Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3854/16 (D. I. i D. D.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3854/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3854/16, rješavajući apelacije Dijane Ivanković i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dijana Ivanković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 042834 14 Rev od 12. jula 2016. godine;
Danica Drmać, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 042527 16 Rev od 7. jula 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3854/16 Dijana Ivanković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 26. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 042834 14 Rev od 12. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku isplaćenih i pripadajućih plaća za period od 22. maja 2005. godine do 1. januara 2009. godine, naknadu za regres za 2005. godinu i na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada određeni novčani iznos za 2005., 2006. i 2007. godinu. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se u predmetnoj pravnoj stvari, za vremenski period u dijelu u kojem je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, nisu mogle primjeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine iz razloga što je odredbom člana 1. ovog ugovora propisano da se isti primjenjuje samo na preduzeća-privredne subjekte, ali ne i na javne ustanove, kakav status ima tuženi. Također, zaključeno je da se ne mogu primjeniti niti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine, jer ga tuženi nije ni potpisao niti mu je pristupio. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da odredbe Općeg kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika iz 2005. godine obavezuju tuženog, ali da se isti nije mogao primjeniti do 1. januara 2009. godine. U vezi s tim, zaključeno je da navedenim ugovorom nisu utvrđeni svi parametri za obračun plaće. Naime, navedeno je da odredba člana 7. ugovora propisuje da je osnovna plaća proizvod najniže plaće i koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, a članom 10. ugovora je propisano da se koeficijent složenosti poslova utvrđuje kolektivnim ugovorom za granu djelatnosti. Najzad, konstatovano je da se Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2007. godine nije mogao primjenjivati nakon njegovog donošenja, iz razloga što je u skladu sa članom 69. ovog ugovora data saglasnost da njegova primjena počinje od 1. januara 2009. godine.
2. AP-3855/16 Danica Drmać (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 26. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 042527 16 Rev od 7. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tuženi (Dom zdravlja Mostar) da joj isplati razliku plaća za period od maja 2005. godine do 30. novembra 2008. godine i naknadu za regres za 2005. godinu. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se u predmetnoj pravnoj stvari, za period u dijelu u kojem je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, nisu mogle primjeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU/00), iz razloga što je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) svojom odlukom broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine (objavljena u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine broj 86/11 od 21. decembra 2011. godine) utvrdio da GKU/00 u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Obzirom da prije donošenja navedene odluke Ustavnog suda FBiH o potraživanjima apelantice nije bilo pravosnažno riješeno, a pošto odluke Ustavnog suda po pravilu djeluju od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio, konstatovano je da se odluka Ustavnog suda FBiH primjenjuje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu da je tuženi javna ustanova, utvrđeno je da se na predmetna potraživanja apelanata nije mogao primjeniti niti Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine, iz razloga što se isti primjenjuje samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Također, konstatovano je da se nisu mogle primjeniti niti odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2005. godine, iz razloga što odredba člana 7. navedenog ugovora propisuje da je osnovna plaća proizvod najniže plaće i koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, a članom 10. ugovora je propisano da se koeficijent složenosti poslova utvrđuje kolektivnim ugovorom za granu djelatnosti. Isto tako, konstatovano je da se Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2007. godine nije mogao primjenjivati nakon njegovog donošenja, iz razloga što je u skladu sa članom 69. ovog ugovora data saglasnost da njegova primjena počinje od 1. januara 2009. godine. Pored toga, zaključeno je da nije osnovan apelanticin prigovor kojim ističe da su se trebale primjeniti odredbe Pravilnika o radu tužene iz 2004. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), iz razloga što je apelantica svoj zahtjev za isplatu razlike plaće zasnovala na odredbama GKU/00, a ne na odredbama Pravilnika, niti je izvela dokaze na okolnosti kolika bi joj plaća pripadala u spornom periodu po odredbama Pravilnika.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3854/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. U vezi sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman