Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3721/16 (H. F. i P.G.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3721/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3721/16, rješavajući apelacije Hazema Fačić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Hazema Fačić, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 U 090647 16 Už od 23. juna 2016. godine;

P. G., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001431 16 Uvp 2 od 17. juna 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3721/16 Hazema Fačić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Brčkog, koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijela je 9. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 U 090647 16 Už od 23. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 090647 15 U od 24. februara 2016. godine, kojim je odbijena, kao neosnovana apelanticina tužba izjavljena protiv rješenja tužene (Apelaciona komisija Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) kojim je odbijena apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko-pravne poslove Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kojim je, pored ostalog, usvojen apelanticin zahtjev za potpunu eksproprijaciju preostalog dijela nekretnina i potpuno se eksproprišu nekretnine (pobliže opisane u izreci prvostepenog rješenja) sa pravom vlasništva u korist apelantice sa 1/1 dijela, dok je odbijen apelanticin zahtjev za potpunu eksproprijaciju preostalog dijela nekretnine (pobliže opisana u izreci prvostepenog rješenja) sa pravom vlasništva u korist apelantice sa 1/1 dijela.

U obrazloženju osporene odluke navodi se, između ostalog, da je u upravnom postupku, vođenom radi eksproprijacije nekretnine, utvrđeno da apelantica ima privredni interes da koristi nekretninu za koju je odbijen zahtjev za potpunu eksproprijaciju. U vezi s tim, konstatovano je da odredba člana 7. stav 1. Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine propisuje da će se na zahtjev vlasnika ili posjednika eksproprisati preostali dio nekretnine samo ako se utvrdi da vlasnik ili posjednik nema privrednog interesa da koristi preostali dio. Nadalje, konstatovano je da iz Odluke o provođenju Prostornog plana Brčko distrikta Bosne i Hercegovine 2007-2017 godina od 4. juna 2007. godine proizilazi da se predmetna nekretnina nalazi u okviru kompleksa poljoprivrednog zemljišta, što je potvrđeno i od strane vještaka poljoprivredne struke. Osim toga, u odnosu na apelanticinu žalbenu tvrdnju da je izgradnjom obilaznice promjenjena namjena predmetne parcele iz poljoprivrednog u građevinsko zemljište, konstatovano je da je pravno relevantan režim koji nekretnina ima u vrijeme eksproprijacije, te da shodno tome apelantica nema pravo kada u žalbi tvrdi da je eksproprijacijom u javnom interesu ujedno promijenjena namjena parcele kao preostalog dijela nekretnine. Pored toga, zaključeno je da nije osnovan apelanticin žalbeni navod o štetnom uticaju izgradnje obilaznice na gradnju objekata, proizvodnju i ostvarivanje prinosa od zasađenih kultura na predmetnoj nekretnini, iz razloga što je u obrazloženju prvostepenog pravnog akta obrazložena neutemeljenost apelanticinih tvrdnji, te je navedeno da je Odjeljenju za javne poslove Vlade Distrikta izdata ekološka dozvola na period od 5 godina za projekat izgradnje obilaznice oko Brčkog, kojom su propisane mjere za zaštitu vazduha, zemljišta, voda, biljnog i životinjskog svijeta tokom izgradnje i redovne eksploatacije obilaznice, kao i obaveze koje iz oblasti zaštite životne sredine projekat izgradnje obilaznice mora ispuniti, sistem nadgledanja radi praćenja kvaliteta svih segmenata životne sredine u toku izvođenja radova i eksploatacije projekta obilaznice. Obzirom na navedeno, zaključeno je da izgradnja i eksploatacija obilaznice neće ograničavati apelanticu da se na preostalom dijelu svoga zemljišta bavi poljoprivrednom proizvodnjom i da se osporenim upravnim aktima ne vrijeđa pravo apelantice na mirno uživanje svoje imovine.

2. AP-3727/16 P. G. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kalinovika, kojeg zastupa Mirsada Beganović Žutić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 9. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001431 16 Uvp 2 od 17. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 001431 12 U od 19. aprila 2013. godine, kojom je odbijena apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tužene (Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Banja Luka), odnosno odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Kalinovik kojim je, pored ostalog, usvojen prijedlog Republike Srpske, te su u svrhu izgradnje, korištenja i transfera hidroelektrane „Ulog“ potpuno eksproprisane nekretnine (pobliže opisane u izreci prvostepenog rješenja), i utvrđeno da su stvarni vlasnici na predmetnim nekretninama apelant sa ½ dijela i tužitelj S. G. (u daljnjem tekstu: tužitelj) sa ½ dijela.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je Vlada Republike Srpske 17. septembra 2010. godine donijela Odluku o utvrđivanju opšteg interesa za izgradnju, korišćenje i transfer HE „Ulog“, kao i dopunu odluke od 26. maja 2011. godine, na osnovu koje je izvršeno cijepanje parcela radi potpune eksproprijacije na nepokretnostima za potrebe izgradnje HE „Ulog“. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je pitanje prava vlasništva prvostepeni organ pravilno raspravio kao prethodno pravno pitanje, u skladu sa članom 28. stav 3. Zakona o eksproprijaciji i utvrdio da stvarno pravo vlasništva na predmetnom zemljištu pripada nasljednicima umrlog M. G., odnosno apelantu i tužitelju po ½ dijela. Naprijed navedeno je utvrđeno na osnovu iskaza saslušanih svjedoka koji su u saglasnosti sa materijalnim dokazima, a što je i razlog zbog čega nije prihvaćena tvrdnja apelanta i tužitelja, koji su isticali da nije izvršena dioba zemljišta i da je zemljište u suvlasništvu 13 suvlasnika i da parcele koje su predmet eksproprijacije pripadaju i ostalim suvlasnicima. Osim toga, zaključeno je da nisu osnovane tvrdnje apelanta i tužitelja da im nije omogućeno da učestvuju u postupku, iz razloga što, kako je navedeno u obrazloženju osporene odluke, iz stanja spisa proizilazi da je apelantu i tužitelju uredno vršena dostava pismena i poziva, te da, pored ostalog, bolest tužitelja, koji je i punomoćnik apelanta, a koja traje duže vrijeme nije opravdan razlog za nedolazak na raspravu i ne radi se o iznenadnoj spriječenosti, pa su mogli angažovati punomoćnika da ih zastupa u postupku i brani njihove interese. Također, konstatovano je da prigovori apelanta i tužitelja da je postupak cijepanja parcela sproveden suprotno odredbama člana 137. do 146. Zakona o opštem upravnom postupku, da im u tom postupku nije omogućeno učešće, i da je prekršena odredba člana 9. istog zakona, odnosno da im nije omogućeno da se izjasne o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, nisu osnovani, jer je po tužbi apelanta vođen upravni spor u predmetu provođenja promjene oblika i površine parcela u katastarskom operatu, u kojem je donesena presuda Okružnog suda u Trebinju od 29. januara 2014. godine, kojom je odbijena apelantova tužba, kao i presuda Vrhovnog suda Republike Srpske kojim je njegov zahtjev odbijen. Naime, konstatovano je da iz obrazloženja navedenih presuda proizilazi da formiranje novih građevinskih parcela u skladu sa urbanističkim i drugim planovima i projektima, prema odredbama člana 1. i 12. Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti spada u poslove katastarskog premjera, da se radi o tehničkim radnjama, kojima se s obzirom na njihov karakter, ne dira u prava vlasnika tih parcela. Isto tako, zaključeno je da nisu osnovani niti navodi da je korisniku eksproprijacije nezakonito omogućeno da stupi u posjed eksproprisanih nepokretnosti na osnovu već poništenih rješenja o eksproprijaciji, iz razloga što je o obezbjeđenju dokaza i prinudnom izvršenju uvođenja u posjed korisnika eksproprijacije sačinjen zapisnik od 12. oktobra 2011. godine, dok je uvođenje u posjed izvršeno po zaključku od 28. septembra 2011. godine u skladu sa rješenjem Vlade Republike Srpske od 28. jula 2011. godine. Shodno tome, konstatovano je da okolnost da je ranije prvostepeno rješenje od 19. jula 2011. godine kojim su potpuno eksproprisane predmetne nepokretnosti, rješenjem tužene od 10. oktobra 2011. godine poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje, odnosno da je dozvoljeno stupanje u posjed nepokretnosti na osnovu poništenih rješenja o eksproprijaciji, nije uticala na zakonitost i pravilnost uvođenja u posjed korisnika eksproprijacije prije konačnosti rješenja o eksproprijaciji, jer je u ponovnom postupku utvrđeno da su ispunjeni uslovi za potpunu eksproprijaciju predmetnih nepokretnosti, a uvođenje u posjed je izvršeno u skladu sa rješenjem Vlade Republike Srpske, donesenim na osnovu člana 33. stav 3. Zakona o eksproprijaciji. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3721/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica Hazema Fačić se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3721/16 (H. F. i P.G.) | Sudska praksa | Aktio