Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2243/13 ("Zavod za izgradnju" a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Zastara
- Građevinsko zemljište
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 366
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2243/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2243/13, rješavajući apelaciju Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zavoda za izgradnju a.d.
Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 004803 12 Rev od 6. marta 2013. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 004803 10 Pž od 25. januara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zavod za izgradnju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 23. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 004803 12 Rev od 6. marta 2013. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 004803 10 Pž od 25. januara 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zastupnika tuženog Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 14. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pravobranilaštvo je 27. jula 2016. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud 9. avgusta 2016. godine, dok Viši privredni sud nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 004803 04 Ps od 22. januara 2010. godine obavezan je tuženi da apelantu, po osnovu neosnovanog bogaćenja, isplati iznos od 412.128,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22. juna 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.421,28 KM (stav I izreke presude). Odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate u iznosu od 412.128,08 KM obračunate za period od 5. jula 1978. do 30. novembra 2009. godine (stav II izreke presude).
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da su njihovi pravni prednici zaključili Ugovor o regulisanju međusobnih odnosa u vezi sa ustupanjem zemljišta radi izgradnje poslovnog objekta (u daljnjem tekstu: Ugovor) broj 9716/76 od 1. avgusta 1976. godine, kojim se pravni prednik tuženog obavezao da apelantovom pravnom predniku ustupi neizgrađeno građevinsko zemljište u Ulici maršala Tita, a apelantov pravni prednik da u korist pravnog prednika tuženog otvori neopozivi dokumentarni akreditiv na iznos od 3.759.350,00 dinara. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelantov pravni prednik otvorio neopozivi dokumentarni akreditiv u korist pravnog prednika tuženog na iznos od 3.759.350,00 dinara (akreditiv broj 730 od 16. juna 1978. godine). Osnovni sud je naveo da, s druge strane, pravni prednik tuženog nije izvršio svoju ugovornu obavezu, jer iz Prvog dopunskog ugovora od 18. avgusta 1997. godine, koji je zaključen između pravnog prednika tuženog, apelantovog pravnog prednika i PPUP "Ekvator" Banja Luka, proizilazi da je pravni prednik tuženog predmetno zemljište dodijelio trećem licu, tj. PPUP "Ekvator" Banja Luka. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju ima mjesta za primjenu instituta neosnovanog bogaćenja iz člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da je jedan dio imovine apelantovog pravnog prednika prešao u imovinu pravnog prednika tuženog, a da se osnov iz zaključenog ugovora nije ostvario, odnosno da je kasnije otpao.
7. Osnovni sud je ukazao da je tuženi u toku postupka istakao prigovor zastarjelosti potraživanja, ali da je, prema ocjeni tog suda, navedeni prigovor neosnovan. Naime, Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju pravni osnov tužbenog zahtjeva sticanje bez osnova, te da se, stoga, na predmetno potraživanje primjenjuje opšti rok zastarjelosti od 10 godina u smislu odredaba člana 371 ZOO. Osnovni sud je ukazao da je rok zastarjelosti predmetnog potraživanja počeo da teče 16. juna 1978. godine, te da je istekao 16. juna 1988. godine. Osnovni sud je ukazao da je, međutim, u članu 2 stav 2 Samoupravnog sporazuma o zajedničkoj izgradnji i operativnom programu finansiranja poslovne zgrade na lokaciji bivše Džinića- palate u Titovoj ulici (u daljnjem tekstu: Sporazum), koji je zaključen 19. decembra 1990. godine između pravnih prednika stranaka pod brojem 951/90, konstatovano da je apelantov prednik isplatio u cijelosti pravnom predniku tuženog iznos na ime naknade za ustupljeno zemljište, te da će se ta sredstva tretirati kao učešće apelantovog pravnog prednika u konstrukciji finansiranja poslovne zgrade na lokaciji u Titovoj ulici u Banjoj Luci. Osnovni sud je ukazao da iz sadržaja navedene odredbe Sporazuma proizilazi da je pravni prednik tuženog priznao da je apelant uplatio predmetna novčana sredstva. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju do priznanja duga došlo nakon isteka desetogodišnjeg roka zastarjelosti, tako da se navedeno priznanje duga ima tretirati kao odricanje od već nastale zastarjelosti u smislu odredaba člana 366 ZOO (kojima je propisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti). Osnovni sud je naveo da stranka koja se odrekla od zastarjelosti potraživanja ne može više po osnovu istog potraživanja isticati taj prigovor, slijedom čega je zaključio da je istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja neosnovan. Osnovni sud je naveo da je, dakle, na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je pravni prednik tuženog primio novac od apelantovog pravnog prednika, a da nije dodijelio apelantovom pravnom predniku/apelantu građevinsko zemljište kako je ugovoreno, te da, stoga, apelantu pripada pravo na povrat datog u smislu odredaba člana 214 ZOO.
8. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 004803 10 Pž od 25. januara 2012. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 7.335,00 KM. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je taj sud na sjednici vijeća ponovo ocijenio isprave i posredno izvedene dokaze koji su izvedeni u prvostepenom postupku. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da je uporedio Ugovor od 1. avgusta 1976. godine i Sporazum od 19. decembra 1990. godine, te došao do zaključka da apelant nije dokazao da je tuženi Sporazumom od 19. decembra 1990. godine pismeno priznao zastarjelu obavezu. Po mišljenju Višeg privrednog suda, da bi se pismena izjava o priznanju zastarjele obaveze smatrala odricanjem od zastarjelosti u smislu odredaba člana 366 ZOO, ta izjava mora biti data na izričit i jasan način, a istovremeno se takva izjava mora odnositi kako na osnov, tako i na visinu obaveze. Viši privredni sud je naveo da u konkretnom slučaju iz člana 2 stav 2 Sporazuma ne proizilazi da je tuženi svoju izjavu o priznanju zastarjele obaveze dao na izričit i jasan način, te ne proizilazi da se ta izjava odnosi i na osnov i na visinu obaveze. Naime, Viši privredni sud je naveo da iz Ugovora iz 1976. godine proizilazi da su stranke ugovorile novčanu obavezu u iznosu od 3.759.350,00 dinara, dok iz Sporazuma iz 1990. godine proizilazi da stranke saglasno zaključuju da je tuženi isplatio iznos od 375,90 dinara, što znači da postoji nesaglasnost u odnosu na visinu obaveze. Takođe, Viši privredni sud je naveo da iz Ugovora proizilazi da su stranke ugovorile svoje međusobne obaveze u vezi sa ustupanjem zemljišta za izgradnju poslovnog objekta u Ulici maršala Tita, dok iz Sporazuma proizilazi da su stranke regulisale svoje odnose u odnosu na poslovnu zgradu koja se nalazi na lokaciji bivše Džinića-palate u Titovoj ulici. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da, dakle, nema izričite i jasne pismene izjave tuženog koja bi se odnosila na osnov obaveze. Slijedom toga, Viši privredni sud je zaključio da nema pismenog priznanja zastarjele obaveze od tuženog koja bi se smatrala odricanjem od zastarjelosti u smislu odredaba člana 366 ZOO. Imajući u vidu da je obaveza tuženog dospjela 16. juna 1978. godine (kada je apelantov pravni prednik uplatio novčana sredstva pravnom predniku tuženog), a da je apelant tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio 22. juna 2004. godine, Viši privredni sud je ocijenio da je apelantovo potraživanje, koje zasniva na odredbama člana 210 ZOO, zastarjelo shodno odredbama člana 371 ZOO.
9. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 57 0 Ps 004803 12 Rev od 6. marta 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo shodno odredbama člana 371 ZOO. Po mišljenju Vrhovnog suda, da bi pismena izjava o priznanju zastarjele obaveze proizvela dejstvo odricanja od zastarjelosti u smislu odredaba člana 366 stav 1 ZOO, ta izjava mora biti data na izričit način i odnositi se i na osnov i na visinu obaveze. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je predmet Ugovora od 1. avgusta 1976. godine bilo ustupanje "neizgrađenog građevinskog zemljišta u Ulici maršala Tita u površini koja je određena urbanističkim rješenjem" za izgradnju poslovnog objekta za apelantovog pravnog prednika i Osnovnu privrednu komoru Banja Luka. Vrhovni sud je ukazao da, dakle, zemljište nije bliže identifikovano po zemljišnoknjižnim i katastarskim oznakama, niti po površini. Vrhovni sud je naveo da je članom 1 stav 2 tog ugovora određeno da su "troškovi rješavanja poslova imovinskopravne prirode, kao i svi troškovi vezani za ustupanje zemljišta utvrđeni u iznosu od 3,759.350.00 dinara". Vrhovni sud je naveo da je, s druge strane, predmet Sporazuma od 19. decembra 1990. godine bila zajednička izgradnja "na lokaciji na kojoj je ranije postojala Džinića-palata a u okviru izgradnje poslovnog prostora za potrebe tržišta". Vrhovni sud je ukazao da opet zemljište nije identifikovano. Vrhovni sud je naveo da je u članu 2 tog sporazuma konstatovano da je apelantov pravni prednik isplatio u cijelosti pravnom predniku tuženog iznos od 375,90 dinara, i to 1. avgusta 1976. godine (što ne odgovara datumu otvaranja akreditiva od 16. juna 1978. godine), koja sredstva valorizovana sa oktobrom 1990. godine iznose 4.408.890,00 dinara, i to na ime naknade za ustupljeno zemljište. Vrhovni sud je naveo da je, takođe, konstatovano da će se ta ranije uplaćena sredstva tretirati kao učešće apelantovog prednika u konstrukciji finansiranja poslovne zgrade koja je predmet tog sporazuma. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog proizilazi da ni u Ugovoru od 1. avgusta 1976. godine, ni u Sporazumu od 19. decembra 1990. godine nije identifikovano zemljište koje je bilo predmet ugovaranja i sporazumijevanja. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da novčani iznos koji je utvrđen ugovorom (3.759.350,00 dinara) ne odgovara iznosu koji je naveden u Sporazumu (375,90 dinara, odnosno njegova valorizovana vrijednost od 4.408.890,00 dinara). S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se konstatacija koja je sadržana u članu 2 Sporazuma ne može prihvatiti kao pismeno priznanje zastarjele obaveze, što bi kao posljedicu imalo odricanje od zastarjelosti u smislu odredaba iz člana 366 stav 1 ZOO.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da iz Ugovora od 1. avgusta 1976. godine proizilazi da je predmet tog ugovora bilo ustupanje zemljišta koje se nalazi u Ulici maršala Tita radi izgradnje poslovnog objekta, te da je tim ugovorom određeno da se smatra zaključenim kada pravni prednik tuženog primi pisanu obavijest o otvaranju dokumentarnog akreditiva na iznos od 3.759.350,00 dinara. Apelant navodi da su njegov pravni prednik i pravni prednik tuženog zaključili Sporazum od 19. decembra 1990. godine, koji se odnosi na zajedničku izgradnju i finansiranje poslovne zgrade na lokaciji bivše Džinića palate u Titovoj ulici. U vezi s tim, apelant navodi da je u članu 2 tog sporazuma konstatovano da je apelantov pravni prednik u cijelosti platio pravnom predniku tuženog iznos od 375,90 dinara na ime naknade za ustupljeno zemljište, te da će se ta ranije uplaćena sredstva tretirati kao učešće apelantovog prednika u konstrukciji finansiranja poslovne zgrade koja je predmet tog sporazuma. Apelant smatra da iz navedenog jasno proizilazi da se Ugovor od 1. avgusta 1976. godine i Sporazum od 19. decembra 1990. godine odnose na istu lokaciju, kao i da se radi o istoj visini obaveze. Pri tome apelant navodi da je promjena vrijednosti dinara (koja je objavljena u "Službenom listu SFRJ" broj 83/89) izvršena na način da je određeno da je iznos od 10.000,00 dinara jednak iznosu od 1,00 dinar, što u konkretnom slučaju znači da je iznos 3.759.350,00 dinara jednak iznosu od 375,90 dinara, a da je na to ukazivao i u reviziji Vrhovnom sudu.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke tog suda. Vrhovni sud je naveo da su u rješavanju predmetne pravne stvari na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim, te da je taj sud iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku. Stoga, Vrhovni sud smatra da osporenom odlukom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
12. Pravobranilaštvo je navelo da je predmetna apelacija zasnovana samo na navodima da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a da se u apelaciji ne nude bilo kakvi argumenti koji bi opravdali apelantovu tvrdnju o kršenju prava na pravično suđenje. Pravobranilaštvo je navelo da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pravilno utvrdili da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja, te da su pravilno ukazali da pismena izjava o priznanju zastarjele obaveze, da bi proizvela dejstvo odricanja od zastarjelosti, mora biti data na izričit način i odnositi se na osnov i visinu. U vezi s tim, Pravobranilaštvo je navelo da u Ugovoru od 1. avgusta 1976. godine i Sporazumu od 19. decembra 1990. godine nije identifikovano zemljište koje je predmet tog ugovora, odnosno Sporazuma, kao i da utvrđeni novčani iznosi na ime ustupanja zemljišta nisu identični. S obzirom na to, Pravobranilaštvo je navelo da se konstatacija sadržana u navedenom sporazumu ne može prihvatiti kao pismeno priznanje zastarjele obaveze, što bi kao posljedicu imalo odricanje od zastarjelosti u smislu odredaba člana 366 ZOO.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 366. stav 1.
(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 004803 12 Rev od 6. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da sporovi koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se, stoga, na njih primjenjuju i standardi koje propisuju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
22. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istakao tuženi, u obrazloženju svoje presude ukazao da je u članu 2 stav 2 Sporazuma od 19. decembra 1990. godine konstatovano da je "apelantov prednik isplatio u cijelosti pravnom predniku tuženog iznos na ime naknade za ustupljeno zemljište", te u vezi s tim zaključio da je pravni prednik tuženog pismeno priznao zastarjelu obavezu što se ima smatrati odricanjem od zastarjelosti u smislu odredaba člana 366 stav 1 ZOO. Ustavni sud zapaža da su, s druge strane, Viši privredni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka ukazali da se konstatacija koja je sadržana u članu 2 Sporazuma ne može prihvatiti kao pismeno priznanje zastarjele obaveze, što bi kao posljedicu imalo odricanje od zastarjelosti u smislu odredaba iz člana 366 stav 1 ZOO. Naime, Ustavni sud zapaža da su Viši privredni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka, prije svega, ukazali da se pismena izjava o priznanju zastarjele obaveze mora odnositi na osnov i na visinu obaveze da bi proizvela dejstvo odricanja od zastarjelosti u smislu odredaba člana 366 stav 1 ZOO. U vezi s tim, Viši privredni sud i Vrhovni sud su, upoređujući sadržaj Ugovora i Sporazuma, zaključili da ne postoji saglasnost niti u pogledu osnova, niti visine obaveze, te da se stoga ne može prihvatiti da je pravni prednik tuženog pismeno priznao zastarjelu obavezu i da se na taj način odrekao od zastarjelosti u smislu odredaba člana 366 stav 1 ZOO. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi ukazivao na to da neće analizirati način na koji redovni sudovi tumače zakon, niti će tumačenje redovnih sudova zamijeniti svojim, poštujući nezavisnost sudova uopšteno, te načelo slobodnog sudijskog uvjerenja u primjeni materijalnog prava, osim ukoliko se radi o proizvoljnoj primjeni prava. U konkretnom slučaju, dovodeći u vezu odredbe člana 366 stav 1 ZOO sa odlučenjem Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da su navedeni sudovi proizvoljno postupali u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
24. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredaba člana 366 stav 1 ZOO na predmetnu situaciju, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredaba člana 366 stav 1 ZOO na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
26. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman