Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3800/16 (N.D.)

Odluka donesena 03. 10. 2016.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3800/16

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

03. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP 3800/16, rješavajući zahtjev N. D. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev N. D. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. N. D. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnijela je, 20. septembra 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 020348 15 Rev 2 od 26. maja 2016. godine i presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 020348 14 Gž 3 od 13. maja 2015. godine. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „zabranio“ izvršenje rješenja Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 020348 15 I od 19. oktobra 2015. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 020348 13 P 2 od 2. aprila 2014. godine usvojen je protivtužbeni zahtjev apelantice (kao prvotužene-protivtužiteljice) kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji nepokretnosti od 21. aprila 1998. godine ovjeren kod Osnovnog suda u Brčkom (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), zaključen između SPORTSTAR d.d. iz Beograda, Republika Srbija - pravnog prednika „Leisure Group“ d.o.o. Beograd, Republika Srbija kao prodavatelja i tužiteljice-protivtužene A. M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) iz Mostara kao kupca, apsolutno ništav (stav I izreke presude). Istom presudom obavezana je tužiteljica da apelantici naknadi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude (stav II izreke). Stavom III izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da su apelantica i Grad Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) dužni predati tužiteljici u posjed, slobodnu od lica i stvari ½ stambeno poslovne zgrade u Mostaru, preciznije određene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Također, je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je tražila da se apelantica i drugotuženi obavežu solidarno joj naknaditi štetu na ime korištenja tuđe stvari u preciziranom iznosu kao i troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude (stav III izreke).

3. U obrazloženju presude Općinski sud je pored ostalog zaključio da je predmetni ugovor apsolutno ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima budući da je isti zaključen prije nego što je prodavac odnosno njegov pravni prednik ostvario pravo na povrat imovine u upravnom postupku.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 020348 14 Gž 3 od 13. maja 2015. godine uvažena je žalba tužiteljice i apelantica i dugotuženi su obavezani predati tužiteljici u posjed predmetnu nekretninu kako je precizirano u izreci presude. Istom presudom obavezani su tuženi solidarno naknaditi tužiteljici štetu na ime korištenja tuđe stvari u preciziranom iznosu, zatim troškove parničnog postupka kao i iznos na ime sastava žalbe kako je precizirano u izreci presude. Navedenom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice.

5. Protiv navedene drugostepene presude apelantica i drugotuženi su podnijeli revizije Vrhovnom sudu. Odlučujući o revizijama Vrhovni sud je presudom broj 58 0 P 020348 15 Rev 2 od 26. maja 2016. godine reviziju drugotuženog usvojio, drugostepenu presudu u odnosu na tog tuženog ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je reviziju apelantice odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je u pogledu apelanticinih revizijskih prigovora koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava istakao da je predmet tužbenog zahtjeva da se tuženi obavežu na predaju u posjed tužiteljici predmetne nekretnine uz obavezu tuženih na solidarnu naknadu štete na ime korištenja tuđe stvari u preciziranom iznosu. Nadalje je istaknuto da je predmet protivtužbenog zahtjeva utvrđenje da je predmetni ugovor apsolutno ništav. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova za koje je vezan taj sud kao revizijski sud (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku) proizlazi da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasništvo apelantice i pravnog prednika prodavatelja „Leisure Group“ d.o.o. Beograd, Republika Srbija, sa dijelom ½, da je u istoj do početka ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini prednik prodavatelja obavljao poslovnu djelatnost, te da je tokom ratnih dejstava u Mostaru objekat pretrpio određena oštećenja. Također, je navedeno da je predmetnim ugovorom predmetna nekretnina prodata tužiteljici za navedeni iznos, te da tužiteljica nije ušla u posjed iste. Dalje je istaknuto da je zaključkom Općinskog vijeća Grada Mostara od 14. marta 2000. godine data saglasnost Općini Stari Grad Mostar za zaključenje ugovora o dodjeli na privremeno korištenje predmetne nekretnine preduzeću „Lami" iz Mostara čiji je vlasnik apelantica, do okončanja sukcesije između bivših republika SFRJ. Nadalje je istaknuto da je apelantica predmetnu nekretninu renovirala, te da u istoj obavlja poslovnu djelatnost i odbija da tužiteljici istu preda u posjed, smatrajući da je predmetni ugovor apsolutno ništav. Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepena presuda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev u odnosu na apelanticu a odbijen protivtužbeni zahtjev apelantice pravilna i zakonita, te da je drugostepeni sud u tom dijelu dao obrazloženje koje prihvata i Vrhovni sud. Po ocjeni Vrhovnog suda nisu prihvatljivi revizioni navodi apelantice da je pobijana presuda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno Aneksa ,,G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljnjem tekstu: Aneks“G“) koji uređuje pitanje imovine i imovinskih prava država nasljednica bivše SFRJ. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 1. i člana 2. st. 1. i 2. navedenog aneksa. Iz navedenog, kako je utvrdio Vrhovni sud, proizlazi, da predmetni ugovor od 21. aprila 1998. godine zaključen između tužiteljice koja je državljanin BiH i prednika prodavatelja, koji ima sjedište u Republici Srbiji, nije protivan članu 2. Aneksa ,,G“, kako pogrešno smatra apelantica. Isti nije protivan ni članu 2. Odluke o sprovođenju Aneksa ,,G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 2/04), jer kod utvrđene činjenice da je predmetna nekretnina bila samo djelimično devastirana i da se u vrijeme zaključenja ugovora nije nalazila u posjedu treće osobe (kako je utvrđeno na strani 3. pasus 7. pobijane presude), pravilno je ocijenio drugostepeni sud da nije bilo razloga za pokretanje upravnog postupka radi vraćanja u posjed predmetne nekretnine, pri čemu treba imati u vidu i činjenicu da su citirani akti stupili na pravnu snagu 31. decembra 2001. godine i u julu 2004. godine, dakle nakon zaključenja ugovora (21. april 1998. godine) te nemaju retroaktivno dejstvo.

7. Vrhovni sud je također, utvrdio da predmetni ugovor nije suprotan ni odredbama Zakona o zabrani raspolaganju imovinom, prijenosom sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država. Istaknuto je da je odredbom člana 2. stav 1. istog zakona propisano da su ništavi poslovi i akti internog poslovanja kojima pravna lica sa sjedištem u drugim republikama raspolažu ili opterećuju nekretninu i sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika, sa ili bez svojstva pravnog lica, uključujući i dionice i udjele u drugim preduzećima na teritoriji republike na način da ih prenesu licima čije je sjedište ili prebivalište izvan teritorije Republike. Iz navedenog, kako je zaključio Vrhovni sud, proizlazi da su takvi poslovi ništavi jedino u situaciji ako se imovina ili prava prenesu licima čije je sjedište ili prebivalište izvan Bosne i Hercegovine, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da je tužiteljica državljanin BiH i ima prebivalište u BiH.

8. Vrhovni sud je nadalje utvrdio da, obzirom da je drugostepeni sud zauzeo pravilan stav da je valjan predmetni ugovor, te budući da apelantica nezakonito drži u posjedu i koristi predmetnu nekretninu tužiteljice, pravilno je odlučio drugostepeni sud kada je preinačavajući prvostepenu presudu obavezao apelanticu da tužiteljici naknadi štetu na ime korištenja tuđe stvari, primjenom člana 219. Zakona o obligacionim odnosima.

9. Općinski sud je rješenjem o izvršenju broj 58 0 P 020348 15 I od 19. oktobra 2015. godine dozvolio izvršenje pravosnažne i izvršne presude Kantonalnog suda od 13. maja 2015. godine predajom u posjed tužiteljici predmetne nekretnine.

10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je u predmetnom postupku u konačnici usvojen tužbeni zahtjev protiv apelantice. Apelantica navodi da tužiteljica nije mogla zaključiti predmetni ugovor a da prethodno pravni sljednik prodavatelja nije ostvario pravo na povrat predmetne nekretnine u skladu s Aneksom „G“ i Odlukom o provođenju aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine, zbog čega je po mišljenju apelantice predmetni ugovor apsolutno ništav. Također, ističe da je predmetnu nekretninu koja je u toku rata bila devastirana zbog granatiranja, kao savjestan graditelj ponovo izgradila. Apelantica traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi „zabranio“ izvršenje rješenja Općinskog suda broj 58 0 P 020348 15 I od 19. oktobra 2015. godine kojim je dozvoljena predaja u posjed tužiteljici predmetne nekretnine. Istakla je da je za očekivati da će tužiteljica u izvršnom postupku radi namirenja novčanih potraživanja zatražiti prodaju predmetne nekretnine u kojoj je i stan apelantice u kojem živi kao samohrana majka sa troje djece što je po mišljenju apelantice razlog za izdavanje privremene mjere.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio“ izvršenje rješenja Općinskog suda od 19. oktobra 2015. godine kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažne i izvršne presude Kantonalnog suda od 13. maja 2015. godine, predajom u posjed tužiteljici predmetne nekretnine. Iz navedenog proizlazi da je apelantica zatražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje osporenih presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda kojima je apelantica obavezana predati tužiteljici u posjed predmetnu nekretninu.

13. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

14. Dalje, Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine

15. U vezi sa tim Ustavni sud zapaža da je apelantica obrazložila svoj zahtjev za donošenje privremene mjere navodima da je za očekivati da će tužiteljica u izvršnom postupku radi namirenja novčanih potraživanja zatražiti prodaju predmetne nekretnine u kojoj je i stan apelantice u kojem živi sa troje djece, U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da apelantica osim svojih paušalnih navoda o mogućnosti prodaje njenog stana u kojem živi sa djecom, te navoda koji se tiču merituma spora, nije ponudila argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, odnosno da istaknuti navodi ne ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1). Pravila Ustavnog suda. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.

16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3800/16 (N.D.) | Sudska praksa | Aktio