Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1351/15 (Z. A.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1351/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1351/15, rješavajući apelaciju Zdenka Alpeze, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdenko Alpeza, protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Pr 032089 14 Pžp od 30. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdenko Alpeza (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Hrvoje Galić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 23. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Pr 032089 14 Pžp od 30. januara 2015. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen odgovornim, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi „Mucić & co“ d.o.o. Ljubuški, zbog prekršaja iz člana 32., 38. i
39. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u), pa mu je uvjetnom osudom utvrđena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM i istodobno određeno da se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj.
2. U predmetnom prekršajnom postupku, nadležni sudovi navode da je odredbama člana 67. stav l. Zakona o PDV-u, propisano da svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj, da je odredbama člana 67.stav l .tačka 3. Zakona o PDV-u propisano da poreski obveznik koji ne obračuna i ne plati ili pogrešno obračuna i plati PDV u skladu sa stavom 2. člana 38. i stavom 5. člana 39. ovog zakona bit će novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neplaćenog ili pogrešno obračunatog iznosa, a minimalno u iznosu od 100 KM, dok je odredbama tačke 5. istog člana propisano da poreski obveznik koji pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza u skladu s poglavljem X. ovog zakona bit će novčano kažnjen u iznosu od 50% od nezakonski stečene dobiti. U toku postupka, na temelju zapisnika o kontroli, koji je javna isprava (čl.94.st.2. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja), rješenja o razrezu neizravnih poreza Uprave za indirektno/neizravno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UINO) od 8. novembra 2013.godine i rješenja UINO-a kojim se žalba obveznika na rješenje o razrezu neizravnih poreza, odbija u cijelosti kao neutemeljena, koje sud prihvaća i cijeni kao objektivne materijalne dokaze, nadležni sud u predmetnom postupku je utvrdio da je porezni obveznik „MUCIĆ & CO“ d.o.o., u kojem je apelant odgovorna osoba, pogrešno obračunao izlazni PDV u periodu 12. mjesec 2012. godine u iznosu od 44.690,00 KM. Naime, kontrolom je utvrđeno da je obveznik nepravilno iskazao vrijednost izlaznog PDV-a u iznosu od 1.071,00 KM po osnovu storna avansnog računa 12- 370-000015 od 20. decembra 2012.godine, kao izvođač radova koje je izvodio za investitora ,,STORTEK“ d.o.o. iz Kotor Varoša, te da je nepravilno iskazao vrijednost izlaznog PDV-a u iznosu od 43.619,00 KM kao izvođač koji je izvodio radove za investitora Općinu Ljubuški. Također je utvrđenu, iz zapisnika o kontroli, da je obveznik „MUCIĆ & CO“ d.o.o. pogrešno obračunao ulazni PDV za 12. mjesecu 2011. godine u iznosu od 952,00 KM, jer je utvrđeno da obveznik nema pravo na odbitak ulaznog PDV-a u iznosu od 952,00 KM. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman