Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-155/15 (Z. B., S. M., A. M. i N. S. i drugi)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Aktivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Zastara
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-155/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-155/15, rješavajući apelacije Zlatana Blagojevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zlatan Blagojević, Safija Mustabašić, Alma Mujčinović i Nevenka Stevanović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 009491 14 Gž od 18. novembra 2014. godine;

Marko Mioč, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 004454 13 Rsž od 2. februara 2015. godine;

Tiosav Cerovina, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 003843 15 Rsž 3 od 31. marta 2015. godine;

„Procredit bank“ d.d. Sarajevo, Filijala Travnik, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Rs 051392 13 Rev od 29. marta 2016. godine;

Slobodan Lazarević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 031011 14 Rev od 16. juna 2016. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 031011 13 Rsž od 27. januara 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-155/15

1. Zlatan Blagojević, Safija Mustabašić, Alma Mujčinović i Nevenka Stevanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3P 009491 14 Gž od 18. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Uprava za indirektno oporezivanje) da im na ime razlike plaće, za određeni vremenski period, isplati određene novčane iznose.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Sud BiH navodi da su apelanti zaposlenici tužene, kojima je u utuženom periodu obračunavana plaća u skladu sa Odlukom o visini za obračun plaće zaposlenim u institucijama Bosne i Hercegovine. Dalje se navodi, da je osnov za donošenje navedene odluke sadržan u odredbi člana 3. stav 1. tačka d. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, te člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, da je prvim navedenim članom propisano da Vijeće ministara, radi poštovanja principa fiskalne odgovornosti, može odobriti promjenu osnovice za obračun plaće u određenom procentu za fiskalnu godinu, ako to zahtjeva održavanje makroekonomske stabilnosti. Sud BiH konstatuje, da je u konkretnom slučaju tužena prilikom obračuna visine plaće u utuženom periodu, pravilno primijenila kriterije iz materijalno-pravnih normi koje su jasni i određeni. Također se navodi, da je pravilno nižestepeni sud, zbog osnovanog prigovora zastare, odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata, za određeni utuženi vremenski period. Naime, predmetna tužba je podnesena 4. aprila 2012. godine, za potraživanje iz radnog odnosa za period od 1. jula 2009. godine do 1. marta 2012. godine, da bi podneskom od 12. oktobra 2012. godine apelanti preinačili tužbu sa zahtjevom za isplatu novčanih potraživanja i za period od 4. aprila 2009. godine do 31. maja 2012. godine, pa Sud BiH konstatuje da kad je podnesen navedeni podnesak već je nastupila zastara potraživanja koja se odnose na period od 4. aprila 2009. godine do 30. juna 2009. godine.

AP-1506/15

3. Marko Mioč (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šujice, kojeg zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnio je 30. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 Rs 004454 13 Rsž od 2. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi (Šumsko gospodarsko društvo „Hercegbosanske šume“ d.o.o. Kupres) da apelantu na ime plaće u 2011. godini, isplati određeni novčani iznos.

4. U svom obrazloženju, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi, da je apelant zaposlenik tuženog, da je tokom trajanja rada apelant iskoristio godišnji odmor kako za 2010. godinu tako i za 2011. godinu, a što je vidljivo iz rješenja o korištenju godišnjeg odmora, kao i iz evidencije o isplati plaća, da je tuženi u periodu korištenja godišnjeg odmora isplatio naknadu plate apelantu, a što je vidljivo iz obračunskih listi, te podataka o ostvarenim satnicama i primicima od nesamostalnog rada, doprinosima, porezu, da je apelantu pored isplaćene plaće, kako je to navedeno u nalazu i mišljenju vještaka, isplaćen je i regres za korištenje godišnjeg odmora za 2011. godinu, te da apelant niti jednim dokazom nije dokazao da mu je onemogućeno korištenje godišnjeg odmora, a u spisu nije priložena niti je izveden dokaz , dopis apelanta, u pogledu korištenja godišnjeg odmora. Kantonalni sud konstatuje, da apelant s obzirom na pravila o teretu dokazivanja prema odredbama člana 7.,102.,123. i 126. Zakona o parničnom postupku F BiH, nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, naime apelant nije dokazao da krivicom poslodavca nije iskoristio godišnji odmor, da mu je zabranjeno-onemogućeno korištenje godišnjeg odmora, a (pored ostalog) tužbeni zahtjev je glasio na isplatu plaće. AP-2118/15

5. Tiosav Cerovina (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 28. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 003843 15 Rsž 3 od 31. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda, pa je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi (Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka) da apelantu, za određene vremenske periode, isplati na ime uvećanja plaće po osnovu prekovremenog rada, određeni novčani iznos.

6. U svom obrazloženju, pored ostalog, Okružni sud navodi da tuženi u žalbi ističe da apelant obavlja posao vozača, u kom svojstvu vrši prevoz poštanskih pošiljki na teritoriji Republike Srpske i BiH, da je odredbama Pravilnika o radu tuženog, propisano da se putovanja u zemlji, po nalogu za službeni put obavlja u ime i za račun preduzeća, tretiraju kao službeno putovanje, za koje se isplaćuje dnevnica, te da primjenom navedene odredbe pravilnika, apelant ne bi ostvario pravo na prekovremeni rad, jer se isti nalazio na službenom putovanju za koje mu se isplaćuje dnevnica. Dalje se navodi, da se osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu prekovremenog rada vezuje za utvrđenje činjenice da li je rad apelanta imao karakter prekovremenog rada, imajući u vidu odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), kojima se propisuje šta se smatra prekovremenim radom. Okružni sud također navodi, da odredbe člana 43-48. ZOR-a, koje propisuju uslove za ostvarenje prekovremenog rada, ne omogućavaju pravo apelantu da u konkretnom slučaju ostvari naknadu na ime plaće za prekovremeni rad u spornom periodu. Naime, radnik je dužan da na zahtjev poslodavca radi duže od punog radnog vremena samo u slučaju neplaniranog povećanja obima posla, otklanjanja posljedica vremenskih nepogoda, havarija na sredstvima rada, požara, zemljotresa, epidemija i drugih nesreća, prekovremeni rad u nabrojanim slučajevima ne može trajati više od 10 sati sedmično, a radnik u toku kalendarske godine ne može raditi prekovremeno više od 150 sati. Okružni sud ističe, da iz navedenih odredbi jasno proizlazi da je rad duži od punog radnog vremena vremenski ograničen i sveden na iznimne slučajeve, koji su predviđeni zakonom. Okružni sud konstatuje, da je u konkretnom slučaju, očigledno da je naknada apelantu za prekovremeni rad dosuđena suprotno iznimnim slučajevima utvrđenim u zakonu, da je prvostepeni sud osnov za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva našao u odredbi člana 28. Općeg kolektivnog ugovora, kao i odredbi čl. 70. Posebnog kolektivnog ugovora saobraćaja i veza RS, a da navedene odredbe općeg i posebnog kolektivnog ugovora propisuju samo visinu uvećanja osnovne plate po osnovu prekovremenog rada. Međutim, po ocjeni Okružnog suda, za primjenu navedenih odredbi, odnosno za uvećanje plaće po osnovu prekovremenog rada, neophodno je da se ostvare uslovi propisani u već navedenim odredbama ZOR-a. Okružni sud konstatuje da iz utvrđenih činjenica, karakter rada apelanta, s obzirom da se nisu ispunili uslovi za ostvarenje prekovremenog rada, ima se smatrati stalnim radom, a ne prekovremenim.

AP-3077/16

7. „Procredit bank“ d.d. Sarajevo, Filijala Travnik, (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Marić i Co“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 18. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Rs 051392 13 Rev od 29. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici, na ime razlike plaće za određeni vremenski period i na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu, isplati određene novčane iznose, te da na ime razlike doprinosa PIO uplati određeni novčani iznos Federalnom zavodu za PIO Mostar.

8. U svom obrazloženju, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da je u toku postupka utvrđeno da je tužiteljica po osnovu ugovora o radu sa apelantom, bila u radnom odnosu u određenom vremenskom periodu, da je u 2008. godini tužiteljica koristila godišnji odmor, da je vještak fmansijske struke obračunao i utvrdio razliku isplaćenih plaća i plaća koje je apelant bio obavezna isplatiti po Kolektivnom ugovoru za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000 god.) itd. Dalje se navodi, da su na temelju ovih činjenica nižestepeni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu tužiteljica koji je preciziran u toku postupka u skladu sa nalazom vještaka finansijske struke, odbijajući sve apelantove prigovore o nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice, jer tužiteljica nije bila član sindikata, da sindikalna organizacija nije ni osnovana, da je plaća tužiteljice bila u skladu sa Općim kolektivnim ugovora iz 2005. godine, nakon čijeg donošenja se nije ni mogao primjenjivati GKU iz 2000 godine. Vrhovni sud ističe, da su prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na nedostatak aktivne legitimacije tužiteljce, nižestepeni sudovi pravilno odbili kada su izrazili stav da se Kolektivni ugovori odnose na sve zaposlenike, neovisno od toga da li su bili članovi sindikata ili ne. Prema članu 2. stav 2 i 3. Općeg Kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (dalje OKU iz 2005 god.) propisano je da je kolektivni ugovor obavezujući i da važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, a da samostalni sindikat za područja djelatnosti zaključuju kolektivne ugovore. Vrhovni sud konstatuje, da je tačno da je GKU iz 2000 god. donijet u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (dalje OKU iz 2000 god.) i Zakonom o radu. Također se navodi, da je po članu 2. stav 2. OKU iz 2000 god. propisano pravo uposlenika i poslodavaca da sva ostala prava (osim onih u st. 1) urede kolektivnim ugovorima grana i djelatnosti sukladno s njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima, tako je i GKU iz 2000 god. u odredbi člana 2. propisao da se taj ugovor primjenjuje na finansijske organizacije (poslodavce) koji imaju šifru djelatnosti grupacije finansija, odnosno na zaposlenike koji su članovi sindikata. Međutim, prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjeljenja od 6. februara 2015. godine, GKU iz 2000 god. se primjenjuje na sve zaposlenike, bez obzira na to da li su članovi sindikata ili ne, jer je odredba na koju se apelant poziva u toku cijelog postupka, tj. člana 2. GKU iz 2000 god. diskriminatorska i suprotna članu 5. stav 1. Zakona o radu i člana 10. stav 2. Zakona o radu (zaposlenik ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu).

AP-3158/16

9. Slobodan Lazarević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, kojeg zastupa Irena Puzić- Obradović, advokatica iz Doboja, podnio je 21. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 031011 14 Rev od 16. juna 2016. godine, kojom je odbačena apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 031011 13 Rsž od 27. januara 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1309/14 od 8. maja 2014. godine u odnosu na predmet AP-1557/14, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je, pored ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev, u dijelu kojim je tražio da se obaveže tužena (Željeznica Republike Srpske a.d. Doboj) da mu na ime neisplaćenih naknada za topli obrok, na ime regresa za godišnji odmor, na ime naknade za zimnicu i ogrjev, za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, te da na ime apelanta nadležnom Fondu PIO RS uplati određeni novčani iznos.

10. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio apelantov zahtjev za isplatu naknada po osnovu toplog obroka, regresa, zimnice i ogrjeva, kao i zahtjev da se na tražene iznose izvrši uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Naime, apelantovom žalbom se ukazuje na odredbe člana 33. stav 1. tačka

g) Općeg kolektivnog ugovora, člana 75. stav 1. tačka 5., 6. i 8., člana 59. Posebnog kolektivnog ugovora saobraćaja i veza Republike Srpske, člana 56. stav 1. tačka 6., 7. i 9., člana 86. Kolektivnog ugovora tuženog i člana 159. Zakona o radu kojim je propisano pravo radnika na sporne naknade i obaveza poslodavca na isplatu istih. Međutim, po ocjeni Okružnog suda, ta obaveza poslodavca zavisi od toga da li poslodavac ima osigurana materijalna sredstva za isplatu spornih potraživani, kao i da li su ista isplaćena ostalim radnicima. Okružni sud ističe, da sam apelant u žalbi ističe da su tačni navodi prvostepenog suda, da ni drugim radnicima nisu isplaćene predmetne naknade, što upućuje na zaključak da kod tužene nisu bila obezbjeđena materijalna sredstva za isplatu spornih potraživanja, već je tužena prema raspoloživim sredstvima uspjela obezbijediti isplatu toplog obroka doduše u smanjenom iznosu, ali po ocjeni Okružnog suda to nije u suprotnosti sa navedenim odredbama na koje se apelant poziva u žalbi. Okružni sud konstatuje, da apelant tokom prvostepenog postupka nije dokazao u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku, da je tužena osigurala sredstva za sporne naknade, pa su svi žalbeni navodi kojim se osporava pravilnost prvostepene presude u ovom dijelu neosnovani. Također se navodi, da iako prvostepeni sud nije dao razloge zbog kojih odbija zahtjev za uplatu doprinosa, takvo postupanje prvostepenog suda nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer apelant ne može ostvariti uplatu doprinosa, kao sporednog potraživanja, kada nema pravo na isplatu glavnog potraživanja. Okružni sud konstatuje, da kako je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev za isplatu toplog obroka, regresa, zimnice i ogrjeva, tako je pravilno odbio i zahtjev za uplatu doprinosa na ova potraživanja. Spajanje predmeta

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-155/15.

12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-155/15 (Z. B., S. M., A. M. i N. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio