Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4882/13 (V. O. iz Sarajeva)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4882/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4882/13, rješavajući apelaciju Vesne Omeragić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vesne Omeragić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 002568 13 U od 25. septembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vesna Omeragić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 29. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 002568 13 U od 25. septembra 2013. godine.

2. Apelantica je dopunila apelaciju 5. februara 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te Općine Brod, Odjeljenje za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i ekologiju (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za prostorno uređenje) zatraženo je 4. jula 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud je odgovor dostavio 11. jula 2016. godine, Ministarstvo 8. jula 2016. godine, a Odjeljenje za prostorno uređenje 12. jula 2016. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je Odjeljenju za prostorno uređenje (prema njezinim navodima i prema obrazloženju djelimičnog Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-372/15/07 od 18. novembra 2011. godine) 5. marta 2004. godine podnijela zahtjev za dodjelu drugog odgovarajućeg stana umjesto ratom porušenog stana „na osnovu člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova“

- prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 72/07; u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji stanova).

7. Apelantica je 12. marta 2008. godine Odjeljenju za prostorno uređenje podnijela zahtjev za dodjelu drugog odgovarajućeg stana „na osnovu člana 54. Zakona o privatizaciji“.

8. Odjeljenje za prostorno uređenje je Zaključkom broj 05-372-15/04 od 11. aprila 2008. godine prekinulo postupak po apelanticinom zahtjevu dok se ne stvore uvjeti za nastavak vođenja postupka. Naime, nosilac stanarskog prava na stanu koji je uništen u ratu bio je apelanticin suprug, pa joj je naloženo da kod redovnog suda pokrene vanparnični postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i s kojim se utvrđuje svojstvo nosioca stanarskog prava. Apelantici je naloženo da u roku od 30 dana od konačnosti zaključka dostavi dokaz da je pokrenula postupak pred sudom inače će se smatrati da je odustala od zahtjeva, a postupak će se obustaviti.

9. Apelantica je 15. jula 2011. godine dostavila Odjeljenju za prostorno uređenje rješenje Osnovnog suda u Derventi od 7. oktobra 2010. godine kojim je određeno da je apelantica nosilac stanarskog prava na ratom uništenom stanu.

10. Odjeljenje za prostorno uređenje je djelimičnim Rješenjem broj 07-372/15/07 od 18. novembra 2011. godine utvrdilo da je apelantica nosilac stanarskog prava na bliže označenom stanu koji je ratnim dejstvima devastiran i neuvjetan za stanovanje. Istim rješenjem je određeno da apelantica ima pravo na dodjelu drugog odgovarajućeg stana. Najzad, rješenjem je određeno da će se dodjela drugog odgovarajućeg stana izvršiti po ispunjenju finansijskih, materijalnih i formalnih pretpostavki obveznika izvršenja predmetne obaveze.

11. U obrazloženju je ukazano da je u konkretnom slučaju apelanticin zahtjev uvažen jer je zaključeno da je opravdan u smislu nastojanja da se ne krše njezina prava. Ukazano je da se ušlo u sanaciju stambenog fonda, ali i da je krajnji ishod neizvjestan (zavisno od realizacije projekta), te da Općina nastoji svoje aktivnosti na rješavanju ovog problema svesti u granice razumnog i zakonskog roka. Također, ukazano je i da se radi o znatnom broju stanova i da Općina Brod finansijski nije u stanju da iznese takav teret u jednom navratu.

12. Nadalje, ukazano je da bi i pored navedenih okolnosti, odbijanje apelanticinog zahtjeva bilo nepovoljno za nju i da bi tako bila onemogućena u ostvarivanju zakonom garantiranog prava, zbog čega je zaključeno da se o zahtjevu ne odluči u cijelosti, pa je zbog toga odlučeno da je apelantica nosilac stanarskog prava na stanu koji je uništen u ratu, te da ima pravo na dodjelu drugog odgovarajućeg stana, a da će se lokacija i veličina stana utvrditi po ispunjenju formalnih, materijalnih i finansijskih pretpostavki u zavisnosti od naprijed navedenih okolnosti.

13. Apelantica protiv ovog rješenja nije ulagala žalbu pa je ono postalo pravomoćno i izvršno 9. novembra 2011. godine.

14. Apelantica je 16. augusta 2012. godine podnijela zahtjev za donošenje dopunskog rješenja kojim će joj se dodijeliti drugi odgovarajući stan umjesto ratom uništenog stana radi otkupa.

15. Odjeljenje za prostorno uređenje je Zaključkom broj 05-372-15/07 od 30. augusta 2012. godine odbacilo apelanticin zahtjev u predmetu dodjele drugog odgovarajućeg stana umjesto uništenog radi otkupa jer nisu ispunjeni uvjeti za pokretanje postupka zato što nisu ispunjene materijalne pretpostavke za dodjelu drugog odgovarajućeg stana umjesto ratom uništenog radi otkupa.

16. Iz obrazloženja zaključka proizlazi da je djelimičnim rješenjem ovog organa od 18. novembra 2011. godine utvrđeno da će se dodjela drugog odgovarajućeg stana umjesto ratom porušenog radi otkupa izvršiti po ispunjenju finansijskih, materijalnih i formalnih pretpostavki. Imajući u vidu da se radi o znatnom broju stanova, Općina Brod je pokrenula postupak povrata stanova kojim raspolaže Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS, te će po završetku ovog postupka biti donijet Pravilnik kojim će se utvrditi prioriteti i sama procedura stambenog zbrinjavanja, čime će se ispuniti materijalne pretpostavke za dodjelu drugog odgovarajućeg stana. Shodno navedenom, zaključeno je da u skladu sa članom 113. stav 2. Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) nisu ispunjeni uvjeti za pokretanje postupka.

17. Apelantica je protiv zaključka Odjeljenja za prostorno uređenje izjavila žalbu Ministarstvu.

18. Ministarstvo je Rješenjem broj 15.03-372-147/12 od 12. februara 2013. godine apelanticinu žalbu protiv navedenog zaključka odbilo.

19. U obrazloženju rješenja je ukazano da je o apelanticinom zahtjevu za donošenje rješenja kojim će joj se dodijeliti drugi odgovarajući stan meritorno odlučeno djelimičnim rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje od 18. novembra 2011. godine. S obzirom da apelantica na ovo rješenje nije izjavljivala žalbu, to je ono postalo pravomoćno i izvršno. Shodno navedenom, zaključeno je da ne postoji osnov za donošenje novog dopunskog rješenja.

20. Ministarstvo je apelantici ukazalo na podnošenje prijedloga za izvršenje pravomoćnog rješenja kojim je već utvrđeno pravo na dodjelu drugog odgovarajućeg stana.

21. Apelantica je protiv rješenja Ministarstva tužbom pokrenula upravni spor.

22. Okružni sud je Presudom broj 13 0 U 002568 13 U od 25. septembra 2013. godine apelanticinu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu.

23. Okružni sud je zaključio da su organi uprave pravilno postupili kada su apelanticin prijedlog za donošenje dopunskog rješenja odbacili jer je o apelanticinom zahtjevu već meritorno odlučeno Rješenjem broj 07-352-15/07 od 18. novembra 2011. godine koje je postalo pravomoćno 9. novembra 2011. godine, a kojim je apelantici priznato pravo nosioca stanarskog prava i utvrđeno pravo na dodjelu drugog odgovarajućeg stana. S obzirom da ovo rješenje ima status samostalnog rješenja apelantici stoji na raspolaganju mogućnost pokretanja postupka njegovog izvršenja u skladu s relevantnim odredbama ZUP-a.

24. Odjeljenje za prostorno uređenje je Zaključkom broj 05-372-15/07 od 20. januara 2014. godine odbacilo apelanticin prijedlog za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja djelimičnog Rješenja broj 07-372-15/07 od 18. novembra 2011. godine jer nisu ispunjeni uvjeti iz tačke 3. dispozitiva navedenog rješenja.

25. Iz obrazloženja zaključka proizlazi da je Općina Brod pokrenula postupak vraćanja stanova kojima raspolaže Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica u skladu sa članom 5. stav 1. Zakona o državnim stanovima na kojim ne postoji stanarsko pravo, ali da postupak nije okončan, a Općina nema u svom vlasništvu odgovarajući stan koji bi apelantici dodijelila, odnosno u javnim evidencijama Općina Brod nije upisana kao vlasnik niti jednog stana. Ukazano je i da će po okončanju ove procedure Pravilnikom biti utvrđeni prioriteti i uvjeti stambenog zbrinjavanja na osnovu člana 14. Zakona o državnim stanovima na kojim ne postoji stanarsko pravo. Najzad, ukazano je da Općina ne osporava da apelantica ima pravo na dodjelu drugog odgovarajućeg stana, ali da predmet izvršenja još uvijek ne postoji, zbog čega je izvršenje nemoguće. U pouci o pravnom lijeku ukazano je da apelantica protiv ovog zaključka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od njegovog prijema, a što apelantica nije učinila.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelantica tvrdi da su joj osporenom presudom Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e), f), k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), čl. 8. i 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Apelantica tvrdi da je podnijela zahtjev Odjeljenju za prostorno uređenje 5. marta 2004. godine te, ukazujući na hronologiju postupka do donošenja presude Okružnog suda, ukazuje da je postupak trajao više od devet godina, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nadalje, apelantica tvrdi da nije odlučeno meritorno o cjelini njezinog zahtjeva. U vezi s tim je istakla da je zahtjev podnijela na osnovu člana 56. Zakona o privatizaciji stanova, a da je Odjeljenje za prostorno uređenje svojim djelimičnim rješenjem samo deklaratorno konstatiralo da ima pravo na dodjelu drugog stana uz navedene uvjete, ali da nije konkretiziralo koji joj se konkretno stan dodjeljuje kao zamjenski, a što je, kako smatra, bilo obavezno u skladu sa citiranom zakonskom odredbom. Zbog toga je podnijela prijedlog Odjeljenju za prostorno uređenje za donošenje dopunskog rješenja kojim će o njezinom zahtjevu odlučiti u cijelosti, tj. kojim će joj se dodijeliti drugi konkretni stan u skladu sa članom 56. Zakona o otkupu stanova, ali je ovaj njezin prijedlog Odjeljenje zaključkom odbacilo, s čim se saglasilo i Ministarstvo i Okružni sud. Prema njezinom mišljenju niti u jednoj od navedenih odluka nisu dati razlozi i obrazloženja za ovakav stav, odnosno oni i ne postoje, imajući u vidu član 204. stav 1. ZUP-a. Na osnovu navedenog apelantica smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

28. Apelantica tvrdi i da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek jer iako je protiv zaključka Odjeljenja za prostorno uređenje podnijela žalbu, a zatim pokrenula i upravni spor, korištenje navedenih pravnih lijekova za nju nije imalo nikakav efekat.

29. Apelantica tvrdi i da joj je povrijeđeno pravo na dom. U vezi s tim je istakla da i nakon 18 godina od završetka rata ne može da vrati svoj dom u Brodu, te da živi u iznajmljenom stanu. U ovom dijelu je ukazala i da je na lokaciji na kojoj se nalazila zgrada u kojoj je imala stan izgrađena nova poslovna zgrada, da je o tome nisu obavijestile nadležne službe Općine Brod, niti joj je kao licu s neposrednim pravnim interesom omogućeno da učestvuje u postupku izdavanja odobrenja za građenje investitorima koji su gradili novu zgradu. Na osnovu navedenog zaključuje da je tako lišena svake mogućnosti da se obnovi i rekonstruira stan u Brodu.

30. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. U vezi s tim je istakla da je nesporno da je stan u kojem je živjela u Brodu i koji je za vrijeme rata uništen njezina imovina, pa da je nezakonitim postupanjem organa uprave i suda koji su odbacili njezin zahtjev da joj se dodijeli zamjenski stan umjesto uništenog radi otkupa lišena prava na mirno uživanje imovine.

31. U dopuni apelacije od 5. februara 2014. godine apelantica je dostavila zaključak Odjeljenja za prostorno uređenje kojim se njezin zahtjev za izvršenje djelimičnog rješenja od 18. novembra 2011. godine odbacuje. S obzirom da je isto učinjeno i s njezinim ranijim zahtjevima koje je podnosila radi ostvarivanja prava na dodjelu zamjenskog stana, apelantica smatra da ne bi bilo djelotvorno izjavljivati žalbu protiv navedenog zaključka. Najzad, apelantica se pozvala na navode iz apelacije i predložila da Ustavni sud u cijelosti usvoji njezinu apelaciju kao osnovanu.

b) Odgovor na apelaciju

32. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u postupku pred ovim sudom nije došlo do povrede apelanticinih prava na koja je u apelaciji ukazala.

33. Ministarstvo je u odgovoru na apelanticine navode istaklo da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz svog rješenja od 12. februara 2013. godine.

34. Općina Brod, Odjeljenje za prostorno uređenje, istakla je da nisu tačni apelanticini navodi da je zahtjev podnijela 5. marta 2004. godine, te je s tim u vezi predočila kopiju apelanticinog zahtjeva pod brojem 05-372-15/04 od 12. marta 2008. godine. Nadalje, ukazano je da je, postupajući po ovom apelanticinom zahtjevu, Odjeljenje donijelo zaključak o prekidu postupka od 11. aprila 2008. godine dok u vanparničnom postupku ne bude regulirano pitanje nosioca stanarskog prava s obzirom da je nosilac stanarskog prava bio apelanticin suprug koji je u međuvremenu preminuo. Apelantica je zatražila nastavak postupka 15. jula 2011. godine nakon čega je donijeto djelimično rješenje od 18. novembra 2011. godine. Apelantica protiv ovog rješenja nije izjavljivala žalbu, pa je ono postalo pravomoćno i izvršno 19. decembra 2011. godine. Djelimičnim rješenjem utvrđeno je da je apelantica nosilac stanarskog prava na stanu koji je uništen ratnim dejstvima, te da joj pripada pravo na drugi odgovarajući stan po ispunjenju finansijskih, materijalnih i formalnih pretpostavki. Nadalje, ukazano je da je apelantica 20. augusta 2012. godine podnijela zahtjev za donošenje dopunskog rješenja, o kojem je odlučeno 30. augusta 2012. godine. Na osnovu navedenog zaključeno je da su u postupku pred ovim organom radnje preduzimane u rokovima koji su propisani ZUP-om. Nadalje, Odjeljenje za prostorno uređenje se u svemu saglasilo s razlozima i obrazloženjima iz rješenja Ministarstva i presude Okružnog suda, te istaklo da se „lutanje apelantice i njenog punomoćnika u postupcima“ ne može staviti na teret organima i sudu u konkretnom postupku. Netačnim je ocijenjen apelanticin navod da joj je povrijeđeno pravo na dom s obzirom da je djelimičnim rješenjem apelantici to pravo priznato i utvrđeno. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da je povrijeđeno pravo na efektivan pravni lijek jer je apelantica imala i koristila pravne lijekove, te je ukazano da nije iskoristila sve pravne lijekove u upravnom sporu. V.Relevantni propisi

35. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 72/07 - prečišćeni tekst 59/08, 58/09 i 71/10) koji se primjenjivao na konkretni slučaj u relevantnom dijelu glasi: Član 56.

Nosiocu stanarskog prava čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, grad, odnosno opština dužni su u roku od deset godina od dana stupanja na snagu ovog zakona, omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava.

36. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07, i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo konačnosti i pravosnažnosti rešenja Član 13.

Rešenje protiv koga se ne može izjaviti žalba (konačno rešenje), niti pokrenuti upravni spor (pravosnažno rešenje), može se poništiti, ukinuti ili izmeniti samo u slučajevima koji su zakonom predviđeni.

Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

Član 87.

(…) Ako rokovi nisu određeni zakonom ili drugim propisom, određuje ih, s obzirom na okolnosti slučaja, službeno lice.

(…) Član 111.

Postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti povodom zahteva stranke Član 113.

Postupak je pokrenut čim organ izvrši ma koju radnju radi vođenja postupka.

Ako organ povodom zahteva stranke utvrdi da nema uslova za pokretanje postupka, doneće zaključak o odbacivanju zahteva stranke. Protiv tog zaključka dozvoljena je posebna žalba.

Član 114.

U upravnim stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje postupka potreban zahtev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako takav zahtev postoji.

4. Prethodno pitanje Član 132.

Ako organ naiđe na pitanje bez čijeg se rešenja ne može rešiti sama upravna stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu celinu za čije je rešavanje nadležan sud ili neki drugi organ, (prethodno pitanje), on može pod uslovima iz ovog zakona sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne reši. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.

(…) Član 136.

Postupak prekinut zbog rešavanja prethodnog pitanja pred nadležnim organom nastaviće se kad se konačno odluči o tom pitanju.

3. Delimično, dopunsko i privremeno rešenje Član 203.

Kad se u jednoj upravnoj stvari rešava u više tačaka a samo su neke od njih sazrele za rešavanje, i kad se pokaže celishodnim da se o tim tačkama reši posebnim rešenjem, organ može doneti rešenje samo o tim tačkama (delimično rešenje).

Delimično rešenje smatra se u pogledu pravnih sredstava i izvršenja kao samostalno rešenje.

Član 204.

Ako organ nije rešenjem odlučio o svim pitanjima koja su bila predmet postupka, on može po predlogu stranke ili po službenoj dužnosti doneti posebno rešenje o pitanjima koja već donesenim rešenjem nisu obuhvaćena (dopunsko rešenje). Ako predlog stranke za donošenje dopunskog rešenja bude odbijen, protiv zaključka o tome dopuštena je posebna žalba.

Ako je predmet već raspravljen dopunsko rešenje se može doneti bez ponovnog sprovođenja ispitnog postupka.

Dopunsko rešenje smatra se u pogledu pravnih sredstava i izvršenja samostalnim rešenjem.

1. Opšte odredbe Član 255.

(…) Prvostepeno rešenje postaje izvršno:

1) istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, 2) dostavljanjem stranci ako žalba nije dopuštena, 3) dostavljanjem stranci, ako žalba ne odlaže izvršenje, 4) dostavljanjem stranci rešenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.

(…) Ako je u rešenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku, rešenje postaje izvršno istekom tog roka. Ako rešenjem nije određen rok za izvršenje radnje, rešenje postaje izvršno u roku od 15 dana od dana dostavljanja rešenja. Rešenjem ostavljeni rok za izvršenje rešenja, odnosno propisani rok od 15 dana za izvršenje počinje da teče od dana kad rešenje, u smislu st. 2. i 3. ovog člana, postane izvršno.

(…) VI.Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 13 0 U 002568 13 U od 25. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 7. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelantica tvrdi da su joj osporenom presudom Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e), f), k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1, čl. 8. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

44. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je apelantica tražila da se odluči o njezinom zahtjevu da joj se dodijeli i omogući otkup drugog stana umjesto ratom uništenog stana, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te zbog činjenice da je postupak trajao, kako je navela, više od devet godina.

U odnosu na osporenu presudu

46. U vezi sa apelanticinim tvrdnjama o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

47. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

48. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica podnijela zahtjev na osnovu člana

56. Zakona o otkupu stanova kojim je tražila da joj se dodijeli i omogući otkup drugog odgovarajućeg stana umjesto ratom uništenog stana. Odjeljenje za prostorno uređenje je djelimičnim rješenjem apelantici priznalo pravo na dodjelu drugog odgovarajućeg stana, a koje se ima izvršiti kada se ispune finansijske, materijalne i formalne pretpostavke obveznika izvršenja predmetne obaveze. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta nespornim proizlazi da apelantica protiv ovog rješenja nije izjavljivala žalbu tako da je ono postalo pravomoćno i izvršno.

49. Apelantica smatra da je shodno članu 56. Zakona o otkupu stanova Općina trebala da joj i dodijeli konkretni stan. Zbog toga je podnijela zahtjev za donošenje dopunskog rješenja kojim će joj se i dodijeliti konkretni stan. Ovaj njezin zahtjev je zaključkom Odjeljenja za prostorno uređenje odbačen, a sa stavom Odjeljenja su se saglasili i Ministarstvo i Okružni sud odlučujući o apelanticinoj žalbi, odnosno tužbi u upravnom sporu. Apelantica smatra da zbog toga o njezinom zahtjevu nikad nije u cjelini odlučeno, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

50. Ustavni sud zapaža da je članom 56. Zakona o otkupu stanova koji se primjenjivao u konkretnom slučaju bilo određeno da su nosiocu stanarskog prava čiji je stan uništen grad odnosno općina dužni u roku od deset godina omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava.

51. Nadalje, u skladu sa članom 203. ZUP-a organ uprave kada rješava u upravnoj stvari u više tačaka, a samo neke od njih su sazrele za rješavanje i kada se pokaže cjelishodnim da se o tim tačkama odluči posebnim rješenjem onda može donijeti rješenje samo o tim tačkama, tj. djelimično rješenje. U skladu sa članom 204. ZUP-a kada organ nije odlučio o svim pitanjima koja su bila predmet postupka on može, po prijedlogu stranke ili po službenoj dužnosti, donijeti posebno rješenje o pitanjima koja nisu obuhvaćena već donesenima rješenjem, tj. dopunsko rješenje. Istim članom je određeno da i ako je predmet već raspravljen, dopunsko rješenje se može donijeti bez ponovnog ispitnog postupka. U svakom slučaju i djelimično i dopunsko rješenje, shodno citiranim odredbama, u pogledu pravnih sredstava i izvršenja smatraju se samostalnim rješenjima. Nadalje, u skladu sa članom 113. ZUP-a ako organ utvrdi da nema uvjeta za pokretanje postupka po zahtjevu stranke donijeće zaključak o odbacivanju zahtjeva stranke. Najzad, članom 255. ZUP-a je, pored ostalog, određeno da ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku rješenje postaje izvršno istekom tog roka.

52. Ustavni sud zapaža da iz člana 56. Zakona o otkupu stanova za općinu proizlazi obaveza da omogući otkup drugog odgovarajućeg stana, te da je ovu obavezu dužna ispuniti u roku od deset godina.

53. U konkretnom slučaju apelantici je djelimičnim rješenjem priznato pravo na otkup drugog odgovarajućeg stana. Iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi da je ocijenjeno cjelishodnim da se donese djelomično rješenje s obzirom da je utvrđeno kao nesporno da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na stanu koji je u ratu uništen, te da joj, u skladu sa članom 56. Zakona o otkupu stanova, pripada pravo na dodjelu drugog odgovarajućeg stana. U obrazloženju ovog rješenja ukazano je i da Općina ne raspolaže finansijskim sredstvima, kao ni stambenim fondom iz kojeg bi mogla odmah i izvršiti dodjelu odgovarajućeg stana, ali da preduzima mjere kako bi osigurala izvršenje ove obaveze u zakonom određenom roku, tj. u roku od deset godina, kako je to i određeno članom 56. Zakona o otkupu stanova. Shodno navedenom, te imajući u vidu da član 56. Zakona o otkupu stanova samo određuje da odgovarajući stan ne može biti veći od onog koji je nosilac stanarskog prava imao i koji je uništen u ratu proizlazi da pitanje konkretnog stana koji bi apelantici mogao biti dodijeljen nije ni raspravljano zbog okolnosti na koje je ukazano u obrazloženju dopunskog rješenja, a koje apelantica nije ni dovela u pitanje s obzirom da protiv ovog rješenja nije izjavljivala žalbu, odnosno ove činjenice nije osporila ni u apelaciji. Osim toga, Ustavni sud zapaža da samo određenje u navedenoj zakonskoj odredbi da stan ne može biti veći nije dovoljno za utvrđivanje šta se smatra odgovarajućim stanom i ono mora biti posebno utvrđeno u postupku.

54. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u skladu sa članom 203. ZUP-a djelimično rješenje u pogledu pravnih sredstava i izvršenja predstavlja samostalno rješenje, tj. meritornu odluku koja može biti predmet osporavanja žalbom i tužbom, kao i predmet izvršenja. U konkretnom slučaju apelantica protiv djelimičnog rješenja nije izjavila žalbu, pa je ono postalo pravomoćno i izvršno. U tom smislu, a suprotno apelanticinim tvrdnjama, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je proizvoljan stav Ministarstva, te Okružnog suda da je o apelanticinom zahtjevu meritorno odlučeno i da joj stoji na raspolaganju da zahtijeva izvršenje djelimičnog rješenja.

55. Nadalje, apelantica se ponovno obratila Odjeljenju za prostorno uređenje sa zahtjevom za donošenje dopunskog rješenja. Ustavni sud zapaža da u skladu sa članom 204. ZUP-a i dopunsko rješenje u pogledu pravnih sredstva i izvršenja predstavlja samostalno rješenje, tj. meritornu odluku. Odjeljenje za prostorno uređenje je zaključak kojim je odbačen apelanticin zahtjev za donošenje dopunskog rješenja zasnovalo na članu 113. stav 2. ZUP-a kojim je određeno da će zahtjev stranke biti odbačen ukoliko ne postoje uvjeti za odlučivanje o njemu. Iz obrazloženja zaključka proizlazi da je Općina pokrenula postupak povrata stanova kojima raspolaže Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, ali da taj postupak još nije okončan, te da će po okončanju ovog postupka biti donijet Pravilnik kojim će se utvrditi prioriteti i procedura stambenog zbrinjavanja. Odjeljenje za prostorno uređenje je ocijenilo da ne postoje materijalne pretpostavke da se udovolji apelanticinom zahtjevu, odnosno da ne postoje uvjeti za odlučivanje kako je to određeno članom 113. stav 2. ZUP-a. Navedene činjenice iz zaključka apelantica nije osporavala ni u žalbi ni u tužbi, kao ni u apelaciji. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica ne tvrdi da Općina ima ili posjeduje stambeni fond, odnosno raspolaže stanom koji bi, kao odgovarajući, mogao da joj bude dodijeljen, odnosno da eventualno raspolaže finansijskim sredstvima iz kojih bi osigurala drugi odgovarajući stan kako bi apelantici omogućila da ga otkupi.

56. Najzad, Ustavni sud zapaža da je članom 56. Zakona o državnim stanovima ustanovljena zakonska obaveza za općinu da u roku od deset godina osigura drugi odgovarajući stan. Dakle, radi se o obavezi za koju je rok utvrđen zakonom, a čije se prinudno izvršenje, shodno članu 255. ZUP-a, može tražiti kada ovaj rok protekne.

57. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2513/11 od 6. novembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) raspravljao slično činjenično i pravno pitanje (u kontekstu odluka donesenih u parničnom postupku u vezi sa omogućavanjem otkupa drugog stana na ime uništenog stana) zaključio (vidi tačku 20) da nije proizvoljan stav redovnog suda da apelanticino potraživanje da joj se dodijeli drugi odgovarajući stan radi otkupa nije dospjelo jer do donošenja prvostepene presude u konkretnom predmetu nije protekao rok određen članom 56. Zakona o privatizaciji stanova. Pri tome, za početak roka iz citirane odredbe uzet je datum stupanja na snagu, u tom slučaju, relevantnog zakona.

58. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je rok od deset godina iz člana 56. Zakona o državnim stanovima ustanovljen izmjenama i dopunama ovog zakona koje su objavljene u „Službenom glasniku RS“ broj 58/09 od 11. juna 2009. godine i koji se kao relevantni zakon primjenjivao u apelanticinom slučaju. Članom 3. navedenog zakona određeno je da ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku RS“. Stoga se početak roka od deset godina vezuje za datum stupanja na snagu relevantnih izmjena i dopuna Zakona o stanovima, tj. 19. juni 2009. godine, te ovaj rok, u apelanticinom slučaju, ističe 19. juna 2019. godine. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, te rukovodeći se stavom iz naprijed citirane Odluke broj AP 2513/11, Ustavni sud zapaža da ni u apelanticinom slučaju nije protekao zakonom određeni rok od deset godina čijim protekom apelantica može, u smislu člana 255. ZUP-a, tražiti prinudno izvršenje djelimičnog rješenja kojim joj je priznato pravo na otkup drugog odgovarajućeg stana.

59. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, a suprotno apelanticinim tvrdnjama, nema ništa što bi uputilo na zaključak da su odredbe materijalnog i procesnog prava primijenjene proizvoljno i na način koji bi doveo u pitanje garancije pravičnog postupka.

60. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava neosnovani.

Suđenje u razumnom roku a)Relevantna načela

61. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

62. Apelantica tvrdi da je Odjeljenju za prostorno uređenje podnijela zahtjev 5. marta 2004. godine. Iz apelanticinih navoda proizlazi da smatra da je postupak po ovom zahtjevu okončan donošenjem osporene presude Okružnog suda od 25. septembra 2013. godine.

63. Ustavni sud zapaža da je u ovoj odluci već ukazano da je po apelanticinom zahtjevu od, kako ona tvrdi, 5. marta 2004. godine donijeto djelimično rješenje od 18. novembra 2011. godine koje ima karakter meritorne odluke u smislu člana 203. ZUP-a, a koje apelantica nije osporavala i koje je postalo pravomoćno i izvršno.

64. Stoga će Ustavni sud za početak relevantnog perioda u konkretnom slučaju uzeti apelanticino obraćanje Odjeljenju za prostorno uređenje za izdavanje dopunskog rješenja, tj. 20. august 2012. godine, a povodom kog je donijet zaključak protiv kojeg je apelantica izjavljivala žalbu, te pokrenula i upravni spor, a koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda od 25. septembra 2013. godine. Shodno navodnom relevantni period je trajao jednu godinu, jedan mjesec i pet dana.

c)Analiza razumnosti trajanja postupka

65. U konkretnom slučaju apelantica je tražila donošenje dopunskog rješenja kojim bi joj bio dodijeljen konkretni stan umjesto stana koji je uništen u ratu. Kao što je već ukazano u ovoj odluci, nadležni organ uprave je zaključio da ne postoje materijalne pretpostavke, odnosno uvjeti u smislu člana 113. ZUP-a da se odlučuje o ovom apelanticinom zahtjevu.

66. Nadalje, iz dokumenata predočenih uz apelaciju, kao ni iz dostavljenih odgovora ne može se zaključiti da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela trajanju postupka.

67. Nadalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je po apelanticinom zahtjevu od 20. augusta 2012. godine Odjeljenje za prostorno uređenje zaključak donijelo već 30. augusta 2012. godine. Nadalje, o apelanticinoj žalbi na zaključak Ministarstvo je odlučilo 12. februara 2013. godine, a o tužbi u upravnom sporu Okružni sud je donio odluku 7. oktobra 2013. godine.

68. Imajući u vidu da je o apelanticinom zahtjevu pred tri različite instance odlučeno za jednu godinu, jedan mjesec i pet dana Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje.

69. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom i pravo na imovinu

70. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo na dom i pravo na imovinu. Tvrdnje o povredi ovih prava apelantica zasniva na identičnim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i trajanju postupka koji su u ovoj odluci već ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o povredi prava iz člana II/3.k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Pravo na efektivan pravni lijek

71. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na efektivan pravni lijek jer korištenje raspoloživih pravnih lijekova, kako je navela, za nju nije imalo nikakav efekt odnosno bilo djelotvorno. U vezi sa ovim dijelom navoda Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali i njezinim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravima iz člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

72. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te kada je o apelanticinom zahtjevu pred tri različite instance odlučeno za jednu godinu, jedan mjesec i pet dana.

73. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica kršenje ovih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te dužinu postupka za koje je zaključeno da su neosnovani.

74. Najzad, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na efektivni pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali i njezinim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

75. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

76. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4882/13 (V. O. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio