Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-209/14 („Poštanska štedionica RS“ AD Banja Luka)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Banka
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-209/14

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 209/14, rješavajući apelaciju „Poštanske štedionice RS“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Poštanske štedionice RS“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 009646 11 Rev od 18. decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Poštanska štedionica RS“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 15. januara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 009646 11 Rev od 18. decembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. avgusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 2. i 9. septembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantkinja je tužbom protiv tuženog zatražila naknadu štete zbog jednostranog raskida ugovora.

6. Osnovni sud je Presudom broj 11 71 0 Ps 009 646 07 Ps od 5. februara 2010. godine obavezao tuženog da apelantkinji isplati naknadu štete zbog jednostranog raskida ugovora u visini jednogodišnje provizije u iznosu od 1.867.624,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. januara do 18. maja 2001. godine. Istom presudom je odbijen dio tužbenog kojim je apelantkinja tražila da se tuženi obaveže na naknadu novčanog iznosa koji se odnosi na nenaplaćeno potraživanje po ispostavljenim fakturama, kao i za obračunatu a nefakturisanu kamatu.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantkinja svoj tužbeni zahtjev utemeljila na postojanju ugovornog odnosa po osnovu isplate penzija i novčanih naknada i aneksima tog ugovora, te nespornoj činjenici da je tuženi raskinuo predmetni ugovor, jer nije izvršio doznačavanje spiskova i sredstava za isplatu penzija za septembar 2001. godine, a nakon toga je apelantkinju obavijestila da raskida predmetni ugovor.

8. Tuženi je osporio postavljeni tužbeni zahtjev i istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije. S tim u vezi, Osnovni sud je izvršio uvid u ugovor koji su zaključili apelantkinja, tuženi i JODP „Za poštanski saobraćaj Republike Srpske“ Sokolac o isplati penzija i novčanih naknada iz penzijskog i invalidskog osiguranja od 10. aprila 1997. godine (u daljnjem tekstu: osnovni ugovor), anekse tog ugovora (ukupno pet), rješenje Agencije za bankarstvo (u daljnjem tekstu: Agencija) od 17. decembra 2001. godine kojim je apelantkinji oduzeta privremena dozvola za obavljanje bankarskih poslova sa 31. decembrom 2001. godine, a koju je ta agencija apelantkinji izdala 31. jula 1997. godine. Nakon uvida u pismenu dokumentaciju iz koje proizilazi da je apelantkinja pravno lice registrovano kod suda, da nije brisana iz registra i da ima otvorene račune putem kojih posluje, Osnovni sud je ocijenio da prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan. Pri tome je naglasio da stvarna legitimacija izvire iz materijalnopravnog odnosa stranaka prema predmetu spora i da, u zavisnosti od materijalnopravnog odnosa stranaka, zavisi njihova aktivna ili pasivna legitimacija, a to znači da je apelantkinja legitimisana ako je nosilac prava iz materijalnopravnog odnosa povodom kojeg se vodi spor. Budući da je apelantkinja sa tuženim bila u ugovornom odnosu vezanom za isplatu penzija, proizilazi da je nosilac prava iz konkretnog materijalnopravnog odnosa, odnosno da je aktivno legitimisana da iz tog odnosa nešto zahtijeva. Osnovni sud je potom izveo dokazni postupak uvidom u osnovni ugovor, njegove anekse i pismenu dokumentaciju vezanu za raskid ugovora, te je saslušao svjedoke, između ostalog direktora Agencije, na okolnost inicijative za raskid ugovora.

9. Ocjenom svih izvedenih dokaza Osnovni sud je apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu naknade štete zbog jednostranog raskida ugovora usvojio u visini jednogodišnje provizije koja bi apelantkinji pripala da tuženi nije jednostrano raskinuo ugovor (1.867.624,65 KM), jer je u postupku nesporno utvrđeno da je raskidom ugovora, mimo odredaba tog ugovora, dovedeno u pitanje dalje poslovanje apelantkinje i njen opstanak i da je raskidom ugovora apelantkinja pretrpjela štetu koja se sastoji u nemogućnosti naplate provizije u jednogodišnjem periodu. Osnovni sud je ocijenio da rješenje Agencije kojim je apelantkinji oduzeta privremena dozvola za obavljanje bankarskih poslova sa 31. decembrom 2001. godine nije spriječila apelantkinju u daljnjem poslovanju i da se apelantkinja i nakon toga mogla baviti djelatnostima iz platnog prometa, a ta činjenica, kako je obrazložio prvostepeni sud, proizilazi iz iskaza saslušanog svjedoka (u vrijeme raskida ugovora direktor Agencije) i dopisa Agencije od 8. februara 2002. godine iz kojeg proizilazi da apelantkinja može obavljati transfer sredstava putem svojih računa otvorenih kod banaka u Republici Srpskoj za isplatu penzija. S obzirom na to da ugovor između apelantkinje i tuženog nije raskinut na način koji je propisan u ugovoru, već jednostrano, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja pretrpjela štetu a visina tužbenog zahtjeva (štete) je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.

10. Viši privredni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) je Presudom broj 57 0 Ps 009646 10 Pž od 19. oktobra 2010. godine apelantkinjinu žalbu izjavljenu u odnosu na odbijajući dio prvostepene presude odbio i u tom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. Žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu u pogledu zakonske zatezne kamate i troškova postupka, dok je u preostalom dijelu koji se tiče naknade štete zbog jednostranog raskida ugovora žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog, donio Presudu broj 57 0 Ps 009646 11 Rev od 18. decembra 2013. godine kojom je revizija tuženog djelimično usvojena i presude Višeg suda i Osnovnog suda preinačene u dijelu koji se odnosi na visinu naknade štete na način što je tuženi obavezan da apelantkinji na ime naknade štete, zbog jednostranog raskida ugovora, isplati iznos od 470.257,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. januara 2002. godine do isplate, umjesto iznosa od 1.867.624,65 KM dosuđenog nižestepenim presudama. Tuženi je, osim toga, obavezan da apelantkinji na ime troškova postupka isplati iznos od 9.050,00 KM umjesto iznosa od 35.773,00 KM. U preostalom dijelu revizija tuženog je odbijena.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, naveo sadržaj činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku na temelju kojeg je prvostepeni sud našao da je tuženi jednostrano raskinuo ugovor, da je apelantkinja aktivno legitimisana da traži naknadu štete zbog raskida ugovora, da rješenje Agencije o oduzimanju privremene dozvole apelantkinji za obavljanje bankarskih poslova ne bi imalo uticaja na izvršenje obaveza apelantkinje po zaključenom ugovoru, te je, prihvatajući nalaz vještaka finansijske struke u pogledu visine štete, izgubljene provizije za period od 12 mjeseci, apelantkinji dosudio iznos od 1.867.624,65 KM. Drugostepeni sud je, kako je dalje navedeno, prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda, prihvatio pravno shvatanje u pogledu odluke o naknadi štete zbog jednostranog raskida ugovora. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji, ocijenio da je revizija djelimično osnovana i da je stoga drugostepena presuda djelimično zasnovana na zakonu. S tim u vezi, Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio prigovore revizije koji se odnose na apelantkinjinu aktivnu legitimaciju, jer tuženi, po mišljenju Vrhovnog suda, pogrešno smatra da rješenje Agencije od 17. decembra 2001. godine, kojim je apelantkinji oduzeta privremena dozvola za obavljanje bankarskih poslova, apelantkinji oduzima svojstvo stranke u postupku. To rješenje, kako je zaključio Vrhovni sud, nema uticaja na stranačku sposobnost apelantkinje, ali ima uticaj u ograničenju poslovanja i izvršenju ugovornih obaveza. Vrhovni sud smatra da je revizijom osnovano ukazano na visinu dosuđene štete, i to u vezi sa značajem rješenja Agencije kojim je apelantkinji oduzeta privremena dozvola za obavljanje bankarskih poslova. Vrhovni sud je, naime, ponovio da iz utvrđenih činjenica proizilazi da su apelantkinja, tuženi i JODP „Za poštanski saobraćaj RS“ 10. aprila 1997. godine zaključili ugovor o isplati penzija i novčanih naknada iz penzijskog i invalidskog osiguranja (osnovni ugovor), da je ugovor potom dopunjavan i mijenjan sa pet aneksa kojim su dopunjavane i mijenjane odredbe osnovnog ugovora i da navedeni ugovor sadrži odredbe o načinu i rokovima u kojima je moguće raskinuti ugovor (čl. 13 i 14 osnovnog ugovora). U odredbi člana 13 osnovnog ugovora je propisano da ugovorne strane formiraju Komisiju za praćenje i izvršenje odredaba ugovora, dok je u članu 14 propisano da svaka ugovorna strana može podnijeti pismeni prijedlog za raskid ugovora.

13. Među strankama tokom postupka, kako je dalje obrazloženo, nije bilo sporno da je tuženi jednostrano raskinuo ugovor na način što je bez obavještenja u oktobru 2001. godine na osnovu odluke Upravnog odbora apelantkinji prestao uplaćivati sredstva za isplatu penzija, te da je na taj način povrijeđena odredba u pogledu procedure i rokova predviđenih ugovorom, te da je izostankom uplate penzija za septembar, dakle u oktobru 2001. godine, prestala poslovna saradnja apelantkinje i tuženog po predmetnom ugovoru.

14. Po mišljenju Vrhovnog suda, sporno je pitanje da li je apelantkinja jednostranim raskidom ugovora pretrpjela štetu, kao i iznos te štete. S tim u vezi, naveden je sadržaj odredbe člana 132 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obaveza osim obaveze za naknadu štete. U konkretnoj situaciji su, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da se šteta koju je apelantkinja pretrpjela jednostranim raskidom ugovora sastoji u izgubljenoj dobiti provizije od 0,8% od ukupnog iznosa penzija uplaćenog putem njenog žiro-računa, na koji apelantkinja ima pravo prema Aneksu IV na osnovni ugovor iz 2000. godine. Međutim, sudovi pogrešno nalaze da bi apelantkinja ovu proviziju ostvarivala za svih 12 mjeseci koliko je trajanje otkaznog roka po ugovoru, pri čemu su izgubili iz vida rješenje Agencije za bankarstvo od 17. decembra 2001. godine (objavljeno u „Službenom glasniku RS“ broj 3/02) čija pravosnažnost nije upitna. Tim rješenjem je apelantkinji oduzeta privremena dozvola za obavljanje bankarskih poslova koja je izdata 31. jula 1997. godine sa 31. decembrom 2001. godine. Značaj tog rješenja, kako je dalje navedeno, ne predstavlja činjenicu koja se mogla utvrđivati saslušanjem svjedoka i drugih materijalnih dokaza (dopisa Agencije od 8. februara 2002. godine), već pravno pitanje koje su trebali riješiti sudovi. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je predmetnim rješenjem apelantkinji, između ostalog, oduzeto pravo da se od dana oduzimanja privremene dozvole za obavljanje bankarskih poslova (31. decembar 2001. godine) bavi djelatnostima iz člana 42 Zakona o bankama. Potom je Vrhovni sud naveo sadržaj relevantnih odredaba Zakona o bankama (čl. 7 stav 1 i 42) i odredaba Zakona o unutrašnjem platnom prometu RS (čl. 2, 3 stav 1 i 5 stav 1) iz kojih proizilazi činjenica da je apelantkinja samo kao ovlašćena organizacija za obavljanje bankarskih poslova (platnog prometa) mogla da udovolji svojim ugovornim obavezama, dakle, obavezama iz osnovnog ugovora od 10. aprila 1997. godine, koje joj je oduzeto rješenjem Agencije 31. decembra 2001. godine. U konkretnoj situaciji Vrhovni sud je u pogledu jednostranog raskida ugovora i naknade štete na ime izgubljene koristi naglasio da oduzimanje dozvole za obavljanje bankarskih poslova sa 31. decembrom 2001. godine znači da apelantkinja od tog datuma više nije mogla obavljati svoje bankarske poslove čak ni u situaciji da tuženi nije jednostrano raskinuo ugovor. Štetu zbog raskida ugovora, kako je ocijenio Vrhovni sud, apelantkinja je mogla imati samo do 31. decembra 2001. godine, što znači da joj pripada naknada za oktobar, novembar i decembar 2001. godine, jer je u tom periodu mogla obavljati bankarske poslove. Gubitak dozvole za obavljanje bankarskih poslova ima pravni značaj događaja za koji nije odgovorna nijedna strana, kakav ima u vidu odredba iz člana 137 stav 1 ZOO. Apelantkinjin gubitak dozvole za obavljanje bankarskih poslova u konkretnoj situaciji znači da bi ugovor bio raskinut po sili zakona, što znači da apelantkinja nakon 31. decembra 2001. godine ne bi mogla ostvarivati proviziju od isplate penzija, a time nema ni pravo na naknadu štete zbog izgubljene koristi za devet mjeseci 2002. godine po osnovu odredbe člana 189 stav 3 ZOO. Stoga je visina štete utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke na način što je uzet u obzir ukupan iznos penzija u oktobru, novembru i decembru 2001. godine za koje je izvjesno da bi bile isplaćene posredstvom apelantkinje da ugovor nije raskinut a po procentu provizije od 0,8% od ukupnog iznosa penzija isplaćenih putem pošte po aneksu ugovora iz 2000. godine. Prema navedenom, Vrhovni sud je zaključio da drugostepeni sud, odlučujući o žalbama stranaka, u jednom dijelu nije pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, pa je na osnovu odredbi iz čl. 248 i 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantkinja smatra da joj je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, apelantkinja ukazuje na pogrešan stav Vrhovnog suda koji je reviziju tuženog djelimično usvojio i nižestepene presude preinačio u dijelu koji se odnosi na visinu štete, jer je u konkretnoj situaciji bilo osnova da se revizija u cjelini odbije kao neosnovana. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja primjenom odredaba Zakona o bankama i Zakona o platnom prometu prekoračio svoja ovlašćenja, jer je zanemario dokaze na kojima su utemeljene nižestepene presude, i to iskaz svjedoka i dopis Agencije iz kojih proizilazi da je apelantkinja mogla da obavlja isplate penzija i nakon donošenja rješenja kojim joj je oduzeta dozvola za obavljanje bankarskih poslova. Ističe da se Vrhovni sud uopšte nije trebalo da bavi tim pitanjem, dakle, da li je apelantkinja mogla ili nije mogla vršiti isplatu penzija, jer se, po njegovom mišljenju, ne radi o pravnom pitanju, kako pogrešno smatra Vrhovni sud, već o stručnom pitanju na koje odgovor mogu dati samo Agencija i direktor Agencije, a ne sud.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenom presudom nisu povrijeđena zagarantovana prava na koja je apelacijom ukazano. Vrhovni sud je u cjelini ostao kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Predloženo je da se apelacija odbije.

17. Tuženi smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje i da je apelacija bazirana samo na dokazima na kojima su nižestepeni sudovi zasnovali svoje presude i uskraćivanju Vrhovnom sudu prava da na bazi utvrđenog činjeničnog stanja drugačije primijeni materijalno pravo. Osim toga, neprihvatljivi su navodi apelacije da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda i da se u konkretnom slučaju ne radi o pravnom, već o „stručnom“ pitanju, jer je taj sud jasno i detaljno obrazložio svoj zaključak na osnovu kojeg je reviziju djelimično usvojio i nižestepene presude preinačio samo u pogledu dosuđene visine naknade za pretrpljenu štetu.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je bio u primjeni u vrijeme vođenja predmetnog postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 132. stav 1.

Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

Član 189. stav 3.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

20. Zakon o bankama Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 18/99, 13/00 i 18/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Dozvolu za rad banke daje Agencija.

Član 42.

Banka može obavljati samo sljedeće djelatnosti:

[...] 5. usluge platnog prometa i prenos novca;

[...]

21. Zakon o unutrašnjem platnom prometu Republike Srpske (“Službeni glasnik RS“ broj 12/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Pod poslovima platnog prometa u smislu ovog zakona podrazumijeva se otvaranje i vođenje računa učesnika u platnom prometu i plaćanja između učesnika preko računa koji se vode kod ovlašćenih organizacija.

Pod plaćanjem u platnom prometu podrazumijeva se: obračun preko računa, prenos sredstava s jednog računa na drugi račun, naplata sa računa, uplata i isplata sa računa i drugi poslovi platnog prometa u skladu sa zakonskim propisima.

Član 3. stav 1.

Učesnici u platnom prometu, u smislu ovog zakona su: pravna lica, radnje i fizička lica koja u skladu sa propisima vrše plaćanje preko računa (u daljnjem tekstu: učesnici u platnom prometu).

Član 5. stav 1.

Učesnici u platnom prometu dužni su da novčana sredstva vode na računima kod ovlašćenih organizacija i sva plaćanja obavljaju preko tih računa.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 009646 11 Rev od 18. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 11. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 15. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelantkinja pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak okončan osporenom presudom odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). S obzirom na navedeno, nesporno je da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Apelantkinja suštinski ukazuje da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, prije svega zbog pogrešne primjene materijalnog prava koje dovodi u vezu sa prekoračenjem ovlašćenja u postupku odlučivanja o reviziji. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantkinja svoj tužbeni zahtjev utemeljila na postojanju ugovornog odnosa sa tuženim, jednostranom raskidu ugovora od tuženog i šteti koju je zbog nepoštovanja ugovorene procedure za raskid ugovora apelantkinja pretrpjela u vidu jednogodišnje provizije. Prvostepeni i drugostepeni sud su, polazeći od odredaba osnovnog ugovora i aneksa kojima je osnovni ugovor dopunjavan i mijenjan, zaključili da je jednostranim raskidom ugovora od tuženog apelantkinji nastupila šteta u vidu jednogodišnje provizije i da rješenje Agencije o oduzimanju dozvole za obavljanje bankarskih poslova nije imalo uticaja u pogledu obavljanja platnog prometa, konkretno da je apelantkinja nakon oduzimanja dozvole mogla da obavlja platni promet (isplatu penzija) budući da ugovor nije raskinut po propisanoj proceduri. Okolnost davanja inicijative za raskid ugovora i mogućnost obavljanja bankarske djelatnosti i nakon oduzimanja dozvole apelantkinji utvrđena je iskazom svjedoka (direktora Agencije u vrijeme raskida) i dopisa Agencije iz februara 2002. godine. Za razliku od navedenog stava, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je značaj rješenja Agencije kojim je apelantkinji oduzeta privremena dozvola za obavljanje bankarskih poslova pravno pitanje i da stoga ne predstavlja činjenicu koja se mogla utvrđivati saslušanjem svjedoka i neobavezujućeg dopisa Agencije, već sa aspekta materijalnopravnih odredaba, konkretno relevantnih odredaba Zakona o bankama i Zakona o unutrašnjem platnom prometu. Vrhovni sud je djelimičnim uvažavanjem revizije tuženog preinačio drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava koja se odnosi na visinu naknade štete na način što je dosuđeni jednogodišnji iznos provizije snizio na tromjesečni iznos ove naknade, počev od nastanka štete (oktobar 2001. godine) do 31. decembra 2001. godine, do kada je apelantkinja mogla da obavlja bankarske poslove. Vrhovni sud je, naime, zaključio da apelantkinja nakon oduzimanja dozvole 31. decembra 2001. godine ne bi mogla da obavlja bankarske poslove sve da tuženi i nije jednostrano raskinuo ugovor a to u konkretnoj situaciji znači da je štetu mogao da trpi samo do tog datuma (tri mjeseca), jer bi ugovor svakako bio raskinut po sili zakona. Ustavni sud zapaža da je za takav stav Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, naveo iscrpne razloge, naglašavajući pri tome da gubitak dozvole za obavljanje bankarskih poslova ima pravni značaj za koji nije odgovorna nijedna strana (apelantkinja i tuženi), pa da, prema tome, nema mjesta primjeni odredbe člana 189 stav 3 ZOO naknade štete zbog izgubljene koristi za devet mjeseci 2002. godine, zbog čega je Vrhovni sud djelimično uvažio reviziju tuženog i preinačio nižestepene presude.

32. U vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da apelantkinji pripada pravo na naknadu štete zbog jednostranog raskida ugovora u visini tromjesečne (a ne jednogodišnje) provizije. Zbog toga, Ustavni sud apelantkinjine navode koji se odnose na dosuđenu visinu štete smatra neosnovanim, ocjenjujući da su u osporenoj presudi navedeni jasni i konzistentni razlozi za stav koji se tiče konkretne štete nastale jednostranim raskidom ugovora.

33. Osim navedenog, apelantkinja ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog, prekoračio svoja ovlašćenja raspravljajući o stručnim, a ne pravnim pitanjima koje je pogrešno doveo u vezu s primijenjenim materijalnim pravom. U vezi sa ovim navodima apelantkinje, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 241 ZPP kojom je propisano da revizijski sud ispituje pobijanu presudu u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. S obzirom na to da revizijski sud na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud, djelimičnim prihvatanjem revizije zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nije izašao izvan zakonskog ovlašćenja, već je, kako je navedeno, primjenom odredbe čl. 248 i 250 stav 1 ZPP reviziju tuženog djelimično usvojio i nižestepene presude preinačio dok je u preostalom dijelu revizija tuženog odbijena uz jasne razloge u pogledu primjene materijalnog prava, na čiju primjenu, između ostalog, pazi po službenoj dužnosti. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava na apelantkinjinu štetu.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja i činjenica predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, niti je apelantkinja svojim navodima to dovela u pitanje. Stoga su neosnovani apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada je Vrhovni sud svoju odluku u pogledu visine dosuđene naknade štete zbog jednostranog raskida ugovora donio u skladu s relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o bankama i Zakona o unutrašnjem platnom prometu.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-209/14 („Poštanska štedionica RS“ AD Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio