Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3491/15 (S. M., N. H., S. B., S. P., R. N., S. F., N. F., F. T., D. B., N. B.-Š., N. M. i drugi)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3491/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3491/15, rješavajući apelacije Senije Musić i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Senija Musić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 195360 12 Rsž od 8. maj 2015. godine;

Nedžiba Hadžagić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 187356 12 Rsž od 6. maja 2015. godine;

Sabrija Babajić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 187274 12 Rsž od 6. maja 2015. godine;

Slaven Popović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 195425 12 Rsž od 7. aprila 2015. godine;

Ramiz Nezirević, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 205293 13 Rsž od 29. aprila 2015. godine;

Senija Fatić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 195341 12 RSž od 2. aprila 2015. godine;

Nihad Feto, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 195430 12 Rsž od 29. aprila 2015. godine;

Fahro Tubok, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 68 0 Rs 191323 12 Rsžu od 18. juna 2015. godine;

Dervo Berilo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 187275 13 Rsž od 10. decembra 2015. godine;

Nevresa Bijedić-Šalaka, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 215498 13 Rsž od 18. decembra 2015. godine;

Nataša Milaković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 198536 12 Rsž od 13. januara 2016. godine;

Sanja Dizdarević, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 118967 12 Rsž od 6. januara 2016. godine;

Adisa Gigić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 187233 12 Rsž od 31. marta 2016. godine;

Alma Fatić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 191181 12 Rsž od 4. aprila 2016. godine;

Vasvija Pašić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 187267 12 Rsž od 24. marta 2016. godine;

Zlatko Pecirep, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 195429 12 Rsž od 4. aprila 2016. godine;

Amira Durić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 205294 12 Rsž od 30. marta 2016. godine;

Faruk Smajlagić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 187260 16 Rsž od 6. aprila 2016. godine;

Nasiha Mehmedić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 196411 12 Rsž od 30. marta 2016. godine;

Sanela Muhić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 187363 12 Rsž od 21. aprila 2016. godine;

Sedina Šehić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 198541 12 Rsž od 19. aprila 2016. godine;

Dženana Kukić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 1879694 12 Rsž od 18. aprila 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Senija Musić, Nedžiba Hadžagić, Sabrija Babajić, Slaven Popović, Ramiz Nezirević, Senija Fatić, Nihad Feto, Fahro Tubok, Dervo Berilo, Nevresa Bijedić-Šalaka, Nataša Milaković, Sanja Dizdarević, Adisa Gigić, Alma Fatić, Vasvija Pašić, Zlatko Pecirep, Amira Durić, Faruk Smajlagić, Nasiha Mehmedić, Sanela Muhić, Sedina Šehić i Dženana Kukić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 14. jula 2015. godine do 18. jula 2016. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-3491/15, AP-3492/15, AP-3493/15, AP-3494/15, AP-3495/15, AP- 3496/15, AP-3497/15, AP-82/16, AP-840/16, AP-841/16, AP-1258/16, AP-1259/16, AP-2436/16, AP-2437/16, AP-2442/16, AP-2447/16, AP-2448/16, AP-2450/16, AP-2451/16, AP-3011/16, AP- 3012/16 i AP-3013/16, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 3491/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata, kojim su tražili da se obaveže tužena (Sarajevo JU "Treća osnovna škola" Ilidža, JU "Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica", JU Osnovna škola "Hrasno" Novo Sarajevo, JU Osnovna škola "Hilmi Ef.Šarić" Tarčin, JU Osnovna škola "Kovačići" JU Osnovna škola „6 Mart“ Hadžići, JU Osnovna škola "Hašim Spahić" Ilidža,) da isplati iznose na ime različitih potraživanja iz radnog odnosa (na ime razlike plate za određeni vremenski period, naknade za minuli rad, razlike naknade za topli obrok, razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora, razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i jubilarne nagrade).

5. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) iz kog apelanti izvode pravo za isplatu zahtijevanih razlika plate i naknada, po svojoj osnovi ima elemente posebnog kolektivnog ugovora kao granski kolektivni ugovor. Dalje se navodi da kod takve vrste ugovora za određenu djelatnost, zaposlenike zastupa granski samostalni sindikat djelatnosti a poslodavce Udruženje poslodavaca određene grane, odnosno njegov predsjednik ili do formiranja Udruženja poslodavaca to može biti Vlada Federacije BiH, odnosno vlada kantona, sve prema članu

112. Zakona o radu kojom odredbom su regulisani kolektivni ugovori. Kantonalni sud konstatuje, da između parničnih stranaka nije sporno da apelantima nije isplaćivana plata i zahtijevane naknade prema Kolektivnom ugovoru, niti regres za korištenje godišnjeg odmora, jer po tuženoj apelantima je redovno isplaćivana plata i naknade prema odluci Vlade Kantona Sarajevo, odnosno prema Kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Naime, Kolektivni ugovor čija je primjena sporna između parničnih stranaka, iz kog apelanti izvode osnov za svoje zahtjeve, zaključen je između Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja BiH, kao predstavnika zaposlenika, i Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta kao predstavnika poslodavca. Također se navodi, da nije sporna odredba člana 1. Kolektivnog ugovora kojom je određeno da se njom određuju prava i obaveze uposlenika u osnovnim školama, ali svakako pod uslovom da zaključenom ugovoru između naprijed navedenih ugovarača pristupe kao potpisnici ovlašteni predstavnici nadležnih kantonalnih ministarstava i granskog sindikata kantona (član 71. Kolektivnog ugovora). Kantonalni sud zaključuje da se predmetni ugovor, bez naknadnog pristupanja, primjenjuje na sve škole u F BiH predviđeno u članu 1. Kolektivnog ugovora, kako to prikazuju apelanti, onda svakako ne bi bilo odredbe člana 71. tog ugovora, ona bi bila suvišna, a ta odredba donijeta je upravo na osnovu člana 115. Zakona o radu. Prema ocjeni Kantonalnog suda samo po zaključivanju ili pristupanju predmetnom Kolektivnom ugovoru, ugovor se primjenjuje, te da nema dokaza da je Kolektivnom ugovoru pristupljeno od strane Kantona Sarajevo. Kantonalni sud ističe, da apelanti zanemaruju bitnu činjenicu da se kolektivni ugovor, njegove izmjene i dopune objavljuju u službenom glasilu kantona sve u smislu člana 118. stav 1. Zakona o radu i on mora biti dostavljen nadležnom ministarstvu kantona na upoznavanje i registraciju, te da obzirom da je dostavljanje zaključenih kolektivnih ugovora nadležnim organima i njihovo objavljivanje utvrđeno kao zakonska obaveza, onda u situaciji kada nije dostavljen nadležnom organu i nije objavljen u službenom glasilu ne može se ni primjenjivati. Kantonalni sud, također, konstatuje, da prema rješenjima iz odredaba člana 118., 119. Zakona o radu i člana 73. Kolektivnog ugovora, nedostavljanje i neobjavljivanje Kolektivnog ugovora ima za posljedicu da se isti i ne može primjenjivati, pa je po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pogrešno na utvrđene činjenice primijenio Zakon o radu i Kolektivni ugovor, nepravilno izveo zaključak da se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti Kolektivni ugovor.

6. U svim se apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U odnosu na činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-3490/15 ( vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-3490/15 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, razmatrajući iste apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi u cijelosti mogu primijeniti i na konkretne slučajeve. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3491/15 (S. M., N. H., S. B., S. P., R… | Sudska praksa | Aktio