Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-44/14 (Republika Srpska)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zastara
- Ratna šteta
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 1, 180
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-44/14
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 44/14, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Republike Srpske.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 036995 13 Gž od 19. novembra 2013.
godine.
Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja) koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini, podnijela je 31. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 036995 13 Gž od 19. novembra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog, Osnovnog suda i tužilaca Seida Dedića, Lamije Dedić i Amile Dedić (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 15. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni i Osnovni sud su odgovore dostavili 22. septembra 2016. godine, dok su tužioci koje zastupa Osman Halilović, advokat iz Brčkog, odgovor na apelaciju dostavili 26. septembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 036995 11 P od 19. septembra 2012. godine obavezana je apelantkinja kao tužena da svakom od tužilaca na ime naknade štete zbog smrti bliskog srodnika - supruge odnosno majke Melihe Dedić isplati iznos od po 15.0000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. septembra 2012. godine pa do konačne isplate. Istom presudom apelantkinja je takođe obavezana da tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 5.759,70 KM.
6. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da su tužioci 24. avgusta 2011. godine podnijeli tužbu tom sudu radi naknade nematerijalne štete u iznosu od 45.000,00 KM koju su pretrpjeli usljed smrti bliskog srodnika - supruge odnosno majke Melihe Dedić koju su apelantkinjini vojnici ili policija 5. maja 1992. godine lišili života u Brčkom, što je evidentirano kod Međunarodnog komiteta crvenog krsta da je Meliha Dedić nastradala kao civilna žrtva rata. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su u konkretnom slučaju 5. maja 1992. godine apelantkinjini vojnici i policija lišili života Melihu Dedić, suprugu odnosno majku tužilaca, a da neposredni izvršioci do danas nisu otkriveni niti procesuirani, a da u momentu ubistva imenovana nije bila pripadnik vojnih, policijskih, niti bilo kojih drugih oružanih formacija. Prema ocjeni Osnovnog suda štetna posljedica u vidu smrti Melihe Dedić je nastala izvršenjem nekog od krivičnih djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, slijedom čega taj sud smatra da postoji apelantkinjina odgovornost za štetu koju su tužioci nesumnjivo pretrpjeli. Ovo utoliko prije što je apelantkinja kao društvenopolitička zajednica (Republika srpskog naroda) osnovana i proglašena još 9. januara 1992. godine i ta činjenica je objavljena i u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 2/92 (u daljnjem tekstu: „Službeni glasnik RS“), pa stoga, kako je apelantkinja kao takva postojala upravo u vrijeme pogibije Melihe Dedić kada su nesporno dejstvovali naoružani pripadnici oružanih formacija pod komandom apelantkinjinih organa, odnosno u vrijeme realnog postojanja stanja oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) i da je upravo u tom periodu bila upravo i ustrojena vlast apelantkinjinih organa i institucija, to je, prema ocjeni Osnovnog suda, apelantkinja bila dužna putem svojih već ustrojenih i formiranih organa spriječiti akte nasilja i terora zbog kojih je upravo i nastupila smrt srodnice tužilaca. Iz navedenih razloga Osnovni sud smatra da je postojala objektivna odgovornost apelantkinje kao tužene u smislu odredbe člana 180 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je taj sud ocijenio neosnovanim apelantkinjin prigovor nedostatka pasivne legitimacije istaknut tokom trajanja postupka. Osnovni sud je, takođe, odbio kao neosnovan apelantkinjin prigovor da osnov tužbenog zahtjeva tužilaca ne može da bude u odredbi člana 200 ZOO-a s obzirom da navedena odredba govori samo o visini naknade, te da je u smislu navedene odredbe ZOO-a neosnovan i prigovor visine potraživanja jer je upravo citiranim članom određeno u kojim se slučajevima dosuđuje pravična novčana naknada, a da se njena visina određuje upravo vodeći računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem ta naknada služi.
7. Dalje, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantkinjin prigovor o zastari potraživanja tužilaca jer je, prema ocjeni Osnovnog suda, za tužioce nastupila štetna posljedica ubistvom supruge i majke tužilaca Melihe Dedić do kojeg je došlo usljed izvršenja nekog od krivičnih djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a pri tome imajući u vidu i sve okolnosti i način stradanja Melihe Dedić, pa kako u smislu člana 100 Krivičnog zakona („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 45/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 12/93) zastarjelost krivičnog gonjenja za navedena krivična djela ne može nastupiti, slijedom toga ne može nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete od strane tužilaca u ovom slučaju, a što je, prema ocjeni Osnovnog suda, u skladu i prema stanovištu Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da tužiocima na ime naknade štete zbog smrti supruge i majke pripada pravična naknada za pretrpljene duševne bolove shodno odredbi čl. 200 i 201 stav 1 ZOO-a u iznosima pobliže definisanim kao u izreci presude, s obzirom na stepen srodstva između tužilaca kao oštećenih lica i poginule koji su u vrijeme nastanka štetnog događaja živjeli skupa u porodičnoj zajednici, dakle pri tome takođe cijeneći postojanje nesumnjive emotivne vezanosti kao i bliskosti njihovih međusobnih odnosa, pri tome imajući u vidu i kriterijume postojeće sudske prakse, važeće na dan presuđenja. Prema tome, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude shodno odredbi člana 289 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 8/09; u daljnjem tekstu: ZPP) i odredbama čl. 180 stav 1, 200 i 201 stav 1 ZOO-a. Takođe, kako se radi o dospjeloj, a neisplaćenoj obavezi apelantkinje kao tužene prema tužiocima, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 277 ZOO-a i člana 3 Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 2/02) tužiocima, pored dosuđenog iznosa na ime novčane naknade nematerijalne štete, dosudio i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu počev od 19. septembra 2012. godine kao dana presuđenja pa do konačne isplate, dok je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbe čl. 119 stav 1 i 129 st. 1 i 2 ZPP-a (u daljnjem tekstu: BDBiH).
8. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 036995 13 Gž od 19. novembra 2013. godine žalbu apelantkinje kao tužene odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj 96 0 P 036995 11 P od 19. septembra 2012. godine, dok je odbijen zahtjev tužilaca na ime naknade sastavljanja odgovora na žalbu.
9. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu člana 330 ZPP-a, Apelacioni sud je apelantkinjinu žalbu ocijenio neosnovanom i odlučio kao u izreci presude. Naime, Apelacioni sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog tokom prvostepenog postupka zaključio da tužioci traže da im apelantkinja kao tužena na ime naknade štete za pretrpljene psihičke patnje zbog smrti supruge i majke Melihe Dedić isplati iznose od po 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Imenovanu su kao civila 5. maja 1992. godine u porodičnoj kući u Brčkom života lišili pripadnici vojske i policije apelantkinje kao tužene, a da neposredni izvršilac njenog ubistva ni do danas nije otkriven, niti procesuiran (Rješenjem Osnovnog suda u Brčkom - privremeno sjedište u Maoči broj R-204/96 od 24. juna 1997. godine kao dan smrti Melihe Dedić je utvrđen 5. maj 1992. godine), da se ona vodi kao civilna žrtva rata kod Udruženja porodica nestalih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka BDBiH (Potvrda Udruženja broj 63/03-2011 od 10. marta 2011. godine), te da nije bila pripadnik vojnih, policijskih, niti bilo kojih drugih oružanih formacija.
10. Cijeneći okolnosti pod kojima je nastupila smrt Melihe Dedić, Apelacioni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je odbio kao neosnovan apelantkinjin prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer je šteta za tužioce nastala aktom nasilja za koji je odgovorna apelantkinja budući da je šteta nastala na teritoriji koja je bila pod kontrolom njenih organa vlasti (vojske i policije), pa je iz navedenih razloga, prema ocjeni tog suda, za nastalu štetu tužiocima odgovorna apelantkinja po principu objektivne odgovornosti, prema odredbi člana 180 ZOO-a („Službeni list SFRJ“ broj 29/78) u važećem sadržaju u vrijeme preuzimanja (član 12 Ustavnog zakona o sprovođenju Ustava RS - „Službeni glasnik RS“ broj 21/92), a saglasno nalogu supervizora za Brčko od 15. jula 2003. godine i 4. avgusta 2006. godine. Takođe, Apelacioni sud je ukazao da je apelantkinja proglašena Deklaracijom o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine broj 02-72/02 od 9. januara 1992. godine („Službeni glasnik RS“ broj 2/92) koja je u vrijeme nastanka štete putem svojih organa vlasti vršila kontrolu na području grada Brčkog i koja je bila u obavezi da putem svojih vojnih i civilnih organa vlasti spriječi nasilje u Brčkom. Kako apelantkinja to nije učinila, Apelacioni sud smatra da je odgovorna za predmetnu štetu i da je u obavezi da je tužiocima naknadi prema odredbi člana 172 ZOO-a. Apelacioni sud dalje smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla apelantkinja jer je predmetna šteta prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, pa iako je izostao krivični postupak i ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda u krivičnom postupku, šteta koju su tužioci pretrpjeli prouzrokovana je takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava u odnosu na koje ne nastupa zastarjelost krivičnog gonjenja (član 100 Krivičnog zakona važećeg u vrijeme nastanka štetnog događaja, „Službeni list SFRJ“ broj 44/76), pa stoga smatra da ne može nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane tim krivičnim djelom prema članu 377 ZOO-a, koja odredba ne isključuje mogućnost da se izuzetno (kao u konkretnom slučaju) u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela. Naime, Apelacioni sud je ukazao da nema sumnje da je šteta za tužioce nastala izvršenjem nekog od krivičnih djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koja ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja, pa ne može nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete, pa u ovakvoj pravnoj situaciji, nepostojanja pravosnažne osuđujuće presude donesene u krivičnom postupku i nekonkretizovanje krivičnog djela ne znači da šteta nije nastala izvršenjem krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava jer zbog određenih procesnih smetnji nije mogao da bude sproveden krivični postupak protiv počinioca tog djela budući da je šteta nastala u okolnostima ratnih sukoba na prostoru bivše SRBiH u periodu od aprila 1992. do kraja 1995. godine i jer je krivično djelo izvršilo više nepoznatih počinilaca. U vezi s tim Apelacioni sud je zaključio da odredba člana 377 ZOO-a ne isključuje mogućnost da se izuzetno, kao u konkretnom slučaju, u parničnom postupku utvrđuje da je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, odnosno radnjama koje sadrže biće krivičnog djela. Prema tome, Apelacioni sud je odlučio kao u izreci presude, dok je zahtjev tužilaca za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan shodno članu 103 stav 1 ZPPBDBiH. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, smatra da u konkretnom slučaju nije bilo zakonske mogućnosti da se u okviru građanskopravnog postupka kao prethodno pitanje rješava postojanje krivičnog djela. Smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377 ZOO-a jer počinilac krivičnog djela nije utvrđen niti procesuiran, da ne postoji pravosnažna presuda ni međunarodnog ni domaćeg krivičnog suda kojom bi bio utvrđen počinilac, kao i o kojem krivičnom djelu se radi, već da su presude donesene na osnovu pretpostavki.
b) Odgovor na apelaciju
12. Apelacioni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, te da smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani i da apelaciju treba odbiti.
13. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede prava na koja se apelantkinja poziva u apelaciji.
14. Tužioci su odgovoru na apelaciju naveli da se apelantkinjina apelacija treba odbiti kao neosnovana jer je nesporno da je ubistvo supruge i majke tužilaca nastalo izvršenjem krivičnog djela, a da je činjenica da apelantkinjini organi ne „gone počinitelje tih djela“ odgovornost same apelantkinje. Stoga, smatraju da u okolnostima konkretnog slučaja ne može nastupiti zastara krivičnog gonjenja.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Član 180. st. 1. i 4.
Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.
Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo (1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav 1.
Kad zastarjelost počinje teći (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. (2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 377.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
16. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93) relevantna odredba glasi:
Član 28.
U članu 180. st. 1. i 3. riječi: „društveno-politička zajednica“ zamjenjuju se riječju: „država“.
17. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96) relevantna odredba glasi:
Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), član 180. briše se.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 036995 13 Gž od 19. novembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 14. decembra 2013. godine, a apelaciju je podnijela 31. decembra 2013. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantkinja osporava navedene presude tvrdeći da su joj povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. U vezi sa apelantkinjinim pozivanjem na povredu prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja organ javne vlasti, pa, shodno tome, ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba ) prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Ustavni sud zapaža da je u konkretnim postupcima apelantkinja obavezana da naknadi nematerijalnu štetu tužiocima, pa slijedi da se u predmetnom postupku odlučivalo o imovinskim pravima i obavezama apelantkinje, zbog čega je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.
Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 377 ZOO-a u okolnostima kada ne postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom je utvrđena odgovornost lica za ubistvo bliskih srodnika tužilaca, zbog čega se rokovi iz člana 377 ZOO-a u konkretnim slučajevima nisu mogli primijeniti. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, objavljena na stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
27. Ustavni sud podsjeća na to da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 3979/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, objavljena na stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je Ustavni sud usvojio apelaciju Republike Srpske, ukinuo presudu Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine osporenu apelacijom u tom predmetu i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. U navedenoj odluci Ustavni sud je, nakon ukazivanja na relevantnu, sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, istakao (tačka 34): „Dakle, Ustavni sud podsjeća da je sporno pitanje koje se apelacijom postavlja pitanje proizvoljne primjene člana 377. ZOO-a u odnosu na apelanticu. Dakle, u vezi sa spornim pitanjem koje Ustavni sud mora raspraviti sa svih aspekata primjene citiranog člana, Ustavni sud zapaža da je apelantica obavezana na naknadu štete, shodno pretpostavljenoj, odnosno objektivnoj odgovornosti, u smislu člana 180. ZOO-a, važećeg u vrijeme štetnog događaja, pa Ustavni sud, prije svega, treba da raspravi pitanje primjenljivosti citiranog člana u kontekstu te okolnosti. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je to pitanje raspravljao u citiranoj odluci (op. cit. AP 4128/10, tač. 43) u kojoj Ustavni sud nije našao proizvoljnost Vrhovnog suda u stavu da se odredba člana 377. ZOO-a može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se stoga na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a (podsjećanja radi u citiranom predmetu apelantica je također bila tužena strana).“ Nadalje, Ustavni sud je i u tački 35 citirane odluke naglasio: „Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja u kontekstu spornih pitanja koja je istaknula apelantica, Ustavni sud smatra da se zauzeti stav iz citirane odluke može u cijelosti primijeniti i na ovu apelaciju. Dakle, imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376. i 377. ZOO-a, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud u okolnostima konkretnog slučaju prema apelantici nije mogao primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a, već isključivo odredbe člana 376. ZOO-a. Navedeno posebno što je apelantica u konkretnom slučaju, kao nesporno pasivno legitimisana, odgovarala za pričinjenu štetu po principu objektivne odgovornosti, u smislu odredbe člana 180. ZOO-a, u okolnostima kada je stav 4. citiranog člana (važećeg u relevantnom periodu) za takav vid posebne odgovornosti upućivao na primjenu opštih rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete. Navedeno upravo upućuje na zaključak da ni tada važeće odredbe člana 180. ZOO-a, koje je Apelacioni sud imao u vidu prilikom odlučenja, ne upućuju na primjenu rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete iz člana 377. ZOO-a, kako je to proizvoljno učinio Apelacioni sud u konkretnom slučaju.“
28. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće identična činjenična i pravna pitanja u kontekstu navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbe člana 377 ZOO-a, koja su već bila predmet ocjene Ustavnog suda u odluci broj AP 3979/11. Razlozi koji su rukovodili Ustavni sud prilikom donošenja navedene odluke u cijelosti se odnose i na konkretnu apelaciju, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih u ponavlja.
29. S obzirom na sve navedeno, te podržavajući sopstvenu praksu Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u konkretnom slučaju, odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istakla apelantkinja, arbitrarno primijenio odredbe člana 377 ZOO-a, te zaključuje da je presudom Apelacionog suda prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
30. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom drugostepenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelantkinjine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Apelacioni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, arbitrarnom primjenom člana 377 ZOO-a, odbio kao neosnovan prigovor zastare potraživanja naknade nematerijalne štete.
32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman