Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-944/14 (I. F. i P. F.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-944/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-944/14, rješavajući apelaciju Izudina Filipovića i Paše Filipović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izudina Filipovića i Paše Filipović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 130451 12 Rev od 17. decembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 130451 11 Gž od 3. oktobra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 130451 10 P od 20. januara 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Izudin Filipović i Paša Filipović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 3. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 130451 12 Rev od 17. decembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 130451 11 Gž od 3. oktobra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 130451 10 P od 20. januara 2011. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 14. maja 2014. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 130451 11 Gž od 3. oktobra 2012. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda broj 65 0 P 130451 10 P od 20. januara 2011. godine kojom su apelanti obavezani da tužiteljici R.J. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) predaju u posjed garažu, izgrađenu na k.č. br. 15599/1, poduložak 15599 KPU Centar, koja se nalazi u Sarajevu, u ulici Patriotske lige b.b., garaža broj 245, u ukupnoj površini od 13 m2 i da joj naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je suprug tužiteljice B.J. Ugovorom o kupoprodaji od 12. januara 1973. godine kupio od Stambenog preduzeća Sarajevo garažu broj 245, površine 13,20 m2, koja se nalazi u skupini „200“ sa ukupno 50 garaža u naselju „Park“ u Sarajevu za određenu kupoprodajnu cijenu. Također, utvrđeno je da su Ugovorom o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključenim između Vlade F BiH kao prodavca i apelanata kao kupaca, 5. januara 1999. godine, kupci kupili stan u Sarajevu u ulici Patriotske lige broj 24 i garažu broj 245, koja čini građevinsku cjelinu sa stanom ili koja je dodijeljena na korištenje zajedno sa stanom, koji je predmet kupoprodajnog ugovora, a čija površina je 12 m2. Nadalje, utvrđeno je da su na kupljenom stanu apelanti imali svojstvo nositelja stanarskog prava stečeno useljenjem na osnovu pravovaljanog ugovora o zamjeni stanova sa R.F.. Isto tako, utvrđeno je da se iz Ugovora o korištenju stana od 29. oktobra 1982. godine, zaključenog na osnovu ugovora o zamjeni stanova, vidi da je apelantima uz zamijenjeni stan pripala i garaža površine od 12 m2. Najzad, utvrđeno je da su apelanti u posjedu garaže površine 13,20 m2, koju je kupio suprug tužiteljice, a ne garaže koju su kupili apelanti i čija je površina 12 m2.
3. Protiv navedene presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 130451 11 Gž od 3. oktobra 2012. godine apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 130451 12 Rev od 17. decembra 2013. godine odbio reviziju. U obrazloženju presude je navedeno da redovni sudovi nisu pogrešno primijenili odredbu člana 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada su ustanovili da o pokrenutoj parnici nije pravomoćno odlučeno. U vezi s tim, istaknuto je da objektivni identitet ranije i predmetne parnice postoji ako je istaknuti zahtjev u predmetnoj (novoj) parnici sadržajno jednak onome o kome je pravomoćno odlučeno. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da je pravomoćnom presudom Općinskog suda od 30. septembra 2005. godine (potvrđena presudom Kantonalnog suda od 27. marta 2009. godine) tužitelj B.J. (suprug tužiteljice u predmetnom sporu) odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se poništi tačka
3. Kupoprodajnog ugovora od 5. januara 1999. godine kojim je Vlada F BiH prodala apelantima garažu broj 245, koja se nalazi u skupini „200“ sa ukupno 50 garaža u naselju ,,Park“ u ulici Patriotske lige broj 24 u Sarajevu i da tuženi (F BiH – Vlada F BiH, te apelanti) predaju tužitelju B.J. garažu slobodnu od lica i stvari u posjed. Istom presudom odbijen je i protivtužbeni zahtjev tuženih, tj. apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo na garaži broj 245, u ulici Patriotske lige broj 24 i da se na temelju presude upišu kao suvlasnici u zemljišnim knjigama.
4. Također, Vrhovni sud je naveo da tužbenim zahtjevom u predmetnoj parnici tužiteljica, kao univerzalni sukcesor iza umrlog supruga, traži predaju u posjed garaže u Sarajevu u ulici Patriotske lige b.b., broj garaže 245, ukupne površine od 13 m2, izgrađene na kč.br. 15599/1 ko Centar. Međutim, s obzirom da je u ranijoj parnici suprug tužiteljice tražio predaju u posjed garaže koju su kupili apelanti navedenim Ugovorom o kupoprodaji stana, prethodno tražeći da se poništi član 3. tog kupoprodajnog ugovora kojim je ugovorena prodaja garaže površine 12 m2, a da u tekućoj parnici tužiteljica traži predaju u posjed garaže koju je kupio njen suprug 1973. godine i čija je površina 13,20 m2, Vrhovni sud je zaključio da se ne radi o istim tužbenim zahtjevima, pa ne postoji identitet zahtjeva kao jedan od kumulativnih uvjeta da bi se smatralo da je stvar pravomoćno presuđena. Dakle, utvrđeno je da se radi o različitim tužbenim zahtjevima, o dvije različite garaže, iako nose isti broj 245. Imajući u vidu da je garaža čiju predaju u posjed traži tužiteljica vlasništvo tužiteljice, a da je u faktičkoj vlasti drže apelanti, Vrhovni sud je konstatovao da su redovni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo, odredbe člana 43. Zakona vlasničko pravnim odnosima, kada su usvojili tužbeni zahtjev.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene relevantnih odredbi ZPP-a. Naime, apelanti navode da su tokom čitavog postupka isticali da se radi o presuđenoj stvari odnosno da postoji istovjetnost tužbenog zahtjeva koji se temelji na istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi kao u pravomoćnoj presudi Općinskog suda od 30. septembra 2005. godine, te da postoje ispunjeni kumulativni uvjeti iz člana 196. stav 2. ZPP da se tužba odbaci. Dakle, apelanti tvrde da je usvojeni tužbeni zahtjev u osporenoj presudi identičan ranije pravomoćno presuđenom tužbenom zahtjevu prednika tužiteljice u konkretnom postupku s tim što novi tužbeni zahtjev ima katastarske oznake što raniji nije imao nego samo oznaku garaža broj 245. U suštini, apelanti smatraju da se radi o presuđenoj stvari u konkretnom slučaju, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice, odnosno odbili njihovu reviziju proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje i pravo na imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.
8. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice, odnosno odbili žalbu i reviziju apelanata primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Vrhovni sud je dao jasne i argumentovane razloge vezane za činjenicu da je u ranijoj parnici suprug tužiteljice tražio predaju u posjed garaže koju su kupili apelanti navedenim Ugovorom o kupoprodaji stana, prethodno tražeći da se poništi član 3. tog kupoprodajnog ugovora kojim je ugovorena prodaja garaže površine 12 m2, a da u tekućoj parnici tužiteljica traži predaju u posjed garaže koju je kupio njen suprug 1973. godine i čija je površina 13,20 m2, te da se ne radi o istim tužbenim zahtjevima, pa ne postoji identitet zahtjeva kao jedan od kumulativnih uvjeta da bi se smatralo da je stvar pravomoćno presuđena. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman