Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-679/14 (M. V.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-679/14
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 679/14, rješavajući apelaciju Mitra Vilotića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Mitra Vilotića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 004664 12 Gž od 16. januara 2014. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mitar Vilotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 12. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 004664 12 Gž od 16. januara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 004664 10 P od 15. novembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. maja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i JP „Putevi Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili 16. septembra 2016. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku, koji je istekao 17. septembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 004664 10 P od 15. novembra 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na osnovu naknade materijalne štete, na ime trajno zauzetog zemljišta, površine 360 m2, na ime uništenih zasada voća, na ime čišćenja parcele od sitnijeg i krupnijeg kamenja, te na ime uništene ograde, sve pobliže precizirano u obrazloženju presude, isplati iznos od 8.602,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1996. godine, pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant vlasnik predmetne parcele, te da je tuženi prilikom izgradnje javnog puta Foča - Ustiprača, bez prethodno sprovedenog postupka eksproprijacije, zauzeo dio predmetne parcele preko koje je izgrađen javni put. Osnovni sud je istakao da nije osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog, jer je nesporno da eksproprijacija nije sprovedena, a da je Republička direkcija za puteve, čiji je pravni sljednik tuženi, odlukom Vlade Republike Srpske od 15. avgusta 1997. godine, kao investitor i naručilac radova, počela radove na izgradnji puta Foča - Ustiprača preko dijela apelantove parcele. Međutim, Osnovni sud je zaključio da je prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi osnovan shodno odredbama člana 376 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju apelant za štetu pričinjenu na njegovoj parceli saznao 1994. godine, kada je izgrađen put preko dijela njegove parcele, a tužbu u ovoj parnici je podnio 3. avgusta 2010. godine.
6. Pored navedenog, Osnovni sud je zaključio da je i u odnosu na apelantov zahtjev za povrat predmetne parcele u stanje u kojem je ranije bila nastupila zastarjelost potraživanja shodno odredbi člana 25 stav 5 Zakona o svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) na koju se apelant pozvao, jer je propisano da, u slučaju građenja na tuđem zemljištu, vlasnik zemljišta može da traži uspostavu prijašnjeg stanja u roku od tri godine od dana završetka građevinskog objekta, te je s tim u vezi zaključio da je apelant zakasnio i sa tužbenim zahtjevom za povrat dijela predmetne nepokretnosti, a posebno imajući u vidu da je izgrađen trajni put. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja osnovan, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev i donio presudu kao u dispozitivu.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 94 0 P 004664 12 Gž od 16. januara 2014. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te je zaključio da je Osnovni sud u pogledu prigovora tuženog o zastarjelosti potraživanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se na odredbu člana 376 ZOO. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da, u smislu odredaba navedenog člana, rokovi počinju teći od nastanka štete, odnosno saznanja za štetu. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju šteta nastala 1994. godine, kada je apelant i saznao, a tužbu je podnio tek 3. avgusta 2010. godine, to je, prema mišljenju Okružnog suda, protekao i subjektivni trogodišnji zastarni rok koji se računa od dana saznanja za štetu i učinioca, te objektivni petogodišnji rok (koji je počeo teći od 19. juna 1996. godine, kao dana ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja) računajući od dana nastanka štete, čime je, prema obrazloženju Okružnog suda, zastarjelo i apelantovo potraživanje.
8. Osim toga, rokovi zastare su, prema mišljenju Okružnog suda, veoma važni za pravnu sigurnost, pa ni Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne isključuje primjenu odredaba koje propisuju rokove zastare iz ZOO i uslove za zaštitu pojedinih prava. Dalje, Okružni sud je istakao da je odbijanje tužbenog zahtjeva nesporno miješanje u apelantovu imovinu, ali da su članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju propisani i uslovi pod kojima se pojedinac može lišiti imovine, a u konkretnom slučaju došlo je do nemogućnosti ostvarivanja apelantovog prava zbog zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da su rokovi propisani članom 376 st. 1 i 2 ZOO takvi da suštinski ne onemogućavaju, niti otežavaju ostvarivanje prava na naknadu štete, te se mogu primijeniti i u konkretnom slučaju iz čega proizilazi da je primjena navedenih odredaba u javnom interesu. Na kraju, Okružni sud je, takođe, istakao da nisu osnovani apelantovi navodi kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 25 stav 5 ZOSPO. Naime, navedeno je da, u smislu navedenog člana, graditelj može biti samo lice koje može biti nosilac prava svojine, pa se, prema obrazloženju Okružnog suda, na građenje koje obavlja društveno-pravni subjekat na tuđem zemljištu, kao što je u konkretnom predmetu slučaj, ove odredbe ne primjenjuju. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju su trebale da se primijene odredbe člana 25 ZOSPO, a ne pravila obligacionog prava. Navedeno zbog toga što je šteta na apelantovoj imovini posljedica toga što je tuženi gradio magistralni put koji nije još završen, tako da smatra da ni rokovi zastare nisu počeli teći.
b) Odgovor na apelaciju
10. Osnovni sud i tuženi su, u suštini, naveli da su osporene presude donesene pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nisu povrijeđena prava zagarantovana Ustavom na čiju povredu ukazuje apelant. Osnovni sud i tuženi su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Solidarna odgovornost naručioca i izvođača radova Član 207.
Naručilac i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.
12. Zakon o javnim putevima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/04, 51/04, 73/08 i 106/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Javni putevi su dobra u opštoj upotrebi i u svojini Republike Srpske.
Upravljanje, održavanje, građenje i zaštita puteva je djelatnost od posebnog interesa za Republiku Srpsku.
Na javnim putevima se mogu sticati prava korišćenja i prava službenosti za postavljanje objekata i uređaja od javnog interesa, pod uslovom da ostvarena prava ne ugrožavaju nesmetano i bezbjedno odvijanje saobraćaja i ne nanose štetu putu, putnim objektima i putnom pojasu.
13. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.
Član 6. st. 1. i 2.
(1) Eksproprijacija se može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne samouprave, ako zakonom nije drugačije određeno (korisnik eksproprijacije).
(2) Korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim što će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.
Član 77.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske", br. 8/96, 15/96 i 64/04).
VI.Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 004664 12 Gž od 16. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. februara 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
21. U vezi s primjenjivošću člana 6 stav 1 Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
22. Ustavni sud zapaža da je sporno pitanje, u stvari, da li je apelantovo predmetno potraživanje, kako tvrdi Okružni sud, zastarjelo, odnosno da li je Okružni sud o spornom pitanju zastarjelosti potraživanja raspravio uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
23. U vezi s tim spornim pitanjem, Ustavni sud podsjeća na to da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje, u kontekstu odluka redovnih sudova koji su u konačnici zbog zastare i nedostatka pasivne legitimacije odbili tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tuženog da apelantu u tom predmetu na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta Prnjavor - Čelinac isplati naknadu, razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 2986/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 35). Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci, raspravljajući o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju sa aspekta primjene materijalnog prava, utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja pošao od usaglašenog pravnog shvatanja redovnih sudova iz oba entiteta (Sud Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud FBiH, Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud u Brčko distriktu BiH) usvojenog na panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januar 2014. godine). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci podsjetio na to da je na navedenim panelima raspravljano o pitanjima zastarjelosti potraživanja u slučaju izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, čija je posljedica potpuno ili djelimično oduzimanje prava svojine fizičkim ili pravnim licima na nepokretnostima iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji (u praksi poznatija kao faktička eksproprijacija). U citiranoj odluci je istaknuto da je usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva imajući u vidu da su, u slučaju faktičke eksproprijacije, fizička ili pravna lica lišena prava svojine, pa je osnov tužbenog zahtjeva, u stvari, zahtjev za povrat svojine. Ustavni sud podsjeća i na to da su redovni sudovi prilikom raspravljanja o tom spornom pitanju na panelima imali u vidu da pravo da se zahtijeva povrat svojine ne zastarijeva, pa da, shodno tome, ni zahtjev za traženu naknadu ne zastarijeva. Ustavni sud podsjeća da je o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju raspravljao i u predmetu broj AP 2676/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2676/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. Dovodeći navedeno u kontekst s predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da se takav stav u cijelosti može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo sporno apelantovo pravo na spornoj nepokretnosti, zatim, da je odlukom Vlade Republike Srpske iz 1997. godine utvrđen opšti interes za izgradnju magistralnog puta Ustiprača - Foča, ali da, u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji, eksproprijacija nije izvršena, već je izvršena tzv. faktička eksproprijacija bez sprovođenja postupka propisanog zakonom, da je izgradnjom puta apelantova sporna nepokretnost uništena, da u takvim okolnostima povrat predmetne nepokretnosti, odnosno povrat u prijašnje stanje više nije bio moguć (kako je, u stvari, primarno i glasio tužbeni zahtjev), da je u postupku faktičke eksproprijacije apelant nesporno lišen svoje imovine, pa u takvim okolnostima ni zahtjev za traženu naknadu (na ime lišavanja prava na imovinu) nije mogao zastarjeti. Stoga je, shodno navedenom, i u konkretnom slučaju Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 376 ZOO utvrđujući zastaru potraživanja, jer se citirane odredbe ZOO nisu mogle primijeniti na konkretan slučaj, budući da potraživanje koje proističe iz tzv. faktičke eksproprijacije ne podliježe zastari. Imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući svoju praksu iz citiranih odluka, Ustavni sud zaključuje da je i u predmetnom slučaju osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud je ovu praksu slijedio i u nizu drugih predmeta (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 4457/11 od 18. novembra 2014. godine, AP 1706/12 od 17. marta 2015. godine i AP 4731/12 od 21. jula 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
25. Na kraju, Ustavni sud, kao što je to učinio i u Odluci broj AP 2676/11 (AP 2676/11, tačka 33), smatra svrsishodnim podsjetiti i na stav iz odluke (op. cit., AP 2986/11, tač. 33 i 34) u vezi s pasivnom legitimacijom tuženog o čemu se Osnovni sud detaljno izjasnio (Okružni sud se u konkretnom slučaju nije bavio pitanjem pasivne legitimacije tuženog u kontekstu istaknutog prigovora, imajući u vidu da je potraživanje zastarjelo). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, podržavajući svoju dosadašnju praksu, utvrdio povredu prava na pravično suđenje i u tom segmentu, jer su redovni sudovi ocijenili opravdanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod tuženog (takođe, JP „Putevi“ RS), ukazavši na to da se o tom pitanju treba raspraviti, shodno Zakonu o eksproprijaciji i članu 207 ZOO.
Pravo na imovinu
26. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđena povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u segmentu zastare potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.
28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman