Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5121/13 (D. R.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5121/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5121/13, rješavajući apelaciju Dragoja Radanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragoja Radanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042110 12 Rev od 29. oktobra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 042110 12 Gž od 11.

septembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragoje Radanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, koga zastupa advokat Milenko Radanović iz Sarajeva, podnio je 16. oktobra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 042110 12 Rev od 29. oktobra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042110 12 Gž od 11. septembra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, kao i od Pravobranilaštva RS zatraženo je 11. jula 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. avgusta 2016. godine, a Pravobranilaštvo RS 21. jula 2016. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 042110 07 P od 28. jula 2011. godine nalaženo je tuženoj Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede slobode isplati iznos od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate u roku od 30 dana od donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Nadalje, tužbeni zahtjev za plaćanje zakonske zatezne kamate, počevši od 15. novembra 2004. godine pa do donošenja presude, odbija se kao neosnovan. Takođe je naloženo tuženoj da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.066,50 KM u roku od 30 dana od donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.

6. Iz dokumentacije spisa proizlazi da je apelant 6. avgusta 2007. godine podnio tužbu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog pritvora u trajanju od 388 dana. Iz dokumentacije spisa proizlazi da je Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-KŽ-K- 06-000 007 od 22. marta 2007. godine apelant oslobođen optužbe da je učinio krivično djelo iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona RS (KZRS) ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Presudom Okružnog suda Trebinje broj K-6/05 od 9. decembra 2005. godine apelant je bio nepravosnažno proglašen krivim i osuđen za navedeno krivično djelo. Osim toga, iz presude Okružnog suda u Trebinju takođe je utvrđeno da je apelant bio u pritvoru u periodu od 15. novembra 2004. godine do 9. decembra 2005. godine, koja mjera mu je određena radi obezbjeđenja tog krivičnog postupka. Da je apelant navedeno vrijeme proveo u pritvoru slijedi i iz Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Ki-75/02 od 4. februara 2003. godine, KV 431/04 od 13. decembra 2004. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj K- 6/05 od 9. decembra 2005. godine. Dalje se navodi da je krivični postupak protiv apelanta bio predmet interesovanja javnosti, te je o istom objavljen članak u listu „Oslobođenje“ od 16. novembra 2004. godine. Iz Dopisa Ministarstva pravde RS broj 0803-693-2208/07 od 28. avgusta 2007. godine slijedi da u vansudskom postupku Ministarstvo pravde apelanta nije ni djelimično obeštetilo zbog neosnovanog pritvora.

7. Iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke Stojaković dr Bogdana, specijaliste neuropsihijatrije, utvrđeno je da je lišenje slobode negativno uticalo na apelanta, izazivanjem psihičkih smetnji i potrebom psihijatrijskog liječenja, izazivanjem depresivnih poremećaja, emocionalnih nestabilnosti, psihoorganskih promjena i alkoholizma, zbog čega je kod njega došlo do trajne promjene ličnosti i da duševne bolove zbog lišenja slobode apelant trpi i nakon što je pušten iz pritvora. Prema članu 200 Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) priznato je pravo na pravičnu naknadu nematerijalne štete koja je prouzrokovana nekom licu u vidu duševnih bolova zbog povrede njegove lične slobode kao prava koja mu je zagarantovano i Ustavom RS.

8. Prema ocjeni Osnovnog suda, opisane posljedice pritvora, te sama njegova dužina od 388 dana opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete u iznosu od 40.000,00 KM kao pravične novčane naknade za duševne bolove koje je trpio zbog neosnovanog pritvaranja, koja ne može da otkloni nastalu povredu prava ličnosti apelanta, već joj je svrha da apelantu pruži zadovoljenje zbog ove povrede koje treba da bude pravično s obzirom na intenzitet duševnih bolova i s obzirom na trajanje povrede prava ličnosti. U tom smislu Sud cijeni da iznos od 40.000,00 KM predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju za vrijeme od 388 dana koje je apelant proveo u pritvoru i koji se oslobađajućom presudom pokazao neosnovano određenim. Na dosuđeni iznos apelantu pripada i zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude na osnovu člana 277 ZOO-a s obzirom da je ova novčana obaveza tužene utvrđena tek donošenjem sudske odluke, zbog čega nije osnovan zahtjev za plaćanjem kamate od 15. novembra 2004. godine kao dana kada je apelant lišen slobode.

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 042110 12 Gž od 11. septembra 2012. godine žalba tužene je djelimično uvažena, prvostepena presuda u pobijanom dijelu (st. 1 i 3 izreke) preinačena tako da se tužena obavezuje da apelantu isplati naknadu na ime nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog neosnovanog lišenja slobode u iznosu od 15.000,00 KM umjesto iznosa od 40.000,00 KM i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.484,86 KM umjesto iznosa od 6.066,50 KM, a tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa se odbija, dok se u ostalom dijelu žalba odbija i prvostepena odluka u usvajajućem dijelu kojim je tužena obavezana da apelantu plati zakonsku zateznu kamatu potvrđuje.

10. Okružni sud je utvrdio da prvostepena presuda nije pravilna. Sud se poziva na odredbu člana 446 stav l pod a) Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09, prečišćeni tekst) koji propisuje, pored ostalog, pravo na naknadu štete koja pripada licu koje je bilo u pritvoru, a pravosnažnom presudom je oslobođeno optužbe. Navedenom odredbom zakona je regulisana odgovornost za štetu bez obzira na krivicu organa države čijom djelatnošću je šteta prouzrokovana. Šteta i naknada štete u smislu visine i načina utvrđivanja štete ovim zakonom nije posebno regulisana, pa se na rješavanje ovog pitanja, saglasno članu 23 Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) primjenjuju pravila o naknadi štete regulisana ZOO-om. Odredba člana 200 stav 1 ZOO-a propisuje pravo na naknadu štete za duševne bolove zbog povrede prava slobode ličnosti. Odgovornost u ovom slučaju se zasniva isključivo na objektivnim okolnostima, na neosnovanom lišenju slobode i ne zavisi od subjektivnih okolnosti na strani odgovornog organa čijim radom je došlo do neosnovanog lišenja slobode. Navedeno je posljedica težnje da se maksimalno zaštite prava i dobra čovjeka, kao što su fizički integritet i lična sloboda.

11. Okružni sud dalje navodi da duševni bolovi zbog neosnovanog lišenja slobode ili neopravdane osude predstavljaju jedinstveni vid štete koji obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog, proistekle iz neosnovanog lišenja slobode. Za ovu štetu dosuđuje se jedan iznos naknade, pri čijem odmjeravanju sud cijeni sve okolnosti slučaja, ugled koji je oštećeni ranije uživao u svojoj sredini, odnos sredine prema njemu poslije lišenja slobode, težinu i prirodu krivičnog djela, vrijeme trajanja lišenja slobode i druge okolnosti koje su uticale na prirodu, težinu i trajanje psihičkih bolova. Prilikom odlučivanja suda treba imati u vidu prirodu štete i specifičnu svrhu naknade koja se ostvaruje, da naknada ima karakter satisfakcije, a ne kompenzacije. Sud će dosuditi novčanu naknadu kada je to opravdano, odnosno kada postoji šteta i kada to opravdavaju postojeće okolnosti slučaja, te će cijeniti da li je oštećeni trpio duševne bolove jer samo trpljenje duševnih bolova opravdava dosuđenje ovog posebnog vida naknade štete.

12. Okružni sud navodi da je o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostepeni sud pravilno sudio. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije, uz navode žalbe da su tužioca lišili slobode nadležni organi Federacije BiH i da je pritvoren na osnovu rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, nije osnovan. Ovaj prigovor ne utiče na odgovornost tužene, pored činjenice da je krivični postupak vođen pred nadležnim sudom Republike Srpske koji je donio odluke o oslobađanju od optužbe, produženju pritvora i rješenje o ukidanju pritvora i puštanju apelanta na slobodu (Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-KŽ- K-06-000007 od 22. marta 2007. godine, Rješenje Okružnog suda u Trebinju broj K-6/05).

13. Prema mišljenju Okružnog suda, apelant je u predmetnom postupku dokazao na koji način i u kojem obimu je neosnovano lišenje slobode kod njega izazvalo duševne bolove, dokazao je intenzitet pretrpljenih duševnih bolova, a tužena izvedenim dokazima nije dokazala izostanak duševnih bolova zbog neosnovanog lišenja slobode kod tužioca, pa nije dokazala da tužilac nema pravo na naknadu štete. Iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr Milana Stojakovića proizlazi da je od momenta lišenja slobode do izlaska iz pritvora tuženi pretrpio strah veoma jakog intenziteta prvih 3 do 4 dana, prilikom stavljanja u Pritvorsku jedinicu, zatim strah jakog intenziteta u naredna dva mjeseca u toku daljeg boravka u pritvoru, te nakon premještanja u Pritvorsku jedinicu u Trebinju. Navodi se da je apelant doživio strah srednje jakog i jakog intenziteta do izlaska iz pritvora, da je trpio duševne bolove koji su trajali od pritvaranja do izlaska iz pritvora koji su produženi i poslije izlaska iz pritvora, da su duševni bolovi za vrijeme pritvora bili jakog intenziteta, rijetko srednjeg, a povremeno i jakog intenziteta zbog načina hapšenja, suočavanja sa suprotstavljenim stavom drugih zatvorenika i osude na dvogodišnju kaznu zatvora. Zatim da su pretrpljeni strahovi i duševne patnje doveli do promjene ličnosti koja će uticati na ličnost, buduće životne i radne aktivnosti apelanta, da je za vrijeme boravka u pritvoru kod apelanta postojala privremena duševna poremećenost srednjeg stepena, da je apelantu nanesen duševni bol zbog povrede slobode i prava ličnosti.

14. Prvostepeni sud je prilikom odmjeravanja naknade pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije pravilno cijenio navedene okolnosti i činjenicu da apelant u ovom postupku izvedenim dokazima nije dokazao postojanje okolnosti koje bi uticale na dosuđenje novčane satisfakcije u većem iznosu. Naknada za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode se dosuđuje u vidu satisfakcije ne stvarne, u svemu prihvatajući utvrđenje prvostepenog suda u pogledu okolnosti lišenja slobode koje je u skladu sa dokazima izvedenim u toku prvostepenog postupka, te imajući u vidu i dužinu pritvora u trajanju od 388 dana, težinu krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, težinu zaprijećene kazne, činjenicu da je apelant po zanimanju vozač, da je porodičan čovjek, otac dvoje djece, pa Okružni sud cijeni da je primjerena novčana satisfakcija apelantu za štetu koju je pretrpio iznos od 15.000,00 KM.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 042110 12 Rev od 29. oktobra 2013. godine revizija tužene je djelimično usvojena, presuda Okružnog suda preinačena, žalba tužene djelimično usvojena, presuda Osnovnog suda preinačena tako što se tužena obavezuje da apelantu isplati na ime naknade nematerijalne štete, duševnih bolova zbog povrede ugleda, časti i slobode ličnosti 12.000,00 KM umjesto 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. jula 2011. godine do isplate i na ime naknade troškova parničnog postupka 1.187,90 KM umjesto 6.066,50 KM. U preostalom dijelu revizija tužene je odbijena, a apelantova revizija takođe je odbijena.

16. Vrhovni sud je utvrdio da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne u potpunosti.

17. Kod činjenica da je Presudom Vrhovnog suda RS broj 118-0-Kž- K-06-000 007 od 22. marta 2007. godine apelant pravosnažno oslobođen optužbe za krivično djelo ratni zločin nad civilnim stanovništvom, propisano odredbama člana 142 stav 1 Krivičnog zakona RS, da je kao osumnjičeni za to krivično djelo u pritvoru proveo 388 dana od 15. novembra 2004. godine do 9. novembra 2005. godine, pravilan je, prema ocjeni Vrhovnog suda, zaključak nižestepenih sudova da apelantu pripada pravo na naknadu štete koju je trpio zbog neosnovanog pritvaranja u smislu odredaba člana 429 u vezi sa članom 427 stav 3 ZKP-a.

18. Ali, kako je apelant no osnovu Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu Ki-75/02 od 4. februara 2003. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv-431 /04 od 13. decembra 2004. godine u pritvoru bio od 15. novembra 2004. godine do 3. februara 2005. godine, prema shvatanju Vrhovnog suda, za taj period neosnovanog pritvaranja tužena ne može da snosi odgovornost za štetu pričinjenu apelantu jer mu tužena za taj period nije ni odredila pritvor.

19. Kako navodi Vrhovni sud, kada se ima u vidu da je apelant u pritvoru na osnovu odluka organa tužene bio od 13. februara 2005. godine do 9. decembra 2005. godine, tj. nepunih deset mjeseci, da je za to vrijeme trpio velike duševne patnje koje su, prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke dr Bogdana Stojakovića, uticale na trajnu promjenu ličnosti, da je pri tome apelant porodičan čovjek, otac dvoje djece, Vrhovni sud nalazi da se iznosom od 12.000,00 KM na ime pravične novčane naknade može postići satisfakcija za štetu pričinjenu tužiocu. Kao što je navedeno, radi se o satisfakciji, a ne obeštećenju u smislu povraćaja u pređašnje stanje koje je moguće postići samo u slučaju naknade materijalne štete. Pri tome je Vrhovni sud, a shodno odredbama člana 200 ZOO-a, vodio računa o standardu društva u kojem apelant, ostvarujući svoje pravo na ovaj vid naknade štete, treba da dobije satisfakciju. Na ovakav zaključak ne utiču apelantovi revizioni prigovori da bi prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade bilo potrebno imati u vidu da se jedan dan zatvora može zamijeniti novčanom kaznom od 100,00 KM prema članu 14 Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 73/10). Ovo stoga što pravična novčana naknada kao vid satisfakcije, propisana odredbama člana 200 ZOO-a, ima karakter naknade koja se zasniva na individualizaciji svakog slučaja posebno i kojoj nije cilj tarifiranje naknade jer bi se u protivnom gubio smisao pravične novčane naknade kao satisfakcije koju propisuje odredba člana 200 ZOO-a.

20. Imajući u vidu date razloge, neosnovan je revizioni prigovor tužene da ona nije pasivno legitimisana u ovom sporu. Takođe se revizijom tužene neosnovano ukazuje da su nižestepeni sudovi prekoračili apelantov postavljeni zahtjev jer iz stanja spisa jasno proizlazi da su oni, shodno odredbama člana 2 u vezi sa članom 456 a) Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 - u daljnjem tekstu: ZPP), sudili u granicama postavljenih zahtjeva. Kako je Vrhovni sud našao da je drugostepeni sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava odredio previsoku naknadu u smislu pravične novčane naknade, valjalo je primjenom člana 250 stav 1 u vezi sa članom 456 a) ZPP-a preinačiti odluku.

IV.Apelacije

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Povredu prava na pravičan postupak apelant nalazi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava odredaba člana 429 stav l i člana 427 ZKPRS (sada član 412, stav l, a i član 410 ZKPRS) i odredbe člana 200 stav l ZOO-a jer je primjena tih odredaba od strane Vrhovnog suda, za razliku od zauzetog stava u prvostepenoj presudi, bila proizvoljna, zasniva se na proizvoljnom tumačenju tih normi, pa je takvo proizvoljno tumačenje tih normi diskriminatorsko u odnosu na apelanta, a samim tim vrijeđa i njegovo pravo na uživanje svoje imovine (ostvarene novčane naknade, iz osnova neimovinske štete nastale zbog neosnovanog lišavanja slobode).

23. Kako navodi apelant, nezavisno od toga da li je tužena dužna apelantu isplatiti naknadu pretrpljene neimovinske štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, zbog neosnovanog pritvora u kojem je proveo 388 ili 305 dana, on smatra da mu iznos te naknade od strane Vrhovnog suda za razliku, od pravilno zauzetog stava prvostepenog suda, nije adekvatno određen, iznos te naknade nije mu utvrđen u skladu sa članom 200 ZOO-a, pa je stoga došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, s obzirom da drugostepeni sud navedenu odredbu ZOO-a nije pravilno primijenio na konkretni slučaj. Apelant ne spori da sudovi visinu nematerijalne štete zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode određuju prema slobodnoj ocjeni shodno članu 127 Zakona o parničnom postupku (ZPP), s tim da su sudovi pri tome vezani osnovnim principima koji se tiču odmjeravanja naknade štete uopšte, pri čemu posebno treba da se ima u vidu da je ova naknada u stvari materijalna satisfakcija oštećenog koja se daje u cilju ublažavanja štetnih posljedica, a ti principi su princip individualizacije i princip objektivne uslovljenosti visine naknade. Takođe, apelantov punomoćnik smatra da ni troškovi koje imao u ovom postupku nisu pravilno utvrđeni.

24. Apelant predlaže da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava, ukine presuda Vrhovnog suda, a ostavi na snazi presuda Osnovnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da Sud smatra da su ovakvi apelantovi navodi u cijelosti neosnovani iz razloga što je u obrazloženju presude protiv koje je izjavljena apelacija navedeno na osnovu kojih dokaza i primjenom kog propisa je odluka Suda donesena, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. U odgovoru Pravobranilaštva RS se navodi da su navedene odluke sudova u potpunosti zakonom utemeljene. Samim tim, mišljenja su da navodi apelacije ničim ne dovode u sumnju odluke sudova, odnosno Suda, protiv kojih je apelacija podnesena. Pravobranilaštvo RS smatra da su navodi o kršenju prava koja su pobrojana u apelaciji u cijelosti neosnovani i paušalni i da je na zakonu zasnovano obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije ni proizvoljno niti neprihvatljivo.

V.Relevantni propisi

27. U Zakonu o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla dobit) kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

28. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 50/03,111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09 i 80/09) relevantne odredbe glase: Član 425.

Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima lice prema kome je bila pravnosnažno izrečena krivična sankcija ili koje je oglašeno krivim, a oslobođeno od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka novi postupak pravnosnažno obustavljen ili je pravnosnažnom presudom oslobođen od optužbe, ili je optužba odbijena, osim u sljedećim slučajevima:

a)ako je do obustave postupka ili donošenja presude kojom se optužba odbija došlo zbog toga što je u novom postupku tužilac odustao od gonjenja, a do odustanka je došlo na osnovu sporazuma sa osumnjičenim, odnosno optuženim;

b)ako je u novom postupku presudom optužba odbačena zbog nenadležnosti suda, a ovlašćeni tužilac nije preduzeo gonjenje pred nadležnim sudom.

(1)Osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzrokovao svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen. (2)U slučaju osude za krivična djela u sticaju, pravo na naknadu štete može se odnositi i na pojedina krivična djela u pogledu kojih su ispunjeni uslovi za priznanje naknade.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 042110 12 Rev od 29. oktobra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je apelantu dostavljena 25. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, kao i da presude nisu dovoljno obrazložene jer smatra da dosuđeni iznosi nematerijalne štete nisu adekvatni niti odmjereni u skladu sa zakonom i sudskom praksom.

36. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

38. U konkretnom slučaju, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, dali iscrpne razloge u vezi sa svojim odlučenjima. S tim u vezi Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog boravka u pritvoru i umanjenja životne aktivnosti u iznosu preciziranom u presudama, te da su tim povodom u osporenim presudama dati jasni i precizni razlozi za primjenu relevantnih odredbi ZOO-a, a koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se iznos naknade nematerijalne štete utvrđuje na osnovu specifičnosti svakog slučaja ponaosob, te da se, suprotno apelantovim navodima, u takvim slučajevima sudskom praksom ne mogu odrediti fiksni iznosi, a kako je to obrazložio i Vrhovni sud u svojoj presudi. Vrhovni sud nalazi da se iznosom od 12.000,00 KM na ime pravične novčane naknade može postići satisfakcija za štetu pričinjenu tužiocu. Kao što je navedeno, radi se o satisfakciji, a ne obeštećenju u smislu povraćaja u pređašnje stanje koje je moguće postići samo u slučaju naknade materijalne štete. Pri tome je Vrhovni sud, a shodno odredbama člana 200 ZOO-a, vodio računa o standardu društva u kojem apelant, ostvarujući svoje pravo na ovaj vid naknade štete, treba da dobije satisfakciju.

39. Ustavni sud u tom kontekstu smatra da iz navedenih obrazloženja u vezi s određivanjem visine iznosa nematerijalne štete koja pripada apelantu nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, kao i da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima u osporenim odlukama su data obrazloženja kako u pogledu naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode i boravka u pritvoru, te u vezi s tim pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda tako i u pogledu naknade štete zbog umanjenja životne aktivnosti, kao i u pogledu načina njihovog utvrđivanja, te i u vezi s razlozima za vraćanje na ponovni postupak dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu materijalne štete, a koja ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, pa Ustavni sud smatra da navedena obrazloženja u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, kao i okolnost da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno raspravili sve prigovore koje apelant ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanta.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. Apelant je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud, međutim, zapaža da apelant kršenje ovog prava zasniva na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, dakle nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je u prethodnim tačkama ove odluke dato detaljno obrazloženje, pa Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

42. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada Sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, te pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

43. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te pravilnom utvrđenju činjeničnog stanja, a Ustavni sud je zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno niti je Sud nepravilno utvrdio činjenično stanje.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5121/13 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio