Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-777/16 (I. Š.,V. M.,V. B.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-777/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-777/16, rješavajući apelacije Ivana Šarića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ivan Šarić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 012725 14 Rev od 1. decembra 2015.
godine i presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 012725 13 Rsž 2 od 7. januara 2014. godine;
Vinko Matković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 012763 14 Rev od 26. oktobra 2015. godine;
Valentin Batinić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 026062 14 Rev od 10. novembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 026062 13 Rsž od 7. januara 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-777/16
1. Ivan Šarić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 17. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 012725 14 Rev od 1. decembra 2015. godine, kojim je odbačena apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 012725 13 Rsž 2 od 7. januara 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 3932/12 od 10. aprila 2014. godine u odnosu na predmet AP 1010/14, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je preinačena prvostepena presuda nadležnog suda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, u djelu, kojim je tražio da se obaveže tuženi (Kanton 10 Livno) da isplati apelantu određeni novčani iznos, po osnovu uvećanja plaće za rad u dane sedmičnog odmora, za određeni vremenski period.
AP-779/16
2. Vinko Matković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 17. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 012763 14 Rev od 26. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, u djelu, kojim je tražio da se obaveže tuženi (Kanton 10 Livno) da isplati apelantu određeni novčani iznos, po osnovu uvećanja plaće za rad u dane sedmičnog odmora, za određeni vremenski period.
AP-780/16
3. Valentin Batinić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 17. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 026062 14 Rev od 10. novembra 2015. godine, kojom je odbačena apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 026062 13 Rsž od 7. januara 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 3932/12 od 10. aprila 2014. godine, u odnosu na predmet AP 1007/14, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je preinačena prvostepena presuda nadležnog suda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, u djelu, kojim je tražio da se obaveže tuženi (Kanton 10 Livno) da isplati apelantu određeni novčani iznos, po osnovu uvećanja plaće za rad u dane sedmičnog odmora, za određeni vremenski period.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-777/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
5. U predmetnim parničnim postupcima, u osporenim odlukama se, između ostalog, navodi da su apelanti uposlenici tuženog – policajci, te da su tužbenim zahtjevom potraživali (pored ostalog) i naknadu koja se odnosi na uvećanje plaće za rad u dane tjednog odmora ( subota i nedjelja), te da su im nižestepeni sudovi dosudili ovu naknadu za utuženi period u određenim novčanim iznosima. Međutim nadležni sudovi, u osporenim odlukama, konstatuju da prema postojećoj sudskoj praksi predmetna naknada pripada u slučaju kada se radi o neradnim danima, a u konkretnim slučajevima rad policajaca subotom i nedjeljom, prema preraspodjeli radnog vremena policije, predstavlja redovno radno vrijeme, koje se tako i obračunava i zbog toga policajci imaju druge dane u tjednu slobodne, stoga je taj tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosi na isplatu po osnovu uvećanja plaće za rad u dane tjednog odmora u određenim novčanim iznosima za utuženi period neosnovan. Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman