Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3283/13 („CAPING“ d.o.o. Gračanica)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 3
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3283/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3283/13, rješavajući apelaciju „CAPING-a“ d.o.o. Gračanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine -prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „CAPING-a“ d.o.o.
Gračanica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 019391 12 Rev od 16. aprila 2013.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 019391 09 Pz od 13. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 019391 06 Ps od 29. juna 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „CAPING“ d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 22. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 019391 12 Rev od 16. aprila 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 019391 09 Pz od 13. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 019391 06 Ps od 29. juna 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te Federacije Bosne i Hercegovine, zastupane po Federalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. marta 2016. godine, a Općinski sud i tužena 11. marta 2016. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj: 09 65 Ps 019391 06 Ps od 29. juna 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati na ime duga - štete zbog kašnjenja u isplati glavnice po pravomoćnoj Presudi Općinskog suda broj Ps-422/00 od 16. januara 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-139/02 od 18. februara 2003. godine, zakonsku zateznu kamatu na glavnicu iznosa od 1.352.952,91 KM počev od 4. augusta 2003. godine pa do dana isplate, te da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom apelant je obavezan tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,06 KM.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je Presudom Općinskog suda broj Ps-422/00 od 16. januara 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-139/02 od 18. februara 2003. godine, obavezana tužena da apelantu na ime glavnog duga isplati ukupan iznos od 1.352.952,91 KM, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 57.700,00 KM u roku od 15 dana, a da je apelantov tužbeni zahtjev u pogledu zakonske zatezne kamate odbijen s obzirom da je ovo potraživanje proglašeno javnim dugom FBiH, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka iznad dosuđenog iznosa. Dalje je utvrđeno da tužena i nakon pravomoćnosti ove presude nije isplatila utvrđeni iznos apelantu, da je apelant podnio prijedlog za izvršenje pravomoćne presude, da je Rješenjem Općinskog suda broj 065 0 IP 06 000635 od 4. jula 2006. godine dozvoljeno izvršenje, te da je donesen zaključak o provođenju izvršenja od 23. juna 2008. godine i dostavljen banci da izvrši pljenidbu računa tužene, ali da izvršenje te odluke nije provedeno do dana donošenja presude. Također je utvrđeno da apelant u tužbi podnesenoj 8. augusta 2006. godine potražuje naknadu zbog zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos samo zbog docnje tužene u plaćanju duga utvrđenog u pravomoćnoj Presudi Općinskog suda broj Ps-422/00 od 16. januara 2002. godine.
7. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da je prigovor zastare, koji je istakla tužena, osnovan jer je postupak pred sudom pokrenut po proteku roka od tri godine, propisanog u članu 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom da je tužba sudu podnesena 8. augusta 2006. godine, a drugostepena Presuda Kantonalnog suda broj Pž-139/02 donesena 18. februara 2003. godine.
8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 019391 09 Pž od 13. februara 2012. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 KM, tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a u preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 277. ZOO-a propisano da dužnik koji zakasni u ispunjenju novčane obaveze duguje, pored glavnice i zateznu kamatu, a odredbom člana 324. stav 1. ZOO-a da dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Prema ocjeni Kantonalnog suda, navedenim odredbama ZOO-a je propisano pravo povjerioca da traži isplatu zakonskih zateznih kamata u postupku pokrenutom za isplatu glavnog duga jer je kamata sporedno potraživanje i dijeli sudbinu glavnog potraživanja. Stoga je, prema shvaćanju Kantonalnog suda, apelant ovo pravo mogao ostvarivati u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom pod brojem Ps 422/00, te je odbio apelantovu žalbu u ovom dijelu.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 019391 12 Rev od 16. aprila 2013. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 019391 09 Pž od 13. februara 2012. godine.
11. Vrhovni sud je smatrao da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 277. i 278. stav 2. ZOO-a, u vezi sa čl. 123. i 126. ZPP-a, kada je odbio tužbeni zahtjev i potvrdio prvostepenu presudu, ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju te presude.
12. Vrhovni sud je ukazao da je, u konkretnom slučaju, apelant tražio naknadu štete u vidu zakonske zatezne kamate po članu 277. u vezi sa članom 278. stav 2. ZOO-a zbog neispunjenja obaveze tužene nakon donošenja pravomoćne presude. Vrhovni sud je istakao da postojanje takve štete ne proizlazi iz same činjenice da je dužnik pao u docnju sa ispunjenjem novčane obaveze dosuđene pravomoćnom presudom, pa se u takvom slučaju ne može primijeniti odredba člana 277. ZOO-a. U ovom slučaju tužitelj (apelant) ima pravo da zahtijeva naknadu štete koju je pretrpio zbog dužnikovog neplaćanja utvrđene obaveze pravomoćnom presudom po članu 278. stav 2. ZOO-a. Postojanje štete kao i njezin obim vjerovnik (apelant) dužan je dokazati po općim pravilima (član
266. ZOO-a), a sud je kod tako postavljenog tužbenog zahtjeva dužan ocijeniti sve odlučne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva za naknadu štete do njezinog potpunog namirenja. U konkretnom slučaju, apelant je svoj tužbeni zahtjev zasnivao samo na činjenici da je tužena pala u docnju neplaćanjem duga po pravomoćnoj presudi u određenom roku, što nije dovoljno jer u ovom slučaju tužitelj (apelant) mora dokazati konkretnu štetu (njezin obim) koju je trpio zbog neispunjenja dužnikove obaveze u roku (npr. da je došlo do obustave njegovih radova zbog neispunjenja obaveze tužene na vrijeme, da bi imao dobit za koju je izvjesno da bi je ostvario prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja da mu je tužena svoju obavezu ispunila na vrijeme, da bi imao neku uštedu koja je izostala i sl.) što nije učinio. Naknada za ovaj vid štete, prema shvaćanju Vrhovnog suda, ne može se utvrđivati ni dosuđivati na apstraktan način, polazeći od procenta zakonske zatezne kamate u odnosu na dugovani iznos, bez njezinog utvrđenja po općim pravilima ZOO-a. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant svoje navode o povredi ovih prava argumentira tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da je Vrhovni sud u svojoj odluci arbitrarno primijenio relevantne odredbe čl. 277. i 278. ZOO-a jer, iako je utvrdio da apelant ima pravo da zahtijeva naknadu štete koju je pretrpio zbog dužnikovog neplaćanja obaveze utvrđene pravomoćnom presudom po članu 278. ZOO-a, pogrešno smatra da apelant štetu nije dokazao u skladu sa općim pravilima (član 266. ZOO-a). Navodi da je odredbama člana 278. stav 1. ZOO-a propisano da povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje, te da navedena zakonska odredba ne postavlja nikakve uvjete ni ograničenja u pogledu dokazivanja visine i obima štete koje neosnovano konstruira Vrhovni sud, zbog čega je apelantu na arbitraran način uskraćeno pravo na isplatu zatezne kamate - štete koja je nastala kao posljedica neizmirenja novčanog dugovanja.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud, Općinski sud i tužena su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 43/01) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Potraživanja iz člana 3. ovog zakona proglašavaju se javnim dugom Federacije i na njih se ne obračunavaju kamate za period od dana nastanka do dana realizacije.
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 , „Službeni list RBiH'“ br. 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Obim naknade Član 266.
(1) Povjerilac ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme zaključenja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.
(2) U slučaju prevare ili namjernog neispunjenja, kao i neispunjenja zbog krajnje nepažnje, povjerilac ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale.
(3) Ako je prilikom povrede obaveze pored štete nastao za povjerioca i neki dobitak, o njemu će se prilikom određivanja visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri. (4) Strana koja se poziva na povredu ugovora dužna je preduzeti sve razumne mjere da bi se smanjila {teta izazvana tom povredom, inače druga strana može zahtijevati smanjenje naknade.
(5) Odredbe ovog člana shodno se primjenjuju i na neispunjenje obaveza koje nisu nastale iz ugovora, ukoliko za pojedine od njih nije ovim zakonom nešto drugo predviđeno.
Član 277. stav 1.
(1)Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Član 278.
(1) Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje.
(2) Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.
Član 324.
(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan uz navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 019391 12 Rev od 16. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 24. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na postupak radi isplate duga - naknade štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 48/12 od 13. januara 2015. godine, stav 28).
26. Suština navoda apelacije koji se odnose na pravo na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, pogrešno primijenili materijalno pravo.
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je pobijana odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
29. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u apelantovom predmetu, detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava dao iscrpna obrazloženja zašto smatra da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe ZOO-a.
30. Naime, apelant je tužbenim zahtjevom tražio da mu tužena isplati na ime duga - štete zbog kašnjenja u isplati glavnice po pravomoćnoj Presudi Općinskog suda broj Ps-422/00 od 16. januara 2002. godine „zakonsku zateznu kamatu na glavnicu“. Navedenom presudom je pravomoćno odbijen apelantov zahtjev u pogledu zakonske zatezne kamate s obzirom da je glavno potraživanje proglašeno javnim dugom FBiH i na njega se, u skladu sa Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, koji je kao lex specialis bio na snazi u vrijeme donošenja pravomoćne Presude Općinskog suda broj Ps-422/00 od 16. januara 2002. godine, ne obračunavaju kamate za period od dana nastanka do dana realizacije.
31. Dakle, apelant je tražio naknadu štete u vidu zakonske zatezne kamate po članu 277. u vezi sa članom 278. stav 2. ZOO-a zbog neispunjenja obaveze tužene nakon donošenja pravomoćne Presude Općinskog suda broj Ps-422/00 od 16. januara 2002. godine kojom je utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na osnovu Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti kao lex specialis. Vrhovni sud je smatrao da postojanje takve štete ne proizlazi iz same činjenice da je dužnik pao u docnju sa ispunjenjem novčane obaveze dosuđene pravomoćnom presudom, pa se u takvom slučaju ne može primijeniti odredba člana 277. ZOO-a, odnosno da u konkretnom slučaju apelant ima pravo da zahtijeva naknadu štete koju je pretrpio zbog dužnikovog neplaćanja utvrđene obaveze pravomoćnom presudom po članu 278. stav 2. ZOO-a. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da apelant nije dokazao konkretnu štetu (njezin obim) koju je trpio zbog neispunjenja dužnikove obaveze u roku jer je svoj tužbeni zahtjev zasnivao samo na činjenici da je tužena pala u docnju neplaćanjem duga po pravomoćnoj presudi u određenom roku što nije dovoljno, a naknada za ovaj vid štete, prema shvaćanju Vrhovnog suda, ne može se utvrđivati ni dosuđivati na apstraktan način, polazeći od procenta zakonske zatezne kamate u odnosu na dugovani iznos, bez njezinog utvrđenja po općim pravilima ZOO-a.
32. Ustavni sud zapaža da apelant ističe da je odredbama člana 278. stav 1. ZOO-a propisano da povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje, te da navedena zakonska odredba ne postavlja nikakve uvjete ni ograničenja u pogledu dokazivanja visine i obima štete, kako, prema apelantovom shvaćanju, neosnovano smatra Vrhovni sud. Međutim, Ustavni sud dalje zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio isplatu naknade štete zbog kašnjenja u ispunjenju obaveze tužene nakon donošenja pravomoćne Presude Općinskog suda broj Ps-422/00 od 16. januara 2002. godine kojom je utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na osnovu Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti kao lex specialis propisom. Vrhovni sud je, u smislu odredbe člana 2. stav 3. ZPP-a, prema kojoj: „Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava,“ tj. koja mu daje ovlaštenje da u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni, odlučivao o apelantovom tužbenom zahtjevu u smislu odredbe člana 278. stav 2., te slijedeći ranije zauzet stav Vrhovnog suda da povjerilac kome je sa zakašnjenjem isplaćena novčana tražbina, može, pored zatezne kamate, zahtijevati i razliku do potpune naknade štete, ali samo konkretno iskazane i utvrđene (VSBiH, Pž-215/97 od 28. aprila 1998. godine, Bilten VSFBiH 2/1998, odl. 29.), odbio apelantov tužbeni zahtjev, ocijenivši da apelant nije dokazao konkretnu štetu (njezin obim) koju je trpio zbog neispunjenja dužnikove obaveze u roku.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantovim navodima, da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
34. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao i u predmetu AP 1326/10 (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP 1326/10 od 28. februara 2013. godine). U navedenoj odluci Ustavni sud je smatrao da nema proizvoljnosti u odlukama Vrhovnog i Općinskog suda kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava kada su, pozivajući se na odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP-a, zaključili da prvoapelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između postupanja prvotuženog i dugotrajnog trajanja izvršnog postupka (tj. neprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju prije stupanja na snagu novog Zakona o visini stope zatezne kamate), te slijedom toga odbio prvoapelantov tužbeni zahtjev.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelantove navode u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.
Pravo na imovinu
36. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenom relevantnih odredaba ZOO-a, koja nije arbitrarna, odbili apelantov tužbeni zahtjev.
38. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman