Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2675/16 (M. K.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2675/16

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2675/16, rješavajući apelaciju Mire Knežević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mire Knežević.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 080509 14 Rev od 29. marta 2016. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mira Knežević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnijela je 23. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 080509 14 Rev od 29. marta 2016. godine. Apelantkinja je, takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 080509 14 Rev od 29. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 080509 10 P od 21. decembra 2012. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2675/16 od 2. septembra 2016. godine apelantkinja je odbijena sa zahtjevom za donošenje privremene mjere (dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i tužilaca Dragana Subašića, Alena Subašića i Anesa Subašića, koje je u postupku zastupao advokat Ranko Dukić (u daljnjem tekstu: prvotužilac, drugotužiladž i trećetužilac ili tužioci) zatraženo je 2. avgusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužioci dostavili su odgovore na apelaciju 15. i 26. avgusta, 6. i 13. septembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 080509 10 P od 21. decembra 2012. godine utvrđeno je da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji jednosobnog stana u Banjaluci, bliže označen u izreci presude, koji je sačinio notar Rade Džajić pod brojem OPU-799/09, čiji je potpisnik Miroslav Majstorović iz Banjaluke, punomoćnik Fadile Subašić i prvotužioca, kao prodavca i apelantkinje kao kupca, što je apelantkinja dužna priznati i trpjeti da se briše iz knjige uloženih ugovora u listu broj 3379 k.o. Banjaluka, te da predmetni stan preda tužiocima u posjed slobodan od lica i stvari, te da trpi upis tužioca u katastarske evidencije. Apelantkinja je obavezana da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.274,10 KM.

7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među parničnim strankama sporno da li je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, notarski obrađen, pravno valjan odnosno ništav. Uvidom u navedeni ugovor utvrđeno je da je prodavce u predmetnom ugovoru zastupao svjedok Miroslav Majstorović po punomoćima ovjerenim kod Osnovnog suda pod brojem OV-736/98 i 737/98 od 13. maja 1998. godine. Istaknuto je da sporni ugovor o kupoprodaji, s obzirom na datum zaključenja i jer ima za predmet prenos vlasništva na nepokretnosti, tj. stanu, shodno članu 69 stav 1 tačka 4 Zakona o notarima RS, podliježe notarskoj obradi što je u konkretnom slučaju i urađeno od Rade Džajića, notara iz Trna, Laktaši. Nadalje je utvrđeno da su punomoći kojima su prodavci ovlastili punomoćnika Miroslava Majstorovića za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana sačinjene u zakonom propisanoj formi. Međutim iz izvoda iz Matične knjige Opštine Banjaluka kao i smrtovnice države Sjeverne Karoline utvrđeno je da je jedna od ugovornih stranaka, i to prodavac Fadila Subašić, kao vlastodavac umrla 31. decembra 2005. godine. Pri tome je ukazano da shodno članu 94 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) punomoć prestaje smrću lica koje je punomoć dalo osim ako se započeti posao ne može prekinuti bez štete po pravne sljedbenike ili ako punomoć važi za slučaj smrti davaoca, bilo po njegovoj volji, bilo s obzirom na prirodu posla, a što po ocjeni suda to nije slučaj u konkretnom slučaju, već je punomoć po sili zakona prestala postojati 31. decembra 2005. godine.

8. Istaknuto je da na dan sačinjavanja predmetnog ugovora o kupoprodaji 8. oktobra 2009. godine punomoćnik Miroslav Majstorović nije imao ovlašćenje za zastupanje jedne od ugovornih stranaka, i to Fadile Subašić kao prodavca jer je ona zbog smrti izgubila sposobnost da bude ugovorna strana. Stoga, imajući u vidu navedeno shodno članu 103 a u vezi sa članom 109 ZOO-a utvrđeno je da je predmetni ugovor o kupoprodaji apsolutno ništav jer je protivan imperativnim pravnim propisima.

9. Protiv prvostepene presude apelantkinja je podnijela žalbu 18. i 19. januara 2013. godine. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 080509 13 Gž od 8. decembra 2013. godine djelimično uvažio apelantkinjinu žalbu podnesenu 18. januara 2013. godine i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrđeno da je ništav predmetni kupoprodajni ugovor do 1/2 umjesto da je u cijelosti ništav. Navedenom presudom apelantkinja je obavezana da preda u suposjed tužiocima dio stana slobodan od lica i stvari umjesto da preda u posjed tužiocima cijeli stan. Odbijen je zahtjev tužilaca da se apelantkinja obaveže da prizna i trpi da se briše iz Knjige uloženih ugovora u listu broj 3379 RUGIP k.o. Banjaluka i da se u navedenu knjigu upišu tužioci. Apelantkinja je obavezana da tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 3.637,00 KM umjesto iznosa od 7.274,10 KM. Konstatovano je da je apelantkinja odustala od žalbe izjavljene 19. januara 2013. godine protiv prvostepene presude.

10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prema utvrđenju prvostepenog suda zaključeni kupoprodajni ugovor ništav s obzirom da vlastodavac Fadila Subašić u vrijeme zaključenja ugovora nije bila živa jer je umrla 31. decembra 2005. godine, a kako to proizlazi iz Izvoda iz Matične knjige umrlih Opštine Banjaluka i smrtovnice Sjeverne Karoline čijom smrću prestaje da važi punomoć data punomoćniku Miroslavu Majstoroviću, te da se po shvatanju prvostepenog suda ne radi o djelimičnoj ništavosti ugovora u smislu odredbe člana 105 ZOO-a.

11. Okružni sud je naveo da apelantkinjina žalba pravilno ukazuje da vlastodavac-prvotužilac nije opozvao svoju punomoć datu punomoćniku Miroslavu Majstoroviću za zaključivanje kupoprodajnog ugovora za predmetni stan u kojoj situaciji bi zaključeni ugovor o kupoprodaji mogao biti samo djelimično ništav zbog smrti vlastodavca Fadile Subašić koja u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji nije bila živa i čija punomoć data Miroslavu Majstoroviću je prestajala postojati po sili zakona u smislu odredbe člana 94 stav 3 ZOO-a.

12. Ukazano je da svaki od suvlasnika može slobodno raspolagati svojim suvlasničkim dijelom. Istaknuto je da iz izvedenih dokaza u prvostepenom postupku ne proizlazi da je prvotužilac na bilo koji način opozvao punomoć Miroslavu Majstoroviću zbog čega proizlazi da je zaključeni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana djelimično ništav u dijelu prometovane 1/2 predmetnog stana koji se vodi na Fadili Subašić. Naime, po ocjeni Okružnog suda u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora punomoćnik Miroslav Majstorović nije imao urednu punomoć za zastupanje Fadile Subašić, a data punomoć na osnovu koje je zaključen predmetni kupoprodajni ugovor zbog njene smrti je prestajala postojati po sili zakona.

13. Imajući u vidu navedeno kao i odredbe člana 103 i 105 ZOO-a, Okružni sud je ocijenio da je ništav predmetni ugovor kojim je prometovan suvlasnički dio predmetnog stana Fadile Subašić, a što ne povlači ništavost cijelog ugovora kojim je prometovan suvlasnički dio prvotužioca od 1/2.

14. Okružni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni prigovori o tome da prvostepeni sud nije odlučio o restituciji u smislu odredbe člana 104 stav 1 ZOO-a jer iz izvedenih dokaza u prvostepenom postupku ne proizlazi da su tužioci primili kupoprodajnu cijenu od apelantkinje, koja eventualna potraživanja tužioci mogu ostvarivati u posebnoj parnici.

15. Protiv drugostepene presude tužioci i apelantkinja su izjavili reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 080509 14 Rev od 29. marta 2016. godine reviziju tužioca djelimično usvojio, te drugostepenu presudu preinačio na način da je apelantkinjina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je utvrđeno da je pravno ništav sporni ugovor o kupoprodaji predmetnog jednosobnog stana. Apelantkinja je obvezana da predmetni stan preda tužiocima u posjed slobodan od lica i stvari dok je u preostalom dijelu (odluke o zahtjevu kojim je traženo da se apelantkinja briše iz knjige uloženih ugovora u listu broj 3379 k.o. Banjaluka, te da trpi da se tužioci upišu u katastarske evidencije) revizija odbijena. Navedenom presudom odbijena je apelantkinjina revizija. Apelantkinja je obavezana da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.590,35 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

16. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je Fadila Subašić zajedno sa prvotužiocem ovlastila Miroslava Majstorovića da u njeno ime i za njen račun može, između ostalog, i zaključiti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 94 stav 3 ZOO-a, te naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je smrću Fadile Subašić 31. decembra 2005. godine prestala njena punomoć koju je dala Miroslavu Majstoroviću.

17. Dalje se Vrhovni sud pozvao na odredbe člana 103 stav 1, 105 stav 1 i 109 ZOO-a, te naveo da iz navedenih odredbi proizlazi načelno da ništavost pojedinih odredbi ne povlači i ništavost cijelog ugovora. Međutim po mišljenju Vrhovnog suda postoje situacije u kojima ništavost pojedine odredbe ugovora utiče i na punovažnost ostale sadržine ugovora. Ukazano je da je to u situaciji kada ugovor s obzirom na svoju svrhu ne bi bio zaključen u odsustvu određene odredbe. Tako je shodno prirodi ugovora, njegovoj sadržini, kao i okolnostima konkretnog slučaja odlučno da li bi stranke da su znale za ništavost tih odredbi zaključile ugovor i da li ugovor bez tih odredbi može postojati.

18. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju traži utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji stana od 8. oktobra 2009. godine i njegova predaja u posjed. Dalje je navedeno da se radi o stanu male površine – jednosoban stan površine 33 m , te da bi po ocjeni Vrhovnog suda utvrđenje ništavosti navedenog ugovora do 1/2 dijela i nalaganje apelantkinji da 1/2 dijela predmetnog stana preda tužiocima u posjed bilo suprotno samoj svrsi radi koje je zaključen ugovor.

19. Istaknuto je da okolnost da je Miroslav Majstorovć postupao suprotno prinudnim propisima i moralu, te zaključio predmetni ugovor, iako je punomoć jedne ugovorne strane, suvlasnika stvari sa 1/2 dijela, prestala usljed smrti, po ocjeni ovog suda nema za posljedicu samo djelimičnu ništavnost ugovora kako je to pogrešno utvrdio drugostepeni sud. Po mišljenju Vrhovnog suda pravilna primjena materijalnog prava nalaže da se utvrdi ništavost spornog ugovora u cijelosti, te da se slijedom toga apelantkinja obaveže na predaju u posjed stana kako se to tužbenim zahtjevom tražilo, a koji je pravilno usvojio prvostepeni sud. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je shodno utvrđenom činjeničnom stanju apelantkinja u posjedu predmetnog stana, kao i da je na tužioce kao zakonske nasljednike Fadile Subašić, momentom smrti prešla njena zaostavština, to je po mišljenju Vrhovnog suda prvostepenom presudom pravilno apelantkinja obavezana da im preda u posjed predmetni stan.

20. Istaknuto je da nije sporno da je u ugovoru o kupoprodaji navedeno da je ugovorena cijena u cijelosti isplaćena prodavcima na ruke punomoćnika prije notarske obrade. Međutim, kako shodno činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda proizlazi da iznos od 30.000,00 KM (na ime kupoprodajne cijene) nije isplaćen tužiocima, a za sporni ugovor je utvrđeno da je apsolutno ništav, to su po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 104 stav 1 ZOO-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelantkinja smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da su prvotužilac i Fadila Subašić suvlasnici predmetnog stana sa po 1/2 i da svaki od suvlasnika može bez ograničenja raspolagati svojim suvlasničkim dijelom, te da prvotužilac nikada nije opozvao svoju punomoć izdatu punomoćniku Miroslavu Majstoroviću niti da je navedena punomoć prestala na neki drugi način. Dalje navodi da je sud zanemario činjenicu da je predmetni ugovor izvršen u cijelosti tako što je kupac isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, a prodavci predali kupcu predmetni stan u posjed i raspolaganje slobodan od lica i stvari. Takođe, po apelantkinjinom mišljenju osporenom presudom nije odlučeno ni o restituciji kao posljedici ništavosti ugovora. Ukazuje da Vrhovnom sudu nije upitno da su se tužioci tek poslije 12 godina od izdavanja spornih punomoći i napuštanja Banjaluke sjetili da imaju stan u Banjaluci koji potražuju tužbenim zahtjevom.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod obrazloženja osporene presude kao i da osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava.

23. Okružni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava.

24. Osnovni sud je naveo da je taj sud postupao u skladu sa odredbama materijalnog i procesnog prava a što je prihvatio i Vrhovni sud, te da je apelacija neosnovana.

25. Tužioci su naveli da je Vrhovni sud pravilno analizirao nižestepene odluke i svoju odluku zasnovao na važećim materijalnim propisima, te da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 94. stav 3.

(3) Punomoćje prestaje prestankom pravnog lica, odnosno smrću lica koje ga je dalo, osim ako se započeti posao ne može prekinuti bez štete po pravne sljedbenike ili ako punomoćje važi i za slučaj smrti davaoca, bilo po njegovoj volji, bilo s obzirom na prirodu posla.

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.

Član 104. stav 1.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

Član 105. stav 1.

(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.

Član 109. stav 1.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

27. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:

Član 25.

(1)Susvojina postoji kada dva ili više lica (suvlasnici) imaju pravo svojine na istoj stvari, svaki prema svom udjelu srazmjerno cjelini (idealni dio).

(2)Ako suvlasnički dijelovi nisu određeni, pretpostavlja se da su jednaki.

Član 26.

(1)Suvlasnik je vlasnik onog idealnog dijela stvari koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu, i u odnosu na taj dio ima sva ovlaštenja koja pripadaju vlasniku, ako ih s obzirom na prirodu idealnog dijela može izvršavati.

(2)Idealni dio stvari se u pravnom prometu smatra samostalnom stvari.

Član 27.

(1)Suvlasnik ima pravo stvar držati i njome se koristiti srazmjerno svom idealnom dijelu, ne povrjeđujući prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika.

(2)Kad suvlasnik prodaje svoj dio, ostali suvlasnici nemaju pravo preče kupovine, osim ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 37.

(1)Suvlasnik ima pravo zahtijevati potpuno ili djelimično razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno, i to pravo ne zastarijeva.

(2)Pravni posao kojim se suvlasnik unaprijed trajno odriče prava na razvrgnuće suvlasništva je ništav. Suvlasnici mogu jednoglasno odlučiti da se u roku koji ne može biti duži od tri godine ne može tražiti razvrgnuće suvlasništva.

(3)Suvlasnici sporazumno određuju način diobe u mogućim i dopuštenim granicama (dobrovoljno razvrgnuće).

Član 38.

(1)U slučaju kada suvlasnici ne mogu postići sporazum o načinu razvrgnuća suvlasništva, o tome će odlučiti sud u vanparničnom postupku, na zahtjev bilo kojeg suvlasnika (sudsko razvrgnuće).

(2)Ako je dioba stvari nemoguća ili je moguća samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, sud će odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari na javnoj licitaciji ili na drugi odgovarajući način, a dobiveni iznos podijeli srazmjerno suvlasničkim dijelovima (civilna dioba).

(3)Ako ne uspije ni dioba prodajom stvari, sud može stvar dosuditi u svojinu jednom ili više suvlasnika, uzimajući u obzir veličinu njihovih suvlasničkih dijelova, njihove potrebe i druge okolnosti, uz obavezu isplate naknade tržišne vrijednosti ostalim suvlasnicima srazmjerno njihovim dijelovima.

(4) Suvlasniku kome je diobom pripala cijela stvar ili dio stvari ostali suvlasnici garantiraju za pravne i fizičke nedostatke stvari do visine vrijednosti svojih suvlasničkih dijelova prema pravilima obligacionog prava.

Član 127.

(1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2)Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3)Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 080509 14 Rev od 29. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 26. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 23. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelantkinja smatra da je osporenom presudom došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud prije svega zapaža da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora i predaju u posjed stana, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega slijedi da apelantkinja u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Apelantkinja smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s navedenim Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da, generalno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02 i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

37. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud djelimično usvojio reviziju tužilaca i preinačio presudu Okružnog suda na način da je apelantkinjina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena, tako što je utvrđeno da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te apelantkinja obavezana da tužiocima preda stan slobodan od lica i stvari. Dakle, Vrhovni sud je potvrdio pravnu ocjenu prvostepenog suda nalazeći da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav u cijelosti a ne djelimično. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da je nesporno da je smrću suvlasnika stana Fadile Subašić (31. decembra 2005. godine) po sili zakona prestala da važi njena punomoć za zaključenje spornog kupoprodajnog ugovora (član 94 stav 3 ZOO-a). Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda navedeno povlači ništavost ugovora u cijelosti imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, a to su da su tužioci u konkretnom slučaju tražili utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora i predaju u posjed stana, kao i da je u pitanju stan veoma male kvadrature 33 m , te da bi utvrđenje ništavosti ugovora do 1/2 kao i nalaganje apelantkinji da tužiocima preda u posjed 1/2 predmetnog stana bilo suprotno svrsi radi koje je predmetni ugovor zaključen.

38. Suprotno navedenom stavu Vrhovnog suda i Osnovnog suda drugostepeni sud je zauzeo stav da je predmetni kupoprodajni ugovor djelimično ništav. Naime, po mišljenju Okružnog suda prestanak važenja punomoći Fadile Subašić ne povlači za sobom ništavost predmetnog ugovora u cijelosti budući da su prvotužilac i Fadila Subašić bili suvlasnici predmetnog stana svaki sa 1/2, te da prvotužilac nije nikada ni na koji način opozvao svoju punomoć datu za zaključenje predmetnog kupoprodajnog ugovora. Stoga, navedena situacija po shvatanju Okružnog suda povlači za sobom samo djelimičnu ništavost predmetnog ugovora, a ne ništavost ugovora u cijelosti. Dakle, prema mišljenju Okružnog suda predmetni ugovor je pravno valjan u dijelu ½, odnosno u dijelu u kojem je prometovan suvlasnički dio prvotužioca, a ništav je dijelu u kojem je prometovan suvlasnički dio Fadile Subašić. Pri tome je Okružni sud ukazao da svaki od suvlasnika može slobodno raspolagati svojim suvlasničkim dijelom, a što je u konkretnom slučaju činio prvotužilac budući da on svoju punomoć za zaključenje kupoprodajnog ugovora nije opozvao.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je sporno u konkretnom slučaju da li prestanak po sili zakona punomoći Fadile Subašić povlači za sobom ništavost predmetnog ugovora u cijelosti ili djelimično. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega naglašava da svaki od suvlasnika u smislu relevantnih odredbi Zakona o stvarnim pravima ima pravo da slobodno raspolaže svojim suvlasničkim dijelom, na što je u svojoj odluci ukazao i drugostepeni sud. Navedeno je po mišljenju Ustavnog suda neophodno dovesti u vezu sa punomoći koju je dao prvotužilac za zaključenje predmetnog kupoprodajnog ugovora, a koju nikada nije opozvao, nego u predmetnom postupku sa ostalim tužiocima podnosi tužbu protiv apelantkinje kojom traži utvrđenje ništavosti spornog ugovora u cijelosti i predaju stana u posjed. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je punomoć Fadile Subašić kao suvlasnice predmetnog stana prestala po sili zakona njenom smrću, koja se desila prije zaključenja spornog ugovora. Iz navedenog proizlazi da je prometovanje predmetnim stanom u odnosu na 1/2 suvlasničkog dijela prvotužioca punovažno budući da je on u smislu relevantnih odredbi Zakona o stvarnim pravima imao pravo da slobodno raspolaže svojim suvlasničkim dijelom na način da ga proda, dok nije punovažno prometovanje sa suvlasničkim dijelom Fadile Subašić čija je punomoć prestala po sili zakona prije zaključenja spornog ugovora. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda u takvoj situaciji proizlazi da prometovanjem stana bez punomoći Fadile Subašić kao suvlasnice sa dijelom od 1/2 ne povlači za sobom ništavost predmetnog ugovora u cijelosti kako to navodi Vrhovni sud, već samo djelimično kako je to naveo u obrazloženju svoje presude Okružni sud. Pri tome, Ustavni sud smatra da okolnosti koje je naveo Vrhovni sud, a odnose se na zahtjev tužilaca za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora u cijelosti i predaju stana kao i na malu kvadraturu predmetnog stana zbog čega bi po mišljenju tog suda djelimično poništenje ugovora bilo suprotno svrsi zbog koje je zaključen, nisu okolnosti koje nužno vode do ništavosti predmetnog ugovora u cijelosti. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima kojim je regulisan institut suvlasništva uključujući i odredbe koje se odnose na razvrgnuće suvlasništva, a što Vrhovni sud nije imao u vidu prilikom donošenja osporene presude. Dakle, Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude zanemario da postavljeni tužbeni zahtjev razmotri u kontekstu relevantnih odredbi Zakona o stvarnim pravima uključujući i one o razvrgnuću suvlasništva putem civilne diobe ukoliko nije moguća fizička dioba predmetnog stana zbog njegove male kvadrature (33m ). Stoga, po mišljenju Ustavnog suda proizlazi da osporena presuda u ovom dijelu ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava zbog čega su osnovani apelantkinjini navodi. U odnosu na restituciju proizlazi da je u predmetnom postupku od redovnih sudova utvrđeno da iznos kupoprodajne cijene nije isplaćen tužiocima zbog čega, suprotno navodima apelacije, nema mjesta primjeni pravila o restituciji iz člana 104 stav 1 ZOO-a.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo u odnosu na utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji nepokretnosti koja je u suvlasništvu zanemarivši odredbe Zakona o stvarnim pravima koje regulišu institut suvlasništva.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2675/16 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio