Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-313/13 (DOO „MANE“ HAN-PIJESAK)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-313/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-313/13, rješavajući apelaciju DOO „MANE“ HAN-PIJESAK , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „MANE“ HAN- PIJESAK podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000396 11 Rev od 31. oktobra 2012. godine i presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 Ps 000396 11 Pž od 29. juna 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO „MANE“ HAN-PIJESAK (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nada Todorović, advokatica iz Vlasenice, podnio je 18. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 000396 11 Rev od 31. oktobra 2012. godine i presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 61 0 Ps 000396 11 Pž od 29. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija kojom je okončan predmetni parnični postupak u kome je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Opština Han Pijesak (u daljnjem tekstu: tužena) da mu po osnovu duga za izvršene ugovorne poslove plati iznos od 53.001,00 KM.

2. Ustavni sud prije svega napominje da je Odlukom o dopustivosti broj AP-313/13 od 7. oktobra 2014. godine, odbacio kao nedopuštenu apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda od 31. oktobra 2012. godine i presude Višeg suda od 29. juna 2011. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Nakon toga, Ustavni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje pomenute odluke Ustavnog suda, donio rješenje broj AP-313/13 od 27. oktobra 2015. godine kojim je usvojen apelanatov zahtjev.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke, prije svega istakao da je Okružni privredni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), odlučujući o zahtjevu iz tužbe, donio presudu broj 61 0 Ps 000396 10 Ps od 26. oktobra 2010. godine kojom je utvrdio da su apelant i tužena zaključili ugovor broj 02-345-15/06 od 23. marta 2006. godine kojim je ugovoreno čišćenje ulica i lokalnih puteva u zimskom periodu od 1. januara 2006. godine do prestanka uslova koji su predmet tog ugovora, uz ugovorenu cijenu od 100,00 KM po radnom satu. Kontrolu čišćenja vršila je komisija imenovana rješenjem načelnika opštine. Okružni sud je u predmetnoj odluci naveo da nije sporno da je apelant obavio poslove čišćenja lokalnih puteva u zimskom periodu i da mu je za taj posao isplaćena dogovorena naknada. Nadalje, Okružni sud je naveo da je apelant tuženoj ispostavio račune br. 31/06 i 32/06 od 10. novembra 2006. godine, prvi na iznos od 23.166,00 KM, a drugi na iznos od 29.835,00 KM koji su se odnosili na izgradnju, nasipanje i popravku lokalnih puteva. Uz iste je priložio zapisnike na kojima je navedeno vrijeme u kojem su angažovane apelantove mašine, a koje zapisnike su potpisali predsjednici savjeta mjesnih zajednica Momir Vitomir i Savo Vlačić. Tužena nije platila ove račune nego ih je vratila apelantu 12. februara 2007. godine, nakon čega je apelant tužbom od 2. aprila 2009. godine pokrenuo predmetni spor smatrajući da se radovi koje je on izveo na lokalnim putevima radi njihove popravke, podrazumijevaju kao prethodni posao koji je nužno bilo obaviti da bi se u zimskom periodu moglo vršiti čišćenje puteva koju obavezu je preuzeo zaključenim ugovorom od 23. marta 2006. godine. Okružni sud je predmetnom presudom zaključio da su parnične stranke nakon zaključenja spomenutog ugovora o čišćenju ulica i lokalnih puteva u zimskim uslovima, prećutno zaključili i ugovor o djelu za izgradnju seoskih puteva, njihovo nasipanje i čišćenje lokvi na područjima mjesnih zajednica Han Pijesak, pa kako tužena ispostavljene račune nije osporila ni po formi ni po sadržini i nije ih odmah vratila, te nije osporavala kvalitet i kvantitet izvedenih radova, udovoljio je postavljenom zahtjevu apelanta.

4. Nadalje, Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da Viši sud, odlučujući o žalbi tužene, nije prihvatio zaključak prvostepenog suda da je između parničnih stranaka došlo do prećutnog zaključenja ugovora o djelu iz člana 600. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89; te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), jer je takav zaključak protivan odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ broj 101/04) prema kojima (član 43. tog zakona) jedino načelnik opštine može zastupati opštinu u vršenju pravnih poslova ili lice koje on ovlasti, a provedenim dokazima nije utvrđeno da je to svoje ovlaštenje prenio na predsjednike savjeta mjesnih zajednica, jer načelnik opštine u konkretnom slučaju nije ni saslušan u svojstvu svjedoka, niti je provođenje takvog dokaza predlagao apelant. Pored toga, i pod uslovom da se prihvate apelantovi navodi da je između njega i tužene zaključen usmeni ugovor o djelu, po shvatanju drugostepenog suda, takav ugovor je suprotan imperativnim zakonskim odredbama i to odredbama člana 22. do 30. Zakona o javnim putevima („Službeni glasnik RS“ br. 3/04, 51/04 i 73/08; u daljem tekstu: ZJP) i odredbama Zakona o javnim nabavkama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 24/06, 70/06, 12/09 i 60/10; u daljem tekstu: ZJN BiH) saglasno kojim se takav ugovor uvijek sklapa u pismenoj formi nakon provedene, zakonom propisane, procedure javnog nadmetanja, a koji zakoni se u konkretnom slučaju primjenjuju kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO, slijedom čega je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev.

5. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 630. ZOO propisano da je ugovor o građenju ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, dok se naručilac obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu (stav 1.), a navedeni ugovor prema stavu 2. iste zakonske odredbe mora biti zaključen u pismenoj formi. Prema odredbi člana 631. istog zakona pod građevinom se podrazumijevaju, između ostalog i putevi. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju iz zapisnika broj 01-02-sl/06 sačinjenog 10. novembra 2006. godine proizlazi da je apelant radio izgradnju puta do kuće Milivoja Janjuševića i do groblja Vitomiri i Cvetići. Dakle radi se, saglasno naprijed citiranim odredbama ZOO, o takvim radovima koji podrazumjevaju zaključenje ugovora o građenju koji se i po odredbama tog zakona mora zaključiti u pismenoj formi. Pored toga i izvođenje ostalih radova (nasipanje puteva, čišćenje seoskih lokvi i popravke putnih pravaca, koji po svojoj složenosti, eventualno, nisu zahtjevali zaključenje ugovora o građenju, nego ugovora o djelu iz člana 600. ZOO), saglasno odredbama ZJP i ZJN BiH, koje je svestrano analizirao drugostepeni sud i na kojima je temeljio svoju odluku, a kakvo rezonovanje je prihvatio i Vrhovni sud, je valjalo zaključiti u pismenoj formi, nakon provedene procedure javnog nadmetanja, koji bi sadržavali vrstu i obim radova, način i kvalitet njihovog izvođenja, ugovoren nadzor i kontrolu izvođenja tih radova, dinamiku izvođenja i rokove završetka, način i rokove plaćanja. Vrhovni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da takvog dogovora, sa svim spomenutim detaljima, između parničnih stranaka nije bilo ni u usmenom obliku, slijedom čega proizlazi da nema pravnog osnova, ni u vidu ništavog ugovora (kojem nedostaje propisana forma) sa pravnim posljedicama iz člana 104. ZOO, na kojem bi se zasnovala obaveza tužene da sporni iznos plati apelantu.

6. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je apelant tek u reviziji za pravni osnov svog tužbenog zahtjeva istakao sticanje bez osnova (član 210. ZOO), isticanjem da sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva, te da je primjenom navedene zakonske odredbe mogao dosuditi apelantu zahtjevani iznos. Međutim, apelant tokom postupka nije provodio dokaze u tom pravcu. Naime, apelant je svoj zahtjev tokom čitavog postupka temeljio na zaključenom ugovoru od 23. marta 2006. godine koji se odnosio na čišćenje lokalnih puteva u zimskim uslovima, koji ugovor je prema saglasnim navodima parničnih stranaka u cjelini realizovan. Vrhovni sud je naveo da je apelant izvršio čišćenje puteva na zadovoljavajući način i tužena mu je za taj posao isplatila ugovorenu naknadu. Tim ugovorom, suprotno apelantovim tvrdnjama, nisu dogovoreni poslovi o kojima je riječ u konkretnom postupku. Nisu navedeni i precizirani radovi koje treba izvesti, nije dogovorena njihova cijena, odnosno način obračuna naknade za izvršene radove, pa i pod uslovom da se tužena izvođenjem tih radova neosnovano obogatila nema načina da se utvrdi visina neosnovano stečenog. Ta visina, svakako, saglasno naprijed izloženom, nije se mogla utvrđivati na osnovu odredbi naprijed spomenutog zaključenog ugovora između parničnih stranaka kojim je dogovoreno izvođenje drugih radova i koji je kao takav u svim svojim odredbama i realizovan. Konačno, Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano tvrdi da su izvedeni radovi za koje on traži naknadu u konkretnom postupku „bili neophodni radovi odnosno preduslov za obavljanje tenderski ugovorenog posla“. Takva tvrdnja ne proizlazi iz sadržaja ugovora zaključenog 23. marta 2006. godine kojim je dogovoreno samo čišćenje ulica i lokalnih puteva u zimskom periodu. Međutim, i pod uslovom da je ugovoreno čišćenje ulica i lokalnih puteva podrazumjevalo njihovu izgradnju i popravku, apelant je kao privredni subjekat koji se tim poslom bavi, o tome morao voditi računa pri stavljanju tenderske ponude (iako, iz provedenih dokaza, naročito iskaza svjedoka Radiše Pejanovića, ne proizlazi da je ugovor o čišćenju ulica i lokalnih puteva u zimskom preriodu zaključen u postupku javnog nadmetanja kako propisuju odredbe ZJN BiH, nego slobodnom pogodbom) za taj posao i u ponuđenu cijenu ukalkulisati i taj izdatak kada ti poslovi nisu posebno regulisani ugovorom.

I.Apelacioni navodi

7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-313/13 (DOO „MANE“ HAN-PIJESAK) | Sudska praksa | Aktio