Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5187/14 (E. S. iz Mostara, R. P. iz Gruda, M. B. iz Ljubuškog, I. M. iz Vitine, Ž. M. iz Ljubuškog i D. B. iz Gruda,)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5187/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-5187/14, rješavajući apelaciju Esada Smailhodžića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Esad Smailhodžić, Robert Prlić, Milenko Biško, Ivan Markotić, Željko Mihaljević i Dinko Bošnjak, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009574 14 Rev od 11. novembra 2014.

godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 0099574 14 Gž od 4. septembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Esad Smailhodžić iz Mostara, Robert Prlić iz Gruda, Milenko Biško iz Ljubuškog, Ivan Markotić iz Vitine, Željko Mihaljević iz Ljubuškog i Dinko Bošnjak iz Gruda, (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 2. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009574 14 Rev od 11. novembra 2014. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena revizija koju su apelanti izjavili protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009574 14 Gž od 4. septembra 2014. godine.

Ustavni sud je, Odlukom o dopustivosti broj AP 1145/13 od 13. januara 2015. godine, između ostalih, odbacio kao nedopuštenu apelaciju podnositelja zahtjeva-apelanata (broj AP 5187/14) podnesenu protiv protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009574 14 Rev od 11. novembra 2014. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009574 14 Gž od 10. marta 2014. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je naveo da je podnositelj apelaciju podnio 2. decembra 2014. godine, ali da su „… protiv drugostepene presude izjavili reviziju Sudu Bosne i Hercegovine koja nije bila efektivan pravni lijek tako da je konačna odluka drugostepena presuda koju su apelanti primili 4. marta 2014. godine…“. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija podnesena nakon proteka roka za podnošenje apelacije koji je predviđen članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili konačnu odluku.

Apelanti su podnijeli zahtjev za preispitivanje Odluke o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 5187/14 od 13. januara 2015. godine, u kome su, između ostalog, naveli da je Ustavni sud pogrešno utvrdio datum donošenja konačne drugostepene odluke kao i datum prijema predmetne presude od strane punomoćnika apelanata. Naime, podnositelji zahtjeva su naveli da je drugostepena presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009574 14 Gž donesena 4. septembra 2014. godine, a ne 10. marta 2014. godine kako je to navedeno u odluci Ustavnog suda, te da iz dopisa Suda BiH broj S1 3 P 009574 12 P od 29. aprila 2015. godine i dostave preslike dostavnice proizlazi da su podnositelji zahtjeva drugostepenu odluku primili 3. oktobra 2014. godine. Imajući u vidu da su apelaciju podnijeli Ustavnom sudu 2. decembra 2014. godine, podnositelji zahtjeva smatraju da je predmetna apelacija podnesena u propisanom roku iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, te da je zahtjev za preispitivanje opravdan i osnovan. Razmatrajući osnovanost predmetnog zahtjeva za preispitivanje, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu kao i dokumentacije koju su podnositelji dostavili u prilogu zahtjeva, zaista proizlazi da je Ustavni sud pogrešno naveo da je konačna drugostepena presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009574 14 Gž donesena 10. marta 2014. godine, kao i da su podnositelji zahtjeva u apelaciji pogrešno naveli da im je drugostepena presuda Suda BiH dostavljena 3. aprila 2014. godine, što ne odgovara stanju u spisu. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je konačna drugostepena presuda Suda BiH broj S1 3 P 009574 14 Gž donesena 4. septembra 2014. godine, te da iz dopisa Suda BiH broj S1 3 P 009574 12 P od 29. aprila 2015. godine i preslike dostavnice o prijemu drugostepene presude, koju su podnositelji dostavili u prilogu zahtjeva, proizlazi da su podnositelji zahtjeva drugostepenu presudu Suda BiH broj S1 3 P 009574 14 Gž od 4. septembra 2014. godine, primili putem punomoćnika 3. oktobra 2014. godine. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je apelacija u konkretnom slučaju podnesena u roku iz člana 68. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, odnosno roku od 60 dana od dana prijema drugostepene presude.

Imajući u vidu da revizija apelanata nije bila efektivan pravni lijek, konstatuje se da je drugostepena presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 009574 14 Gž od 4. septembra 2014. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine - Granična policija Bosne i Hercegovine i Ministarstvo finansija Bosne i Hercegovine) da im na ime razlike neisplaćenih plaća i rada subotom i nedjeljom, te na ime manje isplaćene naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora za 2010., 2011. i 2012. godinu isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode, kao i da im kod nadležnog mirovinsko-penzionog osiguranja na ime razlike neisplaćenih doprinosa na plaću za mirovinsko i invalidsko osiguranje uplati određene novčane iznose za određene vremenske periode, dok su apelanti obavezani naknaditi tuženoj troškove postupka. Također, u odnosu na pojedine apelante odbijeni su tužbeni zahtjevi kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime razlike neisplaćenih naknada za prijevoz na posao i sa posla isplati određene novčane iznose. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantima u utuženom periodu obračunata plaća u skladu sa Odlukom o visini za osnovicu za obračun plaće zaposlenim u institucijama BiH od 17. juna 2009. godine. Nadalje, utvrđeno je da je osnov za donošenje navedene Odluke sadržan u odredbi člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH, te člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, kojima je propisano da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, radi poštovanja principa fiskalne odgovornosti, ako to zahtijeva održavanje makroekonomske stabilnosti, može odobriti promjenu osnovice za obračun plaće u određenom procentu za fiskalnu godinu, kao i da se promjene osnovice za obračun plaće zasnivaju na dokumentu Politika plaća u institucijama Bosne i Hercegovine koji Vijeće ministara usvaja za četvorogodišnji period. Također, konstatovano je da članom 3. stav 1. tačka d) Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine nije propisano da je za svaku fiskalnu godinu Vijeće ministara obavezno donijeti novu odluku, te je shodno tome navedena Odluka proizvodila pravno dejstvo od njene primjene do donošenja novog akta o visini osnovice koja reguliše ista prava ili do njenog stavljanja van snage ili najkasnije istekom vremena za koji je usvojen. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da su pravilno primjenjene odredbe Odluke Vijeća ministara o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika u institucijama Bosne i Hercegovine broj 234/08, te da je osnov za odbijanje tužbenih zahtjeva apelanata, koji se odnose na isplatu razlike plaće za rad subotom i nedjeljom i prekovremeni rad, to što su apelantima isplaćene predmetne naknade nakon što je pravilno primjenjena osnovica plaće koja je važila za utuženi period. Pored toga, konstatovano je da odredba člana 33. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine propisuje da zaposlenom u institucijama Bosne i Hercegovine pripada pravo na regres za godišnji odmor u visini prosječne plaće u Bosni i Hercegovini, dok je mogućnost isplate regresa u manjem iznosu propisana članom 33. stav 4. istog zakona kojim je određeno da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine može, kada je ugrožena makroekonomska stabilnost Bosne i Hercegovine, podzakonskim aktom utvrditi visinu regresa za godišnji odmor koji je manji od utvrđenog iznosa. Prema tome, zaključeno je da je tužena primjenom navedene odredbe, na osnovu zakonom datih ovlaštenja isplatila apelantima naknadu za regres za utuženi period. Isto tako, utvrđeno je da je tužena na ime naknade za prevoz za utuženi period isplaćivala navedenu naknadu u skladu sa Odlukom o visini i načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prevoz na posao i sa posla u institucijama Bosne i Hercegovine, odnosno u iznosu od 70% vrijednosti dvije pojedinačne karte javnog prevoznika dnevno, pomnoženo sa stvarnim brojem dolazaka i odlazaka sa posla u konkretnom mjesecu i umanjeno za dane nedolazaka na posao, dok je pri obračunu i isplati tužena vodila računa o izboru prevoznika sa najnižom cijenom prevoza. Najzad, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je pravilna odluka prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka, da sadrži jasne i određene činjenične i materijalno pravne razloge, te da apelanti neopravdano osporavaju tuženoj pravo na dosuđenu nagradu koja joj pripada na osnovu člana 332. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5187/14 (E. S. iz Mostara, R. P. iz Gruda… | Sudska praksa | Aktio