Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-97/16 (I. R.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratni zločin
  • Pretpostavka nevinosti
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Uporedive situacije
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-97/16

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 97/16, rješavajući apelaciju Ive Raguža, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. listopada 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ive Raguža podnesena protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine-Apelacijskog vijeća br. S1 1 K 005528 14 Kžž od 10. studenog 2015. godine i S1 1 K 005528 14 Kžk od 10. lipnja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ivo Raguž (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Marko Raguž, odvjetnik iz Stoca, podnio je 7. siječnja 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine-Apelacijskog vijeća (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 005528 14 Kžž od 10. studenog 2015. godine i S1 1 K 005528 14 Kžk od 10. lipnja 2015. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora apelantu koja mu je izrečena presudom od 10. lipnja 2015. godine do donošenja odluke o apelaciji. Obzirom da uz apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje, Ustavni sud je sukladno članku 21. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta 15. veljače 2016. godine zatražio da dopuni apelaciju. Apelant je 29. veljače 2016. godine dostavio traženu dopunu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 97/16 od 3. ožujka 2016. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva BiH (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 25. svibnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH je dostavio odgovor 31. svibnja 2016. godine, a Tužiteljstvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 005528 11 Kri od 13. siječnja 2014. godine apelant i Veselko Raguž (u daljnjem tekstu: suosuđeni) oslobođeni su optužbi da su, na način, u vrijeme i na mjestu preciziranim u presudi, počinili, i to apelant kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog pučanstva iz članka 173. stavak 1. točka c) u svezi sa člankom 180. stavak 1. i člankom 29. Kaznenog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) a suoptuženi kazneno djelo precizirano u presudi. Presudom je odlučeno da troškovi kaznenog postupka, kao i nužni izdaci i nagrade braniteljima padaju na teret proračunskih sredstava Suda BiH, a na temelju članka 198. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevima upućeni na parnicu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Sud BiH, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da Tužiteljstvo nije ponudilo dokaze koji bi po svojoj kvaliteti i sadržaju, izvan svake razumne sumnje, upućivali na zaključak da su apelant i suosuđeni počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret.

7. Protiv navedene presude Tužiteljstvo BiH je podnijelo priziv koji je Sud BiH djelomično uvažio, te Presudom broj S1 1 K 005528 14 Krž3 od 1. listopada 2014. godine u odnosu na apelanta u cijelosti ukinulo osporenu presudu od 13. siječnja 2014. godine, a u odnosu na suoptuženog u dijelu točke II-1 izreke osporene presude, te je u odnosu na ukinute dijelove presude naloženo održavanje pretresa pred Apelacijskim vijećem Suda BiH.

8. Nakon toga Tužiteljstvo je 31. ožujka 2015. godine preciziralo dispozitiv optužnice protiv apelanta i suosuđenog na način da je navedeno da je optužnica protiv njih podignuta, jer „su početkom kolovoza 1993. godine u logoru Dretelj na području općine Čapljina, u vrijeme rata u BiH i oružanog sukoba između HVO-a i ARBiH, suosuđeni kao zapovjednik IV. bojne HVO-a Brigade „Knez Domagoj“, a apelant kao pripadnik te bojne postupali suprotno odredbama članka 3. stavak 1. toč. a) i c) i članka 27. stavak 1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, tako da su apelant i suosuđeni neposredno sudjelovali u ispitivanju i fizičkom zlostavljanju, mučenju i nečovječnom postupanju zatvorenih civila, pa su tako zajedno početkom kolovoza 1993. godine u logoru Dretelj na području općine Čapljina, u kojem je protuzakonito zatvoreno i držano više stotina civila Bošnjaka, zajedno sa Antom Krešićem i više neidentificiranih vojnih policajaca sudjelovali u ispitivanju i fizičkom zlostavljanju zatvorenih civila Semira Balavca, Edina Đulića, Medina Kaplana i Selvedina Kaplana na način da su ih prozivali jednog po jednog da uđu u limenu garažu koja se nalazila u sklopu logora, iznuđujući od njih priznanje, više puta ih udarali nogama obuvenim u vojničke čizme i zatvorenim šakama - pesnicama u predjelu glave i tijela-nogu, potom im je Ante Krešić na uši i ruke uključivao električno kolo struje pomoću induktorskog telefona koji je ručno aktivirao kako bi proizvodio električnu struju koja je, prolazeći kroz tijela oštećenih, tresla ih i bacala na tlo uslijed čega su bili izloženi jakim bolovima, a uslijed zadobivenih udaraca i pada na tlo, zadobivali su povrede tijela praćene krvarenjem, pa kad je Semiru Balavcu potekla krv iz usta i nosa, apelant mu je stavio šaku soli na usta i nos uslijed čega je Semir Balavac trpio još veću bol (...)“.

9. Nakon održanog pretresa Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 005528 14 Kžk od 10. lipnja 2015. godine kojom su apelant i suosuđeni proglašeni krivim da su kao suizvršitelji počinili kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog pučanstva iz članka 142. stavak 1. Kaznenog zakona SFRJ u svezi sa člankom 22. istog zakona, te su im izrečene kazne zatvora u trajanju od po tri godine. Presudom je određeno da su apelant i suosuđeni obvezni solidarno naknaditi troškove postupka o čijoj visini će odlučiti taj sud posebnim rješenjem, a oštećeni su sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevima upućeni na parnični postupak. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su apelant i suosuđeni početkom kolovoza 1993. godine u logoru „Dretelj“ na području Čapljine, u vrijeme rata u BiH i oružanog sukoba između HVO-a i ARBiH, suosuđeni kao zapovjednik IV. bojne HVO-a Brigade „Knez Domagoj“, a apelant kao pripadnik iste bojne postupali suprotno odredbama članka 3. stavak 1. točka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, tako što su sudjelovali u ispitivanju i mučenju zatvorenih civila na način što su u navedenom logoru, u kojem je protuzakonito bilo zatvoreno i držano više stotina civila Bošnjaka, zajedno sa Antom Krešićem i više neidentificiranih vojnih policajaca sudjelovali u ispitivanju i fizičkom zlostavljanju zatvorenih civila Semira Balavca, Edina Đulića, Medina Kaplana i Selvedina Kaplana. Navedeno je da su ih pri tome prozivali jednog po jednog da uđu u limenu garažu koja se nalazila u sklopu logora, gdje su tijekom ispitivanja iznuđivali priznanja od njih na način da su ih više puta udarali nogama na kojima su bile vojničke čizme i zatvorenim šakama-pesnicama u predjelu glave i tijela, u noge, a Ante Krešić im je na uši i ruke uključivao električno kolo struje pomoću induktorskog telefona koji je ručno aktivirao kako bi proizvodio električnu struju koja je prolazila kroz tijela zarobljenika, tresla ih i bacala na tlo uslijed čega su bili izloženi jakim bolovima, a uslijed zadobivenih udaraca i padova na tlo zadobivali su povrede praćene krvarenjem iz nosa i usta nakon čega je apelant Semiru Balavcu na usta i nos stavio šaku soli uslijed čega je on trpio još veću bol.

10. S tim u svezi je, između ostalog, navedeno da je na temelju dokaza preciziranih u presudi, među kojima su iskazi svjedoka detaljno navedeni u presudi i obimne dokumentacije, također navedene u presudi, od kojih su neki prihvaćeni iz prvostupanjskog postupka uz suglasnost i Tužiteljstva i obrane apelanta i suosuđenog, nesporno dokazano da su apelant i suosuđeni počinili kazneno djelo koje im je stavljeno na teret. Navedeno je da je taj sud, ocjenjujući iskaze svjedoka-oštećenih utvrdio da su oni međusobno suglasni kako u pogledu načina dovođenja na mjesto događanja (limena garaža u krugu logora „Dretelj“), kao i na načine zlostavljanja (mučenje priključivanjem na struju induktorskog telefona, udaranje, te stavljanje soli na rane) koje su vršili, između ostalih i apelant i suosuđeni, i to u svojstvu suizvršitelja. Sud BiH je naveo da je s posebnom pozornošću analizirao razlike u iskazima saslušanih svjedoka-oštećenih a posebice u odnosu na razlike u iskazima danim na glavnom pretresu i u tijeku istrage, ali da je, i pored prisutnih razlika, ocjenjujući da one ne umanjuju pouzdanost njihovih iskaza, nego da odražavaju subjektivni doživljaj svakog od svjedoka koji je ujedno i oštećeni, odnosno žrtva zlostavljanja, te je zaključeno da je nesporno da su se događaji zbili na način kako je to detaljno prezentirano u presudi, odnosno da su apelant i suosuđeni počinili kazneno djelo koje im je stavljeno na teret, i to u svojstvu suizvršitelja. Pored toga, navedeno je da su odbijeni prijedlozi i Tužiteljstva i obrane apelanta i suosuđenog (precizirani na strani 8) predmetne presude, jer je taj sud zaključio da navedeni dokazi ne ispunjavaju standard novog dokaza u smislu članka 295. ZKPBiH obzirom na to da nije obrazloženo zašto ti dokazi nisu mogli biti predloženi u prvostupanjskom postupku. S tim u svezi je navedeno da je prilikom odmjeravanja kazni apelantu i suosuđenom Sud BiH imao prvenstveno u vidu svrhu kažnjavanja propisanu člankom 33. preuzetog KZSFRJ, koja se tiče osiguranja specijalne, ali i generalne prevencije, kao i okolnosti koje utječu na eventualno ublažavanje kazne, te je zaključio da su izrečene kazne zatvora od po tri godine adekvatne težini djela i stupnju njihove kaznene odgovornosti. Imajući u vidu navedeno, Apelacijsko vijeće Suda BiH je donijelo presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude apelant i suosuđeni su podnijeli prizive Sudu BiH koji je Presudom broj S1 1 K 005528 14 Kžž od 10. studenog 2015. godine u odnosu na suosuđenog priziv uvažio i preinačio osporenu presudu na način da je suosuđeni oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, a u odnosu na apelanta priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio osporenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su neutemeljeni navodi iz apelantovog priziva vezani za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer, po mišljenju tog suda, obrana u tijeku postupka nije uspjela dovesti u pitanje postojanje limene garaže u krugu logora „Dretelj“ u kojoj su se, kako je utvrđeno na temelju provedenih dokaza, predmetni događaji desili. Navedeno je i da su neutemeljeni prizivni navodi da apelant nije počinio radnje koje su mu stavljene na teret obzirom na to da iz obrazloženja osporene presude jasno proizlazi da je na temelju, prije svega iskaza svjedoka-oštećenog poimenično navedenog u presudi, utvrđeno da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret. Osim toga je navedeno da nije utemeljen ni navod da je iskaz tog svjedoka-oštećenog nepouzdan, jer je isti svjedok na iste okolnosti već davao iskaz u postupku koji je vođen protiv Ante Krešića pred Kantonalnim sudom u Mostaru, ali da tada nije identificirao apelanta kao osobu koja mu je stavila sol na ranu obzirom na to da je, kako je naveo Sud BiH, taj svjedok-oštećeni na istovjetan način opisao predmetni događaj i tom prilikom identificirao apelanta kao osobu koja je počinila predmetne radnje. Također je navedeno da su neutemeljeni i apelantovi prizivni navodi da je sud prilikom odlučivanja izašao iz okvira optužnice, jer je, kako je obrazložio taj sud, apelant proglašen krivim za kazneno djelo čiji su svi potrebni elementi sadržani u samoj optužnici, te da je drugostupanjski sud, suprotno apelantovim navodima, određene navode iz optužnice samo prilagodio u svrhu preciziranja, a ne da je tom prilikom izmijenio činjenično stanje prikazano optužnicom. Kao neutemeljeni su odbijeni i apelantovi prizivni prigovori da oštećeni nisu bili civili, nego vojne i naoružane osobe, jer je, kako je naveo taj sud, u postupku nesporno utvrđeno da se radilo o civilima koji su izvedeni iz svojih kuća. Odbijeni su i prizivni navodi da radnje stavljanja soli na rane i puštanja struje iz induktorskog telefona u tijela svjedoka-oštećenih nemaju karakter mučenja, budući da je nesporno da se radi o mučenju. Imajući u vidu navedeno, Apelacijsko vijeće Suda BiH je u odnosu na apelanta donijelo presudu kao u izreci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. toč. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da ničim nije dokazano da je počinio djelo za koje mu je izrečena zatvorska kazna i da je time prekršen princip in dubio pro reo. Navodi da obrana u prizivnom postupku nije predložila nove dokaze koje ranije nije mogla predložiti, jer ih je trebalo pribaviti iz Arhiva Republike Hrvatske u Zagrebu, a apelant je imao mjeru zabrane napuštanja prebivališta zbog čega nije ni mogao otići po te dokaze, a njegov odvjetnik je bio prezauzet da bi mogao otputovati po njih. Navodi i da se Apelacijsko vijeće Suda BiH nije uopće osvrnulo na prizivne navode vezane za povredu prava na obranu koja se odnosila na nedopuštanje obrani da detaljno ispita „krunskog svjedoka optužbe“ – svjedoka oštećenog poimenično navedenog u presudi, na temelju čijeg iskaza je apelant i osuđen i koji nije na istovjetan način interpretirao događaje na glavnom pretresu i u istrazi. Apelant navodi i da ničim nije dokazano postojanje limene garaže u kojoj su se navodni događaji desili, da je nesporno da je sud prekoračio optužnicu, a ne da ju je precizirao, jer je narušen objektivni identitet optužnice, kao i da je osuđen za suizvršiteljstvo iako mu to izmijenjenom optužnicom nije stavljeno na teret. Apelant smatra i da je diskriminiran, jer je za potpuno iste činjenične radnje suoptuženi oslobođen optužbe, a njemu je izrečena zatvorska kazna iako su za obojicu korišteni istovjetni dokazi.

b) Odgovor na apelaciju

13. Sud BiH je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelacija neutemeljena. Naveo je i da se Sud prilikom donošenja osporenih presuda kretao u okviru činjenica prezentiranih u optužnici pri čemu je na temelju dokaza preciziranih u presudama jasno dokazano da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o kaznenom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09), u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme suđenja, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3. stavak 2.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Članak 275.

Izmjena optužbe Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja obrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Članak 280.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.

Članak 281.

Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

15. U Krivičnom zakonu SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; […],prisiljavanje na prostituciju ili silovanja, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

VI. Dopustivost

16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacijskog vijeća Suda BiH broj S1 1 K 005528 14 Kžž od 10. studenog 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 2. prosinca 2015. godine a apelacija je podnesena 7. siječnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije i pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Članak 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2)Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

23. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje kaznene odgovornosti apelanta, pa su članak II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi.

24. Apelant smatra da su redoviti sudovi prilikom donošenja svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su zaključili da je počinio kazneno djelo ratni zločin za koje mu je izrečena zatvorska kazna, jer ničim nije dokazano da je on to djelo počinio budući da su dokazi pogrešno ocijenjeni, jer je povrijeđen objektivni identitet optužnice i jer je pogrešno da mu je branitelj po službenoj dužnosti imenovan zbog obvezne obrane, ne vodeći pri tome računa o njegovom lošem imovnom stanju. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u apelaciji u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovitim sudovima, odnosno pred Sudom BiH. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu svih navedenih apelantovih prigovora. U svezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju u odnosu na tvrdnju da ničim nije dokazano da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, u osporenim presudama u potpunosti opisan proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi proveli opsežan dokazni postupak, te da je na temelju svih provedenih dokaza utvrđeno da je apelant, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci osporene presude, poduzeo kaznenopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog pučanstva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ. Za ovakvo utvrđenje Sud BiH je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom kaznenom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da je nesporno utvrđeno da su oštećeni bili civilne, a ne vojne osobe, te da nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi počinili povredu objektivnog identiteta optužnice, niti da postoji nesuglasje između izreke osporene drugostupanjske presude i precizirane optužnice, pa i u odnosu na postojanje suizvršiteljstva, a što je vidljivo iz prethodnih točaka ove odluke. Pri tome Ustavni sud podsjeća da činjenica da je nakon provedenog dokaznog postupka na temelju utvrđenog činjeničnog stanja iz izreke presude izostavljena točka c) stavak 1. članak 3. Ženevske konvencije ne predstavlja narušavanje objektivnog identiteta optužnice obzirom na to da Tužiteljstvo ima pravo do okončanja dokaznog postupka, ako na to ukazuju provedeni dokazi, izmijeniti optužnicu i uskladiti je sa utvrđenim činjenicama a sve sukladno članku 275. ZKPBiH.

26. Osim toga, a u svezi sa apelantovim navodima da mu nije bilo dopušteno da naknadno provede dokaze koji su se sastojali od pribavljanja dokumentacije iz Arhiva u Republici Hrvatskoj, koje apelant nije mogao pribaviti jer je imao mjeru zabrane napuštanja BiH, Ustavni sud zapaža da je u osporenim presudama obrazloženo da je provođenje dokaza koje je apelant predložio u drugostupanjskom postupku odbijeno, jer apelant nije obrazložio zašto ih nije pribavio u zakonskim rokovima, tj. u tijeku trajanja prvostupanjskog postupka, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored toga, Ustavni sud zapaža da, iznoseći ove navode, apelant zanemaruje činjenicu da nije morao osobno pribavljati navedenu dokumentaciju, jer je sve vrijeme trajanja postupka imao stručnog branitelja, a da tvrdnja da je njegov branitelj bio „prezauzet“, pa dokaze nije mogao pribaviti ne predstavlja opravdan razlog za neprezentiranje dokaza sukladno zakonskim odredbama. Zbog svega navedenog, Ustavni sud sve ove apelantove navode smatra neutemeljenim.

27. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta, suprotno apelantovim navodima da mu nije dopušteno detaljno saslušanje „krunskog svjedoka“, proizlazi da je apelantova obrana u tijeku prvostupanjskog postupka (iz kojeg su preuzeti određeni u osporenoj drugostupanjskoj presudi precizirani dokazi uz suglasnost i obrane apelanta i suosuđenog i Tužiteljstva, među kojima je i iskaz navedenog svjedoka) ispitala navedenog svjedoka, te Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neutemeljenim.

28. Nadalje, apelant tvrdi da su oštećeni osporenom presudom neutemeljeno upućeni na parnicu u pogledu imovinskopravnog zahtjeva, ali da iz osporene presude jasno proizlazi da je u njoj navedeno da se oštećeni sa „eventualnim imovinskopravnim zahtjevom“ upućuju na parnicu, odnosno da u presudi nije navedeno da taj zahtjev i postoji. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da apelant navodi da prilikom obvezivanja apelanta (i suosuđenog) na solidarno snošenje troškova kaznenog postupka redoviti sudovi nisu vodili računa da mu je branitelj po službenoj dužnosti postavljen ne samo zbog obvezne obrane nego i zbog lošeg imovinskog stanja. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da iz osporene drugostupanjske presude proizlazi da je utvrđeno da će se o troškovima predmetnog postupka odlučiti naknadno, rješenjem a po prikupljanju potrebnih podataka, ali da apelant s tim u svezi nije dostavio takvo rješenje iz kojeg bi bilo vidljivo da je apelant i u kojoj mjeri obvezan na plaćanje troškova postupka, pa Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neutemeljenim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neutemeljenim i apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

30. Apelant navodi da je u odnosu na njega prekršen i princip in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeni princip garantiran člankom 6. stavak 2. Europske konvencije prema kojem se svatko smatra nevinim dok se njegova krivnja ne dokaže po zakonu. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, Serija A broj 146, stavak 77). Dovodeći u kontekst navedeni stavak sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret, ili od koje ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nema mjesta ni tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo budući da ništa ne dovodi u sumnju odluku suda o apelantovoj kaznenoj odgovornosti u smislu da je neka činjenica ostala nerazjašnjena a što bi vodilo kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju principa in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije smatra neutemeljenim.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.

Ostali navodi

32. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, jer smatra da je diskriminiran u odnosu na suoptuženog kojem je izrečena oslobađajuća presuda iako su bili osuđeni na temelju istih dokaza. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da je apelant osuđen na temelju dokaza provedenih u postupku koji su precizirani u prethodnim točkama ove odluke, između ostalog i prvenstveno zbog radnje koja se sastojala u stavljanju soli u usta i nos oštećenom poimenično navedenom u presudi a nakon što je on prokrvario usljed udaraca i puštanja struje kroz tijelo, te da nesporno iz činjenica predmeta proizlazi da suoptuženom nije ni bila stavljena na teret ova radnja. Imajući u vidu navedeno, te da iz stanja spisa ne proizlazi da je prema apelantu postupano na drugačiji način nego prema suoptuženom, te da u suštini apelant navode o kršenju ovog prava vezuje i za primjenu prava i utvrđivanje činjenica, odnosno kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud već zaključio da nije prekršeno, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije smatra neutemeljenim.

VIII. Zaključak

33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na primjenu prava i utvrđivanje činjenica kada su redoviti sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da postoji proizvoljnost u zaključku tih sudova da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret i u kojima je detaljno opisan postupak provođenja dokaza i njihova ocjena kako svakog posebice, tako i svih dokaza zajedno. Analogno tome, nema kršenja ni prava iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije u odnosu na princip in dubio pro reo kada ništa ne dovodi u sumnju odluku suda o apelantovoj kaznenoj odgovornosti u pogledu toga da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu navedenog principa.

34. Nema kršenja prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu postupano drugačije u odnosu na suosuđenog i kada apelant kršenje ovog prava vezuje i za kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na primjenu prava i utvrđivanje činjenica, a Ustavni sud je zaključio da to pravo nije prekršeno.

35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-97/16 (I. R.) | Sudska praksa | Aktio