Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3835/16 (M. G.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Mjera obezbjeđenja
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3835/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3835/16, rješavajući apelaciju Milana Gavrilovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Gavrilović, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020819 16 Kv6 od 20. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Milan Gavrilović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bojan Veselinović, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 020819 16 Kv6 od 20. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Suda BiH broj S1 1 K 020819 16 Kri od 8. jula 2016. godine, kojim je odbijena, kao neosnovana apelantova molba za izdavanje saglasnosti za privremeno vraćanje putnih isprava apelantu i odlazak u inostranstvo.

U toku provedenog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je pred Sudom BiH u toku krivični postupak protiv optuženih D. M., Z. B., R. M. i apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), i) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a sve u vezi sa članom 29. i 180. istog zakona. Nadalje, konstatovano je da je apelant 7. jula 2016. godine Sudu BiH dostavio molbu za privremeno vraćanje putnih isprava i odobrenje za odlazak u inostranstvo, odnosno da posjeti svoju majku koja živi u Inđiji, Republika Srbija. U vezi s tim, konstatovano je da su rješenjem Suda BiH od 14. juna 2016. godine apelantu produžene mjere zabrane, koje se sastoje u mjeri zabrane putovanja, zabrane sastajanja sa određenim osobama i obavezi javljanja nadležnom državnom organu. Shodno tome, u obrazloženju osporene odluke se navodi da se u predmetnoj pravnoj stvari očekuje početak glavnog pretresa (zakazan za 14. jul 2016. godine) i da se apelant potvrđenom optužnicom tereti za izvršenje teškog krivičnog djela, počinjenog protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom za koje je zaprijećena kazna dugotrajnog zatvora, te da je apelant, potvrđivanjem optužnice, postao svjestan optužbi koje mu se stavljaju ne teret. Osim toga, Sud BiH zaključuje da postoji određeni stepen bojazni od bjekstva apelanta, te da bi odlaskom u drugu državu apelant mogao postati nedostupan. Također, Sud BiH ističe da je prema apelantu na snazi i mjera zabrane sastajanja sa određenim osobama, te shodno tome smatra da postoji opasnost od ostvarivanja kontakta sa svjedocima Tužilaštva Bosne i Hercegovine, kao i onima koje bi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine moglo imati u daljnjem toku postupka, čime bi se na iste izvršio neželjeni uticaj i spriječilo davanja iskaza. Isto tako, konstatovano je da se osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo u najvećem dijelu zasniva na iskazima svjedoka – očevidaca događaja, koji su direktne žrtve, a čiji identitet je apelantu poznat.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u, kako navodi, ustaljenoj praksi Suda Bosne i Hercegovine koji optuženim licima protiv kojih su određene mjere zabrane putovanja dozvoljava privremeno ukidanje mjera zabrane i omogućava putovanje van Bosne i Hercegovine, a da se prema njemu Sud Bosne i Hercegovine odnosi drugačije nego prema drugim licima u istim ili sličnim okolnostima. Osim toga, apelant je u apelaciji naveo i dvije presude Suda Bosne i Hercegovine, kojima je, kako ističe, optuženim licima od strane Suda Bosne i Hercegovine dozvoljeno napuštanje Bosne i Hercegovine radi odlaska na godišnji odmor u periodu koji je znatno duži od perioda koji on zahtijeva za odlazak u posjetu njegovoj majci koja je starije životne dobi, narušenog zdravlja i ne može putovati i koja živi u Inđiji, Republika Srbija. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz apelacionih navoda proizilazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) i ukoliko taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente, niti dokaze da je različito tretiran u odnosu na druga lica u sličnim situacijama, niti je Ustavnom sudu dostavio presude Suda Bosne i Hercegovine, koje po njegovim navodima ukazuju da je diskriminisan. Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o različitoj sudskoj praksi (Sud BiH odobravao drugim optuženimgodišnji odmor koji je znatno duži od perioda koji on zahtijeva za odlazak u posjet njegovoj majci koja je starije životne dobi, narušenog zdravlja i ne može putovati koja živi u Inđiji, Republika Srbija), ne mogu biti dokaz da je on diskriminisan u postupku, pa čak i slučaju da je Sud Bosne i Hercegovine u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su navodi, o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa povredom prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3835/16 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio