Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1571/15 (R. I. i drugi)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1571/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1571/15, rješavajući apelacije Refika Imamovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Refik Imamović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129532 11 Rsž od 4. februara 2015. godine;

B. Š., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 004193 12 Rev od 5. marta 2015. godine;

Slaviša Jungić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 131217 14 Rev od 9. juna 2016. godine;

Davor Maksimović, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 Rs 014099 15 Rsž od 17. juna 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1571/15

1. Refik Imamović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Živinica, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 129532 11 Rsž od 4. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, pored ostalog, poništenje odluke o otkazu ugovora o radu koju je tuženi (GP „Bosnaputevi“ d.d. Sarajevo) donio, te da se obaveže tuženi da apelantu uspostavi radno pravni status ne određenim poslovima.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je nesporna činjenica da je apelant sa tuženim zaključio dva ugovora o radu sa trajanjem od po jedne godine i to dana 27. septembra 2008. godine i 1. februara 2009. godine, kojim je stavljen van snage prethodni ugovor na određeno vrijeme, da je apelantu prestao radni odnos po isteku ugovora o radu koji je zaključen 1. februara 2009.godine. Kantonalni sud konstatuje, da iz navedenog proizlazi da je radni odnos apelanta po ugovoru o radu od 27. septembra 2008. godine, trebao da traje do 27. septembra 2009. godine, međutim isti je stavljen van snage nakon četiri mjeseca i to zaključivanjem drugog ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. februara 2009.godine, po kojem je apelant radio cijeli ugovorni period od jedne godine. Kantonalni sud zaključuje da je radni odnos apelanta na određeno vrijeme trajao od 27. septembra 2008. godine, a da je Odluka o otkazu ugovora o radu, čije se poništenje traži, donesena 25. januara 2010. godine i u istoj se navodi da apelantu prestaje radni odnos sa danom 1. februar 2010. godine, dakle nije protekao rok od dvije godine, jer bi u protivnom, da bi se taj uslov ispunio, apelant trebao raditi do 28. septembra 2010. godine, a što u konkretnom nije slučaj. Naime, članom 19. Zakona o radu, propisano je da se ugovor o radu zaključuje na neodređeno i određeno vrijeme, shodno čemu će se ugovor o radu koji ne sadrži podatak u pogledu trajanja smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme (stav 2.), ugovor o radu na određeno vrijeme se ne može zaključiti na period duži od dvije godine ( stav 3.), ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine, bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme ako Kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno (stav 4.). Kantonalni sud ističe, da kako apelant nije ispunio navedene uslove to je pravilna odluka prvostepenog suda i ista nije dovedena u pitanje apelantovim navodima žalbe.

AP-2719/15

3. B. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodanka Šljokavica, advokatica iz Novog Grada, podnio je 28. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 004193 12 Rev od 5. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, pored ostalog, da se utvrdi da su nezakonita rješenja tuženih (Opština Novi Grad i Republika Srpska, Odbor za žalbe jedinice lokalne samouprave Banja Luka), te da se apelant vrati na poslove i zadatke komunalnog policajca sa uspostavom svih prava koja mu pripadaju kao komunalnom policajcu.

4. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je u toku postupka utvrđeno da je apelant rješenjem (od 22. februara 2007. godine) načelnika opštine Novi Grad raspoređen na radno mjesto „viši stručni saradnik za puteve, individualnu i zajedničku komunalnu potrošnju“, da je na osnovu rješenja od 27. juna 2007. godine apelant obavljao poslove komunalnog policajca sa platom prema koeficijentu 9,10, da je apelant rješenjem od 8. septembra 2009. godine, raspoređen na radno mjesto „viši stručni saradnik za puteve“ sa koeficijentom 5,80, da je rješenjem prvotužene odbijen apelantov prigovor na rješenje od 8. septembra 2009. godine, te da je drugotuženi svojim rješenjem odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu podnesenu protiv rješenja kojim je odbijen apelantov prigovor. Vrhovni sud konstatuje da su rješenja tužene , čiju zakonitost osporava apelant, donesena u skladu sa odredbom člana 127. stav 1. Zakona o lokalnoj samoupravi, kojom se propisuje ovlaštenje načelniku, odnosno gradonačelniku, da vrši raspoređivanje službenika na radna mjesta. Dalje se navodi, da ovakva ovlaštenja načelnika proizlaze i iz odredbe člana 40. stav 2. istog zakona koja propisuju njegovu odgovornost za rad administrativne službe kojom rukovodi. Vrhovni sud ističe, da onemogućavanje načelnika opštine da u okviru date stručne spreme raspoređuje zaposlene službenike unutar administrativne službe, kojom rukovodi, dovelo bi u pitanje mogućnost ostvarivanja zadataka i ciljeva te službe. Raspoređivanje apelanta na drugo radno mjesto, po ocjeni Vrhovnog suda, ne predstavlja povredu prava, na koja apelant ima u skladu sa odredbom člana 149. Zakona o lokalnoj samoupravi, jer činjenica da je radno mjesto, na koje je raspoređen apelant, sa manjim utvrđenim koeficijentom, sama za sebe ne znači da je prama apelantu postupano na nekorektan način. Naprotiv, Vrhovni sud konstatuje, da je apelant raspoređen na radno mjesto za koje jedino on ima uslove stručne spreme, pa se iz ovog postupanja tužene ne može izvući zaključak o povredi prava apelanta, a posebno ne da je do ovakvog raspoređivanja apelanta došlo zbog njegovog političkog opredjeljenja, nacionalne pripadnosti i starosne dobi, na šta se bez osnova ukazuje u apelantovoj reviziji.

AP-3358/16

5. Slaviša Jungić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Laktaša, kojeg zastupa Saša Grabež, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 131217 14 Rev od 9. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, pored ostalog, da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog („Marbo“ d.o.o. Laktaši), da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima.

6. U svom obrazloženju, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da je odredbom člana 128. stav 1. Zakona o radu, propisano da ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke, stavom 3. ovog člana propisano je da poslodavac u sudskom postupku dokazuje postojanje razloga za otkaz ugovora o radu. Dalje se navodi, da obaveza iz člana 128. stav 1. Zakona o radu, nije apsolutnog karaktera s obzirom na dio odredbe koji glasi „ukoliko je to moguće", tako da se eventualno postojanje ove povrede mora utvrđivati u svakom slučaju posebno u zavisnosti od faktičkog činjeničnog utvrđenja. Vrhovni sud ističe, da je nužno imati u vidu da se apelant prije formalnog pokretanja disciplinskog postupka pismeno izjasnio na navode iz disciplinske prijave i dao iskaz u disciplinskom postupku, slijedom čega se može zaključiti da mu je omogućeno ostvarenje prava predviđeno navedenim članom. Vrhovni sud konstatuje, da bez obzira što apelant nije bio prisutan u disciplinskom postupku kada su saslušavani svjedoci, to ne znači da mu je uskraćeno pravo na odbranu, posebno kada se ima u vidu da je apelant imao mogućnost tokom konkretne parnice da iznese svoju odbranu, da se izjasni o navodima iz otkaza ugovora o radu, da predlaže i izvodi dokaze i da ispituje svjedoke, te da apelant u reviziji i ne tvrdi da su izjave svjedoka iz disciplinskog postupka neistinite niti da su suprotne iskazima datim u sudskom postupku. Vrhovni sud, također, navodi da su neosnovani apelantovi navodi da nema teže povrede radne obaveze jer tuženi nije dokazao visinu pričinjene štete, pri čemu se želi ukazati da ona nije iskazana u određenom novčanom iznosu, što, po stavu Vrhovnog suda, nije uslov za utvrđenje da je počinjena navedena povreda radne dužnosti. Naime, ponašanje apelanta koji je neuredno i neodgovorno izvršavao povjerene radne dužnosti (stavljao u promet začin kome je rok istekao, napuštao mjesto pretakanja ulja iako je morao biti stalno prisutan, neodgovorno upravljao viljuškarom unutar skladišnih prostorija i oštećivao inventar), utiče na kvalitet i kvantitet procesa rada. Vrhovni sud ističe, da stavljanje u promet začina kome je istekao rok upotrebe i koji je kao takav zdravstveno opasan, moglo je imati za posljedicu narušavanje ugleda i interesa tuženog, da nije primijećeno od drugih zaposlenika, a u svakom slučaju roba je iz tog razloga morala je biti povučena i nije dostavljena po predviđenom planu i dinamici isporuke. Vrhovni sud, također, navodi da djelatnost tuženog uslovljava potrebu zaštite kvaliteta, jer bi u protivnom bila dovedena u pitanje njegova poslovna reputacija, što bi imalo ozbiljne posljedice. AP-3369/16

7. Davor Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srebrenice, kojeg zastupa Suad Kumrić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 Rs 014099 15 Rsž od 17. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, pored ostalog, da se poništi kao nezakonita odluka tužene („UniCredit Bank“ a.d. Banja Luka) o otkazu ugovora o radu sa ponudom za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima broj 784/14 i poništenje ugovora o radu broj 785/14.

8. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je neprihvatljivo ukazivanje apelanta u žalbi da nije pravilno utvrđenje prvostepenog suda da su u njegovom radu, kao rukovodioca, postojali određeni propusti u pogledu organizacije rada i kontrole zaposlenih u Filijali tužene u Srebrenici, da je revizijom poslovanja utvrđen samo propust bankarskog službenika u određenom slučaju i da nisu utvrđeni drugi propusti bankarskih službenika, da on nije učinio nikakav propust u radu kao rukovodilac filijale tužene i da nije dokazana njegova krivica kao rukovodioca za navodne propuste službenika u filijali tužene, te da iz navedenih razloga nije postojao osnov da tužena u skladu sa odredbama člana 137. stav 1. i 2. i člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, odlukom broj 784/14 odredi da mu otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme, koji se odnosi na poslove radnog mjesta direktora porodičnog i preduzetničkog bankarstva u regiji Zvornik i poslove šefa Filijale Srebrenica, sa mjestom rada u Srebrenici, uz istovremeno nuđenje zaključivanja novog ugovora o radu prema kojem bi bio raspoređen na radno mjesto starijeg bankara za lično i preduzetničko bankarstvo u Filijali Zvornik, sa znatno manjom platom. Okružni sud nalazi, kao i prvostepeni sud, da su postojali propusti apelanta kao rukovodioca u pogledu organizacije rada u filijali tužene u Srebrenici i kontroli rada zaposlenih službenika u toj filijali (to jest da apelant kao rukovodilac nije dobro organizovao rad službenika navedene filijale, nije vršio kontrolu rada službenika i nije preduzimao potrebne radnje radi otklanjanja propusta službenika navedene filijale), te da je s toga postojao osnov da tužena, u skladu sa odredbama člana 137. stav 1. i 2. i u vezi sa odredbom člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, iz organizacionih i ekonomskih razloga donese odluku broj 784/14 da se apelantu otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme, uz istovremenu ponudu apelantu da zaključi novi ugovor o radu na navedenom radnom mjestu u Filijali Zvornik, kao i da je pravno valjan najnoviji ugovor o radu kojeg su parnične stranke zaključile pod brojem 785/14, na osnovu kojeg je tužena rasporedila apelanta na poslove radnog mjesta starijeg bankara za lično i preduzetničko bankarstvo u Filijali Zvornik, u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima. Okružni sud zaključuje, da je autonomno pravo banke da iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga vrši premještaj svojih službenika sa jednog radnog mjesta na drugo mjesto, u skladu sa njihovom stručnom spremom i radnim sposobnostima, te da je istina da iz spisa proizlazi da je tužena pod navedenim okolnostima premjestila apelanta na novo radno mjesto sa manjom platom, ali je odlučno da je to učinila iz opravdanih razloga, u skladu sa apelantovom stručnom spremom i radnim sposobnostima.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1571/15.

10. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1571/15 (R. I. i drugi) | Sudska praksa | Aktio