Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-419/14 (S. M., Z. M., M. M., D. I., B. L. i M. R.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-419/14

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 419/14, rješavajući apelaciju Steve Mavija i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Steve Mavije, Zorana Mavije, Mihajla Mavije, Draginje Ivaštanin, Biljane Lolić i Mirjane Rašljić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047862 13 Rev od 13. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Stevo Mavija, Zoran Mavija, Mihajlo Mavija, Draginja Ivaštanin, Biljana Lolić i Mirjana Rašljić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Momir Mirjanić, advokat iz Gradiške, podnijeli su 27. januara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047862 13 Rev od 13. novembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od tužiteljke Lene Dercenzi iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 15. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. septembra 2016. godine, Okružni sud 29. septembra 2001. godine, Osnovni sud 27. septembra 2016. godine a tužiteljka 26. septembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 047862 08 P od 15. juna 2012. godine, donesenom po tužbi tužiteljke protiv apelanata kao tuženih radi utvrđenja i po protivtužbi apelanata proti tužiteljke radi isplate, djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužiteljke i utvrdio da je pravno valjan interni kupoprodajni ugovor zaključen 18. februara 2000. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) između tužiteljke kao kupca i pravnog prednika apelanata Ostoje Mavije kao prodavca, na osnovu kojeg je tužiteljka od prodavca kupila nepokretnosti koje se nalaze u Banjoj Luci, u Ulici Dragana Bubića broj 37, pobliže označene kao u stavu I izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti). Stavom II izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je na osnovu predmetnog ugovora stekla pravo svojine na predmetnim nepokretnostima (bliže označenim zemljišnoknjižnim i katastarskim oznakama) opisanim kao u izreci presude, a što su apelanti dužni da priznaju i trpe i da tužiteljki izdaju valjanu zemljišnoknjižnu ispravu za prenos predmetnih nepokretnosti na njeno ime u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu, ili će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda. Stavom III izreke presude djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev apelanata, tako što je tužiteljka obavezana da apelantima kao tuženim isplati iznos od 27.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. maja 2011. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu protivtužbeni zahtjev apelanata za isplatu kamate u iznosu od 27.000,00 KM odbijen kao neosnovan. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav IV izreke).

6. Osnovni sud je utvrdio da je tužiteljka predmetnim tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je valjani predmetni ugovor zaključen 28. februara 2000. godine između nje kao kupca i Ostoje Mavije kao prodavca, te da je na osnovu navedenog ugovora stekla pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, dok su apelanti protivtužbenim zahtjevom koji su istakli u podnesku-odgovoru na tužbu od 23. maja 2001. godine tražili da se tužiteljka obaveže na isplatu iznosa od 54.000,00 KM koji se sastoji od zahtjeva za isplatu ostatka kupoprodajne cijene od 27.000,00 KM i zakonske kamate na ovaj iznos u istoj visini, obračunat za period od 1. maja 2000. godine kao ugovorenog roka za isplatu. Na osnovu izvedenih dokaza (str. 3 obrazloženja presude) Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su 28. februara 2000. godine zaključile predmetni ugovor, čiji predmet su nepokretnosti navedene kao u izreci presude, da je ugovorena cijena navedenih nepokretnosti 96.0000,00 DM, da je tužiteljka kao kupac predmetnih nepokretnosti na ime kapare apelantima prvo isplatila iznos od 6.000,00 DM, da je, pored kapare, dva puta vršila isplatu kupoprodajne cijene, i to 6. marta 2000. godine i 19. aprila 2000. godine u iznosu od 59.000,00 DM, a da je dogovoreno da će ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 27.000,00 KM isplatiti do kraja aprila 2000. godine i da je tužiteljka u posjedu tih nepokretnosti.

7. Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno pravo tužiteljke na upis prava svojine na predmetnim nepokretnostima i da li apelanti imaju pravo na isplatu zakonske zatezne kamate ne neisplaćeni dio kupoprodaje cijene od 1. maja 2000. godine. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92 i 29/94) propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnostima mora biti sačinjen u pisanom obliku, potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, dok je stavom 4 navedenog člana propisano da će proizvoditi pravno dejstvo i ugovor na kojem potpisi ugovarača nisu ovjereni ako je u cjelini ili u pretežnom dijelu izvršen, ili ako je zaključen u prisustvu najmanje dvaju svjedoka koji su se potpisali na ugovor. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 46 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ugovorena obaveza mora biti određena, odnosno odrediva, a članom 50 stav 1 citiranog zakona da je predmet obaveze odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti. Mada u konkretnom slučaju potpisi ugovarača na predmetnom ugovoru od 28. februara 2000. godine nisu ovjereni kod nadležnog suda, s obzirom na to da su ugovor potpisala dva svjedoka, te da je predmet ugovora predat tužiteljki kao kupcu, da je dio kupoprodajne cijene isplaćen, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor zaključen u skladu sa odredbom člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti.

8. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da su apelanti tek podneskom od 23. maja 2011. godine priznali tužbeni zahtjev tužiteljke za utvrđivanje pravne valjanosti predmetnog ugovora, kao i njen zahtjev da joj se obezbijedi osnov za uknjižbu prava svojine na predmetnim nepokretnostima, nakon isplate ostatka kupoprodajne cijene (27.000,00 KM). U vezi s tim je navedeno da je tužiteljka tužbeni zahtjev postavila na način da se, pored utvrđivanja pravne valjanosti predmetnog ugovora, utvrdi da je istim ugovorom stekla i pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, kao i zahtjev za upis tog prava u zemljišne knjige. Istaknuto je da su apelanti tek podneskom od 23. maja 2011. godine tužiteljki priznali tužbeni zahtjev, te da su tim podneskom naveli da su saglasni da se upiše kao vlasnik predmetnih nepokretnosti, ali tek nakon isplate ostatka kupoprodajne cijene sa zakonskim kamatama. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je na osnovu predmetnog ugovora stekla pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, te da se apelanti obavežu da taj upis trpe, ili da će, u protivnom, takvu ispravu zamijeniti ova presuda, jer je nesporno da tužiteljka apelantima nije u cijelosti isplatila kupoprodajnu cijenu shodno odredbama predmetnog ugovora. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da tužiteljka apelantima nije isplatila dio kupoprodajne cijene u iznosu od 27.000,00 KM zbog čega smatra osnovanim zahtjev apelanata za isplatu ostatka kupoprodajne cijene prema odredbi člana 148 stav 1 ZOO. Međutim, Osnovni sud je istakao da iz stanja spisa predmeta proizilazi da su apelanti prvobitno, sve do 23. maja 2011. godine, osporavali osnovanost zahtjeva tužiteljke za utvrđivanje valjanosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, da su tek navedenim podneskom priznali da je predmetni ugovor pravno valjan, te da traže isplatu ostatka kupoprodajne cijene s tim da se tužiteljki obezbijedi osnov za upis prava svojine na predmetnim nepokretnostima nakon uplate ostatka kupoprodajne cijene. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da tek od ovakvog izjašnjenja apelanata dospijeva obaveza tužiteljke na isplatu ostatka kupoprodajne cijene, jer prije njega navedena obaveza nije mogla dospjeti, budući da su apelanti do 23. maja 2011. godine osporavali tužiteljki pravnu valjanost predmetnog ugovora, kao i upis prava svojine na predmetnim nepokretnostima. Osnovni sud je istakao da smatra da u takvim okolnostima tužiteljka nije mogla biti u docnji prije navedenog izjašnjenja apelanata, pa je protivtužbeni zahtjev apelanata djelimično usvojio i obavezao tužiteljku da apelantima kao tuženim isplati iznos od 27.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. maja 2011. godine, dok je u preostalom dijelu zahtjev apelanata za isplatu kamate u iznosu od 27.000,00 KM odbio kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 047862 12 Gž od 22. februara 2013. godine djelimično uvažio žalbe parničnih stranaka i presudu Osnovnog suda od 15. juna 2012. godine preinačio u osporenom odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (stav II izreke) na način da je tužiteljka na osnovu predmetnog ugovora od 28. februara 2000. godine stekla pravo svojine na nepokretnostima koje su predmet navedenog ugovora, što su apelanti dužni da priznaju i trpe da se tužiteljka sa ovim pravom upiše u javne knjige sa dijelom od 1/1, a da će, u protivnom, to zamijeniti predmetna presuda Okružnog suda. Takođe je preinačena i odluka o protivtužbenom zahtjevu (dio stava III izreke prvostepene presude), tako što je Okružni sud zakonsku zateznu kamatu na iznos od 27.000,00 KM dosudio počev od 1. oktobra 2000. godine do isplate, umjesto od 23. maja 2011. godine. U preostalom dijelu su žalbe stranaka odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Osim toga, odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

10. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo, pozivajući se na odredbu člana 454 stav 1 ZOO, da je obaveza prodavca da na kupca prenese pravo svojine na prodatoj stvari i da mu je u tu svrhu preda, a da je obaveza kupca da prodavcu isplati kupoprodajnu cijenu i preuzme stvar. U okolnostima konkretnog slučaja Okružni sud je utvrdio da je tužiteljka kao kupac djelimično isplatila kupoprodajnu cijenu, a da je punomoćnik apelanata tužiteljki predao u posjed predmetne nepokretnosti koje tužiteljka i danas koristi. Istaknuto je da iz navedenog proizilazi da je uknjižba prava svojine tužiteljke na predmetnim nepokretnostima uslovljena isplatom kupoprodajne cijene čiji je krajnji rok bio april 2000. godine, te da je nesporno da tužiteljka nije isplatila ostatak kupoprodajne cijene od 27.000,00 KM, niti da se uknjižila u javne knjige kao njihov vlasnik. U vez s tim je ukazao da je odredbom člana 516 stav 1 ZOO propisano da je kupac dužan da plati cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru, dok je odredbom člana 262 stav 1 citiranog zakona propisano da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašćen da zahtijeva od dužnika ispunjenje obaveze, a da je dužnik dužan da ispuni obavezu savjesno i u svemu kako ona glasi. Okružni sud je na osnovu spisa predmeta prvostepenog suda utvrdio da iz potvrda koje se nalaze u spisu proizilazi da je tužiteljka, pored kapare, dva puta vršila isplatu kupoprodajne cijene, i to 6. marta 2000. godine i 19. aprila 2000. godine, da je u priznanici od 19. septembra 2000. godine napisala da je u ime „kupovine“ predmetnih nepokretnosti Ostoji Maviji isplatila iznos od 59.000,00 DM, a da će ostalu isplatu izvršiti u septembru, da je novac primio Ostoja Mavija u prisustvu svjedoka Rudija Dercenzija i Veliborke Topalović, te da je navedenu priznanicu, takođe, potpisala i tužiteljka. Dakle, kako je ostatak isplate određen u septembru 2000. godine, to su, prema ocjeni Okružnog suda, ugovorne strane saglasno produžile rok isplate iznosa od 27.000,00 KM do kraja septembra 2000. godine zbog kojeg razloga proizilazi da je dospijeće navedene isplate 1. oktobra 2000. godine. Kako tužiteljka ni tada nije isplatila ostatak kupoprodajne cijene, to je, po ocjeni Okružnog suda, saglasno članu 262 stav 1 ZOO, dužna da isplati iznos od 27.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od njegove dospjelosti, 1. oktobra 2000. godine, shodno odredbi čl. 324 i 277 citiranog zakona. Okružni sud je, takođe, ukazao da su apelanti prema Rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 O 006072 09 O od 28. oktobra 2009. godine proglašeni zakonskim nasljednicima umrlog Ostoje Mavije, te da su u javnim knjigama upisani sa trajnim pravom korišćenja na zemljištu i na objektima koji se nalaze na njemu, koji su predmet ugovora zaključenog između tužiteljke kao kupca i umrlog prednika apelanata kao prodavca. Slijedom navedenog, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio saglasno odredbi člana 386 stav 2 ZPP.

11. Tužiteljka je protiv presude Okružnog suda izjavila reviziju.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 047862 13 Rev od 13. novembra 2013. godine reviziju tužiteljke djelimično usvojio i presudu Okružnog suda od 22. februara 2013. godine preinačio tako što je žalbu apelanata odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda od 15. juna 2012. godine u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu apelanata i obavezao tužiteljku da apelantima isplati iznos od 27.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. maja 2011. godine, dok je u preostalom dijelu reviziju tužiteljke odbio kao neosnovanu.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog i drugostepenog suda. Naveo je da je nesporno da je tužiteljka kao kupac predmetnih nepokretnosti na ime kupoprodajne cijene isplatila kupcu iznos od 69.000,00 KM, te da je ostala dužna iznos od 27.0000,KM o čemu su se parnične stranke naknadno dogovorile da im se navedeni iznos plati do kraja septembra 2000. godine.

14. Istaknuto je da drugostepena odluka u dijelu u kojem je preinačena odluka o protivtužbenom zahtjevu-računanje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 27.000,00 KM (pri čemu visina glavnog zahtjeva i obaveza njegovog plaćanja nije bila sporna među strankama) nije pravilna. U vezi s tim je navedeno da je tačno da su ugovorne stranke ugovorile isplatu kupoprodajne cijene najkasnije do septembra 2000. godine i da tužiteljka iznos od 27.000,00 KM nije uplatila u tom roku. Navedeno je da je, prema odredbi člana 262 stav 1 ZOO, propisano da je povjerilac u obaveznom odnosu (u ovoj situaciji bi to bili apelanti kao tuženi, koji polažu pravo na isplatu ostatka kupoprodajne cijene) ovlašćen da zahtijeva od dužnika (u konkretnom slučaju tužiteljke) ispunjenje obaveze, a da ju je dužnik dužan ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi. Navedeno je da to proizilazi i iz sadržaja odredbe člana 17 stav 1 citiranog zakona. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, prema pravilu istovremenog ispunjenja, sadržanom u odredbi člana 122 stav 1 ZOO, u dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni, ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obavezu, izuzev ako je šta drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako šta drugo proističe iz prirode posla.

15. Vrhovni sud je nadalje ukazao da su u odgovoru na tužbu apelanti osporili pravnu valjanost predmetnog ugovora, a u jednoj fazi postupka su protivtužbenim zahtjevom zahtijevali utvrđivanje njegove ništavosti i nudili vraćanje isplaćenog iznosa od 69.000,00 KM. Time su, kako je naveo Vrhovni sud, jasno dali do znanja da nisu spremni ispuniti svoju obavezu stvaranjem uslova da se predmetne nepokretnosti uknjiže u odgovarajućim javnim evidencijama kao svojina tužiteljke, što je i bio konačan cilj zaključenja ugovora. Vrhovni sud je, u vezi s tim, istakao da u takvoj situaciji ni tužiteljka, saglasno odredbi člana 122 stav 1 ZOO, nije bila obavezna ispuniti svoju ugovorom preuzetu obavezu. Tek kada su apelanti podneskom od 23. maja 2011. godine priznali pravnu valjanost ugovora zaključenog 28. februara 2000. godine sa ciljem da se „tako tužiteljki obezbijedi osnov za uknjižbu prava svojine“, tada su, kako je naveo Vrhovni sud, izrazili spremnost da ispune svoje obaveze iz tog ugovora i tužiteljka je tada bila obavezna da ispuni svoju obavezu, isplatom ostatka kupoprodajne cijene. Zbog navedenog razloga, Vrhovni sud smatra da Osnovni sud nije pogriješio kada je apelantima zateznu kamatu na iznos od 27.000,00 KM dosudio od 23. maja 2011. godine, pa je reviziju u ovom dijelu uvažio i pobijanu presudu preinačio kao u izreci presude, na osnovu odredbe člana 250 stav 1 ZPP, dok je ostale revizione navode tužiteljke odbio kao neosnovane, na osnovu odredbe člana 248 ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava, odredaba ZOO, u odnosu na početak toka računanja zakonske zatezne kamate na iznos od 27.000,00 KM za koji smatraju da je Vrhovni sud bio dužan ocijeniti od dana „zadocnjenja“, a ne od datuma koji je to Vrhovni sud odredio. S tim u vezi, takođe ističu da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da je „tužiteljka odmah po zaključenju predmetnog ugovora stupila u posjed predmetnih nepokretnosti i da je prvo bila dužna isplatiti kupoprodajnu cijenu, pa tek onda raditi na uknjižbi“ na koji način je Vrhovni sud svojom odlukom povrijedio načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojoj odluci. U vezi s tim, smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, da su imali fer i pravično suđenje, a činjenica da nisu sasvim uspjeli sa postavljenim protivtužbenim zahtjevom koji se odnosio na sporedno potraživanje u vidu zatezne kamate, ocjenjuje da navedeno samo po sebi ne može predstavljati povredu prava na koja ukazuju u apelaciji.

18. Okružni sud, takođe, u odgovoru na apelaciju navodi da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojoj odluci.

19. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, te da činjenica da nisu uspjeli u ovom sporu u pogledu sporednog potraživanja, zakonske zatezne kamate koja im je dosuđena počev od 23. maja 2011. godine, sama po sebi ne predstavlja povredu prava na koja apelacijom ukazuju. Stoga, apelanti predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Tužiteljka u odgovoru na apelaciju navodi da navode apelanata smatra proizvoljnim, te da smatra da presudom Vrhovnog suda nije došlo do povrede prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji, pa predlaže da se ona odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

(1)Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Član 122. stav 1.

(3)U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije sprema da istovremeno ispuni svoju obavez, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno ili ako što drugo proističe iz prirode posla.

Član 262 stav 1.

(1)Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi.

Član 277.

(1)Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj savezim zakonom.

(2)Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.

Kad dužnik dolazi u docnju Član 324. st. 1. i 2.

(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 047862 13 Rev od 13. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 27. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljke, odnosno protivtužbenog zahtjeva apelanata u vezi sa realizacijom predmetnog kupoprodajnog ugovora kojeg su parnične stranke zaključile. Iz navedenog proizilazi da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 17. jula 1971. godine), te da stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

30. Suština apelacionih navoda u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnosi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučenja u vezi sa rokom od kojeg apelantima pripada pravo na obračun zakonske zatezne kamate na ostatak kupoprodajne cijene predmetnih nepokretnosti u iznosu od 27.000,00 KM. Naime, apelanti smatraju da je pogrešan stav Vrhovnog suda koji je zaključio da apelantima na navedeni iznos pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od 23. maja 2011. godine, jer smatraju da im je na navedeni iznos pripadalo pravo na zakonsku zateznu kamatu od 1. oktobra 2000. godine.

31. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

33. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je presudom Osnovnog suda od 15. juna 2012. godine protivtužbeni zahtjev apelanata djelimično usvojen, te tužiteljka obavezana da apelantima isplati iznos od 27.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. maja 2011. godine. Ovakav stav Osnovni sud je obrazložio na način da tužiteljka nije mogla biti u docnji sve do navedenog datuma, jer su apelanti sve do 23. maja 2011. godine osporavali osnovanost njenog tužbenog zahtjeva, utvrđivanje valjanosti predmetnog ugovora, te da su tek navedenim podneskom od 23. maja 2011. godine priznali da je predmetni ugovor pravno valjan, da traže isplatu ostatka kupoprodajne cijene i da su tužiteljki dali saglasnost da se upiše kao vlasnik predmetnih nepokretnosti, nakon isplate ostatka kupoprodajne cijene sa kamatama. Dakle, Ustavni sud zapaža da, po ocjeni Osnovnog suda, tek od ovakvog izjašnjenja apelanata dospijeva obaveza tužiteljke na isplatu ostatka kupoprodajne cijene za zakonskom zateznom kamatom, koji je potvrdio i Vrhovni sud svojom presudom od 13. novembra 2013. godine. Suprotno mišljenje je imao Okružni sud, koji je zaključio da je tužiteljka bila obavezna apelantima na navedeni iznos isplatiti zakonsku zateznu kamatu počev od 1. oktobra 2000. godine, saglasno odredbi člana 262 stav 1, čl. 324 i 277 ZOO.

34. Imajući u vidu navedeno i dovodeći ga u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je revizija tužiteljke djelimično usvojena i presuda drugostepenog suda preinačena na način što je tužiteljka obavezana da apelantima na dosuđeni iznos od 27.000,00 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 23. maja 2011. godine, pri tome se pozivajući na odredbu člana 262 stav 1 u vezi sa članom 122 ZOO. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud za svoje odlučenje dao jasno i argumentovano obrazloženje utemeljeno na citiranim odredbama ZOO, navodeći da tek od izjašnjenja apelanata, 23. maja 2011. godine, dospijeva obaveza tužiteljke na isplatu ostatka kupoprodajne cijene u iznosu od 27.000,00 KM i zakonske zatezne kamate na navedeni iznos, s obzirom na to da su apelanti tek 23. maja 2011. godine tužiteljki priznali pravnu valjanost ugovora zaključenog 2000. godine i izrazili spremnost da joj priznaju osnov za uknjižbu prava svojine, tako da tužiteljka do navedenog izjašnjenja apelanata, prema odredbi člana 122 stav 1 ZOO, nije bila obavezna da apelantima isplati ni ostatak duga po ugovoru od 2000. godine, ni zakonsku zateznu kamatu na navedeni iznos duga.

35. Prema tome, Ustavni sud smatra da su u odluci Vrhovnog suda, kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, dati detaljni i jasni razlozi zašto je neosnovan dio protivtužbenog zatjeva apelanata usmjeren na isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 27.000,00 KM počev od 1. oktobra 2000. godine, odnosno zašto apelantima na dosuđeni iznos pripada zakonska zatezna kamata od 23. maja 2011. godine. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, eksplicitno ukazao da, prema odredbi člana 122 stav 1 ZOO, u dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni, ili nije spremna istovremeno da ispuni svoju obavezu, izuzev ako je šta drugo ugovoreno, ili zakonom određeno, ili ako šta drugo proističe iz prirode posla. Stoga, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje koje, kako proizilazi iz stanja spisa, i nije bilo sporno, te relevantne odredbe ZOO, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u datom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

36. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava (ZOO i ZPP), u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, te su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da su apelanti u navodima apelacije istakli iste razloge koje su naveli i u reviziji, a koje je Vrhovni sud detaljno ispitao, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na apelacione navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku Vrhovnog suda o početku toka zatezne kamate.

Pravo na imovinu

38. Apelanti, takođe, smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na imovinu, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

39. U pogledu navoda apelanata da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud, takođe, primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminisani, ali da se iz apelacije može zaključiti da smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, s obzirom na to da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente, niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su u predmetnom postupku diskriminisani po bilo kojem osnovu, u smislu različitog tretmana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, Ustavni sud zaključuje i da su navodi apelanata o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud dao jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, koji nisu proizvoljni, već zasnovani na relevantnim zakonskim odredbama, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

41. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelanti ove navode vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente, niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su u predmetnom postupku diskriminisani.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman