Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2475/15 (D. K., M. K., E. K., E. K. i D. K.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Zastara
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2475/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2475/15, rješavajući apelaciju Džafera Kovačevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Džafer Kovačević, Mejrema Kovačević, Elvira Kovačević, Elvina Kovačević i Dino Kovačević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 026560 13 Rev od 25.

februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džafer Kovačević, Mejrema Kovačević, Elvira Kovačević, Elvina Kovačević i Dino Kovačević (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Konjica, koje zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 026560 13 Rev od 25. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, usvojena je revizija prvotužene (Federacija BiH), pa je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženu za solidarnu isplatu naknade nematerijalne štete, za pretrpljene duševne bolove zbog smrti I. K.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da je predmet postupka zahtjev apelanata, kao članova uže porodice ubijenog I. K., da im tuženi (prvotužena i drugotuženi M. M.) solidarno naknade nematerijalnu pravičnu naknadu (za duševnu bol zbog smrti člana porodice), kojem zahtjevu je udovoljeno odlukama nižestepenih sudova. Dalje se navodi, da prigovor prvotužene da je zastarjelo potraživanja u odnosu na nju, sudovi odbijaju primjenom člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Ne ulazeći u ostale navode revizije prvotuženog, Vrhovni sud nalazi da je trebalo preispitati prije svega odluku o prigovoru zastare potraživanja, te da je članom 377. stav 1. ZOO-a propisan privilegovani rok zastarijevanja u slučaju kada je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela, na način da zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme za zastarjelost krivičnog gonjenja. Stoga je pravilno drugostepeni sud ocijenio, po ocjeni Vrhovnog suda, da za krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ, po članu 100. Krivičnog zakona SFRJ koja spadaju u grupu krivičnih djela, krivična gonjenja i izvršenja krivične sankcije ne zastarijevaju, pa time ni zahtjevi za naknadu štete, ali nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je navedena odredba primijenjena u odnosu na prvotuženu, jer ona nije odgovorno lice za izvršenje krivičnog djela iz kojeg je nastala predmetna šteta. Vrhovni sud ističe, da je Građansko Odjeljenje Vrhovnog suda F BiH zauzelo pravni stav u vezi sa ovim pravnim pitanjem, prema kojem se privilegovani rok zastare potraživanja iz navedenog člana primjenjuje samo na učinioca krivičnog djela, a ne i u odnosu na treća lica koja su odgovorna za njegove radnje. Dakle, budući da prvotužena nije učinilac krivičnog djela, već treće lice, to se na potraživanja naknade štete u odnosu na nju primjenjuje rok iz član 376. ZOO-a, prema kojem potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Vrhovni sud konstatuje, da budući da se štetni događaj iz kojeg osnova apelanti potražuju naknadu štete desio 18. aprila 1993. godine, a da je tužba u predmetnom postupku podnijeta 5. oktobra 2009. godine, proizlazilo bi da je protekao i subjektivni i objektivni rok za potraživanje naknade štete u odnosu na prvotuženu. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2475/15 (D. K., M. K., E. K., E. K. i D. K.) | Sudska praksa | Aktio