Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2302/15 (M. K.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2302/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2302/15, rješavajući apelaciju Mirsade Krekić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirsada Krekić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 1 P 000569 14 Rev od 27. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsada Krekić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kladnja, koju zastupa Sulejman Imamović, advokat iz Tuzle, podnijela je 11. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 1 P 000569 14 Rev od 27. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se raskine ugovor o građenju rušenjem postojećeg objekta uz zamjenu za novi objekat zaključen između tužene (Općina Kladanj) i apelantice zbog neispunjenja, te da se obaveže tužena da apelantici na ime naknade materijalne štete zbog neispunjenja ugovora nadoknadi štetu u određenom novčanom iznosu, također je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, pa je utvrđeno da je ništav predmetni ugovor o građenju rušenjem postojećeg objekta i da je ništav ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen između tužene i apelantice.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je Rješenjem o dodjeli stana na korištenje dodijeljen apelantici na korištenje stan u Stuparima u zgradi „Stari mjesni ured“, da je Rješenje u ime tužene potpisao Sekretar Sekretarijata za privredu i opću upravu, S. I., da je apelantica sa tuženom zaključila Ugovor o korištenju stana, da je nakon toga apelantica sa tuženom zaključila Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da je apelantica sa tuženom zaključila Ugovor o građenju rušenjem postojećeg objekta uz zamjenu za novi, da je Ugovor potpisao Sekretar Sekretarijata za privredu i opću upravu S. I., da je članom 2. Ugovora konstatovano da se predviđa rušenje „Starog mjesnog ureda" i izgradnja objekta „Čardaklija", da je tužena formirala komisiju da utvrdi činjenično stanje objekta predviđenog za rušenje, da je komisija izašla na lice mjesta i utvrdila da je objekat u ruševnom stanju, da je krov propao i da niko nije stanovao u njemu. Dalje se navodi, da su u iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nižestepeni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev, a usvojili protivtužbeni zahtjev iz razloga jer apelantica nije dokazala da je u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, a niti je dokazala da je S. I. kao Sekretar Sekretarijata za privredu i opću upravu imao ovlaštenje da u ime tužene zaključi sa apelanticom Ugovor o građenju rušenjem postojećeg objekta uz zamjenu za novi, kao i Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da u smislu odredbe člana 84. stav 2. i člana 88. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, ima smatrati da navedeni ugovori nisu ni zaključeni i da ne mogu proizvoditi pravno dejstvo i da su isti ništavi u smislu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud ističe, da apelantica svoj tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u zamjenu za novi stan temelji na Rješenju o dodjeli stana i Ugovoru o korištenju stana koji je zaključila sa tuženom. Također se navodi, da je odredbom člana 3. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, propisano da se smatra stanom, u smislu tog zakona, skup prostorija namještenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu imaju zaseban ulaz, te da je odredbom člana 11. stav 1. istog zakona propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan. Vrhovni sud konstatuje, da se u smislu navedenih odredbi može zaključiti da je zakonodavac izričito propisao da se stanarsko pravo može steći na stambenim prostorijama koje se u smislu navedenih elemenata smatraju stanom, te da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan. U konkretnom slučaju, osnovom izvedenih dokaza utvrđeno je da apelantica nije ispunila uvjete propisane odredbama iz člana 11. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, budući da je u vrijeme donošenja Rješenja o dodjeli stana na korištenje apelantici od strane I. S., postojeći objekat, u kome se nalazio stan na kome apelantica temelji svoj tužbeni zahtjev za raskid Ugovora o građenju rušenjem postojećeg objekta u zamjenu za novi objekat i za naknadu štete zbog neispunjenja, već bio određen za rušenje i da niko nije stanovao u njemu. Vrhovni sud ističe, da iz navedenog proizlazi da je predmetni stan bio u ruševnom stanju, da se isti ne može smatrati stanom u smislu odredbe člana 3. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, te da bez obzira na akt kojim joj je dodijeljen predmetni stan nije stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na istom u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na navedeno, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je zaključak drugostepenog suda da se navedeni ugovori imaju smatrati kao da nisu ni zaključeni u smislu člana 84. stav 2. i 88. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, da isti ne mogu proizvoditi pravno dejstvo, te da su isti ništavi u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud zaključuje, da kako se radi o ništavim ugovorima pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nema mjesta raskidu predmetnog ugovora o građenju rušenjem postojećeg objekta uz zamjenu za novi objekat u smislu odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman