Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3635/16 (S. H.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3635/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3635/16, rješavajući apelaciju Semira Hodžića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Semir Hodžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 017366 15 Kžk od 12. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Semir Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 2. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 017366 15 Kžk od 12. maja 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, dok je oslobođen od dužnosti naknade troškova krivičnog postupka i sudskog paušala, a oštećena A.M. sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak.

U toku provedenog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant 19. marta 2013. godine, u periodu između 16:00 i 16:30 časova, na lokalitetu Polje, na nenaseljenom prostoru, u namjeri da liši života oštećenu, a nakon što je u jutarnjim časovima ponudio oštećenoj da je svojim vozilom odveze na posao, na što oštećena nije pristala, od kolege sa posla posudio putničko motorno vozilo marke „Ford Fiesta“, te promijenio svoju odjeću i stavio kapu na glavu kako ga oštećena ne bi prepoznala, nešto prije 09:00 časova, sačekao oštećenu na mjestu kojim je morala proći da bi došla na posao i u trenutku kada je prolazila uhvatio je za ruku i kroz otvorena vrata gurnuo je u automobil. Nadalje, utvrđeno je da je oštećena pokušala telefonom nazvati brata ili policiju, ali joj je apelant uzeo i ugasio telefon, pokrenuo automobil i odvezao na naprijed navedenu lokaciju, a nakon dolaska odmah izvadio nož na rasklapanje i nakon što je oštećenu od oko 9:30 časova do iza 16:00 časova maltretirao i psihički zlostavljao, govoreći joj da ima tri opcije (da se uda za njega, da je siluje ili da je ubije) na što je oštećena, da bi sebi spasila život, pristala da se uda, nakon čega je apelant nazvao brata oštećene i rekao mu da se ona udala, da bi nakon što je apelanta pozvala njegova sestra i rekla mu da ga traži brat oštećene, apelant sjeo na zadnje sjedište automobila i nožem, koji je držao cijelo vrijeme u rukama, udarao oštećenu u predjelu grudnog koša, leđa, ruku i nogu, usljed čega je zadobila povrede u vidu ubodnih rana (povrede pobliže opisane u izreci osporene odluke), odnosno zadobila lake i teške tjelesne povrede (pobliže opisane u izreci osporene odluke), nakon čega je oštećena hospitalizirana u KCU Sarajevo.

Nadalje, u obrazloženju osporene oduke se navodi da je odbijen apelantov prijedlog da se kao svjedok sasluša M. L. na okolnosti da su se u vrijeme kada je ovo lice naišlo pored automobila apelant i oštećena ljubili i da nije bilo nikakve prisile, iz razloga što iz iskaza apelanta i oštećene proizilazi da je ovo lice samo prošlo pored automobila i to u vrijeme kada se u istom ništa nije dešavalo. Također, utvrđeno je, u vezi sa apelantovim iskazom o načinu na koji je oštećena zadobila povrede, na osnovu iskaza oštećene i nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu H. Ž., prije svega da je oštećena dva puta svjedočila o predmetnom događaju i u bitnom identično opisala događaj, a čemu ide u prilog nalaz i mišljenje vještaka koji se izjasnio o povredama koje je oštećena zadobila, koji je istakao da ona nije mogla sama sebi nanijeti povrede na leđima, jer apsolutno nisu na dohvatu ruke oštećene. Pored toga, navedeno je da je predmetni događaj bez sumnje bio traumatičan za oštećenu, pa je tako i njena mogućnost da zapazi sve okolnosti događaja determinisana ne samo stepenom preživjele traume, već i sposobnošću pojedinca da realno, čak i u normalnoj situaciji tačno zapazi sve okolnosti. U odnosu na apelantov prijedlog da se izvrši ponovno vještačenje njegovih povreda, po vještaku sudske medicine H. Ž., zaključeno je da se vještak izjasnio na sve relevantna okolnosti u vezi povreda kod apelanta i oštećene o kojima se mogao izjasniti, te da je nesporno da provođenje novog vještačenja nema osnova, jer ne bi doprinijelo boljem razjašnjenju okolnosti nastalih povreda kod apelanta i oštećene, a posebno što je od vremena predmetnog događaja proteklo više od tri godine. Prema tome, zaključeno je da je apelant, u vrijeme i na način opisan u izreci osporene odluke, počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, i da je pri izvršenju krivičnog djela postupao sa eventualnim umišljajem, jer je bio svjestan da udarajući oštećenu oštricom noža dužine oko 5-6 cm, više puta u razne dijelove tijela, može usmrtiti oštećenu, na koju mogućnost je apelant pristao. Imajući u vidu da apelantove povrede nisu bitan elemenat činjeničnog opisa krivičnog djela koje je optužnicom stavljeno na teret apelantu, iste nisu bile od značaja za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari i izostavljene su iz izreke osporene odluke.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3635/16 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio