Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-61/15 (S. B.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ratni zločin
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-61/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 61/15, rješavajući apelaciju Slavka Bilbije, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Bilbije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 008473 14 Kž 6 od 16. oktobra 2014.

godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 008473 14 K od 3. jula 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slavko Bilbija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. januara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 008473 14 Kž 6 od 16. oktobra 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 008473 14 K od 3. jula 2014. godine. Apelant je, zastupan po Nini Kisić, advokatu iz Sarajeva i Tatjani Savić, advokatu iz Bijeljine, 5. septembra 2016. godine podnio dopunu apelacije. Istovremeno s dopunom apelacije apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje pobijanih presuda“ do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 19. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 22. septembra do 3. oktobra 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 008473 14 K od 3. jula 2014. godine apelant je proglašen krivim što je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba u BiH, u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisanim u izreci presude, zajedno s drugim licima lišio života dva civilna lica, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet kao republički zakon (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Za navedeno krivično djelo Kantonalni sud je apelanta, na osnovu istog zakonskog propisa, osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina u koju se uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 17. januara 2014. godine pa nadalje. Na osnovu člana 202 stav 1 Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka, čija će visina biti određena posebnim rješenjem, i paušala u iznosu od 350,00 KM. Na osnovu člana 212 stav 3 ZKPFBiH oštećena porodica je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu.

6. Kantonalni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanje svjedoka Kantonalnog tužilaštva i svjedoka odbrane, te uvida u materijalne dokaze koje je Sud prezentovao na str. 3 i 4 obrazloženja), cijeneći pri tome navode optužbe, iznesenu apelantovu odbranu, kao i sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu člana 296 stav 2 ZKPFBiH, te u smislu principa slobodne ocjene dokaza iz člana 16 ZKPFBiH (o čemu se Kantonalni sud iscrpno izjasnio na str. od 4 do 13 obrazloženja presude), izveo zaključak da je inkriminisane radnje koje su apelantu stavljene na teret i koje su pobliže opisane u izreci presude počinio upravo apelant zajedno sa Z. Š. Prije svega, Kantonalni sud je ukazao na nesporno utvrđenje da je u relevantnom periodu kada su počinjene radnje za koje je apelant proglašen krivim postojao oružani sukob između Armije BiH i Vojske RS (iskazi svjedoka optužbe i odbrane i materijalni dokazi), te da su se sela Modra i Donji Lipnik, opština Sanski Most, u vrijeme izvršenja radnji navedenih u optužnici nalazila pod kontrolom Vojske i policije RS. Tu činjenicu nije osporila apelantova odbrana, a ni apelant. Činjenicu da je apelant u relevantnom periodu bio pripadnik Vojske RS, Kantonalni sud je utvrdio na osnovu uvjerenja Odjeljenja za boračk- invalidsku zaštitu Administrativne službe grada Prijedor od 19. septembra 2013. godine, što je potvrđeno i apelantovim iskazom. Kantonalni sud je dalje utvrdio (prije svega na osnovu iskaza svjedoka optužbe i odbrane F. B., E. B., N. B. i M. K.), da su oštećeni B. B. i I. B. bili civili i mještani sela Modra, opština Sanski Most, te da su oni 10. jula 1992. godine u prisustvu porodica odvedeni iz svojih kuća vozilom, marke Opel kadet, crvene boje. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je činjenično stanje u odnosu na radnje izvršenja osuđujućeg dijela izreke presude (događaji koji su prethodili odvođenju i lišavanju života B. B. i I. B. - pucanje iz vatrenog oružja), utvrdio na osnovu iskaza navedenih svjedoka, te iskaza svjedoka D. M. i N.M. koji su se nalazili u vozilu opel kadet i učestvovali u odvođenju B. B. i I. B. iz njihovih kuća, te bili „očevici“ kada su ih apelant i Z. Š. odveli u šumu, a nakon toga su čuli i dva rafala. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u cijelosti poklonio vjeru iskazima svjedoka D. M. i N. M. jer je utvrdio da su njihovi iskazi o odlučnim činjenicama međusobno podudarni, te da su ovi svjedoci na glavnom pretresu ponovili svoje iskaze iz istrage pozivajući se na detalje u opisivanju kritičnog događaja koji, prema ocjeni Kantonalnog suda, opravdavaju zaključak da su svjedoci o događaju govorili istinu na glavnom pretresu. Cijeneći iskaze svjedoka D. M. i N. M. kako pojedinačno tako i u vezi sa iskazom svjedoka D. K. koji je vidio kada su kritičnog dana apelant i Z. Š. sproveli B. B. i I. B. u pravcu šume i ubrzo nakon toga čuo dva rafala, te okolnost da je navedeni svjedok D. K. rekao sinu oštećenog B. B. za jamu u šumi u pravcu koje su odvedeni oštećeni, gdje su i pronađeni posmrtni ostaci oštećenih B. B. i I. B., Kantonalni sud je zaključio da je apelant zajedno sa Z. Š. koji je u međuvremenu umro, pucanjem iz vatrenog oružja u civile B. B. i I. B. iste lišio života. Naime, cijeneći navedene dokaze i njihov sadržaj u međusobnoj vezi, te u vezi sa apelantovom odbranom, Kantonalni sud je zaključio da je van razumne sumnje dokazano da je apelant počinio radnje pobliže opisane u izreci presude, a koje u objektivnom i subjektivnom smislu predstavljaju obilježje bića krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret.

7. Kantonalni sud je obrazložio da je cijenio iskaz apelanta u svojstvu optuženog koji pri tome nije prihvatio, cijeneći da je suprotan utvrđenom činjeničnom stanju, pa je različitosti u iskazima svjedoka i apelanta o bitnim činjenicama Sud ocijenio zapravo iskonstruisanim i usmjerenim načinom izbjegavanja krivične odgovornosti. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je prilikom izvršenja krivičnog djela, apelant zajedno s preminulim Z. Š. postupao s direktnim umišljajem jer je znao i bio svjestan da su oštećeni B. B. i I. B. bili civili i ugledni građani koji imaju status zaštićenog lica, te da su kao pripadnici bošnjačkog naroda u ratnim okolnostima bili u stalnoj neizvjesnosti u pogledu svoje bezbjednosti, pri čemu je apelant u takvim okolnostima imao svijest o djelu i bio je siguran u ostvarenje djela i nastupanje posljedice. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su radnje koje je preduzeo apelant rezultat njegove svijesti i volje.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 008473 14 Kž 6 od 16. oktobra 2014. godine žalba apelantovog branioca je djelimično uvažena i presuda Kantonalnog suda od 3. jula 2014. godine je preinačena u odluci o troškovima krivičnog postupka tako da se apelant na osnovu člana 202 stav 4 ZKPFBiH, oslobađa dužnosti naknade troškova krivičnog postupka i oni padaju na teret budžetskih sredstava prvostepenog suda. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, u vezi sa žalbenim prigovorima kojima je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nakon preispitivanja osporene presude, izveo zaključak da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice i okolnosti, te u obrazloženju pobijane presude naveo detaljne i uvjerljive dokaze i razloge koji upućuju na zaključak da je apelant, kao saizvršilac, skupa s preminulim Z. Š., učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud do takvog uvjerenja došao prvenstveno na osnovu iskaza saslušanih svjedoka D. M., N. M. i D. K., čiji iskazi su i, prema ocjeni tog suda, jasni, uvjerljivi, međusobno se dopunjuju, a potvrđeni su i drugim izvedenim dokazima. U tom pravcu, Vrhovni sud je istakao da iz iskaza navedenih svjedoka nedvojbeno proizilazi da je apelant imao zajednički cilj sa Z. Š. da oštećene B. B. i I. B. liše života. Taj cilj je i manifestovan u nizu preduzetih radnji koje su opisali navedeni svjedoci (dogovor apelanta i Z. Š. ispred apelantove prodavnice, odlazak vojnih policajaca po oštećene u selo Modra, te da ih je do povratka sa oštećenim apelant čekao sa kombijem, zatim odvođenje oštećenih do mjesta gdje su ih upravo apelant i Z. Š. preuzeli i odveli dalje u pravcu šume, odnosno jame, odakle su se i čula dva rafala).

9. S obzirom na takve činjenice koje je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno cijenio i doveo u međusobnu vezu prvostepeni sud, te izveo i pravilan zaključak da iz svih prethodno navedenih činjenica nesumnjivo proizlazi svijest apelanta i Z. Š. o zajedničkom djelovanju, te zajednički doprinos činjenju krivičnog djela. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da, suprotno apelantovoj tvrdnji, u konkretnom slučaju nije bilo neophodno utvrditi da je apelant preduzeo konkretnu radnju pucanja u oštećene kod okolnosti da je preduzeo sve prethodno opisane radnje koje imaju odlučujući značaj u procesu izvršenja djela, uključujući i to da je skupa sa Z. Š. odveo oštećene u pravcu jame u kojoj će kasnije biti pronađeni njihovi posmrtni ostaci. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da su sve navedene činjenice i okolnosti pravilno ocijenjene u skladu s principom slobodne ocjene dokaza i principom neposrednosti (čl. 8 i 296 ZKPFBIH), te da one žalbenim prigovorima nisu dovedene u pitanje kako pojedinačno tako ni u međusobnoj povezanosti, te je s tim u vezi Vrhovni sud zaključio da su žalbeni prigovori o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navode o kršenju prava na pravično suđenje apelant zasniva na tvrdnjama kako nije imao pravično suđenje pred nepristrasnim sudom, da se osporene odluke zasnivaju na dokazima za koje je izostala brižljiva i savjesna ocjena. S tim u vezi ukazuje na pogrešnu ocjenu iskaza svjedoka D. M., N. M. i D. M., navodeći da su i navedeni svjedoci učestvovali u predmetnim dešavanjima, te da je svjedok D. M. „istinski saizvršilac sa pokojnim Zoranom Ševom u ovom zločinu za koga je i medicinskom dokumentacijom dokazano da je duševni bolesnik“. Smatra da je prihvatanjem iskaza navedenih svjedoka na kojima su zasnovane osporene presude imalo za posljedicu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava. Navedeno posebno iz razloga jer su ostali svjedoci tužilaštva, koje poimenično navodi u apelaciji, svjedočili u njegovu korist. Apelant smatra da su osporene presude proizvoljne i nezakonite jer nisu zasnovane na „tvrdnji časnih i poštenih svjedoka“.

11. U dopuni apelacije od 6. septembra 2016. godine apelant opširnim navodima ukazuje da su u predmetnom postupku prekršena njegova prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da su po svojoj sadržini navodi iz apelacije identični navodima apelantove žalbe izjavljene protiv prvostepene presude, te da je taj sud na ponovljene žalbene navode detaljno odgovorio u svojoj osporenoj presudi. Stoga, Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporene presude jer po ocjeni tog suda apelacionim navodima nije ni na koji način dovedena u pitanje pravilna primjena principa slobodne ocjene dokaza. Vrhovni sud smatra da su apelacioni navodi paušalni, pa je shodno tome predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz osporene odluke i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Federalno tužilaštvo je navelo da je apelant u apelaciji ponovio navode koje je već iznosio u toku postupka pred redovnim sudovima pa je, shodno tome, predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su na osnovu svih provedenih dokaza redovni sudovi utvrdili da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, te smatra da su osporene presude pravilne i zakonite, a navodi iz apelacije neosnovani.

V.Relevantni propisi

16. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavija („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se […] prema civilnom stanovništvu vrše ubistva […] ili ko izvrši neko od navedenih djela.

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

17. U Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949. godine (Treća ženevska konvencija) relevantne odredbe glase:

Član 3.

U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu biće dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupaće se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu. S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;

(b) uzimanje talaca;

(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvrjedljivi i ponižavajući postupci; (d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja na redovno ustanovljenom sudu i propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizirani narodi priznaju za prijeko potrebne.

[...] Član 13.

S ratnim zarobljenicima se mora u svako doba postupati čovječno. Svaki čin ili nedozvoljeno propuštanje od strane sile koja ih drži a koji prouzrokuje smrt ili dovodi u ozbiljnu opasnost zdravlje ratnog zarobljenika koji se nalazi u njenoj vlasti zabranjen je i biće smatran kao teška povreda ove Konvencije. Posebno, nijedan ratni zarobljenik ne može biti podvrgnut tjelesnom osakaćivanju ili medicinskom ili naučnom opitu ma koje prirode on bio ako to nije opravdano liječenjem ratnog zarobljenika i vršeno u njegovom interesu.

Ratni zarobljenici se isto tako moraju u svako doba zaštićivati, naročito protiv svakog akta nasilja ili zastrašivanja protiv uvreda i javne radoznalosti. Mjere represalije prema ratnim zarobljenicima su zabranjene.

18. Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 304. stav 7.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 008473 14 Kž 6 od 16. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2015. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije.

27. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da su mu tokom postupka bile uskraćene garancije u pogledu nepristrasnog suda, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer je izostala pravilna ocjena izvedenih dokaza.

28. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na to da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena izvedenih dokaza, što je u konačnici rezultovalo pogrešno i nepravilno utvrđenim činjeničnim stanjem, te pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, ispitati da li su standardi prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju bili ispoštovani.

30. Ustavni sud nadalje podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

31. Ustavni sud u vezi sa ocjenom dokaza takođe podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stanovištu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, između ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90 od 10. marta 2009. godine). U ovom kontekstu, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv lica u pitanju prezentovani na način da obezbijede pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).

32. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi dokazi odbrane i optužbe, te da je na osnovu provedenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedoka (pojedini svjedoci su bili učesnici događaja), utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant u vrijeme, mjestu i na način, kako je sve činjenično precizirano u izreci presude, u saizvršilaštvu sa Z. Š. počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ, pa mu je time i utvrđena odgovornost za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu, na osnovu čega je zaključeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud u žalbenom postupku, u pogledu apelantovih žalbenih navoda koje ponavlja u apelaciji, potvrdio stav prvostepenog suda jer je upravo dodatnom analizom provedenih dokaza zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu provedenih dokaza, i to iskaza svjedoka D. M., N. M. i D. M., kao i iskaza drugih svjedoka optužbe i odbrane, te vještačenjem vještaka sudske medicine kao i drugim materijalnim dokazima (dakle, ne samo na osnovu iskaza imenovanih svjedoka, kako apelant u apelaciji neosnovano ukazuje), nesporno utvrdio sva odlučna činjenična pitanja u vezi sa inkriminišućim događajem i apelantovom odgovornošću. U tom kontekstu, a budući da apelant naročito problematizuje iskaze određenih svjedoka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne zaključke u pogledu ocjene iskaza svjedoka D. M., N. M. i D. M., kao i drugih svjedoka optužbe i odbrane, te svih drugih provedenih dokaza, koji se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim, niti suprotnim standardima prava na pravično suđenje.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje stavove dali jasna, precizna i argumentovana obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne doimaju proizvoljnim u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, pri čemu apelant u apelaciji, osim svojih tvrdnji, ne nudi relevantne dokaze kojima bi dokazao suprotno. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode usmjerene u pravcu kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi

35. U pogledu apelantove dopune apelacije od 6. septembra 2016. godine, Ustavni sud ukazuje na to da se, u smislu člana 22 stav (3) Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16 stav 1 prethodnih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 11/07). U konkretnom slučaju, apelant u dopuni apelacije ukazuje na kršenje prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije u odnosu na isto činjenično i pravno stanje. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu Vrhovnog suda primio 14. novembra 2014. godine, a da je dopunu apelacije podnio 6. septembra 2016. godine, te kako se dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti, Ustavni sud ističe da, shodno navedenom, neće ispitivati apelantove navode iznesene u dopuni apelacije. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, pri čemu su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti tako i njihove međusobne povezanosti, te na osnovu provedenih dokaza utvrdili činjenično stanje i apelantovu krivično-pravnu odgovornost, a apelant, osim svojih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi se relevantno suprotstavio stavu redovnih sudova o apelantovoj odgovornosti za sporna događanja.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-61/15 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio