Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-147/15 (M. J., Š. J., D. J. i M. J.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-147/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-147/15, rješavajući apelaciju Matije Jagodina i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Matija Jagodin, Štefica Jagodin, Davor Jagodin i Mladen Jagodin, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 P 003094 13 Rev od 21. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Matija Jagodin, Štefica Jagodin, Davor Jagodin i Mladen Jagodin (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Jajca, koje zastupa Marko Raguž, advokat iz Stolca, podnijeli su 10. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 P 003094 13 Rev od 21. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da im tuženi (Sarajevo osiguranje d.d. Sarajevo), na ime naknade štete, isplati određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da je predmet spora zahtjev apelanata usmjeren na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika (sina i brata), kao i zahtjev za naknadu materijalne štete na ime troškova sahrane. Dalje se navodi, da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, nesporno proizlazi da se dogodila saobraćajna nezgoda, u kojoj je sudjelovalo vozilo osigurano kod tuženog, kojim je upravljao I. L., da je u ovoj nezgodi smrtno stradao S. J., sin odnosno brat apelanata, da je protiv I. L. podignuta optužnica 1994. godine zbog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja, da su se na glavnoj raspravi oštećeni, roditelji (prvoapelant i drugoapelant) umrlog J. S., izjasnili da se ne pridružuju krivičnom gonjenju protiv optuženog, te da neće postavljati imovinsko-pravni zahtjev, da je protiv optuženog I. L. rješenjem Općinskog suda 15. decembra 1999. godine obustavljeno krivično gonjenje na osnovu Zakona o amnestiji. Vrhovni sud konstatuje, da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev apelanata prihvatajući osnovanim prigovor zastarjelosti potraživanja. Vrhovni sud ističe, da je prema odredbi člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), oštećeni naknadu štete može potraživati u roku od tri godine od dana nastanka štete, a u svakom slučaju potraživanja zastarijevaju za pet godina. Također se navodi, da kako je u konkretnom slučaju protiv osiguranika tuženog pravomoćnim rješenjem Općinskog suda od 15.decembra 1999. godine, osnovom člana 3. Zakona o amnestiji, obustavljeno krivično gonjenje, to šteta koja je predmet tužbenog zahtjeva nije posljedica krivičnog djela utvrđenog pravomoćnom presudom krivičnog suda (član 12. stav 3. Zakona o parničnom postupkuu daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, krivični postupak sam po sebi ne dovodi do prekida zastarijevanja s osnova naknade štete, već je potrebno da oštećeni u krivičnom postupku postavi imovinsko pravni zahtjev i zatim, nakon što je u krivičnom postupku upućen da taj zahtjev ostvaruje u parnici, da u roku od tri mjeseca od odluke podnese tužbu za naknadu štete, u skladu sa odredbom člana 390. ZOO. Vrhovni sud konstatuje, da su neprihvatljivi navodi revizije apelanata, da su apelanti o obustavi krivičnog postupka protiv I. L. obaviješteni od strane Kantonalnog tužilaštava početkom 2009. godine, pa budući da su tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijeli dana 27. februara 2009. godine, to je ista podnijeta u zakonom propisanom roku. Naime, odredbom člana 7. i člana 123. ZPP je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, pa kako apelanti nisu skladu sa navedenim odredbama dokazali svoje tvrdnje o saznanju za obustavu krivičnog postupka, a na njima je bio teret dokazivanja, to je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja ( član 126. ZPP) odlučeno o tužbenom zahtjevu. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-147/15 (M. J., Š. J., D. J. i M. J.) | Sudska praksa | Aktio