Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-241/15 (Hercegovačko-neretvanski kanton i JP Ceste Federacije BiH d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-241/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-241/15, rješavajući apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona i drugih, na osnovu člana 18. stav 3. tačka h) i stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hercegovačko-neretvanski kanton, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 002182 14 Gži od 6. januara 2015. godine;
JP Ceste Federacije BiH d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 021645 16 Gž od 5. jula 2016.
godine;
u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hercegovačko-neretvanski kanton, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 002182 14 Gži od 6. januara 2015. godine;
JP Ceste Federacije BiH d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 021645 16 Gž od 5. jula 2016.
godine;
u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-241/15
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 15. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 002182 14 Gži od 6. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba trećeg lica-apelanta, podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim se prijedlog za izvršenje u odnosu na apelanta smatra povučenim i obustavlja postupak izvršenja u odnosu na apelanta (kao drugoizvršenika).
2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da su neosnovani apelantovi navodi da između istih stranaka već teče postupak izvršenja i naplate kod nadležnih banaka, pa da postoji mogućnost dvostruke naplate potraživanja tražitelja izvršenja (N. Dž.). Kantonalni sud konstatuje, da je u drugom izvršnom postupku tražitelj izvršenja Srednja Medicinska škola Mostar (u predmetnom postupku prvoizvršenik), a da je u predmetnom postupku tražitelj izvršenja N. DŽ., da su iznosi potraživanja različiti pa samim tim ne postoji identitet tražitelja izvršenja niti izvršenika, a također ne postoji niti identitet potraživanja, pa je te apelantove žalbene navode, po ocjeni Kantonalnog suda, valjalo odbiti kao neosnovane. Kantonalni sud, također, ističe da u zakonu ne postoje formalno pravni razlozi da se onemogući dvostruka naplata duga, ali da bi u tom slučaju izvršenik mogao svoj dvostruko naplaćeni dug „vratiti“ protuizvršenjem pred prvostepenim sudom.
AP-3536/16
3. JP Ceste Federacije BiH d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 19. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 I 021645 16 Gž od 5. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja o izvršenju, kojim je sud odredio izvršenje pljenidbom novčanih sredstava apelanta, na određenom računu kod banke i prenosom istih na račun povjerioca („Jata Group“ d.o.o.).
4. U svom obrazloženju, pored ostalog, Sud BiH navodi da je apelant blagovremeno izjavio žalbu u kojoj je istakao da prilikom donošenja rješenja Sud nije imao u vidu da sredstva koja se vode na računu apelanta ne mogu biti predmet izvršenja, jer prema odredbama dopune Zakona o izvršnom postupku u F BiH služe za obavljanje djelatnosti od javnog interesa, da novčana sredstva kojima apelant raspolaže su namjenska sredstva za građenje, rekonstrukciju, održavanje i zaštitu javnih cesta i služe za obavljanje djelatnosti i finansiranje prema nalogu i uputama Parlamenta i Vlade Federacije, te da apelant nema svojih novčanih sredstava, a eventualni ostatak novčanih sredstava kod upravljanja i održavanja javnih cesta vraća se u budžet Federacije BiH ili se Odlukom Vlade prenosi na druge projekte iz oblasti Javnih cesta. Sud BiH konstatuje da se u odredbi člana 64. stav 1. Zakona o izvršenju pred Sudom BiH, propisuje da se izvršenje ne može provesti na sredstvima i pravima pravnih lica koja su nužna za obavljanje njihove djelatnosti. Međutim, Sud BiH ističe, da apelant osim paušalnog pozivanja na izuzimanje od izvršenja, svoje navode nije potkrijepio relevantnim dokazima, što navode apelantove žalbe čini neosnovanim. Dalje se navodi, da je apelant osnovan shodno odredbi člana 12 Zakona o cestama Federacije BiH kao Javno preduzeće na koje se prema članu 109., primjenjuje Zakon o privrednim društvima F BiH i Zakon o javnim preduzećima F BiH. S obzirom na navedeno, Sud BiH zaključuje, da nema mjesta ni primjeni odredbi člana 182. Zakona o izvršenom postupku pred Sudom BiH koji ograničava izvršenje nad sredstvima na računu Bosne i Hercegovine, entiteta i Distrikta Brčko, kantona, opština, gradova i upravnih organizacija, budući da apelant nema status nabrojanih pravnih lica, pa su nerelevantni žalbeni navodi da apelant obavlja djelatnost od javnog interesa. Sud BiH, također ističe da budući da se izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja prema pravnom licu može provesti na svim sredstvima na njegovom računu kod banke, prema odredbi člana 182. stav 2. citiranog zakona, te pošto apelant nije dokazao postojanje zakonskih uslova za izuzeće od izvršenja, neosnovan je žalbeni prijedlog za obustavu izvršenja i ukidanje provedenih radnji. Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-241/15.
Apelacioni navodi
6. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 3. tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. S obzirom da apelanti osporavaju rješenja nadležnih sudova koja su donesena u izvršnim postupcima, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se ti postupci tiču određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
10. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
11. U konkretnim slučajevima, osporenim rješenjima su odbijene kao neosnovane žalbe apelanata podneseni u postupku izvršenja pravosnažnih odluka, odnosno izvršnih isprava na osnovu kojih su određena predmetna izvršenja. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnim izvršnim postupcima nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanata», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupci koji su rezultirali osporenim rješenjima ne uživaju zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman