Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1025/12 (I. G.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1025/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1025/12, rješavajući apelaciju Ibrahima Grošića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Grošića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 011625 11 Kž od 22. decembra 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Grošić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 16. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 011625 11 Kž od 22. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 K 011325 09 K od 19. septembra 2011. godine kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog dijela - nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci sa rokom kušnje od godinu dana. Istom prvostepenom presudom je obavezan apelant da nadoknadi troškove paušala u iznosu od 50,00 KM, dok su oštećeni Unsko-Sanski kanton i JU Mješovita srednja škola „Hasan Musić“ iz Bužima sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak.
2. Ustavni sud prije svega napominje da je Odlukom o dopustivosti broj AP-105/12 od 8. maja 2014. godine, odbacio, između ostalih, kao nedopuštenu apelaciju broj AP-1025/12 podnesenu protiv presude Kantonalnog suda od 22. decembra 2011. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Nakon toga, Ustavni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje pomenute odluke Ustavnog suda, donio rješenje broj AP-1025/12 od 14. oktobra 2015. godine kojim je usvojen apelanatov zahtjev.
3. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je apelant u vremenskom periodu od 13. aprila 2004. do 28. marta 2005. godine kao direktor i zakonski zastupnik JU Mješovita Srednja škola „Hasan Mušić“ u Bužimu u postupku radnog spora koji se pred Općinskim sudom vodio po tužbi zaposlenika te škole Amira Makića radi isplate neisplaćenih plata za 1994. i 1995.godinu propustio da istakne prigovor zastarjelosti potraživanja na način da je na glavnoj raspravi priznao tužbeni zahtjev tužitelja, te da takav prigovor nije istakao sve do isticanja roka za podnošenje žalbe pa je usljed toga Amiru Makiću na ime zastarjelih potraživanja sa zakonskom zateznom kamatom isplaćen ukupan iznos od 10.551,10 KM za koji iznos je oštećen budžet USK i JU MSŠ „Hasan Mušić“ u Bužimu. Općinski sud je napomenuo da krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana
387. KZ FBiH koje je apelantu stavljeno na teret čini službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja povredom zakona drugog propisa ili općeg akta ili propuštanjem nadzora očito nesavjesno postupi u vršenju dužnosti pa zbog toga pravo drugog bude teško povrijeđeno i nastupi imovinska šteta. Apelant je svojim postupanjem (priznanjem tužbenog zahtjeva i neisticanjem prigovora zastare potraživanja) dakle propuštanjem primjene propisa omogućio da se na štetu zastupanog ostvare prava koja su po Zakonu bila zastarjela. Općinski sud je naveo da je apelant bio svjestan svog postupanja jer je naveo da nije mogao uskratiti nekom nešto što je svojim radom ostvario i što su ranije neki već ostvarili a isto tako je bio svjestan posljedica takvog postupanja pa je na to pristao. Općinski sud je istakao da je apelant očigledno svjesno zanemario preuzete obaveze koje je kao odgovorno lice imao i na taj način je postupao suprotno Pravilima škole i Zakonom. Općinski sud je zaključio da je apelant bio nesavjestan u vršenju svoje dužnosti jer njegovu savjesnost treba posmatrati sa aspekta izvršavanja preuzetih obaveza kao direktora a ne sa aspekta pravičnosti i njegovog morala kao čovjeka. Općinski sud je naveo da je apelant bi bio savjestan da je kao direktor angažirao stručno lice u postupku pred sudom koji bi znao štiti interese službe čiji je on bio direktor. Općinski sud je, cijeneći apelantove radnje, zaključio da je apelant u kritično vrijeme postupao svjesno i voljno, što upućuje na zaključak da je krivično djelo počinio s umišljajem kao oblikom vinosti te da se u njegovim radnjama u subjektivnom i objektivnom pogledu ostvaruju sva bitna obilježja krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, zbog toga što je očigledno nesavjesno postupao u obavljanju službene dužnosti pa je zbog toga kod drugog nastupila imovinska šteta koja prelazi iznos od 10.000,00 KM.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da je apelant kao vršilac dužnosti direktora i zakonski zastupnik tužene u parnici bio dužan štiti interese zastupanog u smislu člana 200. Pravila škole, da je radnja izvršenja konkretnog krivičnog djela očigledno nesavjesno postupanje u vršenju dužnosti, a zaštitni objekat pravilno i zakonito vršenje službenih ovlaštenja koje imaju službene i odgovorne osobe u vezi izvršavanja zakona i propisa donesenih na temelju zakona ili drugih akata, da je apelant priznanjem tužbenog zahtjeva i neisticanjem prigovora zastare potraživanja i propuštanjem primjene propisa omogućio da se na štetu zastupanog ostvare prava trećih lica koja su po Zakonu bila zastarjela, da je bio svjestan svog postupanja jer kako navodi nije mogao uskratiti nekom nešto što je svojim radom ostvario i što su ranije neki već ostvarili, te da savjesnost apelanta treba posmatrati sa aspekta izvršavanja preuzetih obaveza kao direktora a ne sa aspekta pravičnosti i njegovog morala kao čovjeka.
Apelacioni navodi
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Obrazloženje
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, što je kasnije potvrdio i Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman