Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5404/13 (S. V.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stjecanje bez osnova
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5404/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5404/13, rješavajući apelaciju Strahinje Vaskovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Strahinje Vaskovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 012074 12 Rev od 13. novembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 012074 11 Gž od 22. februara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Strahinja Vasković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva podnio je 31. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 012074 12 Rev od 13. novembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 012074 11 Gž od 22. februara 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i NZ Group d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. oktobra 2015. godine. Okružni sud i tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 20. jula 2009. godina pokrenuo predmetni parnični postupak protiv tuženog radi vraćanja stečenog bez osnova i naknade štete na ime izmakle dobiti.

6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud u Sokocu - Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj 89 1 P 012074 09 P od 5. novembra 2010. godine kojom je u pretežnom dijelu usvojio tužbeni zahtjev i tuženog obavezao da apelantu vrati iznos od 971,50 KM na ime stečenog bez osnova i iznos od 33.840,00 KM na ime naknade izmakle dobiti, sve za zakonskom zateznom kamatom počev od 1. juna 2010. godine, pa do konačne isplate, te na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM (stav 1 izreke presude), a stavom 2 izreke odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na obračun zakonskih zateznih kamata na glavni dug računajući od dana podnošenja tužbe pa do 1. juna 2010. godine.

7. Prvostepeni sud je na osnovu sprovedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze - ugovor i predugovor koji su zaključili apelant i tuženi o kupovini poslovnog prostora, uplatnica, obavijest načelnika Opštine Istočno Sarajevo, izjavu Dine Selimovića, direktora Agencije „Plus Sarajevo“ o spremnosti na zakup poslovnog prostora, potvrde vlasnika firmi o visini mjesečnog najma poslovnih prostora u Istočnom Sarajevu, te apelantovog iskaza u svojstvu svjedoka) zaključio da su apelant, kao kupac, i tuženi, kao prodavac, 22. marta 2005. godine zaključili predugovor o kupoprodaji poslovnog prostora (lokala) bliže preciziranog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), površine 20,15 m2, za ukupnu cijenu od 27.202,50 KM (1.350,00 KM/m2), zatim, da su 22. decembra 2005. godine apelant i tuženi zaključili glavni ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji je ovjeren u Opštinskom sudu u Sarajevu 28. januara 2006. godine, površine 23,50 m2, po kupoprodajnoj cijeni od 25.850,00 KM (1.100,00 KM/m2), da je i predugovorom i glavnim ugovorom precizirano da je rok za početak gradnje predmetnog poslovnog prostora 1. mart 2005. godine, a završetak radova 1. juni 2006. godine, da je predugovorom, između ostalog, dogovoreno da će apelant isplatiti 60% cijene (iz predugovora), odnosno iznos od 16.321,50 KM prilikom potpisa i ovjere predugovora, a da će preostali dio platiti prema dogovoru i usaglašenoj dinamici u skladu sa izgradnjom objekta, zatim, da je apelant zaključno sa 28. aprilom 2006. godine tuženom isplatio ukupan iznos od 26.821,50 KM, da je apelant na utvrđenu vrijednost od 25.850,00 (iz glavnog ugovora) uplatio porez na prenos nepokretnosti, da je apelant u cijelosti izmirio svoje obaveze prema tuženom i isplatio ugovorenu cijenu (prema glavnom ugovoru), da tuženi nije ispunio obaveze iz ugovora, što proizilazi iz obavijesti načelnika Opštine Istočno Sarajevo od 14. jula 2009. godine da je tuženom rješenje o odobrenju za građenje izdato 15. oktobra 2008. godine, dakle, nakon što je predmetni poslovni prostor trebalo da bude završen (1. juni 2006. godine), da je pismenom izjavom od 10. juna 2009. godine svjedok Dino Selimović potvrdio da je za potrebe Agencije „Plus Sarajevo“ sa apelantom, kao zakupodavcem predmetnog poslovnog prostora, dogovorio cijenu zakupa predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 30,00 KM/m2 (ukupno 705,00 KM mjesečno) počev od 1. juna 2006. godine, kao rokom predviđenim za završetak gradnje, te da je iz potvrda koje je apelant dostavio utvrđena prosječna cijena zakupa poslovnih prostora na području Istočnog Sarajeva.

8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 17, 155, 189, 210, 262 i 266 koje je i citirao, zaključio da su zahtjevi u pretežnom dijelu osnovani. U vezi s osnovanošću tužbenih zahtjeva, Osnovni sud je naveo da je tuženi stekao bez osnova iznos od 971,50 KM, jer mu je apelant, kao investitor, taj iznos uplatio na ime finalizovanja, odnosno ugradnje klima-uređaja u predmetni poslovni prostor, što nije bilo dogovoreno glavnim ugovorom, pa je, shodno tome, u tom dijelu tužbeni zahtjev osnovan. Sa druge strane, ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu isplate naknade na ime izmakle dobiti, Osnovni sud je ustanovio da je i taj dio zahtjeva, takođe, osnovan. Osnovni sud je u tom pravcu podsjetio da tuženi nije ispunio svoju obavezu iz zaključenog ugovora, jer predmetni poslovni prostor nije završio, niti ga je predao apelantu 1. juna 2006. godine, kako je ugovorom dogovoreno, pri čemu je navedeni sud uvažio činjenicu da je predmetni poslovni prostor apelant mogao da izda u zakup Agenciji „Plus Sarajevo“ po cijeni od 705,00 KM mjesečno, pa je za navedeni sud sasvim izvjesno da je apelant pretrpio i da i dalje trpi štetu u vidu izmakle dobiti, koju je mogao ostvariti iznajmljivanjem poslovnog prostora u periodu od 1. juna 2006. godine do 1. juna 2010. godine (ukupno 48 mjeseci), kako je to precizirao apelant u svom opredijeljenom tužbenom zahtjevu na glavnoj raspravi, pa je prvostepeni sud, uvažavajući sve izvedene dokaze, na osnovu utvrđenih činjenica i primjenom odredbe člana 176 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

9. Odluku o kamatama i troškovima postupka Osnovni sud je nešto detaljnije obrazložio na strani 8 presude.

10. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je Presudom broj 89 1 P 012074 11 Gž od 22. februara 2012. godine djelimično uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je tuženi obavezan da apelantu na ime izmakle dobiti isplati iznos od 33.840,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen (stav 1 izreke presude), dok je odbijena žalba tuženog u preostalom dijelu kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je tuženi obavezan na isplatu stečenog bez osnova, te u dijelu odluke o troškovima postupka (st. 2 i 3 izreke). Drugostepeni sud je u obrazloženju, prije svega, ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je, shodno tome, primjenom odredbe člana 226 ZPP zaključio da je prvostepena presuda pravilna u dijelu kojim je tuženi obavezan na isplatu stečenog bez osnova sa zakonskom zateznom kamatom, te je u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena, ali je, sa druge strane, usvojio stav da je prvostepena presuda nepravilna u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev na naknadu štete na ime izmakle dobiti.

11. Okružni sud je, obrazlažući takav stav, istakao da apelant postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu na ime izmakle dobiti (tzv. negativna šteta, pošto je neki događaj spriječio nastanak koristi). Naime, kako je istakao drugostepeni sud, u konkretnom slučaju radi se o budućoj koristi koja bi vjerovatno nastala, a uslov za naknadu ovog vida štete je namjera sticanja. U tom pravcu Okružni sud se pozvao na odredbu člana 189 stav 3 ZOO koja propisuje da se pri ocjeni izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji bi se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Nadalje je pojašnjeno da među strankama nije sporno da tuženi svoju obavezu iz ugovora o kupoprodaji nije ispunio, odnosno tuženi nije apelantu predao u posjed predmetni poslovni prostor, pri čemu apelant tužbenim zahtjevom nije ni tražio predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora. U takvim okolnostima, prema ocjeni Okružnog suda, zaključak prvostepenog suda da je apelant sa direktorom Agencije „Plus Sarajevo“ zaključio usmeni ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora je pogrešan, kao i zaključak da je apelant, zbog navedenog, pretrpio štetu i da je i dalje trpi. Okružni sud se u tom pravcu pozvao na odredbe člana 11 st. 1 i 2 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostora koje propisuju da ugovor o zakupu koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo. Shodno tome, kako je istakao Okružni sud, prvostepeni sud samo na osnovu izjave direktora Agencije „Plus Sarajevo“ nije mogao izvesti zaključak da je 1. juna 2006. godine zaključen usmeni ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, pa, prema tome, dobitak za koji se po subjektivnim procjenama i željama pretpostavlja da će nastupiti ne može se smatrati elementom integralne naknade štete. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je primjenom odredbe člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio, te odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu iznosa od 33.840,00 KM na ime naknade izmakle dobiti, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

12. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 89 1 P 012074 12 Rev od 13. novembra 2013. godine reviziju odbio.

13. Vrhovni sud je, nakon detaljnog interpretiranja činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, ocjenom revizionih navoda u svjetlu obrazloženja drugostepenog suda zaključio da je drugostepena presuda pravilna. Revizioni sud se, obrazlažući stav o neosnovanosti revizije, pozvao na odredbe čl. 17 i 262 stav 1 ZOO, koje je citirao, a iz kojih proizilazi da su učesnici u obligacionim odnosima dužni da izvrše svoju obavezu i da odgovaraju za njeno ispunjenje, pri čemu je povjerilac u obligacionim odnosima ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti obavezu savjesno u svemu kako ona glasi. U tom pravcu Vrhovni sud je dalje pojasnio da, kada jedna strana u dvostranom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu, druga strana ima pravo da zahtijeva ispunjenje ugovora, pri čemu je u oba navedena slučaja ugovorna strana čija obaveza nije ispunjenja ovlašćena da zahtijeva i naknadu prouzrokovane štete. Shodno odredbi člana 124 ZOO, pravo povjerioca (u konkretnom slučaju apelanta) je bila da bira da li će tražiti raskid ugovora i povrat kupoprodajne cijene ili ispunjenje ugovora. Navedeno, kako je pojasnio Vrhovni sud, kada dođe do povrede ugovora (neispunjenjem ili zakašnjenjem u ispunjenju) ugovor samim tim ne prestaje, odnosno kada nastupi povreda ugovora, povjeriočevo pravo i dužnikova obaveza i dalje postoje kao osnovne ugovorne obaveze s tim što se javlja i nova (akcesorna) obaveza koja se sastoji u naknadi prouzrokovane štete, tako da se ne mijenja identitet obligacije, nego se mijenja sadržaj obaveze. Vrhovni sud je u tom pravcu još pojasnio da su u Glavi IV ZOO, u Poglavlju „Prestanak obaveze“, sadržani čl. od 295 do 393 ZOO koji ne predviđaju povredu ugovora kao način njihovog prestanka.

14. Shodno navedenom, a u svjetlu jasnog zakonskog okvira, Vrhovni sud je pojasnio da za nastanak obaveze naknade štete iz predmetnog ugovora nije dovoljno zakašnjenje u ispunjenju, niti neispunjenje ugovorne obaveze, već je potrebno odlučiti o daljnjoj sudbini ugovora, tj. ispunjenje ili raskid ugovora, jer pravo na naknadu štete nije pravo „samo po sebi“, nego pravo koje slijedi iz povrede ugovora i ima akcesoran karakter u odnosu na primarna povjeriočeva prava i dužnikove obaveze koje proističu iz ugovora. Izuzetak od navedenog je situacija kada ispunjenje obaveze postane nemoguće, ili kada dužnik odbije da ispuni obavezu, u kom slučaju naknada šteta može u potpunosti stupiti na mjesto ugovorne obaveze, po kom osnovu apelant nije tražio naknadu predmetne štete, niti je u tom pravcu sprovodio dokaze.

15. Vrhovni sud je nadalje pojasnio da je apelant svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu neispunjenja obaveze tuženog zasnovao na informaciji Opštine Istočno Novo Sarajevo - Odjeljenje za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove od 10. jula 2009. godine u kojoj je, između ostalog, navedeno da je privremeno rješenje o odobrenju gradnje zgrade doneseno 2. jula 2008. godine, a rješenje o odobrenju za gradnju je izdato 15. oktobra 2008. godine, a iz priložene informacije, koju je apelant sproveo kao dokaz pred prvostepenim sudom, proizilazi da su odobrenju za građenje prethodili akti Opštine Istočno Novo Sarajevo, i to: rješenje o urbanističkoj saglasnosti za objekat od 19. maja 2003. godine, rješenje o izmjeni urbanističke saglasnosti od 11. oktobra 2005. godine, zaključak o prekidu postupka od 11. decembra 2006. godine, rješenje o izmjenama i dopunama rješenja o urbanističkoj saglasnosti od 18. marta 2008. godine, rješenje o izmjenama i dopunama rješenja o urbanističkoj saglasnosti od 16. maja 2008. godine, te privremeno odobrenje za građenje od 2. jula 2008. godine (nakon čega je konačno izdato rješenje o odborenju za građenje 15. oktobra 2008. godine).

16. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog stanja, koje je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio prvostepeni sud, proizilazi da su parnične stranke zaključile ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora 22. decembra 2005. godine koji je sudski ovjeren, da je tim ugovorom ugovorena veća površina predmetnog poslovnog prostora i niža cijena u odnosu na površinu i cijenu predmetnog poslovnog prostora koje su dogovorene u predugovoru, da je apelant u ispunjenju svoje obaveze isplatio ukupan iznos od 26.821,00 KM, odnosno manji iznos od cijene iz predugovora, a veći od cijene iz glavnog ugovora. Iz činjeničnog stanja, takođe, proizilazi da apelant nije preuzeo u posjed predmetni poslovni prostor, pri čemu apelant tvrdi da tuženi nije izgradio predmetni poslovni prostor.

17. Vrhovni sud je istakao da je, suprotno tome, tuženi u žalbi istakao da prvostepeni sud nije ocijenio odredbu člana 8 predmetnog ugovora prema kojoj je pribavljanje upotrebne dozvole „samo uslov za upis prava svojine kupca, kada se za to steknu uslovi“ i da nije uslov za primopredaju predmetnog poslovnog prostora. Nadalje, tuženi tvrdi da je lokal izgradio prema projektnoj dokumentaciji, a da on nije predat u posjed apelantu, jer apelant nije platio ugovorenu cijenu prema glavnom ugovoru, pri čemu je pojasnio da je cijena koja je navedena u glavnom ugovoru pogodovala apelantu i da je on to zloupotrijebio i da je stvarna cijena naznačena u predugovoru. Vrhovni sud je nadalje pojasnio da tuženi, osim navedenih tvrdnji, tokom postupka nije pružio druge dokaze u vezi sa stepenom izgrađenosti predmetnog poslovnog prostora, pri čemu je apelant tokom postupka navode o stepenu izgrađenosti predmetnog poslovnog prostora doveo u vezu sa odobrenjem za izgradnju, te upotrebnom dozvolom. U tom pravcu Vrhovni sud je još pojasnio da apelant i u reviziji tvrdi da je tokom postupka dokazao da predmetni poslovni prostor nije završen, jer tuženi nije pribavio upotrebnu dozvolu, pri čemu apelant i ne tvrdi da on nije izgrađen kao građevina. Vrhovni sud je u vezi sa takvim činjeničnim okolnostima istakao da se, shodno navedenom činjeničnom utvrđenju, sa sigurnošću može izvesti zaključak da je tuženi sa zakašnjenjem izgradio predmetni poslovni prostor kao građevinu, da je tuženi sa zakašnjenjem pribavio rješenje o odobrenju gradnje zgrade, pri čemu nije pribavio upotrebnu dozvolu.

18. Shodno navedenom i činjenici da apelant tužbenim zahtjevom nije tražio raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze tuženog, a ni obavezivanje tuženog na ispunjenje obaveze predajom u posjed predmetnog poslovnog prostora, pri čemu apelant nije dokazao da je predaju u posjed tražio u nekom drugom postupku, niti je dokazao da tuženi odbija da ispuni svoju obavezu, apelant nema pravnog osnova u odredbi člana 124 ZOO za potraživanje naknade štete kao samostalnog zahtjeva. Drugačijim tumačenjem ove zakonske odredbe, kako je naveo Vrhovni sud, zahtjev za naknadu štete bi imao karakter rente na ime izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korišćenja stvari čija sudbina u ovoj parnici nije riješena. Navedeno stoga, kako je istakao Vrhovni sud, što kada dužnik ne ispuni svoju obavezu u svemu kako ona glasi, povjerilac može da zahtijeva od dužnika da je ispuni onako kako glasi i da zahtijeva naknadu štete, a samo kada dužnik nije u mogućnosti da je ispuni (a nije oslobođen od odgovornosti), ili neće da je ispuni, povjerilac ima pravo samo na naknadu štete. Imajući u vidu razloge koje je dao u obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da navodi revizije da je drugostepeni sud pogriješio kada se upustio u ocjenu forme usmenog sporazuma o zakupu između apelanta i direktora Agencije „Plus Sarajevo“ ne mogu doprinijeti drugačijem ishodu predmetnog spora, pri čemu ni ostali navodi revizije nisu od značaja, niti mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude.

19. Na kraju je Vrhovni sud naglasio da pobijana presuda ne sadrži nedostatke na koje revizija ukazuje, a ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti (član 241 ZPP), pa je primjenom odredbe člana 248 ZPP odlučeno kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciji apelant, između ostalog, detaljno interpretira odlučenja redovnih sudova suštinski ukazujući da je jedino prvostepeni sud donio pravilnu odluku. Ukazuje da je osnov i visinu izmakle koristi dokazao izjavom od 10. jula 2009. godine, kao i svjedočenjem direktora Agencije „Plus Sarajevo“ o postojanju i sadržaju usmenog ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, da je dokazao prosječnu visinu najma poslovnih prostora na području Istočnog Sarajeva, te je dokazao da je tuženi svojim propuštanjem da ispoštuje ugovornu obavezu, odnosno da završi i preda apelantu u posjed predmetni poslovni prostor, spriječio apelanta u ostvarivanju izmakle koristi. Apelant ukazuje da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, te da je u osporenim odlukama izostalo relevantno obrazloženje koje ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, te je na taj način apelant lišen imovinskog prava na naknadu štete zbog izmakle koristi zagarantovane odgovarajućim odredbama ZOO, a takođe i pravom na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

21. Za apelanta je posebno neprihvatljivo što se Okružni sud upustio u ocjenu pravne valjanosti ugovora o zakupu. Nadalje, apelant tvrdi da je tokom postupka dokazao da je u više navrata tražio predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, ali da te dokaze Vrhovni sud nije ocijenio. Prema apelantovom mišljenju, ukoliko bi osporene odluke ostale na snazi, tuženi bi na taj način nezakonito bio oslobođen odgovornosti i obaveze da apelantu nadoknadi prouzrokovanu štetu. Apelant posebno naglašava da tuženi još uvijek nije završio izgradnju predmetnog poslovnog prostora, što proizilazi iz dokaza koje je apelant priložio uz reviziju (obavijest načelnika Opštine Istočno Sarajevo iz marta 2012. godine sa informacijom Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove navedene opštine). Zbog svega navedenog, apelant smatra da su Okružni i Vrhovni sud, proizvoljno primjenjujući odredbe materijalnog i procesnog prava, prekršili apelantovo pravo na pravično suđenje, pri čemu je od navedenih sudova izostalo i relevantno obrazloženje za stavove koje zastupaju. Za apelanta je još posebno neprihvatljivo što osporene odluke ne korespondiraju sa činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostepeni sud.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom odlukom navedenog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. U odgovoru se navodi da se apelant u apelaciji, uglavnom, bavi postupanjem nižestepenih sudova na šta je ukazivao i tokom postupka dajući svoje viđenje stvari i svoju ocjenu izvedenih dokaza koji ne proizilaze iz činjenica i dokaza sprovedenih u toku postupka, uz paušalnu i ničim dokazanu tvrdnju o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ne stoje ni prigovori da osporena presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, jer je ona zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom pred prvostepenim sudom i na pravilnoj primjeni materijalnog prava i sadrži dovoljne i valjane razloge u pogledu odlučnih činjenica. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Dužnosti ispunjenja obaveze Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionim odnosima ili na osnovu zakona.

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim odredbama, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Obična šteta ili izmakla korist Član 189. st. (1), (2) i (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Ispunjenje obaveze i posljedice neispunjenja Član 262.

(1) Povjerilac u obligacionom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni s njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

(3) Za štetu zbog zadocnjenja s ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.

(4) Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja iako tu nemogućnost nije skrivio, ako je nastupila nakon njegovog dolaska u docnju za koju odgovara.

(5) Dužnik se međutim oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vrijeme ispunio.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 1 P 012074 12 Rev od 13. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

32. Apelacijom se ukazuje da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene prava, pri čemu je od Vrhovnog i Okružnog suda izostalo relevantno obrazloženje za stavove na kojima su zasnovali odluku. Apelant smatra da je tokom postupka, u skladu sa relevantnim odredbamama procesnog zakona, u cijelosti dokazao osnov i visinu izmakle koristi koju bi ostvario izdavanjem u zakup poslovnog prostora od 1. juna 2006. godine, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud, za razliku od Okružnog i Vrhovnog suda, koji su izveli zaključak o neosnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva koji nema utemeljenje u stanju spisa i činjeničnom utvrđenju koje je utvrdio prvostepeni sud.

33. U vezi sa apelantovim ključnim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

35. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju sporno pitanje da li je apelant mogao da ostvari naknadu štete po osnovu izmakle dobiti, saglasno odredbi člana 189 stav 3 ZOO, koju je apelant tražio kao samostalan zahtjev, a koja je proistekla iz ugovornog odnosa, odnosno neispunjenja obaveze tuženog iz predmetnog ugovora. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svjetlu odredaba čl. 17, 124 i 262 ZOO obrazložio koja prava i obaveze proizilaze za ugovorne strane u slučaju kada jedna strana ne ispuni svoju ugovornu obavezu, kao u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da odredbe člana 262 stav (1) ZOO propisuju da je vjerovnik u obaveznom odnosu ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, pri čemu je dužnik dužan da je ispuni u svemu kako ona glasi, dok stav (2) citiranog člana propisuje da, kada dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa ispunjenjem, vjerovnik ima pravo da zahtijeva i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 124 ZOO koja propisuje da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako šta drugo nije određeno, da zahtijeva ispunjenje obaveza ili, pod određenim zakonskim uslovima, da raskine ugovor prostom izjavom, ako raskid ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

36. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu činjenično utvrđenje koje je utvrdio prvostepeni sud na osnovu sprovedenih dokaza iz kojeg je proizašlo da apelant ni u predmetnom, niti u nekom drugom sudskom ili vansudskom postupku nije tražio raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze tuženog, niti je tražio ispunjenje ugovora, niti je dokazao da je tuženi odbio da ispuni svoju obavezu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu sadržaj ugovora, odnosno predugovora koje su parnične stranke zaključile. Ustavni sud nadalje primjećuje da je Vrhovni sud, imajući u vidu činjenične okolnosti konkretnog slučaja, naglasio da je pravo na naknadu štete koja proističe iz ugovornog odnosa, odnosno nepoštivanja ugovornih obaveza (kao u konkretnom slučaju) akcesorno pravo, koje proističe iz povrede ugovora, pa je za nastanak obaveze u vidu naknade štete, prije svega, potrebno odlučiti o sudbini glavnog ugovora, što je u konkretnom slučaju izostalo, pa je Vrhovni sud, shodno tome, usvojio stav da apelant nema pravni osnov u odredbi člana 124 ZOO za potraživanje naknade štete kao samostalnog zahtjeva. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZOO koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja, ne zapaža da su relevantne odredbe primijenjene na način koji bi vodio kršenju prava na pravično suđenje, niti iz datog obrazloženja, suprotno apelantovim tvrdnjama, proizilaze proizvoljnost i nerazumljivost koje bi posljedično dovele do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

37. U vezi sa apelantovim prigovorima da je tokom postupka dokazao da je u više navrata od tuženog tražio ispunjenje obaveze, odnosno predaju u posjed spornog poslovnog prostora, Ustavni sud ove prigovore ne može da prihvati opravdanim, jer tako što ne proizilazi iz raspoloživih dokaza, odnosno dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, koje je Osnovni sud taksativno pobrojao u obrazloženju presude (str. 3 i 4 prvostepene presude). Ustavni sud, takođe, primjećuje da se Vrhovni sud o tom prigovoru iscrpno izjasnio i u obrazloženju presude, a i dodatno u odgovoru na apelaciju. Ustavni sud, takođe, zapaža da prvostepeni sud prilikom odlučenja ovu okolnost (da je apelant tražio predaju u posjed spornog poslovnog prostora, odnosno da je tuženi odbio da ispuni svoju obavezu kao dokaz da je apelant tražio ispunjenje ugovora) uopšte nije ni ocijenio, niti se prilikom odlučenja tim okolnostima uopšte bavio. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant ni u apelaciji u tom pravcu nije dostavio relevantne dokaze kako bi svoje navode potkrijepio.

38. Imajući u vidu sve navedeno u svjetlu apelacionih prigovora i obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud ne može prihvatiti kao opravdane apelantove prigovore da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava, niti da je od redovnih sudova izostalo relevantno obrazloženje za stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tražena naknada štete u vidu izmakle koristi kao samostalnog zahtjeva.

39. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava i izostanku relevantnog obrazloženja, a što je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke u kontekstu prigovora o kršenju prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud, donoseći konačnu odluku za svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je apelant tražio naknadu na ime izmakle koristi, dao jasno i argumentovano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentu primjene prava pri čemu apelant ni u apelaciji nije pružio relevantne dokaze kojim bi svoje navode potkrijepio.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5404/13 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio