Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5009/13 (E. P.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Dosjelost
  • Posjed
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Državno vlasništvo
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5009/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5009/13, rješavajući apelaciju E. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija E. P.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 004923 13 Gž od 4. novembra 2013. godine Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu E. P. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu E. P. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija E. P. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 004923 13 Gž od 4.

novembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. E. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 7. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 004923 06 P od 6. februara 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te tuženih Ž. K. i dr., kao i Općinskog pravobranilaštva Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 24. maja 2013. godine također zatražen spis predmeta.

3. Općinski sud je odgovor dostavio 29. juna 2016. godine, Kantonalni sud 27. juna 2016. godine, tuženi Ž. K. i dr. 4. aprila 2016. godine, dok Općinsko pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. Općinski sud je spis predmeta dostavio 6. juna 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 1. novembra 2006. godine podnio tužbu protiv tuženih radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama navedenim u dispozitivu tužbe.

6. Apelant je 26. juna 2009. godine i 17. marta 2010. godine dostavio urgenciju da se zakažu ročišta.

7. Apelant je 25. oktobra 2010. godine opunomoćio advokata Aziza Adilagića da ga zastupa u ovom predmetu protiv tuženih Ž. K. i dr. radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću.

8. Iz spisa dokumentacije se vidi da je Općinski sud 9. marta 2012. godine radi postavljanja privremenog zastupnika od Uprave za administraciju i podršku Općine Velika Kladuša zatražio adresu tuženih s obzirom da su nepoznatog boravišta.

9. Općinski sud je 3. oktobra 2011. godine JU Centar za socijalni rad - Velika Kladuša predložio da za tužene koji su nepoznatog boravišta postavi za privremenog zastupnika advokata Milana Stokrpa.

10. Nadalje, Općinski sud je 1. juna 2012. godine tuženim dostavio tužbu na odgovor.

11. Općinsko pravobranilaštvo je kao zakonski zastupnik Općine Velika Kladuša 2. jula 2012. godine u cijelosti osporilo apelantov tužbeni zahtjev u dijelu vlasništva koji je upisan kao općenarodna imovina.

12. Centar za socijalni rad je 7. juna 2012. godine odredio advokata Milana Stokrpa za staratelja za poseban slučaj tuženih Z. K. i dr.

13. Pripremna ročišta su održana 27. septembra 2012. godine, 31. oktobra 2012. godine, 3. decembra 2012. godine.

14. Apelantov punomoćnik je 20. decembra 2012. godine dostavio zemljišno-knjižni izvadak sa usklađenom površinom.

15. Glavna rasprava je održana 10. januara 2013. godine.

16. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 004923 06 P od 6. februara 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev kojim je utvrđeno da je apelant dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim u dispozitivom tužbe (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) i upisane na ime apelanta kao korisnika sa 1/1 u posjedovni list 1678/01 k. o. Velika Kladuša, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši brisanje dijela od 1/3 k. č. br. 197/18 iz zemljišnoknjižnog uloška broj 327 kao i cijele k. č. br. 197/25 , 197/26 i 197/27 iz zemljšnoknjižnog uloška broj 430, sve SP Velika Kladuša i formira novi zemljišnoknjižni uložak u kojem će apelant na ovim parcelama biti uknjižen s pravom vlasništva u dijelu 1/1. U odnosu na tužene Bešira Delića, sina Mehmeda i Margaritu Delić, ž. Bešira, tužbeni zahtjev se u cijelosti odbija kao neosnovan.

17. U toku postupka na glavnoj raspravi izveden je veliki broj usmenih i pismenih dokaza. Na osnovu ovako izvedenih dokaza, ocjenjujući ih savjesno i brižljivo, i to svaki od dokaza zasebno i sve dokaze zajedno, Općinski sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

18. Apelant je, kako navodi Općinski sud, korisnikom i posjednikom navedenih nekretnina postao kupoprodajom, što je Sud utvrdio iz kupoprodajnog ugovora od 5. oktobra 1981. godine koji je ovjeren kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši Ov. broj 239/81 između Osmana (Šerifa) Delića kao prodavca i apelanta kao kupca. Nadalje, apelant je s prodavcem Osmanom (Šerifa) Delićem zaključio Ugovor o kupoprodaji i 19. oktobra 2010. godine, notarski obrađen broj OPU-IP- 518/2010, u kojem je predmet prodaje parcela broj 93/9 Bunarine, njiva 5. klase, površine 61 m , na kojoj je prodavac upisan kao posjednik s 1/1 dijela, a po starom premjeru ova parcela je upisana u zk. uložak 430 k. o. Velika Kladuša kao parcela 197/26 Malo Drmeljevo.

19. Uzevši u obzir gore navedena utvrđenja, Općinski sud je došao do zaključka da je apelant dugogodišnji posjednik i korisnik predmetnih nekretnina i kao savjestan i zakoniti posjednik upisan s dijelom 1/1 u posjedovni list 1678/01 k. o. Velika Kladuša. Ove činjenice se potvrđuju i uvidom u Rješenje Općinske komisije za prostorno uređenje, stambeno-komunalne, katastarsko-geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 04/2- 361-34/82 od 24. februara 1982. godine kojim se odobrava apelantu da kao investitor može otpočeti sa izgradnjom porodično-stambenog objekta na zemljištu u površini od 979 m , označenom kao k. č. broj 93/4, k. o. Velika Kladuša. Apelant je na predmetnom zemljištu izgradio i porodičnu kuću, što je vidljivo iz kopije katastarskog plana 5 k. o. Velika Kladuša od 15. oktobra 2010. godine. Kao što je vidljivo iz urbanističkog plana, izvršena je parcelacija zemljišta i formirana zasebna parcela apelanta na kojoj ima izgrađenu porodičnu kuću, a ne mogu se primijeniti ni odredbe člana 96. stav 1. istog zakona da je po sili zakona prestalo državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu s prostornim planom.

20. Zbog svega navedenog, Općinski sud navodi da prigovor Općinskog pravobranioca nije osnovan, a vodeći računa o gore utvrđenim činjenicama na osnovu izvedenih dokaza, pa je Sud došao do zaključka da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan u skladu sa odredbama čl. 32. i 35. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03). Ovo stoga što je navedenom zakonskom odredbom propisano da posjednik dosjelošću stječe pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda, a posjednik dosjelošću stječe pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe i protekom dvadeset godina savjesnog posjeda, te da se u vrijeme posjeda uračunava i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao zakoniti odnosno savjesni posjednici. Stoga je Sud i usvojio apelantov tužbeni zahtjev i donio odluku kako je to pobliže opisano u izreci ove presude.

21. Općinsko pravobranilaštvo je 14. februara 2013. godine podnijelo žalbu na prvostepenu presudu.

22. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 004923 06 P od 6. februara 2013. godine žalba tužene Općine Velike Kladuša je uvažena, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev u odnosu tuženu odbijen.

23. Kako navodi Kantonalni sud, u odnosu na tuženu Općinu Velika Kladuša prvostepeni sud je utvrdio da je upisana kao suvlasnik s 1/3 nekretnina upisanim u zk. ul. 327 k. č. 197/18 i k. č. br. 197/25, 197/26 i 197/27, a upisana je 1960. godine i vodi se kao općenarodna imovina.

24. Kako navodi Kantonalni sud, žalbom se pravilno ukazuje da se na državnoj imovini nije moglo stjecati vlasništvo dosjelošću sve do 10. oktobra 1995. godine kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa s obzirom da u tom zakonu nije propisana zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom vlasništvu, što je bilo propisano u prethodnom Zakonu o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Navedeno je da od 10. oktobra 1995. godine posjednik može steći pravo vlasništva na nekretninama u državnom vlasništvu na osnovu zakonitog i savjesnog posjeda u trajanju od deset godina ili nakon proteka roka od 20 godina savjesnog posjeda počev od 10. oktobra 1995. godine, jer se posjedovanje prije tog datuma ne može računati kao savjestan posjed s obzirom da je postojala zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u vlasništvu države.

25. U konkretnom slučaju Kantonalni sud navodi da apelant nije posjedovao sporni suvlasnički dio žalitelja (Općina Velika Kladuša) više od 20 godina poslije 10. oktobra 1995. godine jer od tada do donošenja prvostepene presude nije moglo ni proteći toliko vremena sve i da je bio savjesni posjednik.

26. Kako zaključuje Kantonalni sud, apelant nije zakoniti posjednik jer nema pravni osnov za stjecanje prava posjeda (nema ugovora niti druge odluke), a oba uvjeta se moraju kumulativno ispuniti za ispunjenje roka od deset godina, dakle posjed mora biti i zakonit i savjestan kao osnov stjecanja vlasništva dosjelošću protekom tog roka. Osim toga, kako dalje navodi Kantonalni sud, apelant nije ni dokazivao, a Sud nije uopće utvrdio činjenicu od kada traje njegov faktički nesmetani posjed spornih nekretnina, kao i njegovih prednika u odnosu na apelanta, kao i u odnosu na druge tužene, a Sud se u obrazloženju pozvao samo na materijalni propis koji regulira stjecanje prava vlasništva na nekretninama dosjelošću i potrebne rokove. Međutim, drugi tuženi nisu izjavili žalbe na presudu, pa Kantonalni sud u odnosu na njih nije ovlašten da ispituje prvostepenu presudu.

27. Zbog navedenog, Kantonalni sud je žalbu tužene Općine Velika Kladuša uvažio i prvostepenu presudu preinačio na osnovu člana 229. stav l. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (ZPP), te odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na žalitelja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju prilikom donošenja pravomoćne presude došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, kako navodi apelant, naznačeni kupoprodajni ugovori koji su ovjereni u Općinskom sudu, na kojima je naznačeno da je plaćen porez na promet, zatim na osnovu kojih je Katastar općine Velika Kladuša izvršio upis posjeda na ime apelanta i za koje kupljene nekretnine su prodavci bili upisani kao posjednici kod organa tužene Općine Velika Kladuša predstavljaju pravno valjanu dokumentaciju i izvršeni upis posjeda na ime apelanta čini da je na zakoniti način stjecan posjed. Budući da je apelant zakoniti posjednik navedenih nekretnina, to je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban protek roka od deset godina (član 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima). Prema članu 35. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika bili zakoniti i savjesni posjednici. Ovaj Zakon o vlasničko-pravnim odnosima donesen je 1998. godine i od njegove primjene počinje računanje vremena od deset, odnosno 20 godina i za prethodnike posjednika. Stoga je Kantonalni sud, kako navodi apelant, proizvoljno primijenio materijalno pravo, navodeći da se potrebno vrijeme za dosjelost računa samo od dana donošenja ovog zakona, a ne i vrijeme koje su prije donošenja ovog zakona posjednici i njihovi prethodnici bili zakoniti odnosno savjesni posjednici.

30. Također je proizvoljna primjena materijalnog prava od strane drugostepenog suda u pogledu samog upisa vlasništva općenarodne imovine - društvenog vlasništva. Kako dalje navodi apelant, samo upisivanje zemljišnoknjižnog uloška bez naznake parcele, a to je identitet nekretnine, nije ništa drugo nego fiktivno upisivanje. Bez naznake broja parcele, kulture te nekretnine i površine nema ni vlasništva. Uostalom, vlasništvo je pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njom raspolaže u skladu s njezinom prirodom i namjenom, a naročito u slučajevima uknjižbe suvlasništva u vezi s kolonizacijom nekretnina. Apelant zaključuje da su vlasnici prodavali nekretnine i pisali kupoprodajne ugovore (ili na drugi način otuđivali svoje nekretnine, i to prema katastarskim podacima, a gruntovne podatke nisu unosili u ugovor jer su zemljišne knjige bile neažurne i neusklađene sa stanjem u katastru). Uostalom, općepoznata je činjenica da je u periodu od 1976. godine do 1980. godine na području općine Velika Kladuša vršeno aviosnimanje cjelokupnog zemljišta i da su zatim na licu mjesta upisivani posjednici. Ove upise posjednika obavljali su zaposlenici Općine Velika Kladuša. Budući da tužena Općina Velika Kladuša nije upisana kao posjednik ovih nekretnina, to je za pretpostaviti da, kako zaključuje apelant, nije nikad ni bila u njihovom posjedu i da je upis suvlasništva bio samo fiktivan.

31. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu apelantovih ustavnih prava, ukine drugostepenu presudu, a ostavi na snazi presudu Općinskog suda, te da se Unsko-sanski kanton obaveže da na ime nematerijalne štete zbog nerješavanja predmeta u periodu dužem od sedam godina apelantu isplati nematerijalnu štetu u iznosu od 1.050,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

32. Općinski sud je naveo da apelant faktički izjavljuje apelaciju zbog nezadovoljstva odlukom Kantonalnog suda u ovom predmetu jer je taj sud preinačio odluku Općinskog suda po kojoj je tužbeni zahtjev bio usvojen.

33. Kantonalni sud u svemu ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju svoje presude i predlaže da ono posluži Ustavnom sudu kao osnov za donošenje odluke kojom će odbiti apelaciju. Kantonalni sud navodi da Sud ima interes da se odlukom Ustavnog suda utvrdi da nije odgovoran za nastanak materijalne štete koju apelant potražuje jer je svoju odluku donio u roku od šest mjeseci i 29 dana.

34. Tuženi navodi da se apelacija djelimično usvoji, i to u odnosu na k. č. 93/4 po novom premjeru, a po starom katastarskom premjeru k. č. 197/27 u tom dijelu ukine drugostepena presuda, vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje, a da se u odnosu preostale parcele apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

35. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98, 29/03), relevantne odredbe glase:

član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

član 35.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao svjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici. Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja. VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 P 004923 13 Gž od 4. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 7. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

43. Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja apelacijom presuda donesena u postupku u kojem je utvrđivano apelantovo pravo vlasništva stečeno dosjelošću, iz čega proizlazi da se radi o sporu građansko-pravne prirode i da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

44. Apelant smatra da je Kantonalni sud pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenio pravo u svim aspektima u kojima nije udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu.

45. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

46. Ustavni sud zapaža da je, najprije, Općinski sud donio presudu kojom je apelantu priznao pravo na sporne nekretnine usvojivši njegov zahtjev. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud usvojio žalbu tužene Općine Velika Kladuša i preinačio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je pri tome obrazložio svoju odluku tako da se na državnoj imovini nije moglo stjecati vlasništvo dosjelošću sve do 10. oktobra 1995. godine kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa s obzirom da u tom zakonu nije propisana zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom vlasništvu, što je bilo propisano u prethodnom Zakonu o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Od tog datuma posjednik može steći pravo vlasništva na nekretninama u državnom vlasništvu na osnovu zakonitog i savjesnog posjeda u trajanju od deset godina ili nakon proteka roka od 20 godina savjesnog posjeda počev od 10. oktobra 1995. godine, jer se posjedovanje prije tog datuma ne može računati kao savjestan posjed s obzirom da je postojala zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u vlasništvu države.

47. Ustavni sud zapaža da je ključni argument koji je naveo Kantonalni sud da u konkretnom slučaju apelant nije posjedovao sporni suvlasnički dio žalitelja više od 20 godina poslije 10. oktobra 1995. godine jer od tada do donošenja prvostepene presude nije moglo ni proteći toliko vremena sve da je i bio savjesni posjednik. Apelant nije zakoniti posjednik jer nema pravni osnov za stjecanje prava posjeda (nema ugovora niti druge odluke), a oba uvjeta se moraju kumulativno ispuniti za ispunjenje roka od deset godina, dakle posjed mora biti i zakonit i savjestan kao osnov stjecanja vlasništva dosjelošću protekom tog roka. Osim toga, apelant nije ni dokazivao činjenicu od kada traje njegov faktički nesmetani posjed spornih nekretnina, kao i njegovih prednika u odnosu na žalitelja kao i u odnosu na druge tužene.

48. U svemu navedenom, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u mjeri u kojoj bi bilo potrebno da se dovede u pitanje pravičnost predmetnog postupka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također se napominje i da apelant u apelaciji nije dao uvjerljive navode koji bi ukazivali na povredu ovog prava, već se u apelaciji daju isti navodi o kojima je Kantonalni sud već dao uvjerljiva obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim. Osim toga, ukazuje se da apelant u apelaciji traži od Ustavnog suda da usvoji dijelove tužbenog zahtjeva koje su odbili redovni sudovi, što svakako nije nadležnost Ustavnog suda jer bi na taj način Ustavni sud zamijenio redovne sudove u vršenju njihove zakonom propisane nadležnosti.

49. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu prava.

U odnosu na „suđenje u razumnom roku“

50. Apelant, također, smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). a)Period koji se uzima u obzir

52. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 1. novembra 2006. godine kada je apelant podnio tužbu protiv tuženih Općinskom sudu, a da je okončan presudom Kantonalnog suda od 4. novembra 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

b)Analiza dužine trajanja postupka

53. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje prava vlasništva na spornim nekretninama. S tim u vezi, kao i imajući u vidu da je tužbom obuhvaćeno više tuženih, kao i da su određeni tuženi bili nepoznatog boravišta, te da im je trebalo postaviti privremenog zastupnika, Ustavni sud smatra da se radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koje su redovni sudovi trebali razmotriti, ali da ta složenost ne opravdava dužinu predmetnog postupka u konkretnom slučaju.

54. Sa stanovišta dužine postupka, i polazeći od činjenice da je apelant pokrenuo tužbu 1. novembra 2006. godine, a da je Općinski sud, bez obzira na to što je preduzimao određene pravne radnje da se okonča predmet, donio presudu tek 6. februara 2013. godine ukazuje da se nikako ne može opravdati dužina postupka pred Općinskim sudom (šest godina i tri mjeseca). Tako je iz dokumentacije spisa i apelantovih navoda vidljivo da više od tri godine Općinski sud nije preduzimao nikakve radnje, što je dovelo do toga da je apelant u dva navrata (26. juna 2009. godine i 17. marta 2010. godine) dostavljao urgenciju da se zakaže ročište. Apelant je dakle ispoljavao aktivan odnos prema parnici u cilju da se predmet što prije okonča. Ustavni sud pri tome primjećuje da redovni sudovi nisu ponudili odgovore niti argumente u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka, kao i da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim ponašanjem doprinio ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Pogotovo se to odnosi na Općinski sud pred kojim je postupak i najduže trajao, dok je Kantonalni sud brzo okončao žalbeni postupak.

55. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da su apelantovi navodi osnovani. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

56. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodjelit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

57. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

58. Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.050,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedišta redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

59. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

60. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da su pri tome proizvoljno primijenili zakonske propise.

61. S druge strane postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak u kojem su rješavana pitanja apelantovog prava na vlasništvo, u kojem nije trebalo utvrditi posebno složene činjenice i pravna pitanja, trajao sedam godina.

62. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

63. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5009/13 (E. P.) | Sudska praksa | Aktio