda, dovedeni u pitanje razlozi iz osporenog rješenja o produženju pritvora iz navedenog zakonskog osnova. Osim toga, taj sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi da su svi materijalni dokazi u posjedu Tužiteljstva, svi svjedoci saslušani, a nalaz i mišljenje sudskih vještaka predati Tužiteljstvu, kao i zapisnici o saslušanju svjedoka, što bi značilo da su svi dokazi koji se odnose na pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH osigurani, zbog čega su ispunjeni uvjeti za ukidanje pritvora apelantu. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, i dalje egzistiraju razlozi iz spomenutog pritvorskog osnova, odnosno još uvijek nisu ispunjeni uvjeti za ukidanje pritvora, jer okolnost da su svjedoci saslušani, da su materijalni dokazi u posjedu Tužiteljstva i dr. ne isključuju postojanje koluzijske opasnosti da će apelant neposrednim i posrednim utjecajem na svjedoke (posredstvom majke, ali i sâm, budući da je i on finansijski stručnjak) ometati krivični postupak ukoliko bi bio pušten na slobodu, jer te dokaze treba provesti na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom.

12. Osim toga, u pogledu apelantovog osporavanja postojanja razloga za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, zato što knjigovodstvena agencija ,,N. Colsulting“ i sada obavlja poslove, tj. pruža knjigovodstvene usluge svojim klijentima, kao i druge poslove iz svog djelokruga rada, te da za sve to ne postoji opasnost da bi apelant mogao nastaviti da obavlja nezakonite radnje u tim pravnim licima, Vrhovni sud je istakao da se razlozi za produženje pritvora apelantu odnose na njegovo djelovanje u sastavu organizirane grupe, a ne u odnosu na navedenu agenciju čiji je on vlasnik i zaposlenik. Prema tome, kako je naglasio Vrhovni sud, za apelanta postoji osnovana sumnja da je počinio predmetna krivična djela za koja se optužnicom tereti, te u odnosu na njega postoje i posebni razlozi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, što nije ni u kakvoj vezi sa nastavkom djelovanja agencije ,,N. Colsulting”, a ti razlozi pobijanog rješenja žalbom branitelja se i ne osporavaju.

13. Što se tiče žalbenog prigovora apelantovog branitelja da je netačan navod pobijanog rješenja da je on počinio krivično djelo počev od 27. jula 2014. godine, jer je apelant od tog datuma do 1. septembra 2014. godine bio zaposlenik revizorske kuće ,,Deloitte“ Sarajevo, Vrhovni sud je istakao da se apelantu i ne stavlja na teret djelovanje u sastavu organizirane grupe od 27. jula 2014. godine, nego od 17. novembra 2014. godine, kada je u svojstvu vlasnika privrednog društva ,,N. Consulting" d.o.o. Sarajevo zaključio ugovor o obavljanju finansijsko-računovodstvenih usluga sa privrednim društvom ,,Hrid“ d.o.o. Sarajevo, kasnije ,,Holiday Resortom“ d.o.o. Sarajevo, pa ni ovaj žalbeni prigovor nije osnovan. Slijedeći to, prema ocjeni Vrhovnog suda, u žalbi apelantovog branitelja netačno se navodi da mu se stavlja na teret da je u dužem vremenskom periodu, i to od 27. jula 2014. do 15. juna 2015. godine, kao član organizirane grupe počinio predmetna krivična djela za koja je optužen. Pri tome Vrhovni sud je podsjetio na to da je prvostepeni sud dao jasne i određene razloge zbog čega prihvata da postoji osnovana sumnja da je apelant bio pripadnik organizirane grupe, čiji je organizator bio optuženi Alen Čengić, te da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio predmetna krivična djela za koja je optužen, što žalbom branitelja nije dovedeno u pitanje.

14. Dalje, žalbeni navodi apelantovog branitelja da u pobijanom rješenju ne postoji obrazložen pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, da se nijedan od konkretno navedenih razloga u pogledu spomenutog pritvorskog osnova ne odnosi na njega, te da se on ne tereti za određene krivičnopravne radnje koje se navode u žalbi, nego da su te radnje vezane za druge optužene, nisu doveli u pitanje pravilnost razloga u ovom dijelu obrazloženja pobijanog rješenja. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud, ocjenjujući postojanje uvjeta za produženje pritvora iz spomenutog zakonskog osnova, ocijenio djelovanje organizirane grupe kao cjeline, čiji član je bio i apelant, kako postoji osnovana sumnja, pa imajući u vidu sve te okolnosti iz obrazloženja pobijanog rješenja, Vrhovni sud je zaključio da takve okolnosti u svojoj ukupnosti ukazuju na bojazan od ponavljanja krivičnih djela i u odnosu na apelanta za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U odnosu na ukazivanje u žalbama na sudsku praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, Vrhovni sud je konstatirao da osporeno rješenje u pogledu iteracijske opasnosti nije suprotno ovoj praksi. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

15. U informaciji koju je dostavio Kantonalni sud Ustavnom sudu navedeno je da je rješenjem tog suda od 3. oktobra 2016. godine apelantu produžen pritvor za dva mjeseca a koji može trajati do 4. decembra 2016. godine ili do nove odluke suda.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Smatra da je Kantonalni sud postupio protivno članu 151. stav 1. ZKP kojim je propisano da se sudska kontrola opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Osim toga, iznosi prigovor da ga sud nije saslušao u skladu sa odredbama člana 145. stav 2. ZKP. Navodi da je sud, u slučaju ako je pritvor određen u rokovima iz člana 151. stav

2. ZKP, ovlašten da prilikom kontrole opravdanosti pritvora, koju obavlja svaka dva mjeseca, produži pritvor bez prijedloga tužitelja. Međutim, u konkretnom slučaju, kako tvrdi, ne postoje zakonski uvjeti za kontrolu opravdanosti pritvora, pa sud bez prijedloga tužitelja nije mogao donijeti rješenje o produženju pritvora. Dalje, apelant smatra da u osporenim rješenjima nedostaju obrazloženja o postojanju pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP. Smatra da je proizvoljan stav iz osporenih rješenja da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će on boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, da na tako šta ukazuje sadržaj službenih zabilješki na koje se pozvao prvostepeni sud, pri čemu je detaljno interpretirao njihovu sadržinu.

17. Dalje, apelant navodi da redovni sudovi smatraju da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo i da taj zaključak izvode iz težine krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret i iz činjenice da njegova agencija pruža usluge i drugim pravnim licima. Naglašava da je Kantonalni sud, ocjenjujući postojanje uvjeta za produženje pritvora iz spomenutog zakonskog osnova, ocijenio djelovanje organizirane grupe kao cjeline, čiji je navodno član, kako postoji osnovana sumnja, bio i apelant, te da zajedničko obrazloženje nije dovoljno za određivanje pritvora po ovom pritvorskom osnovu zbog njegove prirode, jer je, kako smatra, opasnost od ponavljanja krivičnog djela vezana za osobu optuženika i njezin društveni status. Također, navodi da nikad nije osuđivan, da potječe iz ugledne sarajevske porodice, da je redovno studirao na fakultetu, položio revizorski ispit i osnovao agenciju za knjigovodstvene usluge.

b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da apelant u apelaciji nije naveo da mu je u toku dosadašnjeg postupka data mogućnost da se izjasni o svim navodima optužnice i dokazima, te da nije u toku postupka osporavao službene zabilješke.

19. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženju koje je dao u osporenom rješenju.

20. Tužiteljstvo je u veoma opširnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, istaklo da su svi apelantovi navodi neosnovani, smatrajući da i dalje postoje svi predloženi razlozi za produženje pritvora apelantu. Također, Tužiteljstvo je ponovilo sadržaj obrazloženja osporenih rješenja i navelo da zbog njih navodi apelacije nisu osnovani.

V. Relevantni propisi

21. U Krivičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:

Član 273. st. 1. i 3.

Porezna utaja Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 342. stav (2) Organizirani kriminal (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

U Zakonu o krivičnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 146. stav (1) tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, Član 148. stav 1.

Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja.

Član 151. stav 1.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kž 12 od 17. augusta 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. augusta 2016. godine a apelacija je podnesena 16. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

c) ako je zakonito uhapšen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudskoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela ili bijega nakon njegovog počinjenja;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

28. Ustavni sud zapaža da je apelant lice lišeno slobode, te da se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio u pritvoru koji, prema osporenim rješenjima, može trajati najduže do 4. oktobra 2016. godine ili do nove odluke suda. Apelant smatra da su osporena rješenja donesena kao rezultat kršenja relevantnih odredaba ZKPFBiH, što rješenja čini nezakonitim. U prvom redu, apelant ukazuje da je sud pogrešno primijenio odredbe ZKPFBiH, jer mu je „produžio pritvor“, mada nije prošao dvomjesečni rok za kontrolu opravdanosti pritvora. Osim toga, smatra da ne postoje posebni pritvorski razlozi koji su propisani članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP. Ističe i da nije saslušan prilikom donošenja osporenog rješenja i da je pritvor produžen bez prijedloga Tužiteljstva.

29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da je pritvor dopušteno odrediti/produžiti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, za određivanje pritvora ZKPFBiH uvijek traži da kumulativno postoje opći uvjeti, to jest „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, i da postoji barem jedan od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

30. U kontekstu apelacionih navoda Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno, jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod opseg zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81). Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštivanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je period pritvora u načelu „zakonit“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju “tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na vlastitu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi, Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. jun 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Evropski sud je iznio opće načelo koje je uspostavljeno u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu sa formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji element mala fide na strani vlasti, ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.

31. Dovodeći navedene principe u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se ključni apelantov navod odnosi na kršenje člana 151. ZKPFBiH, jer, prema apelantovoj ocjeni, redovni sudovi nisu bili ovlašteni da mu „produže pritvor“ budući da nisu prošla dva mjeseca od posljednje kontrole opravdanosti pritvora. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je već rješavao o njima u Odluci broj AP 2933/16 od 15. septembra 2016. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te da je u toj odluci istakao „da je protiv apelanta u toku krivični postupak po optužnici broj T09 0 KTK 0076532 14 koja je potvrđena 4. aprila 2016. godine, nakon čega apelant ima status optužene osobe; da je nakon potvrđivanja predmetne optužnice, vanraspravno vijeće Kantonalnog suda, 4. aprila 2016. godine, održalo ročište povodom prijedloga za produžavanje pritvora apelantu i drugim optuženim osobama na kojem su imali mogućnost osporavanja podnesenog prijedloga; da je taj sud donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kv 7 od 4. aprila 2016. godine kojim je apelantu i još petorici saoptuženih poimenično navedenih u rješenju produžio pritvor za dva mjeseca, koji prema tom rješenju može trajati do 4. juna 2016. godine, te da Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su, prema stavu redovnih sudova izraženom u osporenim odlukama, sve vrijeme od donošenja prvog rješenja o produženju pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice (rješenje od 4. aprila 2016. godine) postojali kako opći, tako i posebni razlozi za produženje pritvora apelantu i to iz osnova propisanog članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP. Nadalje, navedeno je da je članom 151. ZKPFBiH predviđeno postojanje i pritvora nakon potvrđivanja optužnice, te da je stavom 1. tog člana propisano da se 'pritvor može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice a da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje'. Budući da je, dakle, predmetni pritvor apelantu, prvi put, nakon potvrđivanja optužnice protiv njega, produžen 4. aprila 2016. godine, u kojem rješenju je određeno da može trajati do 4. juna 2016. godine, to je, prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud pravilno primijenio dio odredaba člana 151. ZKP kojim je propisano da se '[…] kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru […]' odlučio kada je, vršeći kontrolu tog pritvora, 3. juna 2016. godine, donio novo/osporeno rješenje kojim taj pritvor može trajati do 4. augusta 2016. godine“.

32. U navedenoj Odluci broj AP 2933/16 Ustavni sud je, dalje, „naveo da zapaža da je, shodno rješenjima donesenim u postupku povodom prijedloga Tužiteljstva za produženje pritvora apelantu (i drugim saoptuženim), pritvor prema apelantu isticao 4. juna 2016. godine. Navedeno je i da je Kantonalni sud, prema odredbi člana 151. ZKPFBiH, dužan da svaka dva mjeseca ex officio izvrši kontrolu opravdanosti mjere pritvora. Pored toga, Ustavni sud je ukazao da, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je Kantonalni sud u postupku ex officio u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice donio rješenje od 3. juna 2016. godine o produženju pritvora apelantu za još dva mjeseca, u okolnostima konkretnog slučaja ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZKP, pa Ustavni sud, shodno tome, smatra da su neosnovani navodi apelanta da je sud pogrešno primijenio odredbe člana 151. ZKP. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su osporena rješenja donesena u skladu s postupkom propisanim zakonom u svrhu člana 5. stav 1. Evropske konvencije“. Imajući u vidu da je i u konkretnom slučaju apelantu pritvor produžen shodno odredbama člana 151. ZKPFBiH, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u ovom dijelu poziva na navedeno obrazloženje iz Odluke broj AP 2933/16, te smatra neosnovanim ove apelantove navode.

33. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni posebni pritvorski razlozi iz tač.

b) i c) stava 1. člana 146. ZKP, jer, prema njegovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje, pri čemu redovni sudovi nisu individualizirali razloge za primjenu osnova iz člana c) stava 1. člana 146. ZKP u odnosu na sve optužene. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav u predmetima koji su sa tog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 23), a u kontekstu tumačenja Odluke Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine istakao je: „Ustavni sud napominje da je u navedenoj odluci jasno ukazao da 'ne može prihvatiti argumente da su razlozi za pritvor po osnovu koluzione opasnosti u konkretnom slučaju opravdani konkretiziranim činjenicama, koje pokazuju da je apelant lično ili posredno pokušao da izvrši utjecaj na svjedoke ili eventualne saučesnike. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju'“ (tačka 38. predmetne odluke). Dakle, Ustavni sud naglašava da iz prethodno citiranog jasno proizlazi da redovni sudovi, prilikom određivanja pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, prvenstveno moraju utvrđivati da li je optuženi pokušao (neposredno ili posredno) da utječe na svjedoke i saučesnike, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke i saučesnike.

34. Imajući u vidu navedene kriterije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u apelantovom slučaju, obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi sa činjenicama konkretnog slučaja, naveli brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant, lično ili posredno posredstvom svoje majke, mogao utjecati na svjedoke i time ometati krivični postupak koji je u toku. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi ocijenili niz okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora zbog ovog pritvorskog razloga. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je ocijenjeno da iz dostavljenih službenih zabilješki proizlazi da bi puštanjem apelanta na slobodu apelant, koji je također na listi sudskih vještaka finansijske struke, koristeći svoja poznanstva, kao i poznanstva svoje majke - vještaka ekonomske struke, ometao krivični postupak utjecajem na lica koja postupaju u vezi sa predmetnim krivičnim postupkom i da je u takvim okolnostima opravdano očekivati da bi apelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, kao i da bi mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak. Ustavni sud zapaža da okolnosti koje se navode predstavljaju dovoljnu konkretizaciju utjecaja na svjedoke zbog čega i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

35. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant identične navode iznosio u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom, koji je u vezi sa tim dao dovoljno jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored toga, iste navode apelant je isticao i u već navedenoj apelaciji broj AP 2933/16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih rješenja dali dovoljno argumentirano i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, upućuje na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca zbog čega su ovi apelantovi navodi neosnovani.

36. Dalje, u vezi sa ispunjenjem pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno navedenom članu, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno). Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda usvojen u predmetu Clooth protiv Belgije (vidi, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, Serija A broj 225) da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno imajući u vidu prošlost i osobnost navedenog lica.

37. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima obrazložili da je apelantovo postupanje i postojanje opravdane bojazni od ponavljanja krivičnog djela potrebno ocijeniti u kontekstu djelovanja grupe za organizirani kriminal, čiji je član i apelant i koji je kao takav sa ostalim članovima grupe dijelio zajedničku svijest i volju usmjerenu ka izvršenju krivičnih djela koja se predmetnoj grupi stavljaju na teret, te da postojanje iteracijske opasnosti u odnosu na apelanta nije skupno, već su razlozi za postojanje navedene opasnosti u osporavanim rješenjima ocijenjeni i obrazloženi kako individualno u odnosu na njega, tako i u kontekstu postupanja grupe za organizirani kriminal, čiji je član apelant, te da bi apelant i saoptuženi, kao pripadnici grupe, boravkom na slobodi nastavili da vrše krivična djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Navedeno obrazloženje koje su dali redovni sudovi, prema mišljenju Ustavnog suda, dovoljno je individualizirano i ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor zbog navedenog pritvorskog razloga.

38. U vezi sa apelantovim navodima da je postupanje prvostepenog suda nezakonito, jer mu nije omogućeno da se izjasni o razlozima za produženje pritvora, Ustavni sud upućuje na prethodne tačke ove odluke u kojim je istaknuto da se u ovoj fazi krivičnog postupka kontrola opravdanosti pritvora vrši po službenoj dužnosti, a ne po prijedlogu Tužiteljstva, zbog čega nema kontradiktornog raspravljanja radi pobijanja prijedloga suprotne strane, već sud donosi odluku na nejavnoj sjednici a da je mogućnost pobijanja rješenja donesenog u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora garantirana putem prava na žalbu protiv rješenja o produženju pritvora, zbog čega Ustavni sud smatra i ove navode neosnovanim. Pri tome Ustavni sud upućuje na to da je slične navode kao i u predmetnoj apelaciji razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1895/16 od 20. juna 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U tački 50. predmetne odluke je navedeno: „Dakle, kao što je već rečeno, iz navedenog proizlazi da nakon potvrđivanja optužnice, što se u konkretnom slučaju desilo 9. decembra 2015. godine, više ne postoji obaveza dostavljanja obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, niti saslušanja optuženog, već postoji obaveza vijeća suda da samo u okviru svoje redovne nadležnosti vrši obaveznu kontrolu opravdanosti produženja pritvora, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Kako je iz činjenica predmeta nesporno da apelant nije tražio ukidanje pritvora, odnosno da nije podnio takav zahtjev o kojem bi sud bio obavezan da odluči, te kako je iz stanja spisa vidljivo da redovni sud u rokovima propisanim zakonom vrši kontrolu opravdanosti pritvora koji je određen apelantu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u vezi sa nesaslušavanjem apelanta pred sudom i nedostavljanjem obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora prilikom donošenja osporene odluke o produženju pritvora apelantu neosnovani.“ Imajući u vidu navedeno, te činjenice konkretnog predmeta koje, u suštini, korespondiraju činjenicama iz navedene odluke, Ustavni sud smatra da je navedeni stav primjenljiv i na konkretan sluča, te da ni u ovom segmentu nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

39. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

40. Nema kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, u postupku kontrole opravdanosti pritvora nakon podizanja optužnice, razloge za produženje pritvora apelantu zasnovali na razlozima koji su u skladu sa standardima Evropske konvencije i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 151. u vezi sa odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3781/16 (N. Č.) | Sudska praksa | Aktio