Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5307/13 (Z. B. i D. B.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5307/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5307/13, rješavajući apelaciju Zorana Bajića i Dušanke Bajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Bajića i Dušanke Bajić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 005615 12 Rev od 8. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Bajić i Dušanka Bajić (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica, odnosno apelanti), oboje iz Australije, koje zastupa Sabiha Sokolović, advokat iz Visokog, podnijeli su 25. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 005615 12 Rev od 8. oktobra 2013. godine. Podneskom od 24. januara 2014. godine apelanti su dopunili apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od zakonskog zastupnika tužene Općine Visoko (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i zakonski zastupnik tužene su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 16. do 20. juna 2016. godine.

4. Općinski sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelanti su zajedno sa Đorđem Bajićem (u daljnjem tekstu: tužitelj) 16. juna 2006. godine tužbom pokrenuli parnični postupak pred Općinskim sudom protiv tužene radi naknade štete. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 41 0 P 005615 11 P2 od 10. novembra 2011. godine, kojom je tužbeni zahtjev djelomično usvojen na način da je tužena obavezana da apelantima na ime naknade štete isplati ukupan iznos preciziran u st. II i III izreke presude, zajedno sa kamatom i troškovima postupka (stav IV), dok je stavom V izreke presude odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva i zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenih iznosa.

7. Iz obrazloženja proizlazi da je tužena u odgovoru na tužbu i tokom postupka isticala prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja, tvrdeći da je do štete na parcelama apelanata došlo prilikom izgradnje aerodroma „Visoko“ i da su radovi na izgradnji trajali do 1997. godine, ukazujući da je JP „Aerodrom“ samostalno pravno lice koje u pravnom prometu odgovara za svoje obaveze, te da stoga ne postoji odgovornost tužene. Tužena je, također, istakla da je potraživanje zastarjelo imajući u vidu vrijeme nastanka štete i vrijeme podnošenja tužbe. U vezi sa istaknutim prigovorima, Općinski sud je uvidom u rješenje iz sudskog registra ocijenio da je neosnovan prigovor tužene u pogledu nedostatka pasivne legitimacije, jer iz navedenog rješenja proizlazi da je tužena osnivač JP „Aerodrom“ Visoko i da je stoga odgovorna za obavljanje poslova u okviru izgradnje aerodroma, pa prema tome i za prouzrokovanu štetu. Također je ocijenjeno da je prigovor zastare potraživanja neosnovan bez obzira što su radovi na izgradnji aerodroma završeni do 1997. godine, do kada je apelantima mogla nastati šteta, zbog toga što su apelanti za obim i visinu štete saznali tokom trajanja predmetnog parničnog postupka, i to nakon što su obavljena vještačenja vještaka poljoprivredne i građevinske struke. Po ocjeni Općinskog suda, nije nastupila zastara potraživanja iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer su apelanti zahtjev za povrat nekretnina na kojima je nesporno nastupila šteta tuženoj podnijeli 14. decembra 2001. godine, ali nisu uvedeni u posjed tih nekretnina, iako je nadležni organ donio rješenja o njihovom povratu. Prema ocjeni Općinskog suda, apelanti su tek uvođenjem u posjed mogli steći saznanje o stanju spornih nekretnina i o eventualnoj šteti i njenom obimu, pa imajući to u vidu i činjenicu da su apelanti za obim i visinu štete saznali nakon vještačenja, a da su tužbu podnijeli u junu 2006. godine, prema stavu Općinskog suda, proizlazi da nije nastupila zastarjelost potraživanja. Općinski sud je u pogledu osnova tužbenog zahtjeva – pričinjene štete na nekretninama apelanata, proveo obiman dokazni postupak, između ostalog, uviđaj na licu mjesta, te na osnovu nalaza vještaka geodetske, poljoprivredne i građevinske struke, nakon ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je na nekretninama apelanata, čije su bliže oznake navedene u izreci presude, nastupila šteta za koju je odgovorna tužena prema odredbama člana 154. stav 1. i člana 155. ZOO. Tužena je, shodno navedenim zakonskim odredbama, obavezana da apelantima isplati novčani iznos kao u izreci presude, uz kamatu i troškove postupka.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 005615 12 Gž 2 od 12. septembra 2012. godine je, između ostalog, žalba apelanata u pogledu odluke o troškovima postupka djelimično uvažena i u tom dijelu prvostepena presuda preinačena na način pobliže preciziran u stavu II izreke presude, dok je žalba tužene djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena (st. I i IV prvostepene presude) na način pobliže preciziran u stavu III izreke presude, a u ostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena, sve preciznije navedeno u izreci presude.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 41 0 P 005615 12 Rev od 8. oktobra 2013. godine reviziju tužene uvažio i obje nižestepene presude preinačio na način da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Istom presudom u cijelosti je odbijena revizija tužitelja Đorđa Bajića. (Apelanti nisu izjavili reviziju.) U obrazloženju presude je, prije svega, navedeno da je predmet spora zahtjev tužitelja da im se isplati naknada štete koja je pričinjena na njihovim nekretninama prilikom provođenja eksproprijacije i izgradnje aerodroma „Visoko“. Iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, kako je dalje navedeno, proizlazi da su radovi na izgradnji aerodroma „Visoko“ završeni 1997. godine (nesporno), da je na nekim nekretninama koje su ranije bile vlasništvo pravnog prednika apelanata izvršena eksproprijacija u korist izgradnje aerodroma „Visoko“, da je tim povodom pravni prednik apelanata ishodio rješenje o naknadi za eksproprirane nekretnine, da su tužitelji, kao nasljednici iza umrlog Miladina Bajića, predmetnom tužbom zatražili naknadu štete za nekretnine koje nisu obuhvaćene eksproprijacijom, kao i štetu nastalu rušenjem stambenog i pomoćnih objekata, kao i uklanjanjem biljnih kultura na tom zemljištu, koje su ušle u posjed JP „Aerodrom“ Visoko. Nadalje je Vrhovni sud zapazio da je tužena tokom cijelog postupka isticala prigovor nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja za one nekretnine koje su prethodno eksproprirane, zatim, da je tužitelj Đorđe Bajić 1992. godine izbjegao u Ameriku i 2001. godine ovlastio treće lice da ga zastupa u postupku povrata napuštenih nekretnina kod tužene o kom zahtjevu je doneseno rješenje. Vrhovni sud je, imajući u vidu revizione prigovore, ocijenio da se sporna pravna pitanja odnose na pasivnu legitimaciju tužene kao osnivača JP „Aerodrom“ Visoko, koja je u posjedu predmetnih nekretnina, kao i pitanje zastare potraživanja kod činjenice da je tužba podnesena 16. juna 2006. godine za štetu koja je nesporno nastala najkasnije 1997. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio stav prvostepenog suda, koji je potvrdio drugostepeni sud, prema kojem tužena kao osnivač odgovara za štetu koje je uzrokovalo preduzeće koje je osnovala, dakle, JP „Aerodrom“ Visoko. Nasuprot tom stavu, Vrhovni sud je, ocjenjujući prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovanim, citirao odredbu člana 21. Zakona o javnim preduzećima prema kojoj javno preduzeće za svoje obaveze odgovara svim svojim sredstvima, odnosno imovinom, osim prirodnih bogatstava i dobara u općoj upotrebi koje su mu date na korištenje. Imajući u vidu citiranu odredbu, Vrhovni sud je zaključio da spomenuti zakon, koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja javnog preduzeća, nije predviđao odgovornost osnivača za obaveze koje je javno preduzeće kao takvo stvaralo i imalo u svom radu i da je u konkretnom slučaju JP „Aerodrom“ Visoko, kao pravno lice koje je sposobno učestvovati u postupku, odgovorno za svoje obaveze. Osim toga, napomenuto je da tužena nije ni u kakvom materijalnopravnom odnosu sa apelantima u pogledu štete nastale na spornim nekretninama, pa stoga ne može biti ni odgovorna za nastalu štetu, kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi, jer je u odnosu na tužitelja donijela rješenje o povratu nekretnina tokom 2001. godine (Vrhovni sud je odlučivao isključivo o reviziji tužitelja, a ne i apelanata), budući da je takva njena obaveza proistekla iz Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). U kontekstu odredaba Zakona o prestanku primjene, Vrhovni sud je ocijenio da je i prigovor zastare potraživanja osnovan. Naime, kako je dalje obrazloženo, navedeni Zakon u odredbi člana 17.d) stav 3. predviđa odgovornost nadležnog organa za sva oštećenja na nekretninama od trenutka napuštanja vlasnika do trenutka vraćanja u posjed. Imajući u vidu da je rješenje o povratu nekretnina doneseno u maju 2001. godine, a da je predmetna tužbu iz osnova naknade štete podnesena 2006. godine, na osnovu čega proizlazi da je dostavljanjem rješenja o povratu napuštenih nekretnina tužitelju započeo teći rok za ostvarenje zaštite po osnovu oštećenja nastalih na napuštenim nekretninama. Taj rok od tri godine od saznanja za štetu iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO je u konkretnom slučaju protekao, a time je i potraživanje iz tužbenog zahtjeva zastarjelo.

10. Iz navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi zaključak da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su prigovore nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja ocijenili neosnovanim. Naime, ne postoji odgovornost tužene za radnje javnog preduzeća koje ima svojstvo pravnog lica, a u odnosu na osnov koji proizlazi iz statusa nekretnina potraživanje naknade štete je zbog oštećenja nastalih u vrijeme kad je nekretnina bila napuštena zastarjelo. Vrhovni sud je zaključio da je tužba u odnosu na tuženu podnesena po proteku subjektivnog i objektivnog roka od tri i pet godina od nastanka štete iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Pri tome iz činjenica koje su nesporno utvrđene u prvostepenom postupku proizlazi da je šteta nastala 1997. godine, a tužba za naknadu štete podnesena 16. juna 2006. godine. Vrhovni sud je na osnovu odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) reviziju tužene uvažio i tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Vrhovni sud se, također, u obrazloženju presude osvrnuo na navod tužitelja u kom se pozvao na postojanje prakse tog suda u rješavanju istog pravnog pitanja pozivanjem na Presudu broj 41 0 P 001917 10 Rev. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je navod tužitelja o postojanju prakse u identičnoj situaciji neosnovan, jer se u predmetu na koji se pozvao odlučivalo o reviziji tužitelja zbog čega revizijski sud nije mogao donijeti odluku na štetu revidenta, pri čemu tužena Općina Visoko u tom sporu nije ni podnijela reviziju, pa se u takvoj procesnoj situaciji nije mogao prihvatiti revizijski navod tužitelja o postojanju prakse tog suda o istom pravnom pitanju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciji interpretira se tok postupka sa posebnim akcentom na presudu Vrhovnog suda, koju apelanti smatraju proizvoljnom zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim se u apelaciji navodi da je Vrhovni sud nesavjesnom ocjenom dokaza potpuno proizvoljno odlučio kada je našao da su prigovori nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja osnovani, zbog čega je nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev odbio. Apelanti, naime, podržavaju stavove nižestepenih sudova, shodno kojima je tužena kao osnivač javnog preduzeća odgovorna za prouzrokovanu štetu koju je to preduzeće prouzrokovalo. Stoga, apelanti tvrde da je potpuno pogrešan stav izražen u pobijanoj presudi da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, jer prema shvatanjima apelanata, tužena odgovora za nastalu štetu nastalu radom tog preduzeća. Nadalje, smatraju da njihovo potraživanje za naknadu štete nije zastarjelo, kako je to neosnovano utvrdio Vrhovni sud, budući da su za štetu saznali posredstvom tužitelja Đorđa Bajića po njegovom povratku iz inozemstva, kada su, zapravo, saznali da su njihove nekretnine porušene. Ističu da su rješenja o povratu nekretnina donesena tokom 2001. godine, ali da im nekretnine nisu vraćene u posjed, te da se rokovi stoga nisu mogli vezati za donošenje rješenja o povratu nekretnina. Apelanti nadalje ukazuju da je praksa Vrhovnog suda o pitanju rješavanja istog pravnog pitanja različita i, s tim u vezi, navode da je Vrhovni sud u istom činjeničnom i pravnom okviru odlučivao drugačije, što kod njih stvara pravnu nesigurnost i sumnju u pravni sistem. Smatraju da je Vrhovni sud, kao sud posljednje sudske instance, proizvoljno primijenio pravo, odnosno odredbe ZOO i ZPP, čime su povrijeđena njihova prava na pravično suđenje, dom i imovinu, a sve zbog toga što se radi o domu apelanata gdje su živjeli do 1993. godine, kada su protjerani, a njihova imovina oduzeta i porušena.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude, jer je presuda donesena u skladu sa relevantnim zakonskim okvirom pri čemu nije bilo kršenja prava apelanata na koje neosnovano ukazuju.

13. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, te da taj sud nije doprinio svojim postupanjem po žalbi razlozima za izjavljivanje revizije.

14. Tužena je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da je Vrhovni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na stani tužene primjenom odredbe člana 21. Zakona o javnim preduzećima, te prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da tužena nije posjednik nekretnina, niti spornim nekretninama upravlja, a niti postoji odgovornost tužene za radnje javnog preduzeća koje ima svojstvo pravnog lica. Neosnovani su navodi apelanata o postojanju različite prakse Vrhovnog suda, budući da se ni u kom slučaju ne radi o istim, odnosno identičnim činjeničnim utvrđenjima. V.Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Član 155.

Šteta je nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Član 360.

Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kom je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 376. st. 1. i 2.

(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

16. U Zakonu o javnim preduzećima („Službeni list RBiH“ br. 4/92 i 13/94), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 21.

Za svoje obaveze javno preduzeće odgovara svim svojim sredstvima, odnosno imovinom, osim prirodnih bogatstava i dobara u opštoj upotrebi koja su mu data na korištenje.

17. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u vlasništvu građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 2. stav 2.

Nadležni organi iz stava 1. ovog člana rješavaju o pravima vlasnika da stupe u posjed njihovih nekretnina koje su proglašene privremeno, odnosno trajno napuštenim i pravima privremenih korisnika napuštenih nekretnina.

Član 3.

Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom općine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 17. d. stav (3) (3) Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom, ili do trenutka kada je nekretnina ispražnjena i zapečaćena i obavijest dostavljena vlasniku u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o upravnom postupku.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 41 0 P 005615 12 Rev od 8. oktobra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili posredstvom opunomoćenika 29. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). S obzirom na navedeno, nesporno je da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog proizvoljnog stava Vrhovnog suda da tužena nije odgovorna za štetu, konkretno da su prigovori nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja osnovani.

27. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je osporena presuda Vrhovnog suda bila predmet ocjene Ustavnog suda u predmetu broj AP 5057/13, koji je pokrenuo tužitelj Đorđe Bajić, u kojem je donesena konačna odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5057/13 od 7. jula 2016. godine, tač. 28-33, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbijena apelacija tužitelja Đorđa Bajića, jer Ustavni sud nije našao opravdanim apelacione prigovore o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu. Naime, Ustavni sud se u toj odluci u vezi sa spornim prigovorima koji se odnose na nedostatak pasivne legitimacije na strani tužene, kao i zastaru potraživanja, te u vezi s tim pogrešnu primjenu materijalnog prava osvrnuo na stav Ustavnog suda usvojen u Odluci broj AP 1551/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/10 od 17. jula 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj se Ustavni sud bavio navedenim pravnim pitanjima u kontekstu nedostatka pasivne legitimacije. Naime, kako je, između ostalog, navedeno u citiranoj odluci, „redovni sudovi su imajući u vidu odredbe ZOO kojima je propisana odgovornost za štetu jasno ukazali da se apelantov tužbeni zahtjev ne može posmatrati odvojeno od odredaba Zakona o prestanku primjene i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene i da apelant nije dokazao da je tužena u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, niti je svojim radnjama skrivila nastanak štete“.

28. Ustavni sud je u citiranoj odluci (AP 5057/13) ocijenio da se praksa iz Odluke broj AP 1551/10, mutatis mutandis, može primijeniti i na taj slučaj, budući da je apelant svoj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da je tužena, kao osnivač javnog preduzeća, odgovorna za štetu koju je to pravno lice prouzrokovalo, kao i prema odredbama Zakona o prestanku primjene, jer je tužena bila nadležna da provede upravni postupak za povrat napuštenih nekretnina i donese rješenje o njihovom povratu, na kojima je nesporno nastala šteta. Ustavni sud je u Odluci broj AP 5057/13 zapazio da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene, imajući u vidu, prije svega, relevantne odredbe Zakona o javnim preduzećima, Zakona o prestanku primjene, te ZOO kojima je propisana odgovornost za štetu prema općim i posebnim pravilima usvojio stav koji se ni u kom slučaju ne može ocijeniti proizvoljnim. Razmatrajući revizione prigovore koji su se odnosili na drugi osnov odgovornosti tužene u vezi sa statusom nekretnina tužitelja nakon što ih je napustio 1992. godine, pa do podnošenja zahtjeva za povrat tih nekretnina, relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene je doveo u kontekst sa odredbama ZOO. U tom pravcu je naglašeno da je Vrhovni sud u vezi s tim zaključio da je zahtjev tužitelja Đorđa Bajića za ostvarenje zaštite po osnovu oštećenja nastalih na napuštenim nekretninama zastario protekom roka od tri godine od saznanja za štetu prema članu 376. stav 1. ZOO, a taj rok je počeo teći kad je tužitelj (posredstvom opunomoćenika) dobio rješenje o povratu napuštenih nekretnina. U takvoj situaciji Vrhovni sud je vrlo detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je i prigovor zastare potraživanja, na koji sud ne pazi po službenoj dužnosti, već po prigovoru stranaka, osnovan. Naime, kako je obrazloženo u citiranoj odluci, tužitelj je protekom rokova iz odredbe člana 376. ZOO izgubio pravo zahtijevati ispunjenje obaveze kako i propisuju odredbe člana 360. ZOO. Ustavni sud podsjeća da se u citiranoj odluci (AP 5057/13) bavio i prigovorima tužitelja u vezi sa nepristranosti suda vezano za različitu praksu Vrhovnog suda u sličnim predmetima, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim.

29. Imajuću u vidu da predmetna apelacija pokreće identično činjenično i pravno pitanje, odnosno da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju u kontekstu identičnih apelacionih prigovora u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, dom i imovinu, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je Ustavni sud naveo u citiranoj odluci o neosnovanosti apelacije mogu u cijelosti primijeniti i u konkretnom slučaju.

30. Stoga, podržavajući svoju praksu usvojenu u predmetu koji je pokretao identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu iste presude Vrhovnog suda i identičnih apelacionih prigovora, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog istih razloga neutemeljeni, te da osporenom presudom Vrhovnog suda nisu prekršena navedena prava apelanata. VIII.Zaključak 31. Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetu koji je pokretao identično činjenično i pravno pitanje, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelanata iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, primjenom relevantnih odredaba Zakona o javnim preduzećima, ZOO, Zakona o prestanku primjene i ZPP, odlučio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5307/13 (Z. B. i D. B.) | Sudska praksa | Aktio