Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-500/15 (A. M., J. P., M. P., N. T., V. P., A. P., A. P., J. J. i E. H.,)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-500/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-500/15, rješavajući apelaciju A. M. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli A. M., J. P., M. P., N. T., V. P., A. P., A. P., J. J. i E. H., protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 011131 14 Rev od 6. novembra 2014. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 011131 13 Gž od 5. decembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. M., J. P., M. P., N. T., V. P., A. P., A. P., J. J. i E. H., (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnijeli su 30. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 011131 14 Rev od 6. novembra 2014. godine, kojim je odbačena revizija apelanata kao nedopuštena, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 011131 13 Gž od 5. decembra 2013. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 4546/12 od 12. marta 2014. godine u odnosu na predmet AP 748/14, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je utvrđeno da su predmetne nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke) zajednička bračna imovina A. P. i tužiteljice (D. P.) sa udjelom u toj imovini sa po ½ dijela, da utvrđeni suvlasnički dio tužiteljice ne čini zaostavštinu A. P., te da su apelanti dužni trpiti da se u knjizi položenih ugovora na predmetnom dvosobnom stanu izvrši uknjižba prava vlasništva tužiteljice sa ½ dijela.
2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da je predmet spora zahtjev tužiteljice, bračnog partnera ostavitelja, protiv ostalih nasljednika, njegove djece-apelanata, da se utvrdi da predmetne nekretnine, predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i ostavitelja A. P. te da se na temelju takvog utvrđenja izvrše promjene u knjizi položenih ugovora i da iste na predstavljaju zaostavštinu ostavitelja u dijelu ½. Dalje se navodi, da svoj zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da je u toku ostavinskog postupka iza umrlog bračnog partnera, nakon što je osporila testament, rješenjem prekinut ostavinski postupak i upućena da u parnici ostvaruje svoje pravo. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica, nakon što je u ostavinskom postupku upućena da u parnici ostvaruje svoja prava, u ostavljenom roku protiv tuženih-apelanata E. H. i J. J. podnijela tužbu za utvrđenje, da je po pozivu suda, tužbu uredila na način da je tužbom označila i druge tužene-apelante, kao jedinstvene suparničare. Također se navodi, da apelanti A. M., J. P., M. P. i N. T., nisu pristale na ispravku tužbe smatrajući da se radi o njenom preinačenju uz istaknuti prigovor da je prvostepeni sud mogao tužbu vratiti na uređenje u fazi njenog prethodnog ispitivanja, a ne i nakon što je dostavljena na odgovor tuženim, te da iste razloga ponavljaju i u žalbi. Kantonalni sud konstatuje, da navodi žabe se ne mogu prihvatiti osnovanim, jer kada sud utvrdi da osobe koje su označene u tužbi kao stranke ne mogu biti stranka u postupku, a taj se nedostatak može otkloniti, onda je sud dužan pozvati tužitelja da izvrši potrebne ispravke u tužbi kako bi se postupak mogao nastaviti s osobom koja može biti stranka u postupku, pa kako je tužiteljica otklonila nedostatak u tužbi navođenjem svih nužnih suparničara, time nije izvršila preinaku tužbe već njenu ispravku, stoga za istu nije bio potreban pristanak apelanata u smislu odredbe člana 362. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud ističe, da se ne može prihvatiti osnovanim žalbeni prigovor apelanata da tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje, jer je iz stanja spisa proizlazi očigledno postojanje pravnog interesa kod tužiteljice, koji interes je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za utvrđenje, njen pravni interes izražen je kroz tužbeni zahtjev da se utvrdi da dio zaostavštine predstavlja bračnu stečevinu za koju traži izdvajanje dijela od 1/2, stoga istoj ne nedostaje pravni interes da se u parnici utvrdi njen udio u bračnoj stečevini jer bi u suprotnom i njen dio bio predmetom raspravljanja zaostavštine. Kantonalni sud, također, navodi da rješavajući sporne činjenice da li predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu, prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da se radi o bračnoj stečevini u smislu člana 251. stav
1. Zakona o porodičnim odnosima, stoga je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, utvrđeno je da je A. P., za vrijeme trajanja braka sa suprugom iz ranijeg braka, a majkom apelanata, 1966.godine, dobio na korištenje stan, a koji je na temelju Odluke-dozvole nadležnog organa zamijenio za sporni stan, da je zamjena stana izvršena 1988. godine i to za vrijeme trajanja braka sa tužiteljicom. Također je utvrđeno da je na temelju saglasnosti tužiteljice navedeni stan otkupio i upisao se kao vlasnik stana sa 1/1 dijela. Po ocjeni Kantonalnog suda ni žalbeni navodi apelanata, koji se odnose na postojanje i sticanje vikend kuće, te da ista ne čini bračnu stečevinu nisu osnovani, jer ne dovodi se u sumnju da je u ostavinskom postupku koji je vođen iza majke apelanata, za nasljednika na predmetnoj nekretnini oglašen A. P. sa 1/1 dijela, dakle da se radi o njegovoj posebnoj imovini, nekretninama stečenim prije braka sa tužiteljicom ali je izvođenjem dokaza (prepis posjedovnog lista, iskazom svjedoka) utvrđeno da su tužiteljica i ostavitelj tokom trajanja braka na naslijeđenoj nekretnini ostavitelja izgradili vikendicu, te da to proizlazi i iz navoda apelantice E. H., koja navodi da “na placu u Busovači nije izgrađena vikendica već je izgrađena šupa, koja ima građevinsku u kojoj je i upisana odnosno uplanjen taj objekat kao šupa, dakle ta šupa nije napravljena za vrijeme života moje majke istu su napravili moj otac i tužiteljica“.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman