Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-48/14 (V. V.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
  • Upravni spor
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Stanovi JNA
  • Legitiman cilj
  • Javni interes
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-48/14

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 48/14, rješavajući apelaciju Velibora Vlajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Velibora Vlajića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da Veliboru Vlajiću, u slučaju ispunjenja uslova, obezbijedi prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.

marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Velibor Vlajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kraljeva podnio je 18. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000915 13 U od 26. novembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 8. avgusta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 16. avgusta 2016. godine. Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 531-1792-1/1 od 19. novembra 2002. godine je potvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, Ulica Avenija 14. februara broj 12, površine 53 m (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

6. Apelant je 12. maja 2003. godine zatražio izvršenje odluke Komisije.

7. Služba graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: Služba) je 12. juna 2003. godine donijela zaključak o dozvoli izvršenja, a 3. oktobra 2005. godine je sačinila zapisnik o primopredaji stana prema kojem je apelantovoj supruzi kao njegovom punomoćniku predmetni stan vraćen u posjed.

8. Rješavajući o zahtjevu Federalnog ministarstva odbrane FBiH (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje ranije donesene odluke od 19. novembra 2002. godine, Komisija je donijela Odluku broj R-531-1792-1/1-01-284/04 od 18. novembra 2005. godine kojom je usvojen zahtjev FMO za ponovno razmatranje i odluka Komisije od 19. novembra 2002. godine je stavljena van snage. Istom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana. U obrazloženju odluke je navedeno da je u prijedlogu za ponovno razmatranje navedeno da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine, pa se u smislu člana 3a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) ne može smatrati izbjeglicom i da stoga nema pravo na povrat predmetnog stana. U prilog navedenim tvrdnjama dostavljena je dokumentacija pribavljena iz Službenog vojnog lista Vojske Jugoslavije, i to na okolnost da je apelantu profesionalna vojna služba prestala 9. oktobra 2003. godine. Zatim je u obrazloženju rješenja naveden sadržaj odredbe člana 3a) stav 2 Zakona o prestanku primjene kojom je propisano da se ne smatra izbjeglicom nosilac stanarskog prava koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH. Kako je iz dostavljene dokumentacije utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u profesionalnoj vojnoj službi, odnosno oružanim snagama Jugoslavije to je zaključeno da nije stekao status izbjeglice ili raseljenog lica, zbog čega je njegov zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen.

9. Služba je Rješenjem broj 07/II-3-968/99-1 od 16. februara 2006. godine proglasila ništavim zaključak o dozvoli izvršenja od 12. juna 2003. godine. U tački II dispozitiva navedenog zaključka je konstatovano da će odluku o daljnjem raspolaganju predmetnim stanom donijeti FMO.

10. Apelant je protiv odluke Komisije od 18. novembra 2005. godine pred Sudom BiH pokrenuo upravni spor. Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 000915 13 U od 26. novembra 2013. godine kojom je apelantova tužba odbijena. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi predložio da se odluka Komisije poništi i utvrdi njegovo pravo na povrat predmetnog stana. Ispitujući pravilnost i zakonitost osporene odluke, Sud BiH je ocijenio da je pravilna odluka Komisije kojom je usvojen zahtjev FMO za ponovno razmatranje odluke od 19. novembra 2002. godine i kojom je ta odluka stavljena van snage i odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana. Shodno razlozima odluke čije je poništenje apelant zatražio, kako je dalje navedeno, proizlazi da je apelantov zahtjev za povrat stana odbijen zato što je ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, te se u smislu relevantnih odredaba, konkretno odredbe člana 3a) Zakona o prestanku primjene ne može smatrati izbjeglicom, pa stoga nema pravo na povrat predmetnog stana. Zaključak iz osporene odluke se, prema ocjeni Suda BiH, zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju jer iz podataka u spisu koje apelant nije osporio proizlazi da je njegova profesionalna vojna služba potpukovnika avijacije u Vojsci Jugoslavije prestala 19. oktobra 2003. godine. Polazeći od činjenica koje su utvrđene u toku postupka na osnovu vjerodostojne dokumentacije nadležnih organa, Sud BiH je sa sigurnošću utvrdio da je apelant ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, pa neosnovano tvrdi da ispunjava uslove za povrat predmetnog stana. S tim u vezi, Sud BiH je ocijenio da je tužena pravilno zaključila da nisu ispunjeni uslovi propisani u odredbi člana 3a) Zakona o prestanku primjene za povrat stana, zbog čega je apelantova tužba odbijena. Osim toga, Sud BiH je naglasio da odlukom Komisije nisu povrijeđena apelantova prava na dom i imovinu koja su garantovana odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je miješanje u ova prava bilo zakonito i predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju vladavine prava.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant pobija presudu Suda BiH i odluku Komisije ukazujući da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6 i 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju događaja u konkretnom predmetu smatrajući da mu je u postupku povrata stana na kom je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava uskraćeno pravo na pravično suđenje, dom i imovinu. Smatra da je pogrešno ocijenjena činjenica ostanka u profesionalnoj vojnoj službi van teritorije BiH nakon 14. decembra 1995. godine, zbog koje mu je uskraćeno pravo na povrat stana, čime su ugrožena njegova građanska i ustavna prava.

b) Odgovor na apelaciju

12. Sud BiH smatra da je apelacija neosnovana iz razloga koji su navedeni u presudi tog suda, prije svega zbog nesporne činjenice da je apelantu profesionalna vojna služba u JNA prestala 9. oktobra 2003. godine, a tokom postupka nije pružio dokaz da je u nekoj od zemalja bivše SFRJ stekao status izbjeglice ili da je stekao drugu vrstu zaštite. V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase: Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.

14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:

"Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14.

decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu."

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 000915 13 U od 26. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant ukazuje da su presudom Suda BiH kao i odlukama koje su joj prethodile, povrijeđena njegova prava na pravično suđenje, dom i imovinu.

20. Budući da se suština apelantovog zahtjeva odnosi na njegovu nemogućnost da se vrati u posjed stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava, Ustavni sud će kroz analizu kriterijuma utvrđenih u okviru prava na imovinu ispitati da li su organi uprave i redovan sud dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje navedenog prava apelantu. Pravo na imovinu

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

22. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

23. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, razmatrao apelacije koje su pokretale slično činjenično i pravno pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojima je odbijen zahtjev apelanata za povrat u posjed tzv. „vojnih“ stanova nosiocima stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je navode apelanata o povredi ustavnog prava iz citiranog predmeta doveo u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, aplikacija broj 12959/05, presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba). U toj odluci je, između ostalog, ukazano da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije (tačka 76). Isto tako je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), zatim da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), zatim da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da ni organi uprave, ni redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83).

24. Ustavni sud ukazuje da je u citiranoj odluci (Mago i dr. protiv BiH) Evropski sud istakao (tačka 59): „Nakon 1992. godine više nije bilo moguće steći stanarsko pravo u Srbiji (vidi član 30(1). Zakona o stanovanju iz 1992). Nakon toga, aktivni i umirovljeni pripadnici oružanih snaga i aktivni i umirovljeni uposlenici Ministarstva odbrane su imali umjesto toga pravo na ekvivalentan zakup neograničenog trajanja na vojne stanove ili, u slučaju nedostatka odgovarajućih stanova, na hipotekarne kredite koje je sufinancirala država, pod uslovom da ni oni sami ili njihovi bračni drugovi, odnosno djeca, ne posjeduju stanarsko ili ekvivalentno pravo na stan u bilo kojoj od bivših republika SFRJ (Pravilnici o vojnim stanovima iz 1994, 1995, 2002. i 2005. Pravilnici o stambenim potrebama korisnika vojnih penzija iz 1994. i 2010). Zbog toga su se oni koji su koristili vojne stanove u Bosni i Hercegovini prije rata, po pravilu, morali odreći svog prava na te stanove da bi se kvalifikovali za vojni stan ili kredit u Srbiji, odnosno Crnoj Gori (vidi članove 6-7 i 87 Pravilnika o vojnim stanovima iz 1994; članove 7-8 i 74 Pravilnika o stambenim potrebama korisnika vojnih penzija iz 1994; i članove 6-7 i 85 Pravilnika o vojnim stanovima iz 1995). Takođe, (tačka 60) navedeno je da 'član 39(2) Zakona o stanovanju iz 1992. omogućava nositelju prava zakupa neograničenog trajanja da kupi taj stan pod istim uslovima kao nositelj stanarskog prava koja su njima dodijeljena prava zakupa neograničenog trajanja na stanove u Srbiji, odnosno u Crnoj Gori' kao i 'da bi se kvalifikovali za sticanje tih prava u Srbiji i Crnoj Gori, oni su se morali odreći ekvivalentnih prava na svoje predratne stanove u Sarajevu'.“

25. S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je napustio zbog ratnih dejstava, odnosno da se u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima smatra nosiocem stanarskog prava, te da predmetna apelacija pokreće identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u citiranoj Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud podsjeća da je u toj odluci u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu jer im je imovina oduzeta, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uslovi da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. U istoj odluci Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, smatra da nije neophodno da razmatra navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštovanje doma apelanata.

26. Dovodeći navedene stavove iz citirane odluke u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, da je usljed ratnih okolnosti predmetni stan napustio, da je apelant sve do 9. oktobra 2003. godine ostao u profesionalnoj vojnoj službi van teritorije BiH, te da stoga nema status izbjeglice u smislu člana 3a) Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud takođe zapaža da Komisija tokom postupka za povrat stana povodom zahtjeva FMO za ponovno razmatranje odluke kojom je apelantu potvrđeno svojstvo nosioca stanarskog prava nije utvrđivala da li je apelant na području Republike Srbije (Kraljevo), gdje trenutno živi, podnosio zahtjev za dodjelu stana u zakup ili kredit, niti da li je apelantu iz Vojno-stambenog fonda dodijeljen hotelski smještaj, službeni stan ili stan u zakup.

27. Ustavni sud podsjeća da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može sprovesti postupak utvrđivanja svih relevantnih činjenica u vezi sa eventualnim sticanjem novog stanarskog prava ili prava koje odgovora tom pravu ili sl., niti raspolaže s relevantnim dokazima u vezi s tim, pa je upravo iz tog razloga odlučio da ovu odluku dostavi Vladi Federacije BiH koja će na osnovu relevantnih dokaza nesporno utvrditi da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, ili je eventualno dobio kredit radi otkupa stana u Republici Srbiji koji je sufinansiran od vojnih organa vlasti, u kom slučaju ne bi bilo kršenja člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u smislu relevantnih stavova iz odluke Mago i drugi (tač. 104 i 105). Nakon toga će, zavisno od utvrđenog činjeničnog stanja, Vlada FBiH utvrditi da li apelant ima ili nema pravo da mu se obezbijede prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. Ostali navodi

28. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u prethodnim tačkama ove odluke povodom razmatranja navoda o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno dodatno razmatrati i apelantove navode o povredi prava iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, odnosno člana 8 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su javne vlasti, miješanjem u apelantovu imovinu koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, propustivši da nesporno utvrde da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana eventualno stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, ili je eventualno dobio kredit (sufinansiran od vojnih organa vlasti) radi otkupa stana u Republici Srbiji, a time i okolnost da li su ispunjeni uslovi za kompenzaciju apelantovog stanarskog prava, na apelanta stavili neproporcionalan teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.

30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-48/14 (V. V.) | Sudska praksa | Aktio