Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4378/14 (M. K.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Uporedive situacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4378/14

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4378/14, rješavajući apelaciju Melihe Keserović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Melihe Keserović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 015481 14 Gž od 23. jula 2014. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 P 015481 12 P od 19. februara 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Meliha Keserović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnijela je 3. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 015481 14 Gž od 23. jula 2014. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 015481 12 P od 19. februara 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 20. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. septembra 2016. godine, a Općinski sud 27. septembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osporenom presudom Općinskog suda obavezana je apelantica „Telekomu Srpske“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplatiti iznos od 8.964,31 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako slijedi: na iznos od 46,80 KM, počev od 20. jula 2011. godine do isplate; na iznos od 8,730.31 KM, počev od 20. augusta 2011. godine do isplate; na iznos od 46,80 KM, počev od 20. septembra 2011. godine do isplate; na iznos od 46,80 KM, počev od 20. oktobra 2011. godine do isplate; na iznos od 46,80 KM, počev od 20. novembra 2011. godine do isplate; na iznos od 46,80 KM, počev od 20. decembra 2011. godine do isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj podnio tužbu protiv apelantice radi isplate duga. U tužbi je navedeno da je s apelanticom zasnovao pretplatnički odnos o korištenju usluga GSM MSI mreže. Za korištenje usluga GSM MSI mreže i preuzetih ugovornih obaveza apelantica je napravila dug u ukupnom iznosu od 8.964,31 KM po ispostavljenim fakturama - računima. Nakon ispostavljenih računa apelantica, shodno pravilima općih propisa pružanja telekomunikacionih usluga, nije osporila račune za koje je smatrala da nisu dobro obračunate izvršene usluge, niti je isplatila dug za izvršene usluge.

7. Apelantica je u odgovoru na tužbu navela da osporava zahtjev tužitelja preko iznosa od 869,65 KM, koliko iznosi njezin stvarni dug iz osnova pretplatničkog odnosa s tužiteljem prema ugovoru broj B0139-535/2009.

8. Općinski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je apelantica 24. decembra 2009. godine zaključila ugovor s tužiteljem o korištenju GSM MSI usluge. Odredbom člana 1. ugovora stranke su se sporazumjele da davatelj usluge daje na korištenje korisniku TOTAL Net uslugu koja omogućava bežično povezivanje računarske opreme opremljene terminalnim uređajem za paketski prenos podataka preko mobilne mreže M:tela, korištenjem tehnologije za paketski prenos podataka u mreži mobilne telefonije (GPRS, EDGE, UMTS, HSP A), na internet i druge računarske mreže podataka. Odredbom člana 2. ugovora stranke su se sporazumjele da će tužitelj korisniku usluge omogućiti: 1. SIM karticu, ACER ONE D250, Huawei E1750; 2. prenos podataka putem GPRS, EDGE, UMTS, HSPA tehnologije u M:tel mreži, zavisno od pokrivenosti teritorije vrstom tehnologije. Korisnik će moći koristiti TOTAL Net uslugu i u mobilnim mrežama roaming partnera u skladu s tehničkim mogućnostima mobilnih mreža roaming partnera, po cijenama predviđenim za korištenje usluge u roamingu. U odredbi člana 3. ugovora stranke su ugovorile da cijena paketa za tarifni model m:net 10GB iznosi 199 KM sa PDV-om. U odredbi člana 4. ugovora stranke su ugovorile da se korisnik usluge obavezuje da će uslugu koristiti u skladu s tehničkim karakteristikama, kao i da će uredno izmirivati obaveze po ispostavljenim računima, kao i druge obaveze proistekle iz ugovora, a članom 5. ugovorne strane su se dogovorile da prihvaćaju cjenovnik korištenja usluge koji utvrđuje davatelj usluge, kao i promjene cjenovnika nastale tokom korištenja usluge. U članu 8. ugovoreno je da je korisnik usluge obavezan da bude korisnik TOTAL Net usluge minimalno 24 mjeseca od dana potpisivanja ugovora. U članu 9. ugovoreno je da će se na međusobne odnose u dijelu koji nije reguliran ugovorom primjenjivati odredbe Općih uvjeta za pružanje telekomunikacionih usluga („Službeni glasnik RS“ broj 68/06), Zakona o obligacionim odnosima i važećih zakona iz oblasti telekomunikacija.

9. Iz računa koji su provedeni kao dokaz tokom postupka Općinski sud je utvrdio da se odnose na period od juna zaključno s novembrom 2011. godine i da ukupno dugovanje po računima iznosi 8.964,31 KM, koliko tužitelj i potražuje u tužbenom zahtjevu. Apelantica tokom postupka nije osporavala da je u vrijeme korištenja navedenih usluga bila u romingu i da je koristila usluge TOTAL Net, no osporavala je način obračuna usluga kao i visinu ukupnog duga.

10. Radi utvrđivanja tačne količine prenesenih podataka u bitima, bajtima i kilobajtima iz pretplatničkog odnosa prema ugovoru o korištenju TOTAL Net usluga i tačne cijene isporučene usluge prema ugovoru zaključenom između stranaka, Sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku inženjeru elektrotehnike. Vještak je u svom nalazu, u odnosu na apelanticin prigovor koji se odnosi na račun broj 4318202036 od 31. jula 2011. godine, zbog iznosa koji je obračunat za korištenje interneta u roamingu, gdje je za 329,94 MB obračunato 8.683,51 KM sa PDV-om, objasnio da su kod raznih operatera po pravilu različite obračunske jedinice za prenos podataka. To naprimjer znači da matični operater s kojim je korisnik sklopio ugovor u svojoj mreži definira cijenu po 1 MB, a da u drugoj mreži obračunska jedinica može biti npr. 1 KB. To praktično znači da se pod pretpostavkom da je cijena obračunske jedinice i u domaćoj i u gostujućoj mreži ista, npr. 1 MB = 1 pfening (domaća mreža), a obračunska jedinica u gostujućoj mreži 1 KB = 1 pfening, može zaključiti da je zbog različitih obračunskih jedinica (1 MB i 1 KB) cijena za isti ostvareni promet u romingu 1024 puta veća nego za taj isti promet ostvaren u domaćoj mreži. Ova disproporcija cijena zbog različitih obračunskih jedinica je najčešće glavni razlog enormno velikih računa. U periodu od 4. do 5. jula 2011. godine apelantica je četiri puta napravila GPRS saobraćaj u roamingu putem mreže operatera Vodafone Italija. Količine prenesenih podataka su: 99 985 246 b, 1 351 711 b, 106 531 892 b i 138 103 391 b prenesenih podataka, dok ukupno prenesena količina podataka iznosi 1345 972 240 b ili 329,94 MB. Obračunski interval 1 KB, cijena 0,022 KM/1 kB - s mreže Vodafone - Italija.

11. Vještak je obrazložio da se po općeprihvaćenim pravilima struke u digitalnim sistemima b (malo slovo) i B ( veliko slovo) moraju razlikovati i da po pravilima struke B (bajt) iznosi 8b (bita). Dalje je vještak naveo da je obračun tužitelja dobar ako se između b-malo i B-veliko ne pravi razlika koja se prema pravilima struke mora praviti, međutim u dodatnom objašnjenju svog nalaza koje je vještak dao na raspravi održanoj 2. aprila 2013. godine utvrđeno je da na osnovu odluke drugostepene komisije koju je pretplatnik dobio po prigovoru na enormno visok račun iskazani promet podataka kraj kojih stoji malo slovo b upućuje na opravdanu sumnju da se radi o pogrešno dobivenom podatku od 329 MB, što bi prema pravilima struke trebalo da bude osam puta manje ako se pravi razlika između malog slova b i velikog slova B. Poslije analize iskazanog podatka vještak se obratio tužitelju da mu dostavi izvorni listing u kojem se nalaze podaci koje je obračunao italijanski operater. Dobiveni listing sadrži sve relevantne podatke o aktivnostima korisnika u romingu i taj obračun se ne radi ručno, nego automatski pomoću softvera. Provjerom iskazanih podataka konekcija vještak je ustanovio da je tužiteljev obračun pravilan i tačan s napomenom da su u dobivenom listingu kao podaci prikazani i odnosi pojedinih valuta koje se koriste za obračun, a to je SDR, euro i BAM. Obračun same usluge je obavio italijanski operater, a tužitelj je, nakon što je dobio TAP fajl - listing, pravilno preuzeo podatke i unio u svoju aplikaciju za konačni obračun, obračun u SDR, kurs SDR u eure, eure u bamove i cijene pojedinih konekcija je obavio italijanski operater (odnosno oprema). Provjerom tih standarda da iskazani podaci u listingu, kao što je navedeno u tač. 29. i 30. nalaza predstavljaju podatak iskazan u bajtima, što je po M:telovoj odluci prikazano bilo malo slovo b, što je izazvalo sumnju da se radi o bitima.

12. Apelantica je u podnesku od 31. maja 2013. godine prigovorila nalazu i mišljenju sudskog vještaka. U prigovoru je istakla da vještak nije izvršio svoju obavezu onako kako mu je naloženo u rješenju Suda budući da nije utvrdio relevantne podatke registrirane u centrali tužitelja. Naime, vještak nikada nije fizički otišao u centralu tužitelja, niti je izvršio očitovanje na tužiteljevim aparatima, nije preveo TAP fajlove kod tužitelja na okolnosti tačne količine prenesenih podataka u bitima, bajtima, kilobajtima. Apelantica je istakla da je vještak vještačenje prepustio tužitelju.

13. Na glavnoj raspravi održanoj 19. februara 2014. godine vještak se očitovao na apelanticine prigovore navodeći da nije bilo potrebe da se on fizički pojavljuje u službenim prostorijama tužitelja, prvenstveno iz razloga što se očitanje podataka i registriranje usluge obavilo kod roming partnera Vodafon Italija. Dakle, promet podataka nije registriran u centrali tužitelja, nego su ga registrirali kompjuterski uređaji i softver roming partnera, gdje je ovaj promet ostvaren. Praksa među roming partnerima je da je sve što su uređaji roming partnera registrirali od tuđeg korisnika bude registrirano na njihovim strojevima i da roming partner sve relevantne podatke koje su registrirale mašine i softver dostavi putem tzv. Tap fajlova. Ti Tap fajlovi bilježe sve aktivnosti pretplatnika, i to u formi koja nije razumljiva za čovjeka, već za stroj koji je podržan odgovarajućim softverima. Ti fajlovi se po izlasku iz mreže po pravilu dostavljaju roming partneru, u ovom slučaju tužitelju, i te Tap fajlove prevode opet odgovarajući softveri budući da je forma tih fajlova, tzv. binarno-oktalno identično računarskoj formi zapisa. Italijanski strojevi su izvršili obračun prometa i obračun cijene u tzv. SDR i Tap fajlu.

14. Vještak je dalje tehnički analizirao šta znači malo i veliko B. Dao je sebi zadatak da utvrdi iskazani podatak cifarski, odnosno šta ustvari po standardu predstavlja. Na osnovu izvoda iz standarda koji je vještak naveo i pojasnio u tač. 97. i 98. svog nalaza, vještak je utvrdio da dolazni i odlazni promet cifarski predstavlja oktete odnosno bajte, a ne bite, što znači da ukupan promet koji je tačan je ustvari stvarni promet je u bajtima-B. Vještak je provjerio GSM broj s kojeg je ostvarena konekcija i utvrdio da pripada apelantici, nakon čega je izvršio obračun i dodao PDV, provjerio konačnu cifru u KM i utvrdio da se ta cifra slaže s računom koji je tužitelj dostavio apelantici. Vještak je smatrao da je bitno istaći da je u tački 22. detaljno analizirao i na jasan način objasnio šta znači tehnički ispravno tumačenje odluke za bite s malo i veliko B. Odjeljenje za podršku je dalo svoj odgovor apelantici - pojašnjenje skenirano u tački 20. nalaza. Vještak smatra da je u odgovoru tužitelja tehnički nekorektno označena prenosna jedinica b malo, što predstavlja bit i što je izazvalo opravdanu sumnju kod apelantice. Vještak je naveo da bi izazvalo sumnju i kod njega, ali da je provjerom ustanovio da to malo slovo b u odgovoru ustvari predstavlja bajt, odnosno veliko slovo B. U tački 22. je analizirao tehničko ispravno značenje malog i velikog slova B. Stroj sam vrši kontrolu, tako da je mogućnost greške gotovo nemoguća, jer bi stroj sam javio grešku. Dalje, vještak je u tački 12. nalaza dao tehničke i stručne podatke o tome koliko košta jedan kilobajt po istoj cijeni u domaćem megabajtu, i to je 1024 puta veća i to je stvar matematike pretvaranja jedinice. Prema konačnom mišljenju, vještak smatra da se, analizirajući podatke unutar Tap fajlova koji predstavljaju materijalni dokaz svih aktivnosti pretplatnika i poredeći relevantne podatke za četiri sporne RGPRS konekcije s listingom, podacima u odluci s podacima za ostvareni promet podataka i ispostavljenim računom za mjesec juli 2011. godine, može zaključiti da je račun koji je ispostavio tužitelj (kao i obračunata količina prenesenih podataka) pravilan i tačan.

15. Općinski sud je zaključio da na osnovu provedenih dokaza jasno proizlazi da je apelantica bila korisnik navedenih telekomunikacionih usluga tužitelja, reguliranih ugovorom, da joj je tužitelj uredno pružao usluge i ispostavljao račune, a da apelantica po ispostavljenim računima nije vršila bilo kakve uplate.

16. Osim toga, Sud je utvrdio da apelantica nije osporavala ispostavljene račune, što je mogla na osnovu odredbe člana 23. stav 4. Općih propisa pružanja telekomunikacionih usluga, gdje je propisano da se u slučaju reklamacije korisnika telekomunikacionih usluga, posebno u vezi sa svim elementima pretplatničkog odnosa, uključujući i visinu ostvarenog obračuna usluge, postupak po reklamaciji provodi u skladu s Pravilnikom o postupku i načinu rješavanja reklamacija korisnika telekomunikacionih usluga na račune za izvršene telekomunikacione usluge. Protiv konačne odluke o žalbi pretplatnik ima pravo pokrenuti upravni spor, što apelantica nije učinila.

17. Dalje je Sud naveo da je odredbom člana 17. Zakona o obligacionim odnosima propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoje obaveze i da su odgovorni za njihovo ispunjenje. Odredbom člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima određeno je opće dejstvo obaveze koje se sastoji u tome da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik ju je dužan ispuniti, savjesno, u svemu kako ona glasi. Na osnovu svega navedenog Općinski sud je donio odluku kao u izreci.

18. Općinski sud je Rješenjem broj 42 0 P 015481 12 P od 19. februara 2014. godine naložio apelantici da izvrši doplatu za vještačenje po vještaku, diplomiranom inženjeru elektrotehnike, u iznosu od 603,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je Sud rješenjem od 22. oktobra 2012. godine na apelanticin prijedlog odredio vještačenje, kao i visinu predujma troškova vještačenja u iznosu od 350,00 KM. Vještak je uz nalaz Sudu dostavio i troškovnik u ukupnom iznosu od 953,00 KM. Apelantica je protiv nalaza uložila prigovor, no iz opravdanih razloga nije pristupila na dva ročišta za glavnu raspravu, pa je vještak zbog apelanticinog prigovora na nalaz morao pristupiti i na ročište za glavnu raspravu održano 19. februara 2014. godine kada je dao dopunu nalaza i mišljenja po apelanticinim prigovorima. Vještak je za izradu nalaza i mišljenja, dopunu nalaza i dolaske na ročišta ispostavio račun u iznosu od 953,00 KM. Budući da je apelantica izvršila uplatu predujma u iznosu od 350,00 KM, Sud joj je naložio da izvrši doplatu troškova za vještačenje u iznosu od 603,00 KM u skladu s odredbom člana 385. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

19. Postupajući po apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je presudom od 23. jula 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Istom je presudom odbačena kao nedopuštena žalba podnesena protiv rješenja o doplati troškova vještačenja. Odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantica žalbu, gotovo u cijelosti, zasnovala na tvrdnji da prvostepeni sud nije trebao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka koji je imao obavezu utvrditi tačnu cijenu usluga koje je tužitelj isporučio apelantici. Kantonalni sud je tokom postupka utvrdio da je vještak, postupajući po rješenju Suda o određivanju vještačenja, uradio nalaz i mišljenje u kojem je utvrdio da su računi koje je ispostavio tužitelj, kao i obračunata količina prenesenih podataka pravilni i tačni, što znači da je iznos duga iz računa koje je tužitelj dostavio apelantici tačan. Kantonalni sud je naveo da je vještak uradio nalaz i mišljenje, koji je dostavljen parničnim strankama, kao i da je vještak na glavnoj raspravi odgovorio na sva apelanticina pitanja i primjedbe, nakon čega je apelantica izjavila da nema više pitanja vještaku, paušalno i uopćeno navodeći da prigovara nalazu. Na apelanticin prigovor vještak je odgovorio da je u nalazu i odgovorima na glavnoj raspravi odgovorio na sva apelanticina pitanja i primjedbe, kao i da nije bilo nikakvog valjanog razloga da se nalaz i mišljenje vještaka ne prihvati, pogotovo iz razloga što je apelantica predložila taj dokaz, kao i vještaka u osobi koja je sprovela, odnosno sačinila nalaz i mišljenje. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je zaključio nema nikakvog valjanog razloga da se u cijelosti ne prihvati nalaz i mišljenje navedenog vještaka, iz čega proizlazi da su u cijelosti neosnovani apelanticini navodi iz žalbe kojima je prvostepenu odluku osporila po osnovu prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud u cijelosti pravilno postupio kada je obavezao apelanticu na isplatu glavnog duga tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te da se apelanticinom žalbom ni na koji način i ni u kom dijelu ne dovodi u sumnju zakonitost pobijane presude.

21. U vezi s apelanticinim žalbenim prigovorima protiv rješenja o doplati troškova vještačenja, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud kada je donosio prvobitno rješenje o troškovima vještačenja nije mogao u tom trenutku znati koliko će tačno iznositi troškovi vještačenja, imajući u vidu složenost predmeta vještačenja. Nakon što je vještak sačinio nalaz i mišljenje, dostavio je troškovnik na ukupan iznos koji se sastoji od nagrade za izradu nalaza, materijalnih troškova, te troškova dolaska vještaka na glavnu raspravu. S obzirom da troškovi koje je apelantica ranije uplatila nisu bili dovoljni, Kantonalni sud je stava da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je naložio apelantici da doplati razliku troškova za izradu nalaza i mišljenja budući da je logično da troškove za izradu nalaza i mišljenja podmiruje stranka koja je predložila izvođenje navedenog dokaza. S obzirom da je apelantica prije izrade nalaza platila određeni novčani iznos koji je naložio Sud koji u to vrijeme nije mogao znati tačan iznos troškova vještačenja, kao i da je nalaz sačinjen i dostavljen parničnim strankama zajedno s troškovnikom, Kantonalni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji koju uređuje odredba člana 385. stav 3. ZPP-a, kako to pogrešno smatra apelantica. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da se rješenje o uplati troškova vještačenja ili doplati troškova vještačenja smatra procesnim rješenjem kojim se upravlja postupkom, te posebna žalba protiv takvog rješenja nije dopuštena, kako je pravilno naveo prvostepeni sud u pouci o pravnom lijeku osporenog rješenja. S obzirom da je apelantica, i pored upute prvostepenog suda, u žalbi podnesenoj protiv presude izričito navela da njom osporava i rješenje o doplati troškova vještačenja, Kantonalni sud je odlučio i o žalbi podnesenoj protiv tog rješenja, zauzevši stav da je takva žalba nedopuštena. Zbog svega naprijed navedenog Kantonalni sud je naveo da je primjenom čl. 226. i 235. tačka 1. ZPP-a žalbu podnesenu protiv prvostepene presude odbio kao neosnovanu i osporenu presudu potvrdio, a žalbu podnesenu protiv rješenja o doplati troškova vještačenja odbacio kao nedopuštenu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica u vrlo opširnim navodima iz apelacije svoje tvrdnje o povredi navedenih prava zasniva na konstataciji da su redovni sudovi osporene presude zasnovali isključivo na nalazu i mišljenju vještaka, za koji apelantica smatra da je neprofesionalan i da Kantonalni i Općinski sud nisu na njemu mogli zasnovati svoje odluke. Apelantica, ustvari, osporava sam nalaz vještaka, kao i način na koji je vještačenje izvršeno. Dalje, apelantica osporava i rješenje prvostepenog suda o doplati troškova vještačenja, pozivajući se na odredbu člana 385. stav 3. ZPP-a i obrazlažući da je Sud bio u obavezi precizno odrediti predmet i obim vještačenja jer se, s obzirom da Sud nije tako postupio, pojavila potreba za dopunom nalaza i mišljenja i izlaganje apelantice dodatnim troškovima.

b) Odgovor na apelaciju

23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da iz apelacionih navoda proizlazi da se apelantica ne slaže sa stavom koji je Kantonalni sud izrazio u svojoj presudi. Dakle, radi se o različitim pravnim shvaćanjima, a različita pravna shvaćanja ne bi se mogla dovoditi u vezu s povredama Evropske konvencije jer se sva prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, što u svakom slučaju uključuje prava za koja apelantica tvrdi da su joj ugrožena. U postupku pred Kantonalnim sudom apelantici je omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine bez diskriminacije po bilo kom osnovu. Kantonalni sud je zaključio da je njegova odluka pravilna i zakonita, pa je predložio da se apelacija odbije.

24. Općinski sud je u odgovoru naveo da nisu osnovani apelanticini navodi iz apelacije, kao i da se suđenje vodilo nepristrasno i u skladu sa zakonom. Sud je mišljenja da tokom postupka nije došlo do povrede nijednog apelanticinog prava zagarantiranog bilo Ustavom bilo Evropskom konvencijom i njezinim protokolima ili zakonima Bosne i Hercegovine, te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, niti prava na nediskriminaciju na koja se apelantica poziva u svojoj apelaciji. Općinski sud smatra da je apelantica u apelaciji samo ponovila navode iz žalbe na prvostepenu presudu, iz čega proizlazi da apelantica smatra da je Ustavni sud četvrta instanca koja je ovlaštena ponovno razmatrati žalbe stranaka i odlučivati da li je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da li je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Općinski sud je zaključio da nije počinio nikakvu povredu apelanticinih prava i da je o apelacionim navodima u žalbenom postupku već odlučivao Kantonalni sud, kao i da primjena materijalnog prava na način kako to ne odgovara strankama ne znači da je povrijeđeno pravo stranke na pravično suđenje, pa je predložio da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 148.

(1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja, te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje.

(2) Protivna stranka ce se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja. (3) Ako stranke ne postignu sporazum o osobi koja treba biti određena za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 385.

(1) Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza.

(2) Kad izvođenje dokaza predlože obje stranke, sud će odrediti da iznos potreban za podmirenje troškova polože obje stranke na jednake dijelove.

(3) Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji odredi sud.

(4) Izuzetno od odredbe stava 3. ovog člana, ako sud po službenoj dužnosti odredi izvođenje dokaza radi utvrđivanja činjenica u vezi s primjenom člana 3. stav 2. ovog zakona, a stranke ne polože određeni iznos, predujam troškova za izvođenje dokaza isplatit će se iz sredstava suda.

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Član 262.

Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 5. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 3. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Apelantica smatra da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na neprofesionalnom nalazu i mišljenju vještaka, te da su slijedom toga proizvoljno utvrdili činjenično stanje, što je za posljedicu imalo kršenje njezinog prava na pravično suđenje.

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenoj odluci Općinskog suda, koja je kao pravilna potvrđena također osporenom presudom Kantonalnog suda, usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i apelantica je obavezana isplatiti mu novčane iznose bliže označene u prvostepenoj presudi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud jasno ukazali na sadržaj nalaza i mišljenja vještaka koji su, pri tome, na jasan i zadovoljavajući način interpretirali u obrazloženjima svojih odluka, te u vezi s tim izveli zaključak o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva. Pri tome, vještak se očitovao i na apelanticin prigovor u vezi s odgovorom Odjeljenja za podršku tužitelja, odnosno pojašnjenje skenirano u tački 20. nalaza. Vještak je ukazao da iako je u odgovoru tužitelja tehnički nekorektno označena prenosna jedinica b malo, što predstavlja bit, umjesto prenosna jedinica veliko slovo B, što predstavlja bajt, ali da je provjerom obračuna koji se generira putem stroja i uvidom u sve relevantne pokazatelje nedvojbeno utvrdio da su računi koje je ispostavio tužitelj, kao i obračunata količina prenesenih podataka pravilni i tačni, što znači da je iznos duga iz računa koje je tužitelj dostavio apelantici tačan. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova ili drugih nadležnih organa u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ipak, u konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi prilikom ocjene nalaza i mišljenja vještaka postupali na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelanticini navodi izneseni u tom pravcu.

36. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i apelanticine obaveze prema tužitelju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

37. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se prema tom članu na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A, broj 6).

38. U konkretnom slučaju apelantica se nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali iz navoda apelacije proizlazi da navode o nediskriminaciji vezuje za navode o povredi prava na pravično suđenje. Međutim, apelantica, osim paušalnog navoda da je diskriminirana, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminatorna primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i apelanticine obaveze prema tužitelju, te na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelantica nije ponudila nikakav dokaz o tome da su osobe koje su se nalazile u istoj ili sličnoj situaciji tretirane na različit način, a eventualna diskriminacija ne proizlazi ni iz odluka donesenih u sudskim postupcima iz kojih su proistekle osporene odluke.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4378/14 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio