Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2121/15 (B. V.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2121/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2121/15, rješavajući apelaciju Bore Vuković, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bora Vuković, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 018632 13 Gž od 11. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bora Vuković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Foče, kojeg zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnijela je 27. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 018632 13 Gž od 11. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi da je, sa određenim danom, tuženom (Fond stanovanja Republike Srpske a.d. Banja Luka) u cijelosti izvršila uplatu ugovorene otkupne cijene predmetnog stana (bliže opisanog u izreci osporene odluke), u određenom novčanom iznosu, kao i da se istovremeno naloži tuženom da apelantici izda valjanu ispravu za brisanje upisanog založnog prava na predmetnom stanu, te je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, pa je obavezana apelantica da tuženom isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju odluke, pored ostalog, Okružni sud navodi da je u toku predmetnog postupaka utvrđeno da je apelantica, u svojstvu nosilaca stanarskog prava, zaključila sa vlasnikom predmetnog stana, ugovor o otkupu stana na otplatu, da je ugovoreno da će se sva otplata izvršiti u određenom roku, u određenom broju mjesečnih rata na račun tuženog, da je u tački 7. predmetnog ugovora ugovoreno da ako kupac ne plati tri uzastopne rate, cijeli neotplaćeni ostatak otkupne cijene dospijeva odmah na naplatu, da se ovaj uslov ispunio, da je apelantica bila u docnji sa uplatom mjesečnih rata i da je obračun zateznih kamata pravilno sačinjen od strane tuženog. Dalje se navodi, da je apelantica otplatila cjelokupnu otkupnu cijenu predmetnog stana, pa je zatražila od tuženog da mu izda „dozvolu za brisanje hipoteke“, ali joj tuženi takvu ispravu nije dao. Okružni sud ističe, da je odredbom člana 141. stav 4. Zakona o stvarnim pravim (u daljnjem tekstu: ZSP), propisano da založno pravo pored glavnog potraživanja osigurava i namirenje sporednih potraživanja, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate potraživanja. Iz navedenog proizlazi da je namjera zakonodavca bila da osigura potraživanje u cjelini, a povjerioca stavi u položaj da je obezbijeđeni dug dovoljno namiren do momenta dospjelosti, te da je zbog toga propisano da pored glavnog potraživanja, založno pravo osigurava i namirenje sporednih potraživanja, kao i kamatu. Okružni sud konstatuje da prvostepeni sud obrazlaže da prema rješenjima Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka, tuženi nije stekao založno pravo i na sporednim potraživanjima (kamatama), međutim prema članu 64. Zakona o osnovnim svojinsko – pravnim odnosima, kao i prema članu 148. ZSP, hipoteka ne nastaje danom donošenja rješenja zemljišno-knjižnog suda, odnosno Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, kod koje se vrši upis stanova, nego samo upisom u zemljišne knjige, odnosno u konkretnom slučaju u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Okružni sud zaključuje, da kao dokaz o upisanoj hipoteci i njenom obimu bio bi samo dokaz iz Knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, a što apelantica ne prilaže. Također se navodi, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se protivtužbeni zahtjev zasniva na odredbi člana 324. stav 1. i člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i da docnja apelantice ima za posljedicu plaćanje zateznih kamata, ali je pogrešno utvrdio da se na potraživanje zateznih kamata, u konkretnom slučaju, ima primijeniti trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 372. stav 1. ZOO. Naime, iz odredbe člana 372. stav 2. ZOO proizlazi da se pravila propisa za zastarjelost povremenih potraživanja, za koja je propisan rok zastarjelosti od tri godine, ne odnose na otplatu u obrocima i druga djelimična ispunjenja. Okružni sud zaključuje, da je zakonski termin „otplata u obrocima“ u stvari otplata duga u ratama, pa se u konkretnom slučaju zastarjelost cijeni u okviru opšteg desetogodišnjeg roka zastarjelosti iz člana 371. ZOO.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman