Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2643/13 (D. H.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Legitimno očekivanje
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Stjecanje bez osnova
  • Aktivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Miješanje u imovinu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2643/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2643/13, rješavajući apelaciju Dževada Haznadara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Dževada Haznadara.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048842 12 Rev od 20. marta 2013. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Dževadu Haznadaru, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Dževadu Haznadaru zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Dževada Haznadara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048842 12 Rev od 20. marta 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 O 048842 11 Gž od 15. maja 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048842 02 P od 29.

septembra 2011. godine u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dževad Haznadar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kojeg zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048842 12 Rev od 20. marta 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 04884211 Gž od 15. marta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P048842 02 P od 29. septembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te od Republike Srpske i Općine Laktaši, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani dostavili su odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Osnovni sud donio je Presudu broj 71 0 P 048842 02 P od 15. maja 2012. godine kojom je odbio u cjelini kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu Republika Srpska i Općina Laktaši [tuženi] isplate po osnovu neosnovanog bogaćenja iznos od ukupno 1.007,490,00 KM za period od 1. juna 1992. godine do 31. januara 1999. godine (za precizirane periode precizirane iznose) na ime zakupnine, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjeća svake mjesečne zakupnine do 5. u mjesecu za protekli mjesec, do isplate. Istom presudom obavezan je apelant da tuženim na ime troškova parničnog postupka isplati precizirane novčane iznose.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant pokrenuo postupak protiv tuženih radi neosnovanog bogaćenja jer je početkom mjeseca juna 1992. godine u poslovne prostorije preduzeća „Domet“ uselila Vojska Republike Srpske koji je koristila do 31. januara 1993. godine, nakon čega je isti prostor koristila Specijalna jedinica Policije Republike Srpske. Navedene poslovne prostorije je preuzela Općina Laktaši koja je izdala odobrenje za korištenje vojsci, odnosno specijalnoj policiji. Sporni poslovni objekat je vraćen apelantu 2. februara 1999. godine.

7. Tuženi su osporili osnov i visinu tužbenog zahtjeva, istakli prigovor zastare, te naveli da apelant nije dokazao vlasništvo poslovnog prostora.

8. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio nesporne činjenice, te je istakao da je sporno da li je apelant bio vlasnik poslovnog objekta, odnosno da li je bio u vrijeme oduzimanja iz posjeda i da li ima pravo na naknadu koju potražuje. U vezi s tim, Osnovni sud se pozvao na član 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je naveo da apelant nije ponudio dokaze da je bio vlasnik navedenog poslovnog prostora. Naprotiv, iz Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000737 utvrđeno je da je u tom postupku donijeta odluka da je preduzeće „Domet“ vlasnik poslovne zgrade po osnovu građenja i vlasnik zemljišta na kojem je zgrada sagrađena što je apelant (u navedenom predmetu tuženi) dužan trpjeti i dozvoliti upis u zemljišne knjige. Dakle, zgrada i zemljište, kao i sredstava su vlasništvo preduzeća „Domet“ iz Trna, a apelant koji je osnivač preduzeća nije vlasnik poslovnog objekta, već je to preduzeće u skladu sa odredbama Zakona o preduzećima koji je u relevantnom periodu bio na snazi, a kojim je određeno da sredstva osnivača, kao i sredstva koja preduzeće stekne tokom rada – su sredstva preduzeća i to sve dok to preduzeće ne prestane sa postojanjem u skladu sa odredbama tada važećeg Zakona o stečaju i likvidaciji. Nadalje, Osnovni sud ja naveo da apelant nije dokazao da je mu je po osnovu ugovora ili pravnog posla dat na korištenje taj objekat u vrijeme kada je tužena Općina Laktaši preuzela objekat radi korištenja. Dakle, pozivajući se na član 210. Zakona o obligacijama (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je utvrdio da je u imovinu tuženih prešla imovina trećeg lica, preduzeća „Domet“, pa apelant nema aktivnu legitimaciju da traži naknadu jer nije vlasnik poslovnog objekta.

9. Okružni sud, rješavajući po žalbi apelanta, donio je Presudu broj 71 0 P 048842 11 Gž od 15. maja 2012. godine kojom je odbio žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je apelant sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

10. U obrazloženju presude, ispitujući prvostepenu presudu Okružni sud je odlučio kao u izreci presude. Predmet spora u ovoj parnici je apelantov zahtjev kojim traži da mu tuženi zbog neosnovanog obogaćenja solidarno isplate iznos od 1.007.490,00 KM, koji se odnosi na neostvarenu zakupninu zbog nemogućnosti korištenja poslovnih prostorija od strane tužioca za period od 1. juna 1992. do 31. januara 1999. godine, u vidu mjesečne zakupnine, sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant u žalbi tvrdi da je aktivno legitimiran u ovoj parnici, s obzirom da je bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik navedenog poslovnog prostora i da su tuženi bili dužni samo njemu plaćati naknadu za korištenje istog, da je tek 28. decembra 2006. godine, na osnovu pravosnažne presude vlasništvo u zemljišnim knjigama preneseno sa apelanta na treće lice (preduzeće „Domet“), a da je do tada vlasništvo apelanta na navedenim nekretninama bilo potpuno nesporno. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 210. ZOO-a te je naveo da bi se radilo o stjecanju bez osnova, mora se utvrditi da je nastupilo povećanje imovine na strani obogaćenog lica (ovdje tuženi), da je došlo do smanjenja imovine na strani osiromašenog lica (ovdje apelanta), da za taj prelazak imovine ne postoji punovažan pravni osnov ili da je kasnije otpao ili se nije ostvario. Postojanje naprijed navedenih pretpostavki u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP-a morao je dokazati apelant, kao strana koja tvrdi da je došlo do stjecanja bez osnova. Nadalje, Okružni sud se pozvao na presudu Okružnog suda od 28. decembra 2006. godine kojom je utvrđeno da je preduzeće „Domet“ iz Trna vlasnik poslovne zgrade i vlasnik zemljišta na kojem je zgrada sagrađena, koje je neophodno za redovnu upotrebu te zgrade, što je apelant [drugotuženi Dževad Haznadar] dužan priznati i trpjeti da se prvotuženi [preduzeće „Domet“] na osnovu ove presude upiše kao vlasnik istih nekretnina u preciziranom zk. ul. sa 1/1 dijela. Okružni sud je naveo šta je stvarna legitimacija, te da o postojanju stvarne legitimacije, sud redovno raspravlja po prigovoru stranaka, ali o tome vodi računa i bez prigovora stranaka ako se zaključak o nedostatku aktivne ili pasivne legitimacije nameće iz činjenica u toku postupka. U predmetnoj parnici tuženi su u završnoj riječi istakli prigovor da apelant nije dokazao da je vlasnik navedenog poslovnog prostora, odnosno osporili su aktivnu legitimaciju apelanta o kojoj je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Prigovor aktivne legitimacije je materijalnopravni prigovor, i ukoliko je osnovan, kao u konkretnom slučaju, dovodi do odbijanja tužbenog zahtjeva. Naime, navedenom (deklaratornom) presudom Okružnog suda utvrđeno je da je preduzeće ,,Domet“ na orginarni način stekao pravo vlasništva – po samom zakonu, građenjem na tuđem zemljištu, i to još 1990. godine, čime je dokazano da apelant nije nikada bio vlasnik navedenog poslovnog prostora, pa ni u periodu od 1. juna 1992. do 2. februara 1999. godine. Stoga je u ovoj pravnoj stvari aktivno legitimirano preduzeće ,,Domet“ jer je ono vlasnik navedenog poslovnog prostora, a ne apelant. Također, Okružni sud je naveo da apelant po prvi put u žalbi i podnesku od 15. novembra 2011. godine ističe nove dokaze koje nije isticao u toku postupka, a to je kku broj 1036/3 od 23. augusta 2004. godine i rješenje Općine Laktaši – komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama od 9. septembra 1994. godine, a koje dokaze Okružni sud nije razmatrao, jer se radi o isticanju novih dokaza, a u smislu člana 207. ZPP-a, apelant nije pružio dokaz da bez svoje krivice iste nije mogao iznijeti u postupku pred prvostepenim sudom. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio o troškovima postupka, a odbio apelanta za troškove žalbe jer sa istom nije uspio, u smislu odredbe člana 386. stav 1. u vezi sa članom 397. stav 1. ZPP-a.

11. Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 048842 12 Rev od 20. marta 2013. godine kojom je reviziju apelanta odbio.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilna drugostepena odluka kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostepena presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud se pozvao na član 210. ZOO-a, odnosno naveo karakteristike instituta neosnovanog bogaćenja koje je pojasnio, te je naveo da su učesnici u ovom odnosu lica u čijoj imovini dolazi do promjena (osiromašenja, odnosno obogaćenja) i da su samo oni stvarno legitimirani da učestvuju u postupku u kojem se traži isplata određenog iznosa po osnovu stjecanja bez osnova. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da stvarna legitimacija u parnici predstavlja materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora, odnosno prema pravu za čiju je zaštitu parnica pokrenuta, pa su u toj parnici stvarno legitimirani (aktivno i pasivno) učesnici (subjekti) materijalnopravnog odnosa iz kojeg je parnica nastala. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju, iz utvrđenog činjeničnog stanja, ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se na osnovu ponuđenih i izvedenih dokaza, kako ispravno zaključuju nižestepeni sudovi, nije moglo zaključiti da je imovina apelanta (sadržana u izgubljenoj dobiti zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora), kao fizičkog lica, prešla u imovinu tuženih, jer apelant tokom postupka nije dokazao da je predmetni poslovni prostor njegovo vlasništvo. Iz priloženih i izvedenih materijalnih dokaza proizlazi da je sporni poslovni prostor vlasništvo preduzeća ,,Domet“, a ne apelanta kao fizičkog lica. Dakle, ako je i došlo do gubitka imovine zbog nemogućnosti korištenja spornog poslovnog prostora, taj gubitak je nastao u imovini preduzeća ,,Domet“, a ne u imovini apelanta. Vrhovni sud je naveo da isto vrijedi i u slučaju da se sporno potraživanje kvalificira kao naknada štete ili da se zasniva na odredbi člana 219. ZOO-a (upotreba tuđe stvari u svoju korist), koju apelant naglašava u reviziji. Povodom takvog potraživanja u materijalnopravnom odnosu mogu biti samo tuženi (kao stjecatelji bez osnova ili štetnici) i preduzeće ,,Domet“ (kao osiromašeni ili oštećeni), a nikako apelant koji je vlasnik preduzeća „Domet“. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 1. stav 1. i člana 185. stav 2. Zakona o preduzećima, te istakao da preduzeće ima svojstvo pravnog lica koje stječe danom upisa u sudski registar (nije sporno da je preduzeće ,,Domet“ osnovano i upisano u sudski registar, a nema dokaza da je izbrisano) i kao takvo može biti nosilac prava i obaveza, odnosno ima pravni subjektivitet različit od pravnog subjektiviteta svog osnivača, odnosno vlasnika. Iz izloženog, prema stavu Vrhovnog suda, slijedi da su nižestepeni sudovi pravilno sudili kada su našli da apelant nije aktivno legitimiran da u ovom sporu i protiv označenih tuženih traži isplatu utuženog iznosa po osnovu stjecanja bez osnova, a ni naknadu štete, jer je gubitak trpjelo drugo lice – preduzeće čiji je on osnivač, odnosno vlasnik. Apelantova tvrdnja, koja je ponovljena u reviziji, da je u periodu za koji se traži naknada on bio vlasnik predmetnog poslovnog objekta, jer je kao takav bio upisan u javnim evidencijama, nije prema mišljenju Vrhovnog suda zasnovana na provedenim dokazima jer apelant do zaključenja glavne rasprave nije ponudio i proveo takav dokaz. On je tek uz žalbu protiv prvostepene presude priložio prepis katastarsko-knjižnog uloška Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka, od 23. augusta 2004. godine, a kasnije i rješenje Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama Općine Laktaši od 9. septembra 1994. godine, koji dokazi, s obzirom na pravilo sadržano u odredbi člana 7. stav 1, čl. 77, 102. stav 2. i člana 123. stav 1. ZPP-a nisu mogli poslužiti kao činjenični osnov za donošenje odluke, kako ispravno obrazlaže drugostepeni sud, pozivom na odredbu člana 207. stav 1. ZPP-a. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da se pravo svojine stječe upisom u javnu knjigu samo na osnovu objektivno punovažnog pravnog posla, kako propisuje odredba člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koji je u vrijeme upisa i pokretanja spora bio na snazi i koji se saglasno odredbi člana 357. Zakona o stvarnim pravima primjenjuje u razrješenju ove pravne stvari, dok u drugim slučajevima ima samo deklarativni karakter. Kako je preduzeće ,,Domet“ pravo svojine na predmetnoj poslovnoj zgradi steklo građenjem, prije perioda na koji se odnosi sporno potraživanje, radi se o stjecanju po osnovu zakona u smislu odredbe člana 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima za čiji nastanak nije nužan upis u javne knjige, koji u takvom slučaju nema konstitutivni karakter, nego predstavlja obavještenje (deklarira) trećim licima postojanje prava svojine određenog subjekta. Zato navodi revizije istaknuti u ovom pravcu i pod uvjetom da se naknadno ponuđeni dokazi mogu uzeti u obzir, nisu mogli ishoditi drugačiju odluku. Navodi apelanta da je preduzeće ,,Domet“ na apelanta „prenio pravo na realizaciju prava na naknadu” i da apelant „ima pravo potraživati naknadu” jer između njega i tog preduzeća nema nikakvog spora, nisu dokazani, niti se preduzeće „Domet“ kao poseban pravni subjekt o tome izjašnjavalo. Vrhovni sud je istakao da preduzeće „Domet“ nje ni učestvovalo u postupku, jer je povuklo tužbu kojom je zajedno sa apelantom pokrenulo ovaj spor. Ni na drugi način sporno potraživanje ovog preduzeća nije prešlo na apelanta, kako detaljno i jasno obrazlaže prvostepeni sud, pozivom na odredbe Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, koje obrazloženje je u svemu prihvatio Vrhovni sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant je istakao povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant osporava činjenicu koju su utvrdili sudovi u vezi sa vlasništvom spornog objekta, odnosno navodi da je on bio vlasnik 1992. godine, da je bio upisan u javnom registru, kao i 2002. godine kad je podnio tužbu. Također, navodi da mu je vlasništvo „oduzeto“ tek 2006. godine odlukom Okružnog suda. Apelant ističe da čak i kad bi preduzeće „Domet“ bilo isključivi vlasnik, sva ostvarena dobit bi pripadala apelantu kao vlasniku. Apelant je istakao da je tužbu podnio prvobitno i u ime preduzeća „Domet“ ali je istu povukao „u cilju pojednostavljenja postupka“, kao i zbog nesporne okolnosti da ne postoje suprotstavljeni interesi između apelanta i preduzeća „Domet“. Apelant osporava i primjenu procesnog prava, odnosno član 7. stav 1. i član 102. ZPP-a od strane sudova, te navodi da je dokazana činjenica da je apelant bio vlasnik nekretnina (stoga je treće lice i pokrenulo postupak da dokaže da je preduzeće „Domet“ vlasnik nekretnina), a izvod iz javnog registra je samo trebao da to potvrdi. Sve ove navode u suštini apelant „veže“ za povredu prava na imovinu. Apelant se žali i na dužinu trajanja postupka, te navodi da je dužina trajanja postupka koristila tuženim jer je presuda Okružnog suda od 28. decembra 2006. godine osnov za donošenja zaključka da apelant nije aktivno legitimiran. Također, apelant navodi da ovako proizvoljna sudska odluka dovodi i do povrede prava na imovinu, te da nema legitmnog cilja u sprečavanju apelanta da naplati naknadu za korištenje njegove imovine.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da ostaje u svemu kod datog obrazloženja koje je jasno i na zakonu zasnovano, te je naveo da apelant nije postavio zahtjev kao u apelaciji (naknada štete u vidu dobiti koju bi ostvario kao fizičko lice i vlasnik preduzeća „Domet“), niti je dokazao osnov i visinu istog, već je tužbeni zahtjev zasnivao na izgubljenoj zakupnini. Vrhovni sud ističe da je apelant imao fer i pošteno suđenje, a činjenica neuspjeha u sporu ne znači da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu.

15. Okružni sud je u odgovoru istakao da je apelacija neosnovana, te da je dao obrazloženje za svoju odluku.

16. Osnovni sud je u odgovoru predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Tuženi su u odgovoru naveli da su apelantovi navodi o povredi prava paušalni, a da su odluke zasnovane na zakonu.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u revelantom periodu glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najdocnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te da na pripremno ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Član 102. stav 2.

Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

19. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 35/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 210 Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Suđenje u razumnom roku

a) Relevantna načela

27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

28. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

29. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 1. februara 2002. godine, a konačnu odluku donio je Vrhovni sud 20 marta 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 11 godina i jedan mjesec.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

30. Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio tužbu radi neosnovanog bogaćenja, odnosno tražio naknadu na ime zakupnine objekta. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se radilo o predmetu koji nije bio naročito složen. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepena odluka donijeta devet godina i šest mjeseci nakon podnošenja tužbe, a da je u roku od sedam mjeseci drugostepeni sud odlučio po žalbi, a Vrhovni sud u roku od deset mjeseci. Međutim, iako Ustavni sud primjećuje aktivnost sudova, u donošenju odluka, drugostepenog i Vrhovnog suda, također primjećuje i da je prvostepenom sudu trebalo skoro deset godina nakon podnošenja tužbe da donese odluku. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da prvostepeni sud nije dao bilo kakvo opravdanje za ovakvo postupanje. Stoga, Ustavni sud nalazi da u postupanju Osnovnog suda, odnosno njegovom neodlučivanju od skoro deset godina, nisu zadovoljeni standardi prava na pravično suđenje u razumnom roku, a ažurno postupanje viših sudova nije moglo ispraviti zaostatak nastao kod prvostepenog suda.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

32. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, trebalo isplatiti apelantu iznos od 1.650,00 KM s obzirom na to da je postupak trajao jedanaest godina i jedan mjesec. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

33. Apelant je naveo i da su redovni sudovi pogrešno primijenili pravo kada su u obrazloženju presude naveli da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina. S obzirom da se isti navodi odnose i na apelantove navode o povredi prava na imovinu, Ustavni sud neće u ovom dijelu posebno ispitivati ove navode, već će ga ispitati kroz navode o povredi prava na imovinu. Pravo na imovinu

34. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, te povredu ovog prava uglavnom dovodi u vezi sa zaključkom redovnih sudova da apelant nije aktivno legitimiran da traži naknadu na način kako je to formulirao u tužbi.

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu;

36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

37. Apelant u suštini smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer je u osporenoj presudi Vrhovnog suda pogrešno primijenjeno procesno pravo i izveden pogrešan zaključak iz utvrđenih činjenica o tome ko je bio vlasnik objekta u momentu oduzimanja (1992. godine). Ustavni sud podsjeća da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda „imovina“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

38. U konkretnom slučaju, apelant je postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da se tuženi obavežu da na osnovu neosnovanog bogaćenja za korištenje objekta apelantu plate određeni iznos preciziran tužbenim zahtjevom, za period od 1. juna 1992. godine do 31. januara 1999. godine. Apelant je tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da su tuženi, odnosno Vojska Republike Srpske i Specijalna jedinica policije Republike Srpske koristile navedeni objekat, a odobrenje im je dala Općina Laktaši. Tuženi su osporili da apelant nije dokazao vlasništvo na navedenom objektu. Shodno navedenom, prevashodno je trebalo od strane redovnih sudova utvrditi da li je apelant aktivno legitimiran, a od tog pitanja zavisi i da li se radi o apelantovoj imovini, odnosno da li se apelantov tužbeni zahtjev ticao odlučivanja o pravu koje potpada pod pojam imovine u smislu člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da li osporene odluke kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev rezultiraju miješanjem u apelantovo pravo na imovinu.

39. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da apelant nije ponudio dokaze u skladu sa čl. 7. i 123. ZPP-a o vlasništvu na navedenim objektom, niti da mu je vlasnik objekta prenio pravo korištenja u vrijeme kada je objekat preuzela tužena Općina Laktaši. Nadalje, sudovi su se na sve tri instance pozvali na pravosnažnu presudu od 28. decembra 2006. godine, kojom je utvrđeno da je vlasnik objekta preduzeće „Domet“, te da je apelant dužan trpjeti njegov upis u zemljišne knjige. Nadalje, imajući u vidi apelantove navode iz apelacije (koji su identični njegovim žalbenim i revizionim navodima), a u vezi sa njegovim vlasništvom na objektu prije donošenja pravosnažne presude od 28. decembra 2006. godine, Vrhovni sud je jasno naveo da je presuda Okružnog suda deklaratornog karaktera, dakle njome se ne uspostavlja pravo, već samo konstatira pravo na vlasništvo prema trećim licima. Osim toga, pravo vlasništva na objektu (i zemljištu) preduzeću „Domet“ je utvrđeno na osnovu građenja prije perioda na koji se odnosi sporno potraživanje, pa se radi o stjecanju prava vlasništva po zakonu, za čiji nastanak nije nužan upis u zemljište knjige. Na osnovu navedenog, kao i pozivom na odredbe tada važećeg Zakona o preduzećima sudovi su zaključili da se radi o imovini pravnog lica preduzeća „Domet“, a ne apelanta kao fizičkog lica. Stoga apelant nije ni aktivno legitimiran, odnosno nije u materijalnopravnom odnosu u predmetu iz kojeg je nastala parnica. Dakle, prema utvrđenjima sudova, ako je došlo do osiromašenja, odnosno gubitka imovine, isti je nastao u imovini preduzeća „Domet“, a ne imovini apelanta. Nadalje, redovni sudovi su istakli da apelant nije ničim dokazao da je preduzeće „Domet“ na njega prenijelo pravo na realizaciju prava na naknadu, niti se preduzeće o tome izjašnjavalo u toku postupka, jer u istom nije ni učestvovao nakon što je u odnosu na preduzeće „Domet“ povučena tužba. Apelant je naveo i činjenicu da sudovi nisu pravilno primijenili pravo kada su odbili prihvatiti dokaze koje je dostavio uz žalbu, navodeći da to nisu novi dokazi, već samo su samo potvrdili nespornu okolnost da je apelant bio vlasnik. Ustavni sud primjećuje da ovi navodi apelanta nemaju uporišta u utvrđenim činjenicama od strane redovnih sudova, kao ni u odredbama ZPP-a, na koje se jasno pozvao redovni sud, te je i upis u javni registar dokaz koji je bilo potrebno na vrijeme priložiti u svrhu dokazivanja određenog prava. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud i u ovom dijelu dodatno očitovao, pozivom na odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, odnosno utvrdio da su ovi dokazi irelevantni, čak i da su na vrijeme dostavljeni, što je posebno obrazložio.

40. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da ima „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja može biti ili „postojeća imovina“ ili bar „legitimno očekivanje“ jer je utvrđeno da je preduzeće „Domet“ vlasnik objekta (u odnosu na čije korištenje traži zakupninu po osnovu neosnovanog bogaćenja). Ustavni sud primjećuje da činjenica da je apelant vlasnik i osnivač preduzeća, odnosno direktor preduzeća davala mu je pravo da pokrene postupak, ali u ime preduzeća „Domet“, što je apelant prvobitno i uradio, ali je u odnosu na preduzeće „Domet“ tužba povučena.

41. Imajući u vidu naprijed navedene razloge i obrazloženja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da osporena presuda Vrhovnog suda rezultira miješanjem u apelantovo pravo na imovinu.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak radi neosnovanog bogaćenja trajao jedanaest godina i jedan mjesec.

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na apelantovu imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant u toku postupka nije dokazao svoje vlasništvo na objektu zbog čijeg korištenja traži naknadu, odnosno na bilo kakav drugi način objasnio svoj materijalnopravni odnos prema predmetu parnice.

45. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2643/13 (D. H.) | Sudska praksa | Aktio