Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-713/15 (Z. M. i A. B.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-713/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-713/15, rješavajući apelacije Zorana Milačića i Avde Berisalića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zoran Milačić, protiv presude Vrhovnog sud Republike Srpske broj 11 0 U 009186 13 Uvp od 20. novembra 2014. godine;

Avdo Berisalić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 007233 15 U od 23. aprila 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-713/15

1. Zoran Milačić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 009186 13 Uvp od 20. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko - invalidske zaštite RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je utvrđeno da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) II kategorije sa 100% invaliditeta, zbog nepostojanja zakonom propisanih uslova za dalje priznavanje prava.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da je u provedenom postupku na nesumnjiv način utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi iz odredaba člana 4. stav 1. u vezi sa članom 2. stav 1.-3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata RS (u daljnjem tekstu: Zakon) da se apelantu prizna svojstvo RVI, s obzirom da je u pravosnažno okončanom postupku, rješenjem od 17. februara 2009. godine, donesenog u postupku revizije uvjerenja o ranjavanju na osnovu člana 127. stav 2 Zakona, koji predstavlja dokaz u postupku rješavanja o pravu apelanta za utvrđivanje svojstva RVI, utvrđeno da se ranjavanje apelanta nije desilo u vršenju vojne službe. Dalje se navodi, da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je apelant, ranjen 31. decembra 1991. godine, ali da njegovo povređivanje nije vezano za vršenje vojne službe te su stavljena van snage ranija uvjerenja o ranjavanju. Također se navodi, da je utvrđeno da se povređivanje apelanta desilo ispred kafića „Mister X“ u Banjoj Luci, prilikom korištenja redovnog odobrenog odmora iz jedinice, ali da je put od jedinice do kuće prekinut nepotrebnim ulaskom i bezrazložnim zadržavanjem, zbog čega je primjenom člana 127. Zakona, izvršena revizija uvjerenja o ranjavanju apelanta. Vrhovni sud konstatuje, da je u tom postupku na okolnost povređivanja apelanta proveden obiman dokazni postupak, između ostalih dokaza je saslušan i apelant koji je potvrdio da je na poziv poznanika svratio u kafić gdje se zadržao oko 10 minuta nakon čega se desilo njegovo ranjavanje i povređivanje. Vrhovni sud je zaključio, da su bez osnova svi navodi koje je apelant istakao u zahtjevu, s obzirom da je u postupku revizije uvjerenja na nesumnjiv način utvrđeno da se ranjavanje apelanta nije desilo u vršenju vojne dužnosti u smislu odredbe člana 10. stav 1. Zakona, a prema stavu 2. člana 127. Zakona, revidirano uvjerenje o okolnostima ranjavanja je osnov za rješavanje u upravnim stvarima, kako u redovnom postupku tako i povodom vanrednih pravnih sredstava. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, nedopušteno u predmetnom upravnom postupku, ponovno utvrđivanje istih činjenica koje su utvrđene u postupku revizije uvjerenja o ranjavanju, pa je pravilno nižestepeni sud odbio apelantovu tužbu. AP-2824/15

3. Avdo Berisalić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Olova, podnio je 4. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 007233 15 U od 23. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju.

4. U svom obrazloženju, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da iz stanja spisa proizlazi da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju sukladno odredbama Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno - oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon) podnio 28. marta 2014. godine, te da je u provedenom prvostepenom upravnom postupku utvrđeno da je apelant bio pripadnik Oružanih snaga Republike BiH u periodu od 18. oktobra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine i da posjeduje lični čin kapetan, te formacijski čin pukovnik, te da je rješenjem Kantonalne administrativne službe Zenica od 10. septembra 2013. godine, odnosno 23. septembra 2013. godine, ostvario pravo na starosnu penziju u određenom mjesečnom iznosu, počev od 4. maja 2012. godine, koje utvrđene činjenice nisu sporne ni za apelanta. Dalje se navodi, da imajući u vidu činjenicu da je apelant svoj zahtjev od 28. marta 2014. godine temeljio na odredbama Zakona i na činjenici da posjeduje lični čin kapetan i formacijski čin pukovnik, to je predmetnu upravnu stvar valjalo riješiti sukladno odredbama citiranog Zakona. Naime, Kantonalni sud zaključuje da su i donosilac prvostepenog rješenja, a i tuženi izveli pravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja da je apelant već ostvario pravo na starosnu penziju rješenjem od 10. septembra 2013. godine, odnosno 23. septembra 2013. godine, te da je isti mogao ostvariti pravo na prijevremenu povoljniju starosnu penziju sukladno odredbama Zakona, samo ako pravo na penziju nije ostvario prema drugim propisima u Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, te ukoliko je obavljao dužnost komadanta ranga bataljona ili višeg ranga, načelnika štaba i zamjenika komadanta u jedinicama ranga brigade istog ili višeg ranga, ili ako je navedene dužnosti vršio najmanje 12 mjeseci, neovisno da li je to bilo u kontinuitetu, i ukoliko bi to pravo bilo povoljnije za njega. Kantonalni sud konstatuje, da donosilac prvostepenog rješenja, a i tuženi pravilno zaključuju da s obzirom na činjenično stanje apelantu ne pripada pravo prema odredbama Zakona, iz razloga što je isti već ostvario pravo na starosnu penziju navedenim rješenjem, te da to pravo apelantu ne pripada niti po stavu 2. člana 9. citiranog Zakona, jer apelant nije dokazao da je obavljao dužnost komadanta ranga bataljona ili višeg ranga, niti dužnost načelnika štaba i zamjenika komadanta u jedinicama ranga brigade ili višeg ranga, jer iz materijalnih dokaza koji su dostavljeni i prikupljeni u navedenom upravnom postupku proizlazi da apelant posjeduje lični čin kapetana, kao i formacijski čin pukovnika, te da je u periodu od 10. avgusta 1994. godine do 20. decembra 1995. godine obavljao dužnost na formacijskom mjestu pomoćnik komadanta za popunu i personalne poslove sa formacijskim činom pukovnika, koje dužnosti ne spadaju u odredbe citiranog člana 9. stav 2. Zakona, pa iz tih razloga apelant i ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-713/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Avdo Berisalić, se pozvao i na povredu nekih drugih prava, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-713/15 (Z. M. i A. B.) | Sudska praksa | Aktio